Pušiona

ŽIVOT se nekad stvarno čini lijepim. Recimo sad, u momentu dok ovo pišem. Sjedim na balkonu hotela s četiri zvjezdice i gledam rijeku kako se ulijeva u more.

Noć je vruća, ali hotel je na brdašcu iznad grada pa pirka povjetarac i hladi tako da se ni led u čaši ne stigne pošteno otopit.

A cuga u njoj je besplatna kao i novi Compaqov strojčić od firme na kojem tipkam sve ovo. Hotel se otvara kroz tjedan dana tako da je u njemu sve tip-top, a ja sam ga kao rođak dobio na testiranje. S neograničenim pristupom šanku koji mi se dok ovo tipkam nalazi iza leđa.

I tako, sjedim tu na balkonu s hladnom štok kolom i friško smotanom đojom i gledam Gradić u ljetnoj noći. Jedan stari mag, kako mi je to zgodno sročio jedan od frendova, bacio je prokletstvo na ovaj grad. Tko u njem živi, nek je vječno nesretan, a tko ga jednom posjeti nek sreću nigdje drugo ne pronađe.

Prokletstvo je to koje je nad ovim gradom službeno bilo do prije par godina i kad danas vidim kako su se stvari razvile, učini mi se da u cijeloj toj priči ipak ima istine. Barem malo.

Prije desetak godina, sjedio sam na ovom istom balkonu i duvao đoju. Samo u čaši nije bilo štok kole nego smo cugali vino iz plastične dvolitrenke.

Nije bilo ni Compaqovog strojčića od firme nego sam na neke papire pisao katastrofalnu ljubavnu poeziju namijenjenu “samo njoj” i turao je na čitanje Beki, jedinom pankeru u ovom gradu.

Tad je ovo što je danas hotel s četiri zvjezdice bila ruševinu koju smo Beka, ja i nama slična ekipa koristili za duvanje, opijanje i slične stvari koje se u tim godinama rade.

Mislim da smo bili jedini “alternativci” u ovom gradu. Kao, mi kužimo stvari u svemiru, mi smo jedinstveni i neponovljivi, mi smo totalno drukčiji od drugih. I naravno, sjebani smo, depresivni i sve nam je u kurcu.

U praksi se to manifestiralo Bekinim pokidanim rebama, pank kožnjakom i irokezom svezanom u dredove, a kod mene apsolutno crnom odjećom (čak i boksama), dugim crnim mantilom, martama i vojničkim ruksakom u kojem su vječno bili neki papiri ispisani kemijskom. Poezija samo za nju.

Izlasci su nam se svodili na rješavanje trave, pokušaje samoubojstva i vječito konstatiranje kako je sve oko nas u kurcu.

Travu smo sređivali kod jednog opasnog lika koji bi nam svaki put priprijetio da će nam jednog dana slomit pičku klošarsku. Mi bi poslije konstatirali kako je totalna seljačina.

Pokušaji samoubojstva izgledali su tako da bi Bekinim spačekom spičili do pet kilometara udaljene plaže, tamo se naduvali kao kreteni, a onda se vraćali magistralom s ugašenim svjetlima u suprotnoj traci. Jebiga, sreća prati pijane i glupe.

Konstatiranje kako je sve u kurcu išlo je uz sve to, a vrhunac je doživjelo kad je nekakav party brod s nekakvim hostesicama pristao u luku.

Mi smo sjedili naduvani preko puta s plastičnom bocom vina, a Beka je brijao kako bi bilo zgodno zaroniti i nekakvu bombu montirati ispod da sve skupa ode u pičku materinu.

Nema tu nikakve supstance, brijali smo kao jedini koji, je li, kuže stvari. Sve je to samo meso, bez emocije, bez ljubavi. Ma ne te žene-objekte ne bi nam se ni diga, konstatirali bi buljeći u sise i guzice tih žena-objekata, a ja bi nakon svega napisao – pjesmu. Samo za nju.

Ja sam u međuvremenu postao ovo što jesam, ruševina na kojoj smo duvali prve đoje hotel s četiri zvjezdice, a Beka je diplomirao građevinu, ostavio se bubnjeva i sad projektira stanove na obali za obitelji s tri ili više članova.

Kosu je izblajhao, jedno vrijeme opako zabrijao na techno, a kad se skulirao, postao je DJ. Pa kad ne projektira stanove, pušta elektro-laganice.

Tu počinje naša priča. Naime, jučer je u Gradić dopilio jedan ovih milijun i nešto party brodova koji nam krstare obalom. S hostesama, koktelićima i svim popratnim pizdarijama.

Zove me Beka i kaže da pušta mjuzu pa da se nacrtam na brodu. Uredno dopilim do broda, a na ulazu me dočekuje onaj opaki tip od kojeg smo sređivali travu.

On mi je na kraju ispao prvi rođak pa mi je samo kimnuo glavom. Postao je nekakav šef gradskih redara, a usput i nadzire kolanje droge po gradu pa mi je pola sata kasnije uvalio paketić koke.

Upadam na brod, a oko mene hrpa žena-objekata. Samo ih više ne gledam tako. Sad imaju imena, a pogotovo one dvije zadužene za turbo podizanje atmosfere čipo do stola s DJ Bekom.

Gledam Beku, svako malo se češka po nosu, razvaljen ka pička. Izgleda da mi je rođaku u međuvremenu oprostio ono jedno prebijanje kad sam ja već bio u Zagrebu. Sad su ludilo prike pa je Beka svako malo u komi.

Koka počinje djelovati, visim s rođakom, a svako malo, u pauzama do nas dolipi i Beka. Glavne su čunke na tom brodu, i na koki su, i imaju koke za dat, a to za sobom povlači niz privilegija. Recimo, red klinki kod stola koje ih očajnički žele upoznat.

Ja se ušprehavam s jednom od hostesa. Onako skoksan brijem totalne pizdarije, ali opet, cijelo mi vrijeme, na neku čudnu foru, neugodno. Kao da neki jebeni dio onog klošara od prije desetak godine ne želi umrijeti.

Kao, trebao bih baciti neku šprehu, ali kad ona stoji na deset centimetara od tebe, samo u grudnjaku, svaka špreha je preočito sranje. Šta bi rekao stari Beka, sve je to samo meso, nema su supstance.

Ipak, koka pomaže pa špreha nekako kreće. Ispalo da je žena diplomirala prije koju godinu, da je inteligentna, da je zabavna, a da si ovako samo popunjava budžet. Totalno mi sjebala žena-objekt koncepciju.

Party završava oko tri. Beka se opako žvače s jednom od hostesa, rođak istjeruje zadnju ekipu, a ja i ova skoksani izbrijavamo neke šprehe i plačemo od smijeha. Kad smo sišli sa seksa i prebacili se na život obični domaći, spika je postala puno zabavnija.

Uglavnom, dogovaramo da gibamo negdje dalje. Do mog hotel i šanka s neograničenim pristupom.

Ali, treba pitati voditelja putovanje i konzultirat se s rođakom jer mu opisu zanimanja stoji i to da pazi na hostese.

Sve završava rečenicom “Uzmite ih, ali ih vratite do pet.” Kao da namještaj posuđujemo.

Njima dvjema je to bilo sasvim normalno, Beki isto, a onda sam ga krenuo podjebavat.

– Beka, sićaš se spike sa zidića tamo od prije desetak godina? Znaš ono, ne može ti se dignit na ženu-objekt.

Ovaj se samo nacerio i prosuo “Nema frke, ima još koke.”, a onda se usput okrenuo prema zidiću i blokao od smijeha.

– Skuži ih, jebate!

Na zidiću su sjedila dva metalca od nekih šesnaest, sedamnaest godina i gledala nas pogledom punim mržnje. Sjedili su tu s đojom i, kao, kužili stvari.