Pustinjska karavana u Križankama

Međunarodni festival Druga godba (DG) ima već 22 godine. I tik pred samim početkom ovogodišnjeg izdanja, stigla je vijest da su nagrađeni Župančičevom nagradom Grada Ljubljane za posebna dostignuća na području kulture u širenju glazbenih i kulturnih horizonata. Čestitamo! Dugogodišnje djelovanje ovog festivala je nagrađeno, a nije bilo lako i još se bore za opstanak. Prava formula organizatora je u širokoj paleti raznolike svjetske ponude zbrajati i oduzimati kvalitetne godbe (svirke), nastojeći stvoriti privlačan program.

Prije svega mislim na godbe koje odskaču od standardnih trgovačkih glazbenih obrazaca, a izvode ih marginalci, ljudi iz drugog socijalnog spektra – neki su i svojevrsno politički angažirani, neki su poznati na lokalnom prostoru, a mnogi i globalno. I u tome je čar ovog festivala – privući glazbenike koji nisu iskomercijalizirani, te koji svojom spontanošću uspijevaju prenijeti dio svoje etnomuzikološke kulture i tradicije. Tako publici šire obzorja iz svojih udaljenih krajeva, te pokušavaju scenskim nastupima ili raznolikim ručno izrađenim, ponekad rijetkim i neobičnim instrumentima ili šarenilom svojih tradicionalnih nošnji, dočarati svoj kutak na ovoj zemlji.

Širenje tisućljetne nomadske kulture

Tako je pretposljednji dan ovogodišnje DG ostao u impresivnom sjećanju upravo zbog scenskog nastupa i tradicionalnih nošnji tuareške ženske glazbene grupe Tartit iz pustinjskog dijela Malija. Pustinjska karavana se ulogorila na sceni u Križankama, kao u hladnoj saharskoj noći. (Ovdje moram napomenuti da je ovogodišnju DG pratilo jako hladno vrijeme, što je vjerojatno i djelovalo na slabiju posjećenost festivala.) Žene su, za razliku od drugih islamiziranih afričkih naroda, stup društva kod Tuarega i ne skrivaju lice, ali zato ga prekrivaju muškarci. Osim dugih svijetloplavih haljina, preko kojih su ogrnule velike tamne oslikane marame, imale su neobične kape na glavi, ukrašene nakitom poput malih dukata. I naravno, bile su bose. Njihovo poslanstvo je svijetu predstaviti svoju kulturu. U Ljubljanu su došle zajedno s griotima (članovi kaste pjesnika i glazbenika među Tuarezima, koji usmeno prenose tradiciju svog plemena). Bili su odjeveni i umotani u bijelo i svirali su tradicionalnu gitaru zvanu tehardent, na kojoj sviraju samo grioti. Tradicionalno žensko pjevanje je, osim spomenutih gitara, pratila violina imzad, koju sviraju samo žene, bubanj tind, kojeg se prije sviranja polije vodom radi dubljeg zvuka, te električna gitara, koja još ojača čvrstinu zvuka. Tuareginje su svojom opuštenošću, plesanjem i prekrasnim glasovima očarale ljubljansku publiku, a jedan od griota je u ritmu glazbe poskakivao kao deva i tako dočarao devin ples, koji je oduševio sve prisutne toliko da ga je morao ponoviti i u bisu. Svoje poslanstvo širenja tisućljetne tuareške nomadske kulture, u kojoj pjevaju o prošlosti i aktualnoj sadašnjosti, Tuareginje su nastavile i nakon koncerta, u predvorju Križanki nudeći svoje proizvode, od rukotvorina, nakita, mirišljavih mješavina za osvježavanje prostora do CD-a. Da im je posao uspješno išao, govori činjenica, da je na postolju ubrzo ostao tek poneki domaći proizvod.

Socijalno i politički angažirane poruke

Inače, zvijezda te večeri je bio afrički virtuoz na gitari Habib Koite, koji je u Ljubljani nastupio već treći put i poznat je po udruživanju lokalnih glazbenih stilova, ritmova i žanrova s instrumentima karakterističnima za druga geografska područja. Svojom akustičnom gitarom izmamljuje zvukove, kojima imitira tradicionalne instrumente, što daje svježinu njegovim nastupima. Pored njega je nastupio i Afel Bocoum, izvrsni akustični gitarist, koji je počeo karijeru u postavi nedavno preminulog velikana suvremene afričke glazbe Ali Farka Tourea. Ali Farka je ostao poznat po svojim nastojanjima za kulturno povezivanje različitih naroda u Maliju. Bocoum je njegov nasljednik, a u projektu nazvanom Desert Blues ovi su izvrsni gitaristi, zajedno s Tuareginjama, te večeri u Križankama udružili tri etnički i slogovno različite grupe sačinjene od 21 glazbenika. Vrlo impresivno!

Nigerijski kralj afrobeata Fela Anikulapo Kuti (umro 1997.) je zahvaljujući mnogim ženama u svom životu ostavio iza sebe brojnu djecu, a mnoga od njih su se počela baviti glazbom. Tako smo se druge večeri, kada se događanje iz Cankarjeva doma preselilo u Križanke, zibali uz skladbe njegove legendarne grupe Egypt 80, čije vodstvo je preuzeo jedan od njegovih sinova Seun Anikulapo Kuti. On je i najmlađi član grupe – ima tek 23 godine – dok su svi ostali članovi mnogo stariji, dakle originalni, tj. iz doba kada je Egypt 80 vodio njegov otac. Seun se još s devet godina pridružio ovoj očevoj grupi, u kojoj je kao prateći vokal bila i njegova majka, koja je još vjerna članica grupe. A već s petnaest godina, nakon očeve smrti, preuzeo je vodstvo grupe. Živahno ritmična plesna glazba s prizvukom jazza i funka, prekrivena socijalnim i politički angažiranim porukama, zabavljala je publiku skoro tri sata. Možda su dosta pažnje zaokupljala i oskudno obučena dva prateća ženska vokala, od kojih je jedan Seunova majka. Plešući su stalno navlačile svoje kratke suknjice i “tijesne” majičice, a uzevši u obzir impozantno tresenje stražnjicom (naročito Seunove majke!) i prirodnim bogatstvom obdarenu drugu vokalisticu, to je bilo i razumljivo, zabavno i privlačno.

Hipnotičke melankolične melodije

Treće večeri su se u Križankama izmijenila tri koncerta, a veselo ga je započeo naš Mojmir Novaković s Kriesom. Priredio je dobar sat uvjerljive i plesno poskočne tradicionalne glazbe, što je mnoge pomaklo iz njihovih sjedišta. A to je i Mojmira opustilo, pa je rekao da kad bi svi političari više plesali a manje govorili, bilo bi svugdje mira. S velikim aplauzom odobravanja je Mojmir u posljednjoj pjesmi pozvao sve prisutne na ples u ime mira. I odaziv je bio stopostotan. Bravo Mojmire, tako se zabavlja publika!

Iste večeri je kao posljednja nastupila i Peruanka Susana Baca, koja je 1999. prvi put gostovala na DG-u, a od tada ima iza sebe već pet albuma. Riječ je o vodećoj pjevačici world music, koju najčešće uspoređuju s kapverdskom bosonogom divom Cesariom Evorom. Suzana dolazi iz obalnog područja Perua u blizini Lime, gdje žive potomci robova još iz vremena španjolske vladavine. Danas s mužem vodi Institut Negrocontinuo, namijenjen očuvanju afroperuanske kulture. Susana je na sceni djelovala vrlo elegantno i lepršavo. Pojavila se obučena u smaragdno zelenoj uskoj svilenoj haljini, prekrivenoj nježnom laganom tunikom boje marelice i s prebačenim zelenim šalom oko vrata. Bez obzira na hladnoću koja je tih dana mnoge ljubitelje ovakve glazbe zadržala na toplijem, Suzana je djelovala kao da je niti ne primjećuje. Vjetrić se poigravao s njenom svilom dok su se melankolične melodije slijevale Križankama jedna za drugom i zagrijavale prostor oko nje. Zapanjujućom bojom glasa Susana Baca je na sve prisutne posjetioce djelovala hipnotički, tako da je vjetar gledajući i slušajući nju postao tek ljetni povjetarac. Tako je šarmantnu Susanu publika zadržavala do kasno u noć dok nije, kao što je i došla, otišla s vjetrom.

Mješavina zvukova brojnih naroda

Inače se Druga godba ove godine gotovo u cijelosti događala u ljetnom kazalištu Križanke, osim na dan otvaranja, kada je godba počela u Cankarjevu domu. Jedna od nastupajućih grupa te večeri otvaranja bila je mlada indonezijska grupa Sambasunda. Poznati su po tome da spajaju nespojivo. Kako spajaju tradicionalne instrumente s različitim glazbalima, tako sjedinjuju i glazbene izraze različitih indonezijskih pokrajina. Petnaesteročlani sastav mladih razigranih, uglavnom muških članova, stvara suvremen zvuk sa zapadne Jave tradicionalnim i akustičnim instrumentima. Pravilo im je da svoje melodije isprepliću s latinskim ritmovima i drugim zapadnjačkim glazbenim vrstama. Inače tvore izvornu autorsku nadgradnju iz mješavine karakterističnih zvukova brojnih naroda koji su naseljeni u Indoneziji. Kada su se u velikom broju pojavili na sceni, djelovali su osvježavajuće i toplo šarenilom boja u koje su bili obučeni. Na zaigran i duhovit način su zasvirali prvu melodiju, koja asocira na havajski melos. Na sceni su imali ogroman šareni instrumentarij, na kojem su se glazbenici izmjenjivali u sviranju i tako pokazali svestrano umijeće sviranja na više različitih tradicionalnih instrumenata. Pjevačica Rita Tila, koja je u nekoliko navrata zapjevala i zaplesala, djelovala je vrlo profinjeno. Njezine lagane kretnje tijelom i usporeno njihanje rukama je podsjećalo na razgranatu krošnju kojom se poigrava vjetrić. Vrlo slikovito!

Spomenula sam neke upečatljivije koncerte ovogodišnje DG. Zahvaljujući Župančičevoj nagradi vjerojatno će se ovaj festival nastaviti i dalje, iako su financije konstantni problem. Svakako Druga godba sa svojom tematikom pripada među vrlo privlačne festivale, jer na njoj možete čuti neobične zvukove različitih tradicionalnih instrumenata i melodije iz nepoznatih krajeva sa svih kontinenata. Upravo zato je potrebno i nastaviti s takvim načinom raznolike ponude, premda se posljednjih godina neke grupe ili world music zvijezde ponavljaju. To nekako ne ide zajedno s konceptom festivala, jer svijet je velik i širok je glazbeni prostor koji mnogi još nisu čuli, pa bi i ponuda trebala biti u skladu s tim.