Putin, posljednji ruski car

I dok se ruska opozicija stišće po zakucima i kuhinjicama u središtu Moskve, Vladmir Putin smireno klizi iz pobjede u pobjedu. Mora se priznati da je imao sreće. Rusija je druga iza Saudijske Arabije po proizvodnji petroleja, zadržavajući svjetsko prvenstvo u proizvodnji prirodnog plina. Bez ruskog plina većina Europe smrzla bi se u krevetu. Cijene nafte utrostručene su od 2000. godine. Ruski prihodi i bruto nacionalni dohodak nastavljaju rasti. Plaćen je i ruski višemilijardski dug međunarodnoj zajednici. Kao stručnjak za džudo, Putin čak uspijeva kritizirati moralne i egzekutivne poraze Busheve administracije te srušiti na pod američki model demokracije.

Svatko ima pravo na MOJE mišljenje

Prošle veljače Putin je u Münchenu kritizirao SAD zbog stvaranja “jednovlasnog” svijeta. Općenito je razvio bahati, optužujući ton prema Zapadu: “Naravno da sam ja apsolutno istinski demokrat”, nedavno je primijetio. “Jedina je tragedija u tome što sam veoma usamljen. Nema sličnih demokrata. Amerikanci muče zatvorenike u Guatanamu, u Europi policija protiv demonstranata čak koristi otrovni plin. Katkad su prosvjednici na europskim ulicama i ubijaju. Mi u Rusiji, s druge strane, imamo moratorij na smrtnu kaznu.” Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov rekao mi je da “svijet želi da se Rusija vrati u devedesete, kad je zemlja bila slaba. Uvijek je udobno imati slabu Rusiju tik do bogate Europe. Ali Rusija više nije na rubu dezintegracije”.

Putin sebe vidi ne samo kao ujedinitelja nego kao novog cara, čija je misija obnoviti snagu i samosvijest koje je Rusija izgubila tijekom sramotnog poniženja komunističke epohe. Jedan od vođa opozicije, Gari Kasparov, kao i mnogi drugi članovi ruske opozicije, uvjereni su da je Putin postao multimilijarder tijekom svojih mandata na vlasti, vjerojatno se pobrinuvši da bude doslovce najbogatiji čovjek u zemlji, kao i da novac pohrani u sigurnim, stranim bankama. Nema dokaza o Putinovu bogatstvu, ali prema Kasparovljevu mišljenju bilo bi beznadno naivno sumnjati da je propustio šansu zgrtanja kapitala. O tome na osobit način progovaraju i dva filma Alekseja Balabanova: Igra skrivača i Blef mrtvaca. Oba uspijevaju u portretu Rusije devedesetih godina: krvave, korumpirane i nasilne. Svaki od navedenih filmova pojedinačno sadrži više scena mučenja od sabranih djela Quentina Tarantina. U oba slučaja, poanta je da par sadističkih ubojica uspijeva od svog šefa ukrasti pet kila heroina i tako zaraditi “početni kapital” za posao u Putinovoj birokraciji u Kremlju.

Sranjekracija

U današnjoj Rusiji, riječ “demokracija” preformulirana je u “dermokraciju” ili vladavinu sranja. Potpuno su degradirane osnovne ideje liberalizma, dakle pretpostavka nužnosti civilnog društva, građanskih sloboda i otvorene ekonomije. Od svih demokraciji bliskih aktivista iz osamdesetih i devedesetih godina, samo se jednog čovjeka Rusi sjećaju s poštovanjem: fizičara i borca za ljudska prava Andreja Saharova. I tome je možda tako jer je Saharov umro 1989., dvije godine prije kolapsa sovjetskog režima. Nije se stigao kompromitirati. Solženjicin, tome nasuprot, danas u svojim osamdesetim godinama i u prilično krhkom zdravstvenom stanju, pozitivno govori o Putinu (usporediti intervju dan časopisu Der Spiegel), unatoč tome što je upravo Solženjicin cijelu svoju stvaralačku karijeru posvetio kritici sustava koji je proizveo Putina. U Solženjicinovim nešto mlađim danima, Putin je profesionalno djelovao kao jedan od uglednih KGB-ovih pukovnika. Nekadašnji šahovski prvak, danas jedan od mogućih vođa ruske opozicije na predstojećim izborima, Gari Kasparov, govori o ruskoj psihologiji prihvaćanja Putina kao o dubinskom strahu od bilo kakvih promjena. I dodaje: “Ne možete uopće objektivno govoriti o Putinovoj popularnosti kad su svi mediji pod državnom kontrolom. U takvim okolnostima, popularnost od sedamdeset posto zapravo je minimum, a ne maksimum građanskog pristanka uz vođu”.

Policijska država i njezina alegorija

Dvije velike tradicije uspijevaju preživjeti u svim političkim previranjima Rusije: moć tajne policije i moć javnog izricanja istine alegorijskim sredstvima. U Putinovoj Rusiji, alegorija je jedan od učinkovitijih načina opisivanja policijske države. Nedavno je Vladmir Sorokin, pedesetogodišnji pisac s posebnom naklonošću za atmosferu nadrealne brutalnosti, objavio distopijski roman pod nazivom Dan opiričnika. Opiričnici su tajna policija iz šesnaestog stoljeća, KGB iz vremena Ivana Groznog. U Sorokinovu opisu autoritarnog ruskog režima u 2008., vladar kontrolira sve sudbine i sve informacije. Država ovisi o plinu i nafti, a individualno preživljavanje moguće je samo uz bespogovornu vjernost krvoločnom despotu i njegovom krugu opiričnika. Država je, treba li isticati, duboko konzervativna, tradicionalna.

Ovu je alegoriju lako dešifrirati. Putin i mnogi od njegovih službenika u Kremlju doista su potekli iz KGB-a, štoviše: doslovce su se školovali zajedno u Peterburgu. Jeljcin je oprezno pokušao reformirati tajne službe, ali nije u tome uspio. “Sustav političke policije je preživio”, priznaje Jeljcin, a prema mišljenju mnogih analitičara, neki od najužasnijih događaja recentne ruske povijesti, kao politička ubojstva novinara, hapšenja neposlušnih poslovnih lidera te nekontrolirano slijevanje stranog kapitala u Rusiju, povezani su s nekadašnjim KGB-ovskim službenicima, danas djelatnicima FSB-a (Federalne sigurosne službe). Uostalom, tko može Putinu dokazati da stabilnost i prosperitet neke zemlje zahtijevaju demokratsku politiku? Pogledajte samo Kinu: bez ikakvih “zamki” demokratske uprave, Kina upravo postaje najveća svjetska ekonomska sila. Naftom bogat i ljudskim pravima siromašan Iran (kao i Venezuela) na posve su identičnoj uzlaznoj putanji ekonomskog rasta. A i Rusija je sve bogatija.

Ruski “neprijatelji”

Putin je, nadalje, obilato iskoristio tradicionalnu rusku sumnjičavost prema autsajderima. Boris Dubin iz Centra Levada (instituta za javno mnijenje s reputacijom nezavisnog istraživanja i pouzdanih rezultata), izjavljuje da je 1994. godine 41 posto građana Rusije vjerovalo da je Rusija okružena neprijateljima, dok se taj broj u 2003. popeo na 77 posto Putinu se srčano plješće kad god vrijeđa ruske susjede – primjerice, kad obustavlja obustavu plina Ukrajini ili vodi hladni rat s Gruzijom. S time je izravno povezano i jačanje nacionalističke retorike. Zvuči poznato? Baš kao i prošireno uvjerenje da će Putinova vlast trajati i nakon isteka njegova drugog predsjedničkog mandata. Nedavno je izjavio: “Nikako nemam namjeru sve što sam dosad postigao reducirati na nulu”.

Priredila i prevela Nataša Govedić