Put ratnika u duši Japana

Mnogi dječaci bit će očarani tajnovitim vještinama ninj?, a zatim, ako ih doista privuče Duh Istoka, i ethosom i umijećima samuraj?. Samuraji i ninje plodno su tlo za fantazije moći, neustrašivosti, nepobjedivosti, pa bi neko psihoanalitičko objašnjenje takve fascinacije zacijelo išlo u tom smjeru. Daleki celuloidni refleks tih dviju ratničkih skupina, te spomenutih fantazija, jesu i, podjednako privlačni, jediji i sithi iz Ratova zvijezda, koji su nedavno završili, čini se, svoju filmsku karijeru.

No, kad dječak  malo poraste i upozna se pomnije, na temelju relevantne literature, s predmetom svoje fascinacije, slika onoga čemu se divio promijenit će se i usložniti, i on će napustiti ono što je djetinje.

Kult smrti i slijepa odanost gospodaru

Danas više ne vidim samuraje onako kako sam ih vidio nekad. Njihov kodeks čini mi se sredstvom za oblikovanje poslušnih strojeva za ubijanje, utemeljen na dvama osnovnim načelima: kultu smrti i slijepoj poslušnosti gospodaru/nadređenome. Poslušajte, što se tiče prvoga, ove rečenice iz poznatog samurajskog klasika Hagakure, što ga je početkom osamnaestog stoljeća sastavio bivši samuraj i tadašnji budistički svećenik Yamamoto Tsunetomo (citiram prema engleskom prijevodu, Kodansha International Ltd., Tokyo, New York & San Francisco, 1987.): “Put samuraja je u očaju. Desetorica ili više ljudi ne mogu ubiti takva čovjeka. Zdrav razum neće postići velike stvari. Jednostavno postani sulud i očajan. (…) Kad postoji izbor između umiranja i ne-umiranja, bolje je umrijeti”. Ili ove: “Zato je put samuraja, jedno jutro za drugim, vježba smrti, razmatrajući hoće li do nje doći ovdje ili ondje, zamišljajući najprimjereniji način umiranja, učvršćujući svoj um nepokolebljivo u smrti. Premda to može biti vrlo teško, ako doista postoji volja, moguće je”. Naposljetku, ove, kojima se ne može odreći određena poetičnost: “Pravi muškarac ne misli na pobjedu ili poraz. On se baca bez ustručavanja u iracionalnu smrt. Na taj način, probudit ćeš se iz svojih snova”.

Taj kult smrti, koji, čini se, ima dva aspekta, naime stalnu pripremu na smrt, te oblikovanje uma/duha na taj način da čovjek bude spreman skočiti u smrt bez razmišljanja, nije, sa stajališta poretka, nikakav larpurlartizam, iako to može biti sa stajališta pojedinca. Njegova je uloga, rekao bih, oblikovanje što učinkovitijeg i što neustrašivijeg borca, dakle, takvog koji je na maksimalnu korist svome nadređenome, daimyou. To je drugi aspekt bushidoa, “puta ratnika”, tj. samurajskog kodeksa: apsolutna, slijepa odanost gospodaru. Riječ je o kodeksu prema kojemu nadređeni mora biti i subjekt i objekt djelovanja podređenoga, samuraja, što stvara odricanje od moralne autonomije te od vlastitoga života i autonomije kao osobe. Opet Hagakure: “Biti stražar/pratitelj nije ništa drugo nego biti pomagač svoga vlastelina, povjeriti mu stvari dobra i zla (kurziv J. Ž.), odreći se samozainteresiranosti. (…) on se odrekao svoga života i postao jedno sa svojim vlastelinom”. I također: “Ako bi se reklo u jednoj riječi što je uvjet toga da se bude samuraj, njegov temelj leži, prvo, u tome da svoje tijelo i dušu ozbiljno posveti svome gospodaru”.

Moj je pristup subjektivan, priznajem, možda i pomalo zlonamjeran. Slika koju nude gornji citati vjerojatno nije sasvim točna, pa tako rečenica koja slijedi nakon posljednje citirane jest ova: “Ako se postavi pitanje što učiniti preko toga, bilo bi to opskrbiti se iznutra pameću, ljudskošću i hrabrošću”. Hagakure ističe i vrijednosti samilosti, mudrosti i brige za druge. Pa ipak, još smatram da su to manje važni elementi ideologije bushida, koja je, naravno, kao i svaka ideologija, tj. sustav ideja orijentiran na djelovanje, kompleksna, varijabilna, fragmentarna i ne-obvezana na potpunu internu konzistentnost. Za stjecanje cjelovite i opće slike samurajske ratničke kulture, od društvenog poretka, preko borilačkih tehnika s oružjem i bez njega pa do duhovnih aspekata mogu preporučiti izvanredno djelo Secrets of the Samurai: The Martial Arts of Feudal Japan Oscara Rattija i Adele Westbrook (Tuttle, Rutland & Tokyo, 1973.). Jedan pak u odnosu na Hagakure više “tehnički” priručnik, koji se u prvome redu bavi dominacijom nad sukobom (ponajprije mačevalačkim ali i svakim drugim, fizičkim ili psihičkim), jest slavna Knjiga pet prstenova. “Makijavelistički” pristup te knjige, koju je polovicom sedamnaestog stoljeća napisao najpoznatiji japanski mačevalac, samuraj-lutalica Miyamoto Musashi, nešto je vrlo različito u odnosu na duh Hagakurea.

Naknadna refleksija o bivšem sustavu vrijednosti

A što o svemu tome kaže Bushido Inazoa Nitobea, neposredan povod ovome tekstu? Nitobeova knjiga napisana je izvorno na engleskome i prvi put objavljena 1905., dakle 35 godina nakon što je u Japanu formalno ukinut feudalizam, “majčinska institucija” samurajskog kodeksa, te završilo razdoblje Tokugawa, u kojem su samuraji doživjeli svoje najslavnije dane. Trideset godina dijeli također tu knjigu od naredbe kojom je zabranjeno nositi mačeve, statusni simbol i “duše” samuraja.

Knjigu, dakle, nije napisao punokrvni samuraj, kao u slučaju dvaju spomenutih prijašnjih klasika, nego je ona plod naknadne refleksije o jednom poretku i sustavu vrijednosti kojeg više nema. Ipak, već na njezinim početnim stranicama naići ćemo na isti onaj kult smrti, veličanje pokornosti i anti-racionalizam o kojem je bilo riječi, a također i na primjese nacionalizma koje dobro pristaju jednom militarističkom poretku, kakvim je Japan u biti ostao i nakon uvođenja “novih običaja”. Prema kraju knjige autor izražava žaljenje zbog opadanja starih vrijednosti zbog demokratizacije, industrijalizacije, urbanizacije, ali ističe kako je bushido fundamentalno oblikovao “dušu Japana” te kako njegov utjecaj nikad neće nestati. Navodeći analogne primjere iz europske povijesti, filozofije, književnosti i religijske predaje, Nitobe brani i opravdava nikad prežaljeni vrijednosni sustav o kojemu piše.

Naizgled u suprotnosti sa slikom koju nudi Hagakure, Nitobe kaže: “Bushido nije od nas tražio da svoju savjest učinimo robom bilo kojeg gospodara ili kralja”. No, ta autonomija savjesti, koja prema ovome nije suprotna kodeksu, ipak nikad ne može dovesti do ozbiljnog suprotstavljanja gospodaru: “Samuraj posljednji put apelira na razum i savjest svoga gospodara potkrepljujući iskrenost svojih riječi prolijevanjem vlastite krvi”. To nas dovodi do neobilaznog elementa u ethosu samuraja, onog koji je zbog svoje užasavajuće, takoreći protuprirodne, aure postao možda i najpamtljivijim obilježjem samurajskog kodeksa: do seppukua ili hara-kirija, ritualnog samoubojstva masakriranjem trbuha. Koga zanima prikaz tog očaravajućeg fenomena u novelističkoj formi, neka pročita poznatu priču Patriotizam Yukija Mishime, koji je i sam skončao upravo na takav, drevni način 1970. godine.

“Smrt povezana s pitanjem časti bila je prihvaćena u bushidou kao ključ za rješenje mnogih složenih problema”, kaže Nitobe. Zanimljive su moguće uloge toga elementa samurajskog ethosa koje autor navodi: seppukuom se, naime, može okajati svoje zločine, ispričati se za pogrešku, izbjeći sramotu, otkupiti prijatelje ili dokazati iskrenost - ali on često biva dosuđen i kao kazna nadređenoga. Taj makabristični čin zato je prožet dvoznačnošću: on može biti neki oblik perverznog čina potpune autonomije, izraza vlasti nad svojim životom i tijelom, ali i posljedica posluha višem autoritetu. Ta dvostrukost možda je i općenito svojstvena bushidou, o čemu će još biti riječi na kraju.

Dva lica bushidoa

Uz mnogobrojne vrline koje, prema Nitobeuovu mišljenju, čine samurajski kodeks, poput pravednosti, hrabrosti, uglađenosti, velikodušnosti, istinoljubivosti, dakako časti, te odanosti, on govori i o samilosti ratnika, o dobrohotnosti prema slabima, potlačenima i pobijeđenima. U istome poglavlju u kojem je riječ o dobrohotnosti, feudalni vladar prikazan je kao eksponent “očinske vlade” (nasuprot despotskoj), kao brižan otac svojih podanika koji mu se pokoravaju s “ponosnom poniznošću, dostojanstvenom poslušnošću”. Pa ipak, John Locke, jedan od filozofa koji su razradili uporabu tih termina, rekao je ovako: “Ali su ove dvije vlasti, politička i očinska, potpuno različite i odvojene” (Dve rasprave o vladi, Mladost, Beograd, 1978.) - jednu, naime, dodjeljuje priroda, a drugu dobrovoljni sporazum kojim pojedinci ulaze u političko društvo, ili u stanje države.

Prije završnog razmatranja, još ukratko o ulozi žene u jednom tako muškom poretku kao što je onaj ratničkoga, feudalnog Japana, čemu Nitobe posvećuje jedno poglavlje. Bushido s jedne strane uklapa ženu u klasični patrijarhalni obrazac, dakle, ona je tu da sluša i služi, da bude muškarčeva pomoćnica onda kad mu je pomoć potrebna, a inače da se povuče; prezrena kao društveno-politička jedinica, cijenjena je, naravno, kao supruga i majka. Pa ipak, bushido ne traži od žene da bude jako ženstvena - naprotiv, on “najviše hvali one žene koje su se oslobodile slabosti svoga spola i iskazale junačku postojanost dostojnu najjačih i najhrabrijih muškaraca”. Od žena su se, dakle, tražile ratničke, “muške” vrline - ali ponajprije u samoobrani i odgoju sinova, čime se krug opet zatvara. S obzirom na taj element poželjne “muškosti” žena, na analoški, supstitutivni odnos između relacija žena-muž i podređeni-nadređeni (u oba slučaja etika prvog člana utemeljena je na samoodricanju radi drugoga), i na elemente homoseksualizma među samurajskim “prijateljima”, izlazi na vidjelo mnogostruka i mnogoznačna koncepcija muškosti koju je njegovao bushido.

Bushido kao sustav tlačenja razobličavao je i japanski film. Dojmljiva je Kobayashijeva Pobuna iz 1967. ili pak Yamadina Skrivena oštrica koju smo imali prigode vidjeti na ovogodišnjoj Reviji azijskog filma. Oba završavaju tako što glavni junak, koji dugo trpi nepravde nadređenih pokoravajući se svome kodeksu, naposljetku odlučuje uzvratiti - s tom razlikom što su u Kobayashijevu filmu posljedica toga deseci mrtvih.

Istaknut osobni ethos koji slijede glavni likovi tih dvaju filmova možda upućuje na, prije natuknuta, dva lica bushidoa. Jedno lice bilo bi ono gdje se bushido pokazuje kao sustav pravila ponašanja koji služi očuvanju strogog, hijerarhijskog društvenog poretka; drugo pak određeni osobni, stoički moralitet. Prvo lice odgovaralo bi tako hegelovskoj običajnosti (Sittlichkeit),  ukupnosti ponašanja u kojoj se realizira “ideja” kao konkretna općenitost, a drugo kantovskome osobnom moralitetu, koji prema Hegelu biva prevladan običajnošću. Ako ima čega vrijednog u bushidou, to je, mislim, baš taj kantovski aspekt, nepokolebljivo djelovanje prema vlastitoj savjesti.

Vremena samuraja su prošla, zacijelo je i bolje tako, ali tko ipak karizmi Istoka još ne može odoljeti, neka uživa u njihovim pustolovinama putem književnosti, filma ili stripa. Ako je o tome posljednjem riječ, što drugo preporučiti nego doživljaje simpatičnog Usagija Yojimba - zeca-samuraja?