Pusaaaaaaa

Seksualni čin otupljuje maštu.

Ljudi nakon njega uvijek izgledaju gluplji

– Malcolm de Chazal

“Rogere, dragi, prestani. Molim te”, Adeline se žali: “Nisam ti ja usputni zalogaj”. On je strastven tip, pun divnih osjećaja, najnježniji ljubavnik, ali lice mu je pustilo korijenje među njezinim bedrima još od jedan sat u Noći vještica. “Volim to, proždrljivče, ali postoji granica, čak i uživanju.” To traje već 24 sata, ne, 22, ne, 27 sati. Skoro će pet ujutro. Izgledala je poput torba za golfske palice, a on poput stabljike kanabisa. Unatoč tome velika zabava koju su predviđali pretvorila se u mirno okupljanje njezinih “pajdaša” s radnog mjesta odjevenih u tvrtkine proizvode.

Odvojili su se i šetali neko vrijeme ulicama susrećući ljude odjevene poput slastica, rebaraca ili šiš-kebaba. Roštilj je bio ovogodišnji hit. Bilo je tu i nešto super-junaka te čarobnjaka, jedan se par šetao odjeven u nebodere blizance, a cijelo je sestrinstvo vještica prokuljalo iz Lido bara i počelo marširati put Broadwaya. Sigurno ih je bilo šezdesetak.

“Rogere, prekini. Volim te, ali, molim te, prekini sada.” Ne želi povrijediti osjećaje toga osjetljivog, brižnog, dugokosog, nježnog vegetarijanca, jedinog čovjeka koji je voli, iako jedva da su i spavali. “Dušo, čuvaj nešto i za crne dane. Znaš da ću rado ostati s tobom, zauvijek. Obećajem.” I u njihovu svakodnevnom životu u tome ima istine. Ona je ta koja zarađuje i održava kuću. “Potpuna sam osoba. Ne moraš me cijelo vrijeme promatrati kao dobar zalogaj.” Osjeća kako joj ponestaje smisla za humor.

Roger podiže glavu kako bi je pogledao. “Brzo ću biti gotov. To ti je a-be-ce svega, čak i iks-ipsilon-ze.” Lice mu izgleda kao da je bilo uronjeno u badanj lanolina, njezini sokovi ispunjali su mu čak i očne duplje, a tu i tamo bila je po njemu pokoja njezina stidna dlačica.

Može li on vidjeti? Nada se da ne.

Gadno joj je gledati u to, pa ponovo uranja pod plahte.

Nedjelja je ujutro, 5 sati. Dobra je stvar što ne mora ići na posao. Gladna je, ali se ne može dosjetiti ničega što bi pojela. Shoah je na cjelonoćnom umjetničkom filmskom kanalu. Ne može se sjetiti je li ga gledala u kinu prije nekoliko godina ili nije. Zanimljiv je ali mučan za gledanje, čak i dok si izložen ovakvim užicima. Pun je smrada, laži i licemjerja. Možda ga zato i puštaju u 4 sata ujutro.

Povukla je Rogera za njegov konjski rep tijekom reklama. Što je dosta, dosta je.

Ipak mora zarađivati za život. “Dragi, daj, molim te”, preklinje ga. Na njezino zaprepaštenje glava mu se počinje odvajati od vrata. Prestala ga je povlačiti, ali glava nikako da ulegne u prvotni položaj. Nastavlja se odvajati uz ugodan zvuk pucketanja, nalik na otkapčanje vrpce na čičak. Čičak je jedna od rijetkih preostalih dobrobiti za cjelokupno pučanstvo u ovo rastrošno, konzumerističko doba. “Rogere, prekini s tim”,

reče i zakotrlja mu glavu unatrag gurajući je da se spoji s vratom, ali bezuspješno.

Već je napola odvojena. Ona se ogleda po sobi u strahu da nema nekakva svjedoka.

Kada su se vratili kući rekao joj je da je želi lizati cijelu noć kao netko tko je romantiku upoznao iz pornografskih časopisa. Dakle, to se događa kada pohotne riječi poprime doslovno značenje. Glava se ne može nasaditi zavrtnjem niti zakrpati. Može je ostaviti da se njiše ili je iščupati do kraja. Poznata je kao osoba koja dovrši sve što počne i zato njihanje nije njezin izbor. Postoji razlog zašto se popela tako visoko u hijerarhiji tvrtke i zašto je probila stakleni strop karijere. Zna da zvuči glupo, ali ipak izgovori: “U redu je, samo se opusti dušo”. Još jedanput povlači prosijedi konjski rep. Glava se lagano razdvojila, kao da su se rasklopile svježe otisnute stranice novina. Tada je ona ponovo legla držeći njegovu glavu iznad svoje kako bi je dobro promotrila. “Ajoj, glavice. Što se dogodilo? Tako mi je žao.” Glava je gusto obložena njezinim sokovima. Jezik, svinut u tubu, strši daleko od usana. Jednim joj okom namiguje. Lagano kihne.

“Fuj, dragi!” Refleksnom odbojnošću zavitlala je glavu prema podu kupaonice gdje se otkotrljala u posudu s pijeskom za mačke, jedan od izvornih proizvoda njezine tvrtke, i licem pokupila većinu izmeta prije nego što se zaustavila pokraj umivaonika.

“Roger je romanopisac”, reče Adeline naglas još jednu nepovezanu misao. Roman je nešto što čitaš na letu u Indianapolis, kada nemaš nikakva posla. Ona je prva pokazala Rogeru kako se može služiti prijenosnim računalom i time mu bila od velike pomoći. Sam po sebi romanopisac je anakronizam. Roman podjednako može napisati i neki komitet kao i kompjutor isprogramiran da to učini. Sve je to uzela u obzir kada se odlučivala na zajednički život s Rogerom. On je predstavljao suprotnost njezinoj karijeri, pružao neobične obrate u slobodno vrijeme.

Razdvojila je spavaćicu jer se slijepila uz bedra i pošla za Rogerovom glavom u kupaonicu. Glava leži postrance, ispod umivaonika. “Sve će biti savršeno, dragi. Pobrinut ću se za sve.” Gura glavu po podu, kako bi je položila u prostor između košare za odjeću i kade te je učvršćuje na tom mjestu smotanim ručnikom.

“Oh, Rogere, ljubavi”, reče nakon što mu je nekoliko trenutaka piljila u lice, “ako ti se to dogodilo, što misliš da mi Bog još priprema?”. Riječ Bog iz njezinih usta, živcira je. Tom se riječi koristi samo kad je u bakinom društvu.

Čim je pogledala ustranu, oči su se otvorile i usne pomaknule. Glava je počela s pričom.

“Sila uzdizanja dobiva se razlikom u tlaku između gornjih i donjih ploha zračnih folija ili krila. Budući da je tlak plina obrnuto proporcionalan njegovoj brzini, oblikuješ krila tako da ubrzaš protok zraka preko gornje plohe. Karakterističan profil uzdižućih folija ima najveću gustoću od 6 do 18 posto gustoće žice na elisi propelera...”

Čini joj se da mu je glas više nazalan negoli prije, iako je to još Rogerov glas, ali ga ne može podnijeti te se odlučuje okupati u kupaonici za goste ispod stuba. Rogerovo tijelo sada stoji uspravno u spavaćoj sobi. Pojavila se erekcija. “Dakle, to je ono što mu treba”, Adeline pomisli, a zatim razmisli malo bolje. Desna mu je ruka ispružena i savijena, pokazujući svinutim kažiprstom prema dječjoj bazuki. Izgleda da tijelo prati tu ukrućenu stvar dok ona kotrljajući se udara predmete oko sebe, poput nekoga tko je zaljubljen. U početku ju je strah pristupiti mu, ali zatim joj je izgledalo kao da ga poučava kada mu uzme lijevu ruku, odvodi ga do kreveta i polaže na plahtu. Penis kao da preklinje da ga netko zgrabi. Ne ona, ne sada. Drugom plahtom pokriva ga, tako da stvar izgleda poput središnje motke za podupiranje šatora.

Dok se pere u kupaonici za goste u glavi vrti plan za cijeli tjedan. Tek će se u četvrtak moći pozabaviti s tom Rogerovom situacijom, ali nema nikakve katastrofe u odgodi jer je sve, više ili manje, živo. Sposobnost govora i održavanje erekcije, to je dovoljno za jednog muškarca. Mogla bi mu oprati glavu kada joj raspored to dopusti. Posuda s pijeskom za mačke izvanredan je proizvod. Održat će stvar svježom sve do četvrtka.

Većinu vremena provodi u donjem uredu, odjevena u kućni ogrtač, redigirajući priručnik što su ga njezini suradnici napisali za novi softver za praćenje ulaganja. Nakon toga kreira na prijenosnom računalu powerpoint prezentaciju koju mora održati pred odborom. Kako bi otklonila opasnost od preuzimanja koje planira suparnička tvrtka, osmislila je zamamnu ponudu za njihove dioničare i poduprla ugovor o prodaji njihovih novih i brzih memo-kartica koje bi se uskoro trebale naći u svakoj prodavaonici računala diljem zemlje. To je samo jedan oblik obogaćivanja proizvodne palete koji je predvidjela za tvrtku koja je prije toga čvrsto bila vezana za proizvode za kućne ljubimce.

U 9,30 spremna je za krevet. Gotovo je zaboravila na jutarnju katastrofu, ali pristupivši vratima sobe čula je Rogerovu glavu kako još brblja u kupaonici.

“Djelomično uravnoteženi nepotpuni blokovi tvore podosta općenitu klasu eksperimentalnog dizajna u kojoj se svi uzorci ne pojavljuju u svakom bloku...”

Rogerova se batina dvostruko povećala. Posao se udvostručio otkako je ona izvršna upraviteljica odbora, razmišljala je. Tako da su joj udvostručenja prihvatljiva. Ali to s Rogerom moglo bi biti poput onog graška iz bajke. Tko zna kad će prestati rasti i hoće li uopće? Prvi put u tri godine otkako žive zajedno, nesigurna je u vezi s uvlačenjem u krevet s Rogerom, iako je problem hrkanja vjerojatno riješen ovim događajem; ali u stvarnosti, produljena erekcija razvukla je plahtu u još viši šator i ona će biti sigurno u lošijem položaju u onome što se zna ponekad pretvoriti u gadnu bitku za posteljinu usred noći.

 Namjeravala je sebi uzeti drugu posteljinu, ali kao i s mnogim kućanskim potrepštinama ni za tu kupnju nije našla dovoljno vremena ili motivacije. Velike brige tijekom dana uvijek je odvrate od manjih noćnih poteškoća.

Čuje glavu, još blebeće u kupaonici.

“Nakon što su mu isplovljavanje dvaput odgodili jaki, jugozapadni naleti vjetra, brod Njezina Veličanstva – Beagle, brigantin s deset topova pod zapovjedništvom kapetana Fitzroya, isplovio je iz Devonporta 27. studenoga godine 1831. Cilj ekspedicije bio je...”

Loše! Ne može podnijeti taj govor, ali se mora suzdržati od komentara dok se pritisak s poslovima ne slegne. Dotad će spavati sama u sobi za goste. U Rogerovu ormaru pronalazi u mekanoj torbi njegovu kuglu. Prošla je skoro godina otkako su posljednji put zajedno kuglali. Njegovo je ime otisnuto na kugli, kao i logo All American. Poljubila je Rogerovo ime i pažljivo položila kuglu na jastuk postavljen iznad njegova vrata. Tri rupe na kugli gotovo izgledaju poput očiju i nosa. Kugla se valja od jedne do druge strane jastuka kao da je nešto u vezi s Rogerovim tijelom uznemiruje. “Joj”, pomisli u sebi, “čak i kugla ima osjećaje”. Takve je stvari uvijek natjeraju da se zapita. Da bi smirila situaciju, u kupaonici pažljivo vraća kuglu u torbu.

“Dan je isijavao vrućinom i probijanje kroz grubu površinu i guštaru iscrpljivalo je, ali mi se isplatilo zbog čudne, kiklopske scene. Dok sam se šetao uokolo sreo sam dvije goleme kornjače – svaka mora da je težila oko 100 kilograma. Jedna je proždirala komad kaktusa, buljila u mene i ponosno otkaskala; druga je zacičala i uvukla glavu pod oklop. Ti veliki reptili, okruženi crnom lavom, bezlisnim grmovima, velikim...”

Loše! Otkopčava i zakopčava torbu, znatiželjna hoće li glava opet početi govoriti dok je torba zakopčana.

“Žene su tijekom našega prvog pristupanja počele nešto izgovarati s mnogo boli u glasu, tada su se šćućurile na tlo i podignule glave. Moj drug koji je stajao iznad njih jednoj po jednoj je, pri pravom kutu, pritiskao noseve svojim vlastitim. Ugodno su mrmljale slično kao kad se dvije svinje trljaju jedna o drugu. Primijetio sam da je rob...”

Loše! Brbljanje. Loše!

Rano ustaje kako bi otišla u ured. Na izlazu se sjetila da je zaboravila poviriti kako je Roger. Uvijek joj je davao posebno slatke poljupce kada bi odlazila i ona još priželjkuje jedan takav. On obično ostaje kući pisati roman. Potrčala je gore da pogleda u sobu. Cijela se plahta sada visoko podignula iznad tijela kao da će poletjeti s motke. Zamislila se nad time. Erekcija je ne zanima ako nije povezana s mozgom, ali bi mogla prihvatiti jedan poljubac bez tijela. Odvukla je torbu dolje kako bi se poljubac zbio na poznatom pragu kuće. Kako će, razmišlja ona, činjenica da mora držati glavu u rukama utjecati na poljubac? Otvorila je torbu. “Dragi, idem ja na posao.”

“Bodeov odnos možemo ovako prikazati: zapišite seriju četvorki. Prvoj dodajte nulu, drugoj tricu, trećoj šesticu, četvrtoj dvanaesticu, petoj dvadesetčetvrticu, itd...”

To je nepodnošljivo. “Loše”, zacvili ona. Zakopča torbu i baci je u ormar, odmah do kišobrana.

Dok u taksiju ponovo priziva taj trenutak, misli da sada, osim ako je oči ne varaju, Rogerova glava izgleda manja nego prije, kao da se uvlači u sebe. Sve pridonosi pojačanoj znatiželji, ali tek će u četvrtak imati dovoljno vremena. Izbacuje sve iz glave i koncentrira se na posao.

Dva kratka jutarnja sastanka dobro prolaze, kao i veliki sastanak odbora na kojem je objasnila svoje uspješne strategije na opće odobravanje ostalih članova. Ona je neka vrsta junaka u užim poslovnim krugovima Darkl-Melma.

 

Odlučuje prigristi nešto u zaposleničkoj kafeteriji gdje je nitko ne poznaje. Jedna od stvari koje joj manjkaju iz “šljakerskog” doba dok je crnčila kao računalni tehničar jest i neobvezan razgovor s drugim ženama. Ono što bi željela ponovno imati su stanke za kavu ili ručkovi sa ženama: brbljanje o plaćama, supruzima i djeci, ismijavanje uredskih nasilnika, uspoređivanje popisa za kupnju, ženskih problema, izlazaka, prijatelja. Bilo je više dobre šale i smijeha u takvim situacijama negoli za stolovima izvršnog odbora.

Nedugo potom netko doista i sjeda nasuprot nje sa salatom, tjesteninom i kolačem od breskve. 

“Ja sam Sybil iz računovodstva. Mislim da te nisam prije ovdje vidjela. Jesi ti iz odjela za kupce?”

“Ne, ja sam programerka. Zovem se Dolores”, reče Adeline.

“Mislila sam da samo oni iz računovodstva i odjela za kupce imaju ovdje stanku od jedan do dva. Niste li vi od jedanaest do podne?”

Žena koja poznaje pravila. Adelini se to sviđa. “Danas je iznimka zbog mojeg problema.”

“Dolores, drago mi je da smo se upoznale.” Usisala je nekoliko uskovitlanih komadića tjestenine.

“Koji je to tvoj problem?”

“Moj dečko.”

“A, problemi s dečkima.”

“Da, upravo to.” Adeline proguta punu žlicu riblje juhe i tada počne s pričom. “Živimo zajedno više od tri godine. Sjajan je momak, pomalo staromodan, pisac, zapravo, ne baš pisac. Romanopisac. Stvarno ga jako volim. Osjećajan je i vjeran. Ne znam. Ponekad idemo odvojeno na odmor, ali uglavnom smo zajedno. Seks je dobar. Traje beskrajno.”

Adeline iznenada osjeti u želucu da će previše toga reći u premalo vremena, ali ne može se zaustaviti. “Poznaje stvari. Kao, na primjer, povijest razvoja viličara i kako je to utjecalo na skladištenje. Ponekad mi govori o tome. To je dobro. Nije li to dobro? Godinama je upravljao viljuškarom, zatim je promijenio ime Ralph u Roger i postao romanopisac. Uvijek smo se dobro slagali, sve do ovog vikenda, a nismo se čak niti posvađali.” Sybil bezizražajno gleda u nju. Prigušeno svjetlo se reflektira od njezinih narukvica dok sporo jede. “Ali, da ti nešto kažem, nešto mi je radio, mislim, dolje, kao što ima običaj. Obično mi se to sviđa, ali ovaj put je bilo predugo i povukla sam ga za kosu da vidim mogu li ga tako zaustaviti i dogodilo se nešto dosta začuđujuće.”

Adeline čeka da je Sybil zapita nešto, ali njezina se šutnja nastavlja. “Povukla sam ga za kosu i glava mu je otpala.”

Stanka je teška. Trenutak kao kada se balon ne može riješiti svojega balasta. Ništa se ne događa. Ništa od Sybil. “Slatki Roger”, Adeline pomisli. Želi reći: “Jadna ja, oj, joj, joj, joj, joj, joj!” Sybil je i dalje bezizražajna i Adeline osjeća kako je ta šutnja tako dosadna.

Suze joj griju oči. Komad tjestenine zapeo je za Sybilinu narukvicu.

Sybil upita: “Molim te, koji je njegov broj osiguranja?”

“Ne znam, Sybil. Osjećam se kao da sam izbačena, znaš, na rub prirode, sa svim tim malim sjenama. Sa sjenom žlice. Divljom sjenom kune zlatice. Sićušnim sjenama. Sjenom zareza. Sjenom tampona. Ali ja sam samo podignula njegovu glavu i još je govorila. To je nemoguće. Krivo! Ali on je brbljao. Oj, joj, joj, joj, joj, joj, joj!”

“Koje mu je srednje ime? Telefonski broj ili broj na koji ga se može dobiti, poput mobitela ili faksa?”

“I tada se njegovo tijelo hodalo uokolo s velikim, znaš već? Sve ide u dubinu. Na dno zdenca. Do sjene kestena. Sjene leptirice. Sjene tablete.” Adeline je bila iskrena, ali je i uživala u riječima koje je izgovarala. Mogla je biti kraljica sjena. Ili Sjenokralj. “Bila je to golema erekcija. Znaš, sjena nožnog prsta. Sjena kapljice. Sjena daha.”

“Je li ovo osobni račun ili tvrtkin? Je li pozivni broj 800? Na koju ćemo adresu poslati izjavu?”

Adeline sada vidi da zaposlenica gleda u njezino lice kao da je monitor i čeka nekakvu reakciju. To ne zadovoljava Adeline.

Približavajući se svome domu primijetila je da u njezinoj starinskoj kamenoj kući svjetla nisu upaljena, ali da u svakoj sobi s televizorom – spavaonici, dnevnom boravku, čak i u kuhinji – zidovi svjetlucaju jer je netko uključio televizore. Kako to može biti? Kroz mali prozor radne sobe vidi da kompjutor, modem, faks, stalaža s CD-ima, ekran – da sve svijetli. Baš u toj sobi slatki Roger sriče svoje romane. Tko to sada radi u njoj? Je li Rogerova erekcija otkopčala Rogerovu glavu? Igra li se kugla na njezinu prijenosnom računalu? Boji se što će je čekati kad uđe, ali ne može dopustiti da je to zaustavi.

Prijašnjih noći znala bi opkoračiti beskućnika koji je pogrbljen ležao ispod naslaga kartona. Nije to bila nikakva velika prepreka. Kutija koja mu je pokrivala gornji dio tijela imala je natpis Ne otvaraj do novog tisućljeća. Iznenada osjeća strah, užas pred onime što je sadašnjost. Osjeća se prazno, bez unutarnjih sadržaja. Život joj je puki treptaj. Prozori bacaju svjetlo na ulicu.

Adeline se naslanja na automobil i udiše noćni zrak. Ukusan je. Nešto u njemu prepoznaje. Oštro je, s primjesom slatkoće, taj dašak mesnog mirisa, ljudskog izgaranja. Taj joj je miris poznat s putovanja na Bali s Mouseom Bernsteinom. Bili su tamo tijekom spaljivanja pokojnika i za obitelj kod koje su odsjeli to je bila radosna aroma, jer su napokon uštedjeli dovoljno novca da kremiraju djeda i dijete čija su tijela čuvali u plitkom grobu sve dok nisu smogli dovoljan iznos za svećenika. I ponovo je to osjetila kada se vratila u grad i kada je obližnja napuštena zgrada gotovo izgorjela do temelja.

Njezina mačka, na večernjoj šetnji, uvija se uz njezinu nogu i ispušta tugaljiv zvuk. Je li Buster nahranjen? Bulji dugo u prozor. Njezin je strah konačno odlepršao, ali još ne može unutra. Ako izvanzemaljci ikada misle doći u svojim letećim tanjurima da je otmu, sada je najbolji trenutak. Iznenada, kao što neki klinac baci grudu na prozor, tresne je spoznaja da je zaboravila koliko slova ima abeceda. Misli da ih ima na paran broj – 22 ili 26 ili 24. Sigurno manje od 30. Možda 28. Ili ipak ima krivo, pa je riječ o neparnom broju – 25 ili 27. Možda je i to pogrešno te ih ima više od 30. Gotovo je sigurna da ih ima više od 30. To je premalo.

Odrecitirat će cijelu abecedu, odlučuje, i broji jedno po jedno slovo; proteže se po haubi automobila i počinje ispočetka. “ A B C D...”, daleko je odmakla, sve do K prije negoli su je ščepale sumnje. Ponovo udiše zrak. I dalje joj je nešto poznato u mirisu. Nije sigurna za J. Možda ga je izgovorila prerano. Dolazi nakon O, a prije T. O J T P, a tada se ne može sjetiti dolazi li prije M ili N. Barem zna da dolaze u nizu, dosta je sigurna u to.

M N L U R? N M W? M O N U R Y? N U M I N O? numino? minemony? Ne. Ne idu dva N. Nastavlja s abecedom i zna da je pri kraju kada dođe do L U W Y Z U X.

Zadovoljna je. X na kraju zadovoljava Adeline.

S engleskoga preveo Vinko Vego