Maja Ručević  

Put

Budimpešta, 01. 2. 2005.

Danas sam se uhvatio kako poprilično dugo promatram svoj metakarpus1. Polagao sam ruku na klavijaturu nekoliko puta ne bi li slučajno uočio nesavršenost pri liniji luka koju moraju opisivati zglobovi svih pet prstiju. Ne znam zašto sam izvodio te gluposti koje su obično predmet interesa početničkih pijanističkih metodika. Nekoliko puta sam zaredom naglas izgovorio riječ metakarpus koja mi se potom odjednom učinila toliko stranom i nepoznatom kao da je nikada nisam čuo. Taj sam mali eksperiment vukao od djetinjstva, izgovarao bih tako neku riječ dok ona sasvim ne izgubi svoje poznato zvučanje, ali ne samo to, radio bih to dok se semantički ne isprazni, tj. ne izgubi i svoje prvotno značenje. Kada se to dogodi, ja joj pridam prvo novo koje mi igrom asocijacija padne na pamet. Tako je u djetinjstvu riječ kašika odjednom počela značiti tambura. Metakarpus je pak sada značio sarmu u japraku. Bio bih prodao oba metakarpusa za jednu sarmu u japraku. 

Budimpešta, 15. 3. 2005.

Za vikend sam bio u Zagrebu. Anita me pozvala. Živi sama na Kvaternikovom trgu, Kvatriću, po zagrebački. Unajmljuje maleni, jednosobni stan u ulici paralelnoj s Maksimirskom, u austrougarskoj gradnji. Pomalo me iznenadio njezin poziv, dugo se nismo vidjeli. Prvi dan smo proveli u obilasku Zagreba, mislim da ni turističke brošure koje kupuju čete Japanaca što se onuda vrzmaju s mini-raznobojnim suncobranima pričvršćenima za glavu nisu toliko precizne i dosljedne u obuhvaćanju općih must see mjesta. Anitina ideja je očito bila provesti svog brata najznamenitijim odredištima, a on se nije protivio. Osjećao sam se kao da sam dobio neko nagradno putovanje u igri, a i obožavam putovanja i razgledanja. Predvečer smo posjetili njezina novopečenog momka koji živi nedaleko od nje sa svojim bratom. Anitin odabranik, ili kako sām voli naglasiti magistar hrvatskog jezika i književnosti i češkog jezika i književnosti Darko radi kao profesor hrvatskog jezika u prirodoslovnoj školi, dok njegov dvadesetčetverogodišnji brat koji je te večeri bio odsutan svira gitaru u nekom kafiću subotom navečer tj. pomalo parazitizira na njegovoj grbači. Naime, muzika (tematika koja ih oduševljava jer su svi u obitelji bili skloni muzici, a pokojni djed po mami je svojevremeno bio seoski meštar harmonike) je, uzviknut će Darko, upoznavši mene, jedna od rijetkih radosti života!

Darko je jedna vrsta nadmenog, a iskompleksiranog vlasnika diplome za koju je sanjao da će mu donijeti umjetničku karijeru i ako već ne svjetsku, onda barem regionalnu slavu. Propao pokušaj da postane eminentni književnik udavio se u bari njegovog mlakog karaktera kojemu nasilu i neuspješno pridaje markantne značajke. Osobni debakl nikada nije prežvakao; činjenicu da o Proustu i Janku Poliću Kamovu predaje nezainteresiranim klinkama u pubertetu čije sjajilo za njihove napućene usne prianja duže negoli njihov interes za nastavni predmet za mozak, krije nevješto, diletantski. Kriv je nastavni plan i program, krivo je moderno vrijeme i običaji, Internet, odgoj, neobuzdana dostupnost sadržaja i rasuti fokus današnjih generacija, opća konfuzija i praznina, nikako on, sabran i pun; usredotočen i posvećen, prilagođen smjeni epoha, režima i običaja! Aniti je bilo jako neugodno. Ja sam se trudio ostati civiliziran i smiren. Pljuštali su citati; Gjalski,  Krleža, Držić, čitavi Kunderini romaneskni pasaži pa logorejični esejistički napadaji o postmodernizmu… Ne znam kojim spletom asocijacija je čovjek sposoban prešaltati se sa Derridae i Lacana na začetke bosanskog pjesništva, ali Darku je to u žaru zanesenosti slikama iz samo njemu shvatljivog književnog kaleidoskopa pošlo za rukom. Kada sam mu bez imalo osjećaja posramljenosti odgovorio da ne znam tko je bila prva bosanska pjesnikinja, prolio je čašu vina koju je taman spuštao na stol. Anita je otrčala po trulex, a ja sam dobio začuđeni pogled i upitnik iznad Darkove glave koji je urlao: Kako je to moguće??? On ne zna tko je Ujmihana Čuvidina!

Nakon početnog šoka, Darko se ponešto pribrao, a onda odlučio nastaviti sa sugovorniku poznatijim područjem, no ostajući ujedno i u svom fahu. Uz ponovljeno vino, našao je shodnim da diskutiramo o George Sand i Chopinu. Ja sam našao shodnim da zapalim na balkonu jer me šepirenje ovog očerupanog pauna koji nije dozvoljavao pušenje u stanu počelo zamarati pa sam ustao i kratkim odgovorom da me George Sand u kontekstu Chopinova glazbenog i privatnog života nimalo ne zanima te da u skorije vrijeme također nemam namjeru ni razviti interes za njezinu književnost krenuo na balkon. U Darkova poluotvorena usta, Anita je ubacila komad sira, ne bi li tako zauzdala prepirku na pomolu te predložila da krenemo kući kad popušim cigaretu jer je – naravno - kasno.

Putem kući pitao sam ju bez imalo ustezanja što radi s tim imbecilom. Rekla je da je usamljena i da je spustila kriterije jer joj se dugo nitko i ništa nije dogodilo. Onda me upitala nisam li i ja ponekad usamljen, zar je ne razumijem? Razumio sam, sve sam razumio. Moja sestra bankarka radila je dosadan birokratski posao, nije izlazila, ništa ju nije zanimalo do te mjere da o tome proširi znanje, bila je utopljena u svoje svakodnevno podstanarsko i radno sivilo. Darko i njegove knjiške govorancije predstavljale su fantazmagorično buncanje o nečem drugačijem za čime je, u svoj toj rutini i izolaciji od punine života, naprosto vapila. Nisam bio niti sam se osjećao nadčovjekom, ali mogao sam barem neporecivo potvrditi da sam u životu našao svoj spektar boja. Nisam imao ništa više od nje, ali sam volio to što radim. Pitala me što ću sad kad se vratim u Budimpeštu, kakve planove imam. Rekao sam joj da ću još malo svirati, a onda je 24. 03. Pogorelićev koncert u Sarajevu kojemu se neizmjerno radujem.

Odjednom mi je palo napamet da pozovem i nju pa sam joj predložio da zajedno otputujemo u Sarajevo iz kojega je otišla, mislio sam da bi ju to možda osvježilo. Odmah sam joj iznio plan; ja ću vlakom iz Budimpešte za Zagreb, a onda možemo autobusom ili njezinim autom, kako god. Idemo malo prošetati čaršijom, prisjetiti se rodnog grada…ispijati kafu, opušteno…

Presjekla me kratko i bez mogućnosti razuvjeravanja:

Ja se tamo ne vraćam. Ako nisam kad je umro otac, neću ni sad.

Na njezino pitanje koliko ću ja ostati, odgovorio sam da ne znam; Sarajevo je grad u kojem nije moguće planirati.

Koračali smo Maksimirskom, prolazili su plavi noćni tramvaji, mlađarija je jela tostirane sendviče iz kojih se pušilo majonezom podmazano pileće meso, u daljini su mirovali visoki kranovi na gradilištu, u parku sjedili parovi. Sutradan u vlaku za Budimpeštu počinio sam operaciju nasilnog potiskivanja misli koje su mi harale glavom. Nisam imao nimalo snage baviti se tuđim životima, pa makar mi i krvlju bili srodni.

Budimpešta, 12. 3. 2005.

Već mjesec dana dobivam Gordanina rukom napisana pisma. Šalje ih ekspresnom poštom tako da vrlo brzo po pisanju stižu na moju adresu. Pretpostavljam da se žestoko potrudila da ju sazna, kao što se u njima gorljivo trudi da dopre do mene. Nedostaje samo da ih poškropi parfemom i stvar bi, da nije žalobna, bila gotovo romantična. Budući da joj ni na jedno nisam odgovorio, sa svakim novim pojačala bi intenzitet sadržaja i duljinu, iako, ono o čemu u njima govori ni ne zahtijeva podebljavanje, samo po sebi je dovoljno snažno. Zamišljam ju kako se lomi, i znam da ju ubija moja šutnja. Drugačije zaista ne mogu. Vjerojatno misli da cijepam te papire i da me uopće nije briga. Nije daleko od istine, ali nije to ni tako jednostavno. Ne osjećam više ništa prema njoj kao Gordani, nekoć mojoj. Ljudsko suosjećanje još postoji. Jebi ga, nije monstrum. U posljednjem se pismu bori između kajanja što se sve odvilo kako jest i vlastite boli zbog pobačaja. Vjerujem da nijedan muškarac ne može istinski osjetiti što znači izgubiti nerođeno dijete. Samo žena u kojoj ono raste, diše i jede može biti u cijelosti svjesna tog čuda. Kako kaže, udvostručiš se i naučiš što je odgovornost. Treba mnogo hrabrosti i snage za ono što je proživjela. Kada više nije bilo nazad, kada joj je rekao da ima drugu, pokušala je, shrvana izdajom i zgađena licemjerjem, ipak spasiti vezu. Zaradi djeteta. Naišla je na njegovo kategorično odbijanje i, ponižena činjenicom da moli za nešto što je bivalo pretpostavljenim samo po sebi, a već i dobrano uzeto zdravo za gotovo, rekla: u redu. U redu je sve, u redu je ostaviti nekog zbog nekog  (i hiljadu drugih popratnih okolnosti), zna to Gordana, rekla je OK. Dalje se nije moglo, napokon – nije li to isto učinila i sama? Reda pred pultom na ginekološkom odjeljenju nije bilo. Zdravstvena radnica upitala je razlog dolaska, zakazala joj pregled i termin zahvata, naplatila i predala tri-četiri lista formulara u kojima je odgovarala na pojedinosti vezane za anamnezu, konzumaciju opijata i sl., potpisala uzimanje anestezije na vlastitu odgovornost, a onda otišla u kafanu preko puta i jednim cehom uništila sve hranjive namirnice koje je posljednjih sedmica konzumirala po preporuci časopisa za buduće majke. Deset dana koliko je preostalo do termina provela je gladujući jer bi krivnja zbog predstojećeg rasla eksponencijalno sa svakim zalogajem. Isplakana i dotučena dovukla se u vrijeme zakazanog zahvata. Išlo je kao po traci. Sestra je ušla u punu čekaonicu i glasno povikala:

PREGLED: Hadžimušović!

ABORTUS: Selimović, Begić i Ristić!

Selimović, Begić i Ristić ustale su brzo i uglavnom pognutih glava. Hadžimušović se s otežalim trbuhom polako pridigla i popratila ih neodređenim pogledom u kojemu se nazirala mješavina predrasuda i žaljenja.

Nije zamišljala da će takvu situaciju dijeliti sa još tri žene. Najgore se držala maloljetnica koja je došla u pratnji majke. Prestravljena, kao pred klanje. Tek saznaš što je seks, a već ti je prisjeo. Sve su bile mlađe od Gordane. Raspodijelili su ih po krevetima u jednu zajedničku sobu. Nakon nekoliko minuta, ušla je sestra, jednoj od njih dala anesteziju i izišla. Cura je pokušala upitati što dalje, ali je sestra u staroj dobroj maniri užurbane zaokupljenosti mnoštvom drugih, uvijek važnijih stvari već izišla zalupivši vrata. Sve tri su piljile u nju. Za par minuta ušle su dvije sestre i odvele ju na istom pokretnom krevetu. Nisko ispod plafona kružila je muha. U nekoliko minuta koje su je dijelile od čina, Gordana nije pomislila nijednu smislenu misao. Smisao je bio precijenjen. Čekala je, izvana mumificirana, iznutra u komadima, da joj odstrane plod. Kada je sestra došla po nju, dok joj je u nadlanicu ubrizgavala anesteziju, Gordana ju je, malaksala i u bunilu pitala: Hoću li ja sad umrijeti?

Posprdnim i sterilnim hihotom popraćen odgovor sestre: Jedno ubojstvo ti je dosta za danas, zar ne? – jedna je od posljednjih stvari koje se sjeća prije nego je zatvorila oči. U operacijskoj sali podigli su joj noge na dva predviđena stalka, doktor ju je, procjenjujući tako stupanj djelovanja anestezije, upitao čime se bavi, a onda tama…

U tami izniknu zlurade biljke, žderačice savjesti. Pogoduje im opskurno i okultno. Kada je sve gotovo i poslano u vječna lovišta, krivnja opisuje svoj krug. Ožiljak je izvjesniji od iskupljenja.

Posljednje pismo koje sam primio nisam mogao pročitati do kraja, morao sam u ratama. Dotakla je razne stvari, istresla nutrinu. Osjećao sam krikove, ubode, vapaje, potreslo me. Zaplakao sam jer nikome ne bih poželio takve udarce. Posustajala je pod teretom. Htio sam sjesti na vlak i potražiti ju samo da joj obrišem suze i kažem da joj život nije gotov. Ali to bi bio dvosjekli mač jer je ona trebala rame za plakanje, a moje to nije moglo. Preko njega sam umjesto toga prebacio jaknu, izišao van i dugo, dugo sjedio na klupi uz Dunav. Bacio sam sve niz rijeku. 

Sarajevo, 24.03.2005.

PUT

Od pamtivijeka aktualna problematika čovjeka koji traga za slobodom da bude ono što jest istovremeno mi oduzima dah, ali me, u kontekstu današnje pandemije bijede duha i beskrajno nervira. Pitanje identiteta i položaja čovjeka u svijetu, ta filozofijska svakodnevica i motiv svekolike umjetnosti preživjelo je sve epohe i stilska razdoblja te kao neizbježan aspekt svake metafizičke djelatnosti ima primat nad svime ostalim – i to je činjenica. Kada bih mogao birati utopiju koja bi se nekim čudom ostvarila, izabrao bih stanje u kojemu se na svijetu svi bave umjetnošću. Tada bi, u mom skrovitom imaginariju čije maštarije nikada nikome od onih koji me okružuju ne bih priznao, umjetnost zadobila ono što zaslužuje – iskreni sveopći interes. Zajednica koja bi se tražila, preispitivala, rušila i gradila kroz umjetnost, koja bi za nju živjela i umirala bez da se tim dvjema riječima pridaju dramatične konotacije, koja bi nagon za opetovanom kreacijom hranila nepatvorenom potrebom da uči i razmjenjuje znanje je u osnovi onoga što nazivam svojom deliričnom, a ujedno i dijaboličnom fantazijom. Taj me delirij katkad spasi, obično u trenucima kad potone moja vjera u ljudske kapacitete. Tada sviram i upoznajem glazbu koju drugi sviraju, divim se, ali i ljutim, čudim, iznenađujem, osjećam, znam da postoji nešto što opravdava postulat o premoći ljudskog roda nad ostalim vrstama. Đavo mog imaginarija je prepreden, pojavi se u pauzi, kada zna da sam napustio svoju sanjariju, onda kada sam budan i žalosno svjestan istine koja dokazuje suprotno. I tako se batrgam, skoro cijeli život, to je postao modus vivendi. 

Večeras sam iskusio nešto fascinantno. Putovao sam više nego ikada u životu. Putovao sam audio-slikama. Obolio sam na svega nekoliko sati od blagotvorne amnezije koja je iz mog sjećanja trenutačno pokosila sve neuspjehe, borbe, grčevite trzaje proteklih stoljeća da se nadmašimo, a koja su nam u baštinu ostavila danas uglavnom minorni nagon za plodonosnijim egzistiranjem – bio sam u rukama umjetnika koji je svojom predanošću nadvisivao prag na kojem su punih usta zlobe i neznanja cupkali učmali mediokriteti. Donosio je glazbu kao kovčeg s tajnom kojega je moglo otključati samo putovanje. Misterija je bila, učinilo mi se, u suštini vrlo jednostavna za odgonetnuti. Osjetiš li na tom putu ispunjenost, shvatit ćeš da ključa nema. Sve je ponuđeno bez skrivenih motiva. Potrebno je samo čuti slike.

Kažu da putovanja oplemenjuju čovjeka. Privilegij putovanja glazbom priskrbljuje pak čovjeku takav nobilitet duha koji, ukoliko se pojedinac-putnik ne nastavi truditi da ga razvija i njeguje, može također brzo iščeznuti, kao da nikada nije ni dotakao. To su stvari o kojima se rijetko govori, koje izazivaju podsmijeh širokih masa, potpiruju vatru na kojoj se prži njihovo neznanje i odsutnost interesa do granice da ju potom bljuju u obliku uvreda i ismijavanja. Nitko nema strpljenja za razgovor o bilo kojoj vrsti napretka koja ne podrazumijeva punjenje džepova novcem. Statusni simbol i moralna vertikala kategorije su koje smo sveli na najnoviji tip laptopa i zadrto bogomoljstvo. O muzici ne razgovaram ni sa kime odavde. Barem ne onako kako bih ja to htio. Svaka spontana misao biva u začetku prekrižena, neizvediva, nepodjeljiva. Svako osjećanje muzike koje ne govori o dobroj svirci koja je zaslužna za još bolji kafanski dernek potiče sprdnju. Glazba se nerijetko (čast izuzecima) doživljava u uskim okvirima, šablonizirano, retroaktivno, nikada proaktivno, premda su primjeri njezina restrukturiranja u formi žanrovskog, stilističkog, interpretacijskog poigravanja u svijetu dosegli zavidan nivo. Letargija i status quo.

Večeras sam putovao zvučnim kulisama svjetskog teatra. Sve se odigravalo sad i ovdje, nepovratno, u momentu koji se nikada više neće ponoviti na isti, maestralni način, kao da nikada do večeras nisam bio svjesniji sadašnjosti i koliko je ona bogata tonom, slikom, bojom, pokretom i jednom osobitom porukom što ju prevodi muzika, jer, muzika je poput prijevoda, poput jezika, živ organizam koji odašilje poruke, i, ako ne znaš govoriti taj jezik, teško ćeš ga razumjeti, bit će ti potreban vrhunski prevoditelj kojega ipak nema, nitko još nije izučio taj zanat. Tajanstvenost muzike je upravo u tome što ona samu sebe prevodi, u taj isti čas kada se događa, a na tebi je da shvatiš koliko je u toj simultanosti genijalna.

I premda sam znao da ću s koncerta izići u grad koji je svojom svakidašnjošću i iznemoglošću odudarao od svake pomisli na uzvišeno i plemenito, ja sam sve vrijeme bio slobodan i ako ne u potpunosti, onda barem u velikoj mjeri, poimao svoj položaj u svijetu. Sve je, i filozofija, i umjetnost i osjećaj za lijepo, bilo sadržano u večerašnjem putopisu. Moj položaj u svijetu nije ni sporan, jer svijet nije briga za mene. Pitanje tog položaja, shvatio sam večeras, trebalo je razumijevati sa drugačijeg stajališta, koje mogu sažeti otprilike ovako: u što položiti svoje nade u zdrav duševni i mentalni opstanak? Položiti nadu u nešto, to je položaj spasenja. Ja sam svoje polagao u muziku.