I iz Zarezove redakcije smo mahnuli putniku na odlasku u najnoviju ekspediciju
U opraštanjima od Željka Malnara proteklih sam dana pročitao i vidio mnogo stvari koje kao putnik i putopisac mogu smjestiti u neki konkretniji ili pak osobni kontekst. I to sam nehotice činio u sebi, kao da mu se odužujem. Šturo spominjanje događaja iz života, ekspedicija koje je vodio, filmova koje je snimio i nagrada koje je dobivao, uz podsjećanje na televizijski show za koji znaju i najmlađi, podsjećalo me na činjenicu koliko se opće poznavanje Malnarove biografije istraživača i putopisca bazira na podacima iz njegove jedine putopisne knjige i legendama koje je usput zaslužio.
Željko Malnar je za mene najprije bio karizmatični putopisac i pustolov, a tek zatim novinar i televizijski voditelj. Noćnu moru sam najviše cijenio kad je sadržavala Malnarove stare putopise i priče s putovanja, ali volio sam da je tu ma kakva bila. Davala je neku sigurnost tim subotnjim noćima i kad ne bih bdio uz televizor. Mnoge kadrove iz Malnarovih starijih putopisa i televizijskih pojavljivanja prikazanih u Nightmare Stageu prepoznajem s posebnim osjećanjem, bilo da me podsjećaju na gledateljska iskustva iz djetinjstva ili na vlastita putnička iskustva. U najboljem slučaju na oboje zajedno. Jer, potrage za drukčijim kulturama, mjestima, iskustvima i idejama postale su i moje dobrim dijelom zahvaljujući Željku Malnaru. Gdje je bio i što je radio Željko Malnar? I kako je mogao usmjeriti živote klincima koji ga se sjećaju prije pojavljivanja na lokalnim televizijama?
Druga vremena za putnike Bila su to druga vremena, kada je istraživanje svijeta još bilo moguće, kad je putovanje izvan utabanih putova još značilo istinsku avanturu i putniku zasluživalo titulu pustolova i istraživača. I u Malnarovo se vrijeme puno putovalo, ali svijet nije bio posve istražen i snimljen, i tako pristupačan. Želju za slobodom, naročito slobodom kretanja, usprkos ekonomskim (ne)mogućnostima u vrijeme Malnarovih početaka utjelovljivali su hipiji. Biti u stanju “pokupiti krpice” (gotovo doslovno) i nekamo otići, bez velike prtljage i budžeta, “računajući” na autostop i vlastiti zajednički prijevoz, a ponajviše na dobronamjernost drugih ljudi koji jesu, ili nisu, kao ti. Nakon šezdesetih i sedamdesetih u kojima je evoluirala vrsta takvih putnika na daleke pruge, tzv. overlanderi, sličan način razmišljanja i makar privremeni stil života postoji i danas, ali u jednom znatno drukčijem svijetu.
Željko Malnar je životni put i imidž svjetskog putnika, pustolova i istraživača “mističnih svjetova” izgradio sedamdesetih godina ponajviše s osloncem na hipijevsko “putovanje na istok”. Bio je dvadesetogodišnji student medicine u Zagrebu kad je s nekoliko zelenih novčanica u džepu prvi put uskočio na hipi prugu i otputovao na Istok, u Istanbul.
Za mlade hipije sa Zapada put na istok je vodio preko Jugoslavije (autoputom “Bratstvo i jedinstvo”) i Bugarske, iza “željezne zavjese”, i grad na raskršću Zapada i Istoka, Europe i Azije, bio je prva postaja otkuda je započinjala avantura. U Istanbulu su se okupljali putnici iz svih dijelova Amerike i Europe, koji su usmenom predajom jedni drugima prenosili informacije o putovanju – u vrijeme kad nisu postojali putni vodiči specijalizirani za takva niskobudžetna kopnena putovanja. Na jednom takvom putovanju našao se i Malnarov budući suputnik, doktorand ekonomije Borna Bebek, koji je o tome 1979. objavio sjajnu Santhanu.
Groznica putovanja na Istok u potrazi za pustolovinom i istočnjačkom duhovnošću, koja je domet najčešće dostizala u konzumaciji marihuane i hašiša, u slobodnoj Goi ili Kathmanduu, nije zaobilazila ni mlade Jugoslavene. Dolazeći iz nesvrstane i socijalističke Jugoslavije, mladići i djevojke koji su se pridruživali stranim magic busovima, ili su najprije do Istanbula stizali direktnim vlakovima ili osobnim automobilima – u “fići” umjesto u wolkswagenovoj “bubi” – lakše (i jeftinije) su prelazili granice zemalja Trećeg svijeta nego njihovi europski kolege, jer nisu trebali vize.
Journeys to Other Worlds Tako se i Malnar u jeku hipijevskih pohoda na Istok ubrzo zatim našao u Afganistanu i Pakistanu. Pričao je da se tu financirao tako što je za jednog trgovca ćilimima upućivao hipije da hodaju preko novih tepiha, ne bi li ih on (trgovac) kasnije prodao kao antikne. U Indiji je potom nastavio živjeti punih deset godina, prijateljujući s najrazličitijim ljudima, od “prebjeglog” američkog redatelja Conrada Rooksa do budućeg indijskog premijera Rajiva Gandhija. Diplomu s odsjeka za film stekao je na renomiranom Institutu za masovne komunikacije u Delhiju, nakon čega je učio i indijsku filozofiju i religiju u ašramu Swamija Shyama u Himachal Pradeshu.
Svjedočanstva o tom razdoblju života uglavnom su usmena, ali o jednom Malnarovom hipijevskom putovanju s početka sedamdesetih postoji i pisani trag koji je ostavila njegova prva supruga, indologinja Karmen Bašić u knjizi Krajolici, ljudi, predanosti (2002.) s dnevničkim zapisima i fotografijama s njihova zajedničkog putovanja na Istok u “fići” i boravka u Indiji. U tim zapisima nema ni traga ekstravagancijama o kakvima će Željko kasnije pričati, ali, njegovo se ime u njima ionako rijetko pojavljuje, uglavnom kad je odsutan, negdje u Goi, gdje je, za pretpostaviti je, skupljao iskustva koja će mu pod stare dane u Noćnoj mori postati sjećanja o tome kako je bio “šef hipija u Goi”.
Filmove je počeo snimati za strane producente i producentske kuće u Indiji, a snimao je i za vladu države Rajasthan. Rani Malnarovi dokumentarci imaju vrijednost poetskih zapisa s prepoznatljivom dozom mističnosti u prikazu indijske zbilje (često one nevidljive, koja mu je bila bitnija). Po povratku u domovinu uspostavio je suradnju s jugoslavenskim kućama te za zagrebačku televiziju 1977. vodi ekspediciju o kojoj će zajedno s Bornom Bebekom snimiti dokumentarni serijal Put na Istok i napisati knjigu U potrazi za staklenim gradom. Opisano putovanje u značajnom dijelu ponavlja hipi rutu koju su obojica, svaki na svoj individualni način, prethodno već prošli. Knjiga nosi posvetu s napomenom da je “put na istok put čovjeka u samog sebe”.
Televizija Zagreb nastavila je emitirati i Malnarove reportaže snimane tijekom velike međunarodne ekspedicije Around the Tropic World od 1982. do 1986. Riječ je o jednoj od najvećih istraživačkih ekspedicija koja je u tri godine plovidbe oko tropskog pojasa prešla preko 30 000 milja i uplovila u 40 luka u 25 zemalja. Malnar je bio jedan od ekspedicijskih zapovjednika i radio je kao snimatelj i redatelj za kooperaciju američke tvrtke Tropic Venture i londonskog Institute of Ecotehnics. Televizija Zagreb bila je koproducent američkog serijala nastalog na toj ekspediciji, Journeys to Other Worlds, u njegovoj režiji.
U svibnju 1991. Željko Malnar je krenuo na svoje posljednje veće putovanje. I ovaj put na Istok, i to putovima Aleksandra Velikog, na konjima. Ekspediciju je prekinuo u Jordanu zbog izbijanja rata u Hrvatskoj i o njoj snimio kraći dokumentarni serijal Putovima Aleksandra Velikog. Nakon toga, od 1992. godine, kontinuirano je trajala Malnarova druga televizijska i novinarska karijera. U svojim posljednjim kolumnama u Globusu opisivao je tu svoju posljednju ekspediciju tragom Aleksandra Makedonskog.
Sjedeći naslonjen na zid... Iz svoje dječačke dobi u osamdesetima sjećam se, dakle, putopisnih filmova Željka Malnara, ne samo prigodno, na spomen njegova imena kao većina iz moje generacije, nego na putovanjima – skupljajući doživljaje i iskustva s mjesta do kojih sam doputovao, ako ne zbog toga jer sam za njih od njega čuo, onda zato jer me tjerala žudnja za traganjem ili za “svjetlošću Istoka”, koju mi je Malnar ucijepio svojim pričama i filmovima.
I drugi su, naravno, putovali, snimali i pisali o dalekim i nepoznatim predjelima, ali nitko to nije činio na tako originalan, tajanstven i privlačan način. Nitko na televiziji s time nije prolazio tako zapaženo kao Željko Malnar.
Ne pamtim razdoblje u životu kada me putovanja nisu zanimala, ali znam kada me prvi put zainteresirala Indija, Rajasthan, pustinja Thar – kada sam prvi put za njih čuo, od visokog crnokosog muškarca u pidžami, koji se s puškom na ramenu pojavio jednog jutra u dječjoj emisiji. Bio je to Željko Malnar. Poslije toga povezivao sam njegov lik s kadrovima iz putopisnih filmova na koje bih povremeno i s udivljenjem naletio na televiziji.
Otputovavši prvi put na Istok, u Indiju, petnaestak godina kasnije, prvo sam vrijeme proveo u pustinjskom dijelu Rajasthana. Pokušavajući dokučiti zamršenu indijsku zbilju, nepojmljivi svijet indijskih mravinjaka, htio sam sabrati misli i odmoriti oči i tijelo u jednoličnoj opojnosti indijske pustinje Thar. Pustinja je mjesto u kojem se stvari mogu spoznati snažnije, u kojem se istine koje nosimo u sebi katkad mogu jasnije ugledati: odsutnost fizičkih sadržaja i kretanja nadomješta živost pobuđenih misli.
Tu nije bilo hramova, bazara, buke, prometa, prljavštine kao u indijskim gradovima, ničega što bi mi odvlačilo pažnju u širinu umjesto u sebe. (Jer putovanje sam, naravno, shvaćao kao put u samoga sebe.) I upravo tu, gotovo usred ničega, u pustinji Thar, sasvim neočekivano sam pronašao prvu stvar koju sam kao putnik priželjkivao. Prethodno nisam znao što je to, ali sad sam znao da sam je vidio davno u jednom filmu Željka Malnara.
Sjedeći naslonjen na zid nekog pustinjskog kućerka uz čije je rubove vjetar nanio pijesak, stvorivši meku podlogu i udoban naslon za počinak u hladu, sjetio sam se jedne snimke iz Malnarovog filma iz Rajasthana. Riječ je bila možda o jednom kratkom kadru, možda sasvim slučajnom, u kojem je mladi Željko sjedio naslonjen na sličan neki zid i razgovara s čovjekom s bijelim turbanom. Moj vodič izgledao je isto kao i njegov sugovornik, ali stvar nije bila u čovjeku s turbanom nego u Malnaru. Lice mu je bilo ozareno osjećanjem koje sam taj čas sam spoznao. Osjećanjem teško iskazivim, a koje ima svaki mladi čovjek s usplamtjelom željom da slobodno pronalazi svoju istinu na putovanjima u dalekim zemljama i kod ljudi čiji jezik može razumjeti već iz entuzijazma kojim je obuzet. Ta slika koju sam ponio u pamćenju iz djetinjstva sadržavala je važnu misao vodilju dok sam dječački zamišljao vrijeme kad ću moći ostvariti vlastite želje putujući svijetom slobodan od svega što me zamara.
Kad bih morao ponijeti samo jednu fotografiju s nekog svog putovanja, izabrao bih da to bude ona koja najviše asocira na taj prizor, zbog značenja koja iz njega izbijaju pa makar jer sam ih u njega sam ugradio. Ovo unutrašnje “otkriće” putnika nije označavalo kraj nego početak – nešto što sam bio spreman primiti i krenuti dalje s još jačim oduševljenjem.Tražeći Baroli Saznanje da je moj pustinjski vodič etnički Rom pobudilo mi je novu asocijaciju na Indiju. Odnekud iz pamćenja izronilo je ime Baroli, snažno, poput zagnjurene lopte iz vode. Sjetio sam se jednog davnog sunčanog poslijepodneva u mojoj dječjoj sobi kada sam na televiziji ugledao dokumentarni film o Indiji. Prisjetio sam se prve rečenice kojom su se komentirali uvodni kadrovi s prizorima jednostavnog seljačkog života indijskih zemljoradnika, folklornog šarenila i primitivne svakodnevice. Pogleda prikovanog u raznobojne slike stranog i beskrajno dalekog života, nisam mogao dovoljno razrogačiti oči kako bih sve bolje upio: ono što sam vidio i čuo privuklo mi je svu pažnju. Misli netom okupirane mašte zalijepile su se na njih poput strugotina na magnet. Naglo se prekinula bezazlena dječačka razigranost običnog ljetnog popodneva. Ništa me dotad nije tako zaintrigiralo, svaka igra postala je manje zanimljivom i pustolovnom od promatranja tih živih slika.
Ono što je pripovjedač govorio u filmu imalo je istinski okus avanture: “Lutam jednom od sjevernih zemalja Indije, Rajasthanom, ili kako ga Indijci zovu Rajputanom. Tražim selo Baroli, pleme Roma koji su uvijek na putu, ali – kako starac reče – sada su ovdje”. Spikerov glas zvučao je lažno, izvještačeno (očito nije bio autorov), i u njemu nisam mogao prepoznati pustolova iz dječje emisije. Ali bio je to on – Željko Malnar. I to na terenu koji je najbolje poznavao.
Kako se ne bih uzbudio? Dječacima je Avantura najljepša gospođica, nju je najuzbudljivije slijediti. Riječi Malnarova uvoda kao da su bile probrane u tu svrhu, da zagolicaju maštu mladog gledatelja: lutanje, potraga, nepoznato, čudno ime stanovnika što lutaju po egzotičnoj zemlji, koja se nalazi tko zna gdje u dalekoj Indiji; i sam spomen njihova puta zvučao je tajanstveno, čak mistično, u smislu za koje dijete ima osjetljivija čuvstva nego kasnije kad odraste, a onda i taj starac niotkuda koji ga je uputio na odredište... Ma fantastično!
Odmah sam pomislio kako bi bilo sjajno pronaći to mjesto Baroli, ako zaista postoji, jer za njega nije čuo ni moj vodič ni itko domaći koga sam pitao. Malnarova kazivanja sam već naučio uzimati s oprezom, ali ipak...
“Znate li gdje se nalazi Baroli, jedno malo selo gdje živi romsko stanovništvo? Odnosno, nije baš da u njemu žive” – prisjećao sam se dalje dokumentarca – “nego u njega navraćaju kao na ishodišno mjesto svojih lutanja, vršiti plemenske ceremonije jednom godišnje.”
Zgodimice sam ljudima spominjao ovu priču, ali nitko nigdje nije čuo za Baroli. Nakon nekoliko tjedana u Rajasthanu počeo sam se miriti s realnošću vlastitog puta kao potrage. Shvatio sam da ću u potragama, ma kakve one bile, često nalaziti manje od onog što tražim, ali da je ljepota baš u traganju za tim da se predmeti snova preklope s objektima zbilje. U tim sumnjama, udivljenjima, otkrivanjima zabluda, raskrivanjima zagonetki i jest ono što jednu potragu, jedno putovanje, čini vrijednim. Prigrlimo li stvari na taj način ništa nas neće pokolebati da nastavimo tražiti uvijek dalje i drukčije.
“Potraži to selo, čovječe!” uvjeravao me jedan američki backpacker. “Čak i da se uvjeriš da ono ne postoji, da je samo plod mašte, tvoje ili od nekog drugog, potraga za takvom pričom uvijek se isplati. Ima li na svijetu išta ljepše od ispunjenja dječačkog sna?”
Tražio sam dalje, pitao ljude, i naposljetku našao Baroli. Selo se nalazi u regiji Hadoti, na jugu Rajasthana, u nekadašnjem banditskom području na rijeci Chambal. Dolazak do Barolija i boravak u njemu pružili su mi važno putničko iskustvo suočavanja sa stranim i nepoznatim. Samu prirodu, koliko god bizarna bila za naše pojmove, nikad nećemo doživjeti toliko stranom koliko to može biti život njezinih stanovnika, pogotovo kad se radi o njegovim najbjednijim i priprostijim oblicima. A upravo to su odavale slike u okviru prozorskog stakla lokalnog autobusa kojim sam se nakon nekoliko tjedana potrage približavao Baroliju. Polugoli crnpurasti ljudi čuče na zemlji ispred potleušica od osušenog blata, dok u pozadini, u šumarku kvrgavih stabala, promiče čopor majmuna. Bivoli okreću kola i vuku primitivne zaprege. Sve mi se činilo izdjeljano iz zemlje, zemlja se nalazila u svemu, kao osnovni element od kojeg se sastojao taj goli život.
Osjećao sam se kao stranac, sam upućen u nepoznati svijet. To sam u osnovi htio, biti odvažan poput istraživača, poput mog uzora iz djetinjstva: otkrivati nepoznati svijet, drukčije ljude. I sada sam se, zahvaljujući Malnaru, prvi put našao najbliže takvoj situaciji. I što je još bolje, pronašao sam Baroli, upoznao njegove stanovnike kao drage domaćine, u kojima sam vidio snagu kojom Indija uspijeva prigušiti mnogobrojne utjecaje i čuva jezgru svog izvornog života, onoga što se naziva pravom Indijom. Indijom koju sam oduvijek žudio pronaći, koju traže svi. Nakon otkrića Malnarovog Barolija moje oči više nisu bile iste. Tu sam ulovio loptu koju je Željko ni ne znajući nekad davno zagnjurio.
I danas kad putujem, imam običaj na nekim posebnim mjestima uslikati se naslonjen na kakav zid s pogledom u daljinu. Činit ću to i dalje sa sjećanjem na Željka koji je otišao – dalje