Put u srce Hrvatske

Zaštititi život neobičan je zadatak. Pogledajte “dinosaursko stablo” koje od prošle godine raste u zadarskom parku. Sva 43 pronađena stabla australskog stribora i sada već milijun primjeraka iz rasadnika u stvari su jedno jedino biće, oni imaju isti DNK i neka bi ih ista kobna gljivica donesena na potplatima izletničke obuće mogla zatrti bez ijedne otporne iznimke. Zato se australski stribor šalje diljem svijeta, a u regionalne se rasadnike ulazi pod sterilizacijom. Eventualne će fatalne susrete preživjeti makar u nekoj od zemalja.

Pličina biodiverziteta

Na drugom su kraju oblici života kojima ostanak na licu zemlje ovisi i o tržišnoj iskoristivosti. U priči koja je počela sa psom i žitaricama a danas doživljava svoju bioinženjersku etapu, većeg izgleda za uspjeh imaju životinjske pasmine i biljne sorte koje su industrijski vrijedne. Nakon svih križanja i modificiranja uzorne su one pasmine i sorte koje su ekonomski bolje od drugih jer se takvi proizvodi bolje prodaju a vrste u industrijskom uzgoju lakše održavaju. Jednom vrstom brazilske soje goji se jedna vrsta europske peradi. Dva desetljeća genetske biologije razjasnilo je o kakvoj je pličini biodiverziteta riječ. Biološko bogatstvo leži u rasponu te raznolikosti, a zlatnike tog blaga predstavljaju svi oni lokalni oblici koji su neiskoristivi u masovnoj proizvodnji. Za razliku od australskog stribora kojem spas pred iščeznućem predstavlja konzervacija ex situ, ovakva se životna raznolikost štiti in situ – u onoj lokalnoj šumi, dolini ili polju gdje je upravo takva vrsta nastala i bila oblikovana do forme u kakvoj je prepoznajemo danas.

U relativiziranju diskursa o baštini obično se zna doći do neprijepornih autentičnosti gdje, naizgled, izvorni domaći oblik nisu polučila nikakva miješanja. Govorimo li primjerice o buhaču, boškarinu, maslini oblici ili o maraski, argument je jasan: takvo što sunce grije samo u Hrvatskoj. Zašto? Iako raščlamba njihovog genotipa može pokazati sličnost ili čak istovjetnost s drugim vrstama, pred fenotipima po kojima su britko odijeljeni od svojih susjeda je jasno kako je baš takvom obliku kumovao okoliš. Višnja istih gena preko Drine drukčije izgleda i ima drugi okus. Priroda se naizgled našalila s ekskluzivističkim ideologijama, no ta se šala izustila kroz usta domorodnog svijeta.

“Ekologija straha”

Pasmine i sorte nastale su u osobitim okolišima u dugim okušavanjima održivosti i praksama lokalnih ljudi. U tom su smislu one i njihovo vlasništvo. Važnije od toga, one su dio lokalnih ekosustava. Paška ovca je sa svojim ovčarima uspjela održati otočni ekosustav i u uvjetima industrijalizirane proizvodnje, ali to je unikatan primjer. Prosvijećeno zakonodavstvo omogućilo je Parku prirode Lonjsko polje da iznova uvede turopoljsku svinju u krajolik, jer ga život upravo ove vrste čini održivim. I upola jeftinijim za održavanje, kako je pokazala usporedba s pašnjakom unutar jasenovačkog Memorijalnog područja. Međuigra agronomije sa zaštitom krajolika garniranom kolektivno posjedovanim lokalnim znanjima kojima se u konzervaciji može pristupiti kao nematerijalnom kulturnom dobru pokazala se kao dobitna kombinacija.

Kako je bilo moguće da nakon ponovnog uvođenja vukova u NP Yellowstone narastu pastrve? Jeleni su se povukli u šumarke, profitirala je vegetacija s povećanim brojem pjevica, a grane nadnijele nad vode i pružile sjenovita utočišta ribi. U takvoj “ekologiji straha” ptice ljepše pjevaju a potoci donose više ribe. Svugdje gdje su kod nas uz opustjela sela napuštena pasišta uzmnožile su se četinjače, često uz oskudnu pratnju vrsta koje su sebi mogle naći mjesta. Zadnja krava na velebitskom Mirovu pasla je 1971., a to se tamo danas već može prepoznati i po leptirima. Svejedno će poduzetni Roko s Blackberryjem dalmatinsku obalu reklamirati s turistički prepravljene salbunijere pred invazivnim alepskim borom gdje su prijašnji režimi korištenja izostali već više naraštaja. Gledajući tu reklamu pred izvanrednim vijestima o kornatskom infernu u ustima ostaje napose gorak okus.

Ima neke tajne veze među turističkim plakatom koji ljepote hrvatske obale reklamira sa stabljikom cvijeta agave u prvom planu i onog s glavama sa šibenske katedrale koje su s očitim nenadahnutim crtama nastale u izmjeni starih načetih portreta 1850. godine. I jedan i drugi prizor su pri ruci, zakučastija osobita biljka je negdje dalje, a stari majstor nije predvidio koje će glave biti dulje na suncu i stajati usput. Tako su nastali plakati Mediterana kakav je nekad bio s de facto nekadašnjim pasištima degradiranim u šumu implantirane vrste. Komercijalni zakupnik će otići i korak dalje, braneći uvedene muflone kao “autohtono mediteransko govedo”. Mogao je reći da je ta vrsta zaslužila biti u koncesioniranom lovištu jer je srodnik čovječje ribice, što je tehnički također točna ali ne i cjelovita obavijest. Sve to lijepo izgleda na razglednici, to vole gledati i s bogataških jahti, a produkcija površnih reklamnih filmova takvo što pretvara u novi krajobrazni standard.

Igralište etičkih načela

Od tridesetak njemačkih pasmina pasa prva koje se imamo sjetiti zasigurno je ona “orlovskog pogleda” s iskonskom inteligencijom kakvu uspoređuju s djecom starom sedam godina. Njemački ovčar je, uostalom, toliko karakterističan za svoju zemlju da su ga neprijateljske zemlje u ratu iz nevolje imale prozvati “alzaškim ovčarom” jer se nisu htjele odreći njegove službe na svojoj strani bojišta. Ne služi li u Sv. Bernardu upravo njemački ovčar za ozbiljan posao spašavanja, a sam se bernardinac još izvodi pred turiste? I opet je tako praiskonska pasmina križanac sa seoskog sajma iz 1899. Izvornosti možda nisu toliko upečatljive. Među pasminama i sortama nama ostaje primjer babića s Bucavca, koji je valjda toliko pretpotopan da se već 2003. na markama skrasio kao “zaštićeni kulturni krajolik” a na biciklističkoj karti iz 2006. već je i pod zaštitom Unesca, iako ni jedna od tih reklama nije imala pokriće. Upravo s tog brda daje najbolje vino, koje ima svoju ekskluzivnu budućnost čak i u novim razmjerima vinarskog plasmana. Ipak je Bucavac nastao 1947. kao križanac feudalne jedinice težačke obrade zemlje i kolektivističkog gabarita nove krčevine, nikad prije i nikad poslije u takvom razmjeru. Kad je Petar Jović 1965. godine zaustavio svojeg fiću na dvije godine otprije otvorenoj magistrali koja je na tom mjestu probila Bucavac napola, tada snimljena fotografija Rad čovjeka je svojom famom jedinog ovdašnjeg izloška u ženevskoj Palači naroda učinila preostatak PR-posla.

Pretakanje lokalnog dobra do industrijskog standarda u kojem su “ovce pojele ljude” ima se zahvaliti Rekonkvisti koja je s Iberskog poluotoka etnički očistila muslimane a ostavila lokalne križance s ovnovima iz berberskog plemena Merinida. Najmoćnija povijesna sredozemna ovčarska institucija Mesta (1273.-1836.) dugotrajnim je sezonskim izmjenama pasišta novonastalu pasminu merino kondicionirala kao ovcu najfinijeg vlakna vune, a na njezinim je potencijalima nakon engleske industrijske revolucije stasala i australska ekonomija. Današnja se lokalna rješenja izviđaju ne bi li tržišno ponuđena sorta bila dorađena i genom iz zabačene kulture koja je, uzgred, otporna na sveprisutne bolesti žitarica. Za farmaceutsku industriju je spremnik lokalnih znanja smrtno ozbiljan posao. Profesionalni respekt za lokalna znanja postala je tražena akademska sposobnost, kao i prvorazredno igralište etičkih načela. Tko je vlasnik lokalne pasmine ili sorte, i što sve od nje može naplatiti? Održiva rješenja dugovječnih praksi za današnje nasljednike dobivaju obrise dobitnih kombinacija u povijesnoj lutriji lokalnih zajednica, a takvim korištenjima na raspolaganju su već i različiti pravni alati. Ako nasljednici ovakvih beriva nisu samo vlasnici višenaraštajnog znanja već i nositelji održavajuće prakse, svake u svojem in situ okolišu zahvaljujući kojem ljudski trud poprima upravo takav prepoznatljiv oblik, glavnica biodiverzitetske riznice tek nosi nove isplativosti.