Putovanje je LSD

Francuski mislilac Jean Baudrillard upitao se svojedobno što će se dogoditi dođe li do otapanja sloboda ultrazaleđenih zemalja Istoka. “Što se događa sa slobodom jednom kad se odledi?” Tekst u kojemu Baudrillard zdvaja nad potencijama koje bi se u slučaju proboja demokracije na Istok mogle realizirati zove se, simptomatično, Prozirnost zla. Za Baudrillarda Zapad je tek “skladište ili, radije, ropotarnica slobode i ljudskih prava”. Ne znam je li ikada imao u rukama romane Ilje Stogoffa, alkoholičara u ostavci iz negdašnjeg Lenjingrada odnosno Sankt Peterburga, isto kao što pojma nemam jeste li vi koji držite novine u rukama čitali opis Lenjingrada alias Sankt Peterburga što ga je dao Josif Brodski a mi Hrvati objavili u knjizi pod znakovitim naslovom Posvećeno kičmi, no odgovor će vam se sam reći pročitate li dokraja ovaj tekstić.

Prvo Brodski. Opisujući Lenjingrad spomenuo se i Neve (rijeke pored koje su junaci Dostojevskog zapadali u mistično ludilo) te na jednome mjestu zapisao kako tih dvadesetak kilometara ove vodene arterije što se u samom središtu grada račva u mrežu velikih i malih rukavaca, priskrbljuju gradu vodeno zrcalo, fotografirajući ga svojom površinom. Te fotke onda teku, piše otprilike Brodski, i ulijevaju se u Finski zaljev. Jasno je kao dan da ljudi čija se misao raspliće s ovakvim estetskim intenzitetom nemaju blagog pojma o našem poimanju normalnosti.

Ilja Stogoff rođen je pod imenom Ilja Jurjevič Stogov i u mladosti se zbilja nije štedio, pripadao je subpokretima rodnoga grada, a u mASIAfuckeru je opisao djelić klupske lenjingradske atmosfere osamdesetih, pojavu heavy metala (kojemu je umakao), retro partyje (na kojima se divno provodio) i hektolitre alkohola. Bile su to zabave i koncerti na kojima je, priča Stogoff, policije bilo jednako mnogo kao i publike. I sad, ako ti se slučajno dogodi da ponesen zvucima omiljena sastava poskočiš sa sjedala, odmah skoče i oni i odvedu te u noć, što je kraj tvoje zabave. Inače, Stogov je prezime promijenio u Stogoff početkom milenija. U to vrijeme objavljuje prvi roman (Mačo ne plaču, preveden i objavljen kod nas od istog izdavača kao i mASIAfucker), i vrlo brzo dolazi na glas kao vodeći ruski pisac, a to nije makarkakva titula.

U mASIAfuckeru ima scenu koja se događa negdje u Uzbekistanu, Bogu iza nogu; okužuju ga tamnoputi nasilnici za koje mu je jedan putem stečeni znanac rekao da ubijaju kao od šale, a on za to vrijeme pretražuje fajlove po svojoj glavi, misleći, sigurno postoji neki razlog zbog kojeg me ovi frajeri ne bi trebali ubiti, ali ne mogu trenutačno u svijesti pronaći ništa osim gomile spama. Otkud Stogoff - a scena se odvija podno Tamerlanova groba - tako daleko od doma svog? Rus, sjećate se? Otišao je iz Sant Peterburga (Lenjingrada) do Moskve po honorar: tamo honorare ne vrše uplatom na žiro račun, nego - na ruke, pa rublje izbrojs! I na kolodvoru, izmaltretiran nekim društvom, alter ego našeg ponajboljeg ruskog pisca kupi kartu do Taškenta (potražite na karti!). Taškent je u Uzbekistanu, a tamo negdje je i zlatni grad (nekad bio) Samarkand. Pred Samarkand je svojedobno svoje kentaure doveo Džingis Kan i rekao prestravljenoj raji: “Bog očito smatra da ste grešni, čim vam je mene poslao. Sad donesite zlato koje ste sakrili; ono što niste sakrili naći ćemo sami”. Baš tamo je, čini mi se, Corto Maltese vidio dva mjeseca, i nekako oko Samarkanda odvija se potraga za čudesnom kredom junaka filma Dnevnoy dozor genijalnog Timura Bekmambetova. Pišući čudesnom kredom mijenjaš prošlost, možeš naštimati da ne bude ono što je pošlo u lošem smjeru. Šta bi za tu kredu dao Stogoffljevov junak! Zaglavivši u svijetu od prije nekoliko stotina godina, pred njegovim su se očima otvorile dveri u degenerirane oblike drevnih carstava što su nekoć drmala planetom. Način na koji Stogoff prikazuje stvarnost je halucinogen: opisujući ogromnog pauka koji plete svoju mrežu u sobi u kojoj je smješten, Stogoff procijedi: možda je to isti onaj koji je ugrizao Petera Parkera! Stisnut po sobičcima ili prastarim autobusima kaže kako mu je jedina šansa u preživljavanju da ne bude zamijećen, on, kojemu je potreban životni prostor velik poput Tihog oceana.

Stogoff je, da stvar dobije na melanžu oliti mišungu, dominikanac, katolik, što će reći totalni stranac i među svojima, a ne ovdje, gdje predstavlja mrskog Rusa. Ne želim vaše čitanje uprskati spoilerima, pa vam neću reći kako se i da li se Stogoffljeva kreacija vratila doma, ali tijekom ovog u najdoslovnijem smislu nesvakidašnjeg putovanja, koje nije bilo samo kilometarsko nego i vremensko (zbilja kao da se vratio u Tamerlanovo vrijeme), Stogoff povećava i smanjuje dimenzije svega s čime dođe u kontakt, i nekako, a to je tajna dobrih, zapravo odličnih pisaca, tim rastezanjima izvrgava istovremeno i vaš mozak.