Putokaz u pravom smjeru

Sanacija je završena, kadrovska križaljka popunjena, a naslijeđene obaveze odrađene – ukratko, nema više razloga zbog kojih bi Ani Lederer trebalo davati ikakve a priori kredite u prosuđivanju predstava iza kojih stoji kao intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Najnovija operna premijera jednočinki Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija i Pagliacci Ruggera Leoncavalla stoga je prva prilika za prosuđivanje kako intendantičin program funkcionira u praksi, donosi li pozitivne rezultate i je li, u krajnjoj liniji, dobar za HNK. I premda će za kakvo-takvo podvlačenje crte biti potrebno vidjeti još novih produkcija svih triju HNK-ovih ansambala, već i ova jasno naznačuje kako je redoslijed prioriteta nove uprave dijametralno suprotan onome kojeg je provodila ekipa predvođena Mladenom Tarbukom. Naime, Tarbuk je “stari sjaj” HNK-u pokušavao vratiti tehnikom umjetnog disanja, odnosno ulaganjem velikih sredstava u raskošne produkcije, uvelike temeljene na gostujućim kadrovima. To je, doduše, rezultiralo i nekim uistinu dobrim predstavama, ali i činjenicom da se iste moglo odigrati samo po pet-šest puta. Istovremeno je, zbog nedovoljnog ulaganja u vlastite snage, HNK-ov ansambl stagnirao, ne dobivši priliku za razvoj koji bi trebao stvoriti zdrav temelj produkcijama koje će proizlaziti iz kapaciteta same kuće.

Uvjerljivost scenskog nastupa

Ana Lederer je, što zbog nametnute politike štednje, što zbog vlastite upravljačke vizije, odlučila stvari posve izokrenuti, stavivši u prvi plan reorganiziranje samih strukturnih temelja i načina proizvodnje programa, pri čemu bi predstave trebale biti odraz realnog stanja kazališta, a ne tek pozlata koja prikriva trulež koji se pod njom nalazi. U tom smislu, i gostujući su umjetnici samo svojevrstan katalizator eventualnog napretka rezidentnog ansambla, a ne, kao što je dosad bio slučaj, investicija koja će stvoriti dobar proizvod, ali i gušiti razvoj onih na kojima HNK počiva.

Novu premijeru dviju verističkih opera stoga ne treba promatrati kao inkarnaciju cilja kojem HNK teži, nego prije kao svojevrstan putokaz – koji, valja to odmah reći, pokazuje u pravom smjeru. Rad bugarskog redatelja Plamena Kartalova treba zato gledati ne samo kroz prizmu realiziranja korektnog scenskog čitanja klasika operne literature nego i kao poticaj opernim djelatnicima da se iz pjevajućeg stupovlja preobraze u prave dramske umjetnike. I upravo je uvjerljivost scenskog nastupa ono što je uistinu obilježilo doprinos svih sudionika, od nositelja glavnih uloga pa sve do inače redovito zanemarenih zboraša. A kada se stvari postave na taj način, onda je i cijela predstava zaokružena, smislena i svrhovita, čak i kad vokalni aspekt interpretacije i nije kod svih protagonista na vrhunskoj razini. Slično je svom dijelu posla pristupio i dirigent Loris Voltolini, operni znalac koji i od još uvijek sve samo ne savršenog orkestra može izvući cjelovitu i sugestivnu interpretaciju.

Učinkoviti katalizatori

Kao poticatelje domaćim pjevačima treba promatrati i dva gosta – talijanske tenore Francesca Anilea i Gianfranca Cecchelea. Prvi je tako našim umjetnicima pokazao kako se i najteža uloga može, pa čak i mora otpjevati beskompromisno za samoga sebe, dok je drugi predstavio rezultate dugogodišnjeg opernog iskustva, potresnom interpretacijom kojoj ni visoka životna dob pjevača neće previše zasmetati.

A da su uvezeni katalizatori itekako pozitivno utjecali i na domaće umjetnike, potvrdili su svi preostali sudionici ove produkcije. Jer, svaki je od njih dao svoj maksimum, pa tako čak ni neki relativno slabiji solisti, poput Inge Heinl-Stančić i Siniše Hapača, ne samo da nisu ugrozili kvalitetu predstave, nego su i svojim scenskim nastupom uvelike kompenzirali određene pjevačke nedorađenosti. Bio je tu i niz uvijek pouzdanih pjevača u odreda kvalitetnim interpretacijama, poput Nede Martić, Helene Lucić, Adele Golac-Rilović i Alena Ruška, a vrlo su ugodno iznenadili i odlični nastupi debitanata Igora Hapača i Marka Cvetka. Treba spomenuti i dobro pripremljen zbor, što pokazuje kako je novi zborovođa Ivan Josip Skender, dostojan nasljednik svog prethodnika Roberta Homena.

I kad se sve zajedno zbroji, može se konstatirati kako je rješenje koje posrnuloj zagrebačkoj Operi nudi Ana Lederer zaista bolje od onoga koje je forsirao Mladen Tarbuk. Jer, od prisilnog osovljavanja na krhke noge, koje uvijek dovodi do ponovnog pada, daleko je razumnije postupno podizanje. Noge su još slabe, ali se zato barem može napokon uzdignute glave krenuti prema novim izazovima.