Marko Grdešić  

Putovanja prostorom, vremenom i – ljetom

Već sam omot albuma All Your Summer Songs američkog nezavisnog benda Saturday looks good to me mnogo govori o tome što vas čeka jednom kada taj album počnete slušati. Na njemu se prikazuje troje mladih ljudi koji pregledavaju ploče, a to bi vam moglo sugerirati da će i sama glazba biti takva. Fred Thomas, glavni krivac za taj album, veliki je glazbeni erudit i obožavatelj pop prošlosti, posebno one prošlosti koju su nam ostavile pedesete i šezdesete godine. Ako već ondašnji pop geniji poput Joea Meeka ili Phila Spectora nisu više s nama, neki doslovno, a neki mentalno, Fred Thomas je u stanju prikazati nam čarobne mogućnosti pop svijeta toga izgubljenog doba. On je u vezi s tom pop ostavštinom veoma entuzijastičan, pa su i pjesme većinom takve, entuzijastične, a melankoličnih trenutaka ima nekoliko, ali nikad ne uznemiruju pretežito optimistično ozračje tog albuma.

Ako je svijet zaista bio bolji u doba kada se velik dio nas još nije niti rodio, kako je moguće da se uopće osvrnemo na tu prošlost bez cinizma? Kako je moguće da svijet pedesetih i šezdesetih godina u kojem nismo nimalo sudjelovali odjednom postane ljepši od našeg i da mi tu ništa ne želimo niti prigovoriti, nego se dapače prepuštamo tom svijetu i uživamo u njegovim plodovima bez imalo ironije? Možda neki od nas to ipak čine, ali Fred Thomas iz benda Saturday looks good to me to ne čini. Za njega je pop povijest pedesetih i šezdesetih godina toliko privlačna da je svoju vlastitu viziju načinio na njezinu sliku i priliku. Album All your summer songs po načinu na koji su pjesme sastavljene, po načinu produkcije, po pratećim vokalima, po distorziranim trubačima, ukratko po svemu, pripada tom svijetu i kani u svojim veselim melodijama izazvati isti učinak kao ondašnja glazba, tj. kani vas natjerati da se veselite.

Zamislite glazbenu viziju Monkeesa i prateću sliku Kalifornije, ili pak zamislite Motown zvuk Barryja Gordyja i dobit ćete manje ili više precizan dojam toga kako zvuči taj bend. Fred Thomas je osnivač i pokretač benda, ali to ne biste mogli znati slušajući album, jer je on krcat gostima, te gotovo na svakoj drugoj pjesmi pjeva netko drugi. Tako taj album dodatno nalikuje na karaoke party posvećen šezdesetima. Ironija je povijesti u tome što bi pravi karaoke party u šezdesetima bio nemoguć jer još nije bio izumljen karaoke stroj. Ili bismo to mogli reći drukčije – nije bilo Freda Thomasa, koji je, zapravo, sam jedan takav stroj zajedno s povećom kolekcijom ploča – upravo onakvih kakve ostatak benda proučava na naslovnici. Za ljubitelje Belle and Sebastian koji bi voljeli da se Broadcast ne shvaćaju tako ozbiljno, Saturday looks good to me je izvrsna preporuka.

Šampanjac, haljina i pretinac

Album Ben Gibbardovih Death Cab For Cutie Transatlanticism proglašen je velikim neuspjehom zbog odustajanja od indie-rocka i priklanjanja popu. Takav je pogled na stvari više izraz nesklonosti na promjenu samih kritičara nego uspješnosti pjesama na tom albumu. Jer, Transatlanticism nosi uvjerljivo najbolje pjesme koje je Gibbard ikad napisao.

Album otvara The New Year, pjesma o tome kako dolazak nove godine ništa ne mijenja i kako kuckanje čašama sa šampanjcem i ispaljivanje vatrometa predstavlja samo lažno veselje. Svi oni koji su za vrijeme “slavljenja” nove godine osjećali samo pritisak da se sjajno zabave, znaju o čemu Gibbard pjeva. Zatim slijedi Lightness, pjesma u kojoj Gibbard pjeva o tome kako njegova djevojka nosi svoju omiljenu haljinu, haljinu koja ima rupu kroz koju on ne može a da kriomice ne gleda. To je rijetko dirljiv način pjevanja o inače profanim stvarima koje su često tema pop glazbe, pogotovo one mainstream. Posljednja u početnom trijumviratu pjesama koje nalaze ljepotu u sitnicama jest Title & Registration, pjesma o pretincu za rukavice u automobilima koji, pjeva Gibbard, ima krivo ime jer on u tom pretincu ne drži ništa čime bi si mogao zagrijati ruke, nego tamo drži samo pravne dokumente. Prekapajući po njima našao je stare fotografije na koje je zaboravio i koje bi najradije zaboravio.

Jedna od najčešćih tema na albumu jest ona o prometu, daljinama i o tome kako ih svladati. U jednom trenutku Gibbard se žali da bi volio putovati tako da presavije kartu, ali ne može, jer svijet više nije ravna ploča kao nekad. Tako mu ostaju samo ceste, pruge, automobili, autobusi, vlakovi. Moguće je da je riječ o temi koja izbija na vidjelo zbog čestih turneja samog benda. Vjerojatnija je mogućnost to što Gibbardova djevojka živi u Velikoj Britaniji, a on u Americi. Odatle i naziv albuma – Transatlanticism. Savladavanje velikih udaljenosti, onih zemljopisnih i onih osobnih – tako bi se u nekoliko riječi mogao opisati novi album Death cab for cutie.

S glazbene strane, album obilježavaju jednostavne gitarske melodije, slične onima grupe Built to spill, poneki klavir i mnogo melodija koje će vam se brzo – i trajno – usjeći u pamćenje.

Podcijenjeni i nezamjenjivi

Mini album Trailer, koji je svijetu predstavio belfastski pop bend Ash, iznenadio je ne samo glazbene kritičare, koji su ostali zadivljeni talentom i entuzijazmom mlade trojice (kasnije im se pridružila i jedna djevojka), nego i same članove benda koji su se našli u nezgodnoj poziciji. Oni su, naime, još bili u srednjoj školi kad ih je pogodila slava, pa su ponudu Pearl Jama da idu na turneju s njima morali odbiti zbog školskih obveza. Događaji koji su slijedili nisu umanjili vjerodostojnost njihova talenta, posebno talenta?glavnog autora i pjevača tog benda, Tima Wheelera. Pravi album prvijenac 1977, dao nam je do znanja koje su godine članovi benda rođeni, ali i da su sposobni stvoriti sjajne pop pjesme i melodične dragulje kao što su bili Girl from Mars ili Goldfinger. Svaki tinejdžer, ako se kani uživjeti u pubertetske godine, mora potražiti taj album i njegove pop bisere o ljubavi, ljetu, Jackieju Chanu i ostalim stvarima koje su idealan materijal za prave žestoke i lijepe pop pjesme.

Ako se zanemari neprijateljski i neslušljivi Nu-Clear Sounds, povijest Asha jest povijest lijepih pop pjesama, žestokih gitara i pamtljivih melodija. Ash su uvijek srca osvajali iskrenim entuzijazmom i simpatičnošću. Zbog tih ih je kvaliteta bilo i vrlo teško kritizirati, pa su im se čak morale oprostiti često smiješne gitarističke solaže ili banalni stihovi. Na taj su način skupili malobrojnu, ali rijetko fanatičnu legiju obožavatelja kojima je svaki racionalni argument nepotreban: Ash su heroji, jer su uvijek naivno ustrajavali na svojemu putu, a pritom svirali l?ubavne pjesme uz koje ste mogli lako zapjevati.

Iščekivanje novog albuma Meltdown za mnoge je obožavatelje bilo popraćeno bojaznima zbog najava da će nove pjesme biti još žešće, gotovo hard-rock, a u skladu s tim i mnogo bliže teško slušljivom albumu Nu-Clear Sounds. Upravo su na prošlom albumu Free all angels Ash ponovo pronašli svojeg demona i u pjesmama kao što su Candy ili Shining light zauvijek zadužili pop svijet. Novi album najavljivan je kao “žestoki Ash”, a prvi singl Clones takve je najave i ispunio. Na sreću za sve obožavatelje grupe, Clones je jedna od lošijih pjesama na albumu. Ostatak albuma sretan je spoj uobičajeno sjajnih refrena Tima Wheelera (pogotovo u drugoj pjesmi i najboljem trenutku albuma, Orpheus, koji nam dostavlja za Ash tipične stihove u ekstatično pozitivnoj melodiji: I need the sunshine in the morning, heading for the open road) i opakih gitarskih rifova koji im nikako ne stoje, ali im je zbog entuzijazma gotovo nemoguće prigovoriti. Ash jesu pomalo smiješan i neozbiljan bend, ali izreći tako što bez svijesti da oni istodobno rade najvažniji i najozbiljniji posao na svijetu (a to je odobrovoljavati ljude) neodgovorno je i opasno. Koliko samo ima “ozbiljnih” autora u glazbenom svijetu za koje uopće ne bismo primijetili da nedostaju kada bi se odjednom prestali baviti glazbom. Ash, s druge strane, ostaju jednako kronično podcijenjeni koliko i apsolutno nezamjenjivi.

Meltdown nosi i sve loše karakteristike tipične za Ash: očajan omot i dizajn, smiješne solaže i gitarističku pirotehniku, te infantilne stihove (primjerice: Oh that girl is so damn fine, divine, so fine ili pak Coming up and rising from the flames, I feel reborn with fire in my veins). Možete li im to zaista zamjeriti? Ash su očito više od zbroja svojih dijelova. Iako i ovaj album ima pokoju lošu pjesmu, i možda nije bolji od 1977 ili Free all angels, Ash ostaju sjajan bend i obavezan pratitelj u ljetnim mjesecima i pri vožnji. Tu nema ni previše konkurencije ni previše izbora.