Pynchon od A do V

Godine 1973. Gravity’s Rainbow Thomasa Pynchona spustila se na moj mozak i eksplodirala tu poput rakete V-2. Upravo je to bila knjiga koju sam tada trebao, što dosta govori o mojem mentalnom i duhovnom stanju u to doba. Hej, pa bile su to sedamdesete. Moja je zemlja bila na niskim granama, pa tako i ja. Poput katrana crni humor, gadne poteškoće, nabujala paranoja, ubrzavajuća entropija, perverzija od koje ti se vrti u glavi, apokaliptički teror, povijest kao urota udruženih snaga tehnologije, smrt i smrtno stvarna Kontrola – sve je to bilo dobro. Više sam volio da moj duh smrvi veliki američki roman nego svakodnevna poniženja moje prve godine poslijestudentskog života i kulturne i političke demoralizacije toga doba.

Godinu prije toga, diplomirao sam na Cornellu, Pynchonovu fakultetu, stekavši, barem u pogledu zapošljavanja, instrumentalno beskorisnu titulu anglista i bio sam razmješten, ošamućen i zbunjen, u svojem rodnom kraju Bay Ridgea, u Brooklynu. Ako vam kažem da sam odrastao baš u ulici u kojoj je živio i Tony Manero iz Groznice subotnje večeri, možda će vam jasniji biti moj položaj. Nakon šest tjedana potucanja po pločnicima Manhattana u potrazi za poslom diplomiranog anglista, noseći cijelo to vrijeme, a to me sada bolno dira, tvrdo ukoričeni svezak Nabokovljeve Ade kao svoje štivo – dobio sam posao kao najmrzovoljniji i najnemotiviraniji stažist u povijesti reklamnog biznisa. Grubo rečeno, bio sam problem sam sebi (i svojim jadnim roditeljima) i svijet me nije imao namjeru spasiti.

Vrijeme prljavštine i izdaje

Odlučio sam se, u nedostatku bilo kojega drugog rješenja, čitanjem izvući iz močvare malodušnosti. Metafikcijska terapija u predgrađu – nije baš bila obećavajuća strategija. Ali, imao sam sreću što sam pronašao odličnog vodiča i veselog kompanjona na mjestu gdje sam to najmanje očekivao: na košarkaškom igralištu u Narrowsu, kamo sam išao večerima i vikendima zbog svojih drugih dvaju odabranih melema – košarke i trave. Pokazalo se da je mršavi mladić imenom Peter Kaldheim imao ne samo odličan šut s klupe nego i da je nedavno diplomirao na Darmouthu, te da je bio ambiciozan pisac koji je sinoptički poznavao naprednu prozu toga doba, posebno Thomasa Pynchona. I tako je počelo jedno od onih preobražavajućih prijateljstava, koja vam mijenjaju život. Barem je promijenilo moj. I danas se oslanjam na naše zajedničke književne smjernice.

Naš popis literature bio je, kako se ponekad šalim, utemeljen na tri načela: ništa što je izravnije od Donalda Barthelmeja, ništa manje gotičko i očajno od Harryja Crewsa, i ništa manje gusto i više primamljivo od Williama Gaddisa. Lakomi za jačim vinom i luđom glazbom, uranjali smo naglavce u guštare ranog do srednjeg američkog postmodernizma, i gubili se u lunaparku s Barthom i Abishom, Cooverom i Elkinom, Reedom i Sukenickom, Mathewsom i Sorrentinom (također dečkom iz Bay Ridgea), Gassom i Hawkesom. Značajan podskup našeg čitanja bavio se specifično muškim problemom preživljavanja u našoj rodnoj zemlji nakon raspada post-šezdesetih: zato su Strah i prezir u Las Vegasu Huntera Thompsona, A Fan’s Notes Freda Exleyja, Ninety-Two in the Shade Toma McGuanea i Dog Soldiers Roberta Stonea postali naša mjerila. Otkrili smo blistavost ranog Dona DeLilla, Americanu i End Zone (američki nogomet kao metafora nuklearnog rata), s gotovo nekontroliranim uzbuđenjem.

Imali smo, naravno, malo koristi od standardnih velikih imena. Bellow je bio izopćen sa svojim škrtim Planetom gospodina Sammlera, Cheever i Updike također su imali previše okus predgrađa; Vidal je pisao povijesne romane sa zapletima, za ime božje (iako su to odlični eseji); a Malamud je bio “depresivac”, iako ne naš tip “depresivca”. Samo dva velika imena izbjegla su naš prezir: Philip Roth, zbog izvrsnog skandala koji je izazvao Portnoyevom boljkom, i Norman Mailer, zbog svoga bijesa prema strojevima.

Dogmatičniji i moderniji od drugih, vjerojatno smo bili nepodnošljivi, ali, opet, koja izranjajuća književna generacija to nije? Obavili smo kritičko čitanje i mogli sortirati među često odbojnim, ali ipak uvijek izazovnim djelima koja su nam bila omiljena. Roth je izjavio da američka stvarnost “otupljuje, donosi bolest, razbješnjuje i naposljetku je uvreda za čovjekovu maštu”. Tako da je fikcionalna proza morala ići do krajnosti sadržaja i tehnike. Susan Sontag proglasila je Matthewa Arnolda mrtvim kad je poništila razlikovanje između visokog i niskog te estetski moralizam, i preporučila interpretaciju umjesto jednostavnih osjeta. William Gass, vladajući filozof-kritičar, našu je pozornost usmjerio prema ne uvijek vidljivoj činjenici da je književnost načinjena od jezika i elegantno je izvukao zaključke iz toga. A najpoznatije od svega, esej Johna Bartha Književnost iscrpljenja, predložio je teoriju i estetiku ironijske, parodijske samosvijesti koja je odgovarala samom kraju modernističkog razdoblja.

Te su ideje bile naš mentalni alat dok smo se razuzdano veselili u šumi ranog postmodernizma. Ono što je bilo čudno i zadovoljavajuće jest to kako su ti tekstovi bili potpuno sinkronizirani s našim obrazovanim baby boomerskim osjećajem prljavštine i izdaje. Onda se, ne manje nego danas, vodio kulturni rat – ali bojno je polje bilo unutrašnje, unutar naših duša i umova.

Nesretnik u šakama golemih, impersonalnih sila

I onda, stiže Zapovjenik Pynchon, vlada u progonstvu sastavljena od jednog čovjeka, stropoštavajući se s planina u glavni grad američke svijesti s nečime što je bilo poput krajnjeg oružja: s romanom Gravity’s Rainbow. I Peter i ja bili smo pročitali V i Dražbu predmeta 49 s fanatičnom pozornošću, odanošću i strahopoštovanjem, i s mnogo kritike koja ide uz to. Mogli bismo točno navesti definiciju drugog zakona termodinamike; znali smo da je pripovijedanje u trećem licu Herberta Stencila bilo modelirano prema knjizi The Education of Henry Adams; fraze poput “dinamo i Djevica” silazile su s naših usana s uvježbanom lakoćom. Poput mnogih drugih klasika šezdesetih, ti romani nisu bili samo čitateljska iskustva: oni su, činilo se, zahtijevali radikalnu promjenu čitateljeva stajališta. Pokušali smo utjeloviti maksimu McClintic Spherea “budi kul, ali osjećaj”. Poput Pynchonove junakinje Oedipe Maas, trudili smo se naći sredstva da ovladamo vrtoglavicom i panikom pred svijetom koji je postajao nečitak. Među američkim romanopiscima, činilo se da samo Pynchon raspolaže sredstvima kojima će nadvladati zamršenosti i unutrašnju dinamiku tog čudnog post-prosvjetiteljskog razdoblja.

Tako da, kad sam uočio oglas u Esquireu o skorom izdavanju Gravity’s Rainbow, u knjižari sam zamalo pao na pod kao pogođen što ću za 4.95 dolara imati izvorno Vikingovo izdanje u mekom uvezu (očito, netko je u toj izdavačkoj kući shvatio da Pynchonovu publiku ne čine bogataši, primijetio sam zahvalno). Sve u vezi s tom svijetlonarančastom knjigom bilo je primamljivo: naslovnica, minimalistički pristup korica (bez reklame, pa ta neizbrisiva prva rečenica: “Vrisak stiže preko neba...”), posveta mrtvom folkie-hipsterskom romanopiscu Richardu Farini, crno ironičan epigraf Wernhera von Brauna. O da, to će biti pun pogodak.

I bio je. Zbog svojeg portreta svijeta prepunog laži, korupcije, i geopolitičkih intriga, povijesti čiji je površinski kaos prikrivao zaplete u zapletima, tehnologije koja nam je, puštena s uzde i u službi smrti, nudila kupovanje u zastrašujućoj struji američkog života nakon 1945. Antijunak knjige, Tyrone Slothrop, čija mjesta bludničenja u Londonu tijekom zračnog bombardiranja predviđaju mjesta padanja raketa V-2, bio je tipični shlemiel, nalik na Lemuela Pitkina, lik Nathanaela Westa, i Yossariana iz Hellerove Kvake 22. Tu je bila vizija erosa i tanatosa Normana O. Browna, prevedena u sjajno romaneskno tkivo. Slothrop je bio nesretnik u šakama golemih, impersonalnih (zapravo jesu li bile impersonalne?) sila, a ipak se borio sa svojevrsnom odvažnošću u stilu Mickeyja Rooneyja da bi u kristalnoj kugli otkrio neki uzorak značenja u pojavama svijeta – poput svojih puritanskih predaka imao je “osobitu osjetljivost za ono što se otkriva u nebesima”. Nijedan baby boomer s iskustvom beskrajne bombardiranosti reklamama nije se mogao oteti sugestiji da je Slothrop od rođenja bio objekt tajnog pokusa kontrole ponašanja. Poput svih nas također.

Roman u kojem Slothrop ide uokolo poput jo-joa sažeo je sve što je američka proza pokušavala i ostvarila do tada. Bio je polivalentan, polifoničan i polimorfno perverzan. Njegov sadržaj bio je na trenutke fantazamagoričan, hiperrealan, nadrealan i saturnalijski. Kao i Moby Dick, napravio je potpunu zbrku od formalističkih ili žanrovskih obilježja, zaboravno miješajući visoko i nisko. Pynchon je scene horora i seksualne opscenosti pomiješao s burleskama varijetea, povijesnim prizorima virtuozne autentičnosti i anakronističnim humorom zasnovanim na igrama riječi poput onoga iz komedija Cheecha i Chonga ili Firesign kazališta. To potonje nam je odgovaralo; ionako smo uglavnom bili napušeni, i plutanje koje je bilo oslobođeno linearnog mišljenja bilo je plodan okvir uma, s kojim smo se prepuštali labirintskim složenostima Gravity’s Rainbow.

Pravi rat je slavljenje tržišta

Možete skupiti golemu količinu svježih i umjesnih podataka iz te knjige – o Zoot Suit pobunama i Maxwellovu demonu, o svjetlu u Kirgiziji i ustanku plemena Herrero, o njemačkim filmskim studijima i povijesti ekspresionizma u njemačkom filmu, o psihodeličkim značajkama ražene gljivice zvane ergot i njezinu učinku na europsku povijest, o otkriću strukture benzenskog lanca u snu Augusta Kekulea, a posebno o fizici i tehnologiji, te analitičkoj geometriji i izračunima zahvaljujući kojima višetonski paket čelika, goriva, i eksploziva može kao specijalna pošiljka biti poslan tisućama kilometara daleko sa smrtonosnom preciznošću na mjesto točno iznad vaše glave. Mi dječica iz doba straha od nuklearnog rata takve smo stvari uzimali vrlo ozbiljno. Kao što pripovjedač kaže o Slothropu: “Postao je opsjednut zamišljanjem rakete na kojoj piše njegovo ime – ako su oni zbilja odlučili stati mu na kraj”. Doista.

Pynchonov rječnik bio je fantastično zakučast; još imam bilježnicu u kojoj sam ispisao značenja riječi: onirično, abreakcija, runcible žlica (runcible spoon – “nonsense” riječ kojom se koristio Edward Lear, nap. prev.), hebefrenija, antinomično, rahitično, slaboželjnost, preterit i još nekoliko desetaka drugih riječi kojima se ne možete koristiti u običnom razgovoru. Za čitatelje izgubljene u sedamdesetima bez duhovnog kormila, hrabra spremnost Pynchonova pripovjedača da nam kaže Što To Sve Znači, u rječitim propovijedima, bio je okrepa, uže za spašavanje, znak, i otkriće:

“Ne zaboravite da je pravi posao rata kupovanje i prodavanje. Ubijanje i nasilje sami sebe nadziru i mogu se povjeriti neprofesionalcima… Pravi rat je slavljenje tržišta… Uzimati i ne vraćati, zahtijevati da se ‘produktivnost’ i ‘zarada’ uvećavaju s vremenom – tako Sistem uzima iz ostatka svijeta goleme količine energije da bi održao vlastiti mali očajnički razlomak koji pokazuje profit: i ne samo većina ljudskog roda – nego i većina Svijeta, životinjskog, biljnog i mineralnog, pretvara se u otpad tijekom tog procesa. Sistem možda shvaća a možda i ne, da samo kupuje vrijeme. To znači da taj Rat nikad nije bio politički, da je sva politika bila teatar, sve da bi se ljudima skrenula pozornost; potajno, rat je bio diktiran potrebama tehnologije… urotom između ljudskih bića i tehnike, nečime čemu je trebalo izbijanje energije rata, izvikivanje ‘Neka je proklet novac, sam život --------- (umetni ime nacije!) je u pitanju’, što, međutim, znači najbliže ovo: zora skoro rudi, treba mi moja noćna krv, moj temelj, temelj, ahh, još, još.”

Čovjek je izveo channeling Randolpha Bournea, C. Wrighta Millsa, Maxa Webera. Skoro sam dobio trzajnu ozljedu vrata od kimanja glavom u raspaljenom odobravanju.

Čitanje Gravity’s Rainbow bilo je, priznajem, naporno. Mnoge stranice bi prošle a da ne bih ni izdaleka shvaćao što kovitlac likaova, događaja i implikacija zapravo znači. Ali u pouzdanim intervalima susreo bih se s nečim što bi me ostavilo bez daha od čuđenja. Primjerice – virtuozna komedija dviju starih žena koje su gotovo ugušile Slothropa kukavnim britanskim slatkišima; šokantan čin “korpofagije” između Katje Borgesius i brigadira Puddinga, epifanija uslijed obične pjesme Rogera Mexica i Jessice Swanlake prigodom božićnog posjeta seoskoj crkvi; potresan emocionalni učinak Slothropove reakcije kad doznaje za smrt svojeg prijatelja Mucker-Mafficka, što moj prijatelj kritičar John Powers naziva “najdirljivijom elipsom u cijeloj književnosti”. A najnezaboravnije, postoji besmrtna scena u kojoj Slothrop, navučen na amobarbital, halucinira puštajući svoju harmoniku niz kotlić zahoda u Roseland Ballroomu, noćnom klubu u kojem Red, iliti Malcolm X, prodaje marihuanu dok Charlie Parker na pozornici unosi neke vrlo napredne promjene u skladbu Cherokee. Niz zahod Slothrop ide u tmurne, fekalne dubine bijele američke rasne imaginacije, u unutrašnjem putovanju koje zvuči kao sesija s Ralphom Ellisonom, Jamesom Joyceom, Sigmundom Freudom i Lesliejem Fiedlerom. Čudesno.

Dok smo Peter i ja žurili prema deprimantnom kraju – raketa je skrenula da izbriše kinodvoranu u Los Angelesu, kojom upravlja Nixonov surogat koji se zove Richard Zhlubb – potvrdili smo jedan drugome uvjerenje da je riječ o najboljem romanu ijednog Amerikanca, ma k vragu, ikoga uopće, koji smo ikad čitali. Bila je to naša velika knjiga, našeg doba, vizionarski i poučan tekst koji se sažeo sve što je bilo moguće reći o značenju poslijeratne povijesti. S takvim uvjerenjem širi književni svijet davao mu je obilnu podršku. Do danas nisam vidio impresivniji Anschluss ili kritičke pohvale. Davanje oduška osjećajima pojavilo se i u The New York Timesu iz pera Christophera Lehmann-Haupta, koji je slavno zaključio: “Kad bih sutra bio protjeran na Mjesec i mogao ponijeti samo pet knjiga sa sobom, ovo bi bila jedna od njih”. A još važnije, Richard Poirier napisao je rječit esej za uglavnom umjereno intelektualni Saturday Review koji je čvrsto postavio knjigu u širi kontekst književnosti Zapada – Fausta, Moby Dicka, Uliksa – i točno predvidio da će Pynchonov pokušaj da obnovi književnost, time što svoj materijal nalazi u takvim neknjiževnim područjima kao što su parapsihologija, statistička analiza, i film, loše odjeknuti u određenih autoriteta: “Ako je književnost superiorna ijednoj od tih stvari, onda to zahtijeva knjigu koja je stilistički tako sveobuhvatna kao što je Gravity’s Rainbow da se to i dokaže”. Poirirerov tekst ostaje najbolja pojedinačna kritika koju je roman dosad potaknuo, točka od koje se potekli svi daljnji komentari.

Vrhunac posthumanističkog postignuća

Gravity’s Rainbow dobio je National Book Award 1974., zajedno s Krunom od perja Isaaca Bashevisa Singera. Na svečanosti dodjele nagrade, na opću zbunjenost publike, profesionalni umjetnik profesor Irwin Corey prihvatio je nagradu u Pynchonovo ime, ili možda kao on, i upustio se u polukoherentan okolišajući govor koji je počeo ovako: “Međutim… prihvatiti tu novčanu nagradu – ah, stipendiju u ime, uh, Richarda Pythona za velik doprinos i da citiram iz jednog od njegovih projektila kojima je pridonio…”. I tako dalje, a kako su to bile sedamdesete, postojao je i javni golać. Taj je sublimni kaskader možda bio na umu (a tim se nazivom koristim u najlabavijem mogućem smislu) tih idiota u savjetničkom odboru Pulitzerove nagrade kad su odlučili ignorirati jednoglasnu preporuku žirija za književnost – a činili su ga (za ime Božje) Benjamin DeMott, Elizabeth Hardwick i Alfred Kazin – da Gravity’s Rainbow dobije nagradu, koja je umjesto toga dodijeljena – nikome. To je bilo desetljećima prije negoli je itko mogao imati povjerenja u Pulitzerovu nagradu kao išta drugo negoli medalju za tupoglavce.

U međuvremenu, natrag u Bay Ridgeu, ja sam počeo slijediti svoju “pinčonmaniju” na višoj energetskoj razini. Ponovo sam pročitao Gravity’s Rainbow šest mjeseci nakon što sam je dovršio. Fotokopirao sam u njujorškoj Javnoj knjižnici Pynchonove neuknjižene rane priče i jedan odličan nefikcijski tekst. Bio sam obuzet uvjerenjem da Stanley Kubrick mora staviti Gravity’s Rainbow na filmsko platno i da ja nekako moram sudjelovati u tom zadatku. Ništa nisam poduzimao u vezi s tim, ali još mislim da je to bila prokleto dobra zamisao. I nastavio sam čitati i čitati i čitati, ali sad u laganom postkoitalnom raspoloženju. Ako je književnost iscrpljena, umiruća zvijezda, onda je Gravity’s Rainbow bila neizbježna supernova, koja u sebi sažimlje sve što je bilo uzbudljivo i eksplozivno u spektakularnoj predstavi kraja. Roman JR Williama Gaddisa, koji je dobio National Book Award 1976., bio je kao zadnji naknadni šok cijeloga imperijalnog romanesknog pothvata. Pynchonov roman je u mojoj glavi počeo stanovati kao vrhunac posthumanističkog postignuća, kao djelo koje je konačno primjereno ljepoti i užasu svijeta koji je potpuno preobrazila znanost i tehnologija. Ljudska mašta može i dalje čekati, ali mora se radikalno prilagoditi da bi to napravila – veliku utjehu umotanu u hrabri izazov.

Čitanje istog romana 31 godinu poslije

Trideset jednu godinu poslije, kao posve različita osoba koja nastanjuje izmijenjen književni krajolik, odlučio sam ponovo pročitati Gravity’s Rainbow, ali ne bez strepnje. To možda nije najbolji izbor za sredovječnog čovjeka. Jesam li dovoljno mentalno žilav da mogu prevaliti tako velik teritorij, držati u glavi rascjepe i račvajuće pripovjedne sheme tog romana, desetke čudno imenovanih likova, zastrašujući tematski, znanstveni i simbolički materijal, i baroknu sintaksu? Je li me profesionalni život u službi jasnoće i linearnog razvoja književnosti onesposobio za takvo magično tajanstveno putovanje? A što ako mi se ne svidi? Čitam ga u duhu misaonog eksperimenta – bez oslonca na kritike i vodiče za čitanje i konkordancije te prepisane bilješke koje su se rodile iz akademske industrije o Pynchonu, u tisku i na Internetu. Mano a mano, ja nasuprot tekstu, baš kao 1973., ali bez droge.

Moja prva reakcija: Isuse, ovo je gadna knjiga. Proza je sjajna, s gustim aluzijama i implikacijama te iznimnom osjetljivošću, koju nijedno pisanje danas i ne pokušava, a kamoli provodi. Ako tekstu ne pridate najveću pozornost i, paradoksalno, ne izbjegnete – u Keatsovu smislu – “iritantnu zaokupljenost činjenicama”, bit ćete izgubljeni. A kao pedesetčetverogodišnjak s odgovornostima, a ne mlitavi dvadesetdvogodišnjak i Luftmensch, imao sam dosta posla koji je moje čitanje ograničavao na vrijeme od deset sati navečer do ponoći. Posrtao bih do kreveta, s moždanim valovima pod vlašću Pynchonova insinuirajućega pripovjednoga glasa, prema noći nemirnih snova potaknutih jednima od najuznemiravajućih sadržaja što ih je suvremena književnost mogla stvoriti. Bilo je to čudnih šest tjedana, i imao sam osjećaj da vodim neku vrstu tajnog života u vlastitoj “zoni”.

Bio sam mnogo nestrpljiviji nego 1973. Iako nikad nisam osjećao da čitam nerazumljivo blebetanje, bilo je dijelova knjige koji su bili toliko privatni i hermetični da sam zaključio da je to bio Pynchon koji je uglavnom govorio Pynchonu. Neke od igara riječima i drugi humorni dijelovi bili su mi toliko glupi da su bili vrijedni žaljenja (primjerice “Ji Đing stopala”), a anakronizmi su mi malo išli na živce. Vjerujem da je osoba koja je tada davno čitala Gravity’s Rainbow bila mnogo fleksibilnija i velikodušnija, da je bila manje razdražljiv čitatelj nego što sam ja danas. Također, mislim da je to dijete bilo priličan pozer.

Ali na kraju (i u sredini), Gravity’s Rainbow impresionirala me mnogo više nego prije tri desetljeća. Jednostavno nema djela u američkoj književnosti koje je blizu intelektualnom dometu i erudiciji tog romana. A tek njegova kozmička drama! Pynchon je naš Melville i naš Blake, naš epski pjesnik dobra i zla, nevinosti (američke varijante) i iskustva. Gore Vidal govori neke teške stvari o Pynchonovu sluhu za prozu, ali ja se ne slažem s njim. Pynchonove brze promjene registara – od lirskog do skrupulozno povijesnog te prostog i opscenog (jer on je i pjesnik govana), pa do ontološko/histeričnog i suludog i proročkog – virtuozne su. Čini mi se danas da je Pynchonovo veliko postignuće to što je stvorio pripovjedni glas koji je dovoljno gibak da ne radi i ne govori ništa. Pripovjedač je gotovo predmoderan u slobodi koju pokazuje u svojem komentiranju malih i velikih stvari. Gravity’s Rainbow nije, shvatio sam naposljetku, roman u općeprihvaćenom smislu – riječ je o tekstu koji namjerava moralno poučiti. To je primjereno autoru čiji je puritanski predak William Pynchon došao u Ameriku flotom Johna Winthropa i koji je napisao protukalvinistički traktat “Zaslužna cijena našeg otkupljenja”, toliko kontroverzan da je bio zabranjen u Bostonu. Daleko od nihilističkog djela, kako su ga ocijenili neki lijeni kritičari, Gravity’s Rainbow sadrži preobilje značenja, znakova, kobnih znakova i pedagoških mjesta.

Predviđanje važnosti informacija

Ono je također dalekovidno. Nije ništa više valjano suditi Gravity’s Rainbow prema točnosti njezinih predviđanja, nego suditi o tome koliko je Orwell bio blizu u opisivanju istinske 1984., ali iz perspektive sadašnjosti, u romanu ima nekoliko iznenađujućih anticipacija. Njemački inženjer u Zoni predviđa masovnu komodifikaciju krivnje: “Logori za istrebljenje bit će pretvoreni u turističke atrakcije, stranci s kamerama dolazit će u krdima”. To je iznimno, kao i Pynchonovo uranjanje u povijest takvih njemačkih problematičnih pojava kao što je tvrtka IG Farben s njezinim prljavim ratnim aktivnostima i uznemirujućim sponama koje je imala s američkim biznisom. Veoma su zanimljivi digitalni svijet, u knjizi, i ekonomija utemeljena na informacijama. Tu je, naposljetku, knjiga koja je opsjednuta ljudskom sklonošću da sve pojave svodi “na nulu i jedinicu”. U Zürichu, ruski crnoburzaš tuži se Slothropu, u potrazi za informacijama, ovim riječima: “Je li uopće čudno da je svijet poludio, s informacijama koje su postale jedini medij razmjene?”, te predviđa: “Jednog dana sve će to raditi strojevi. Strojevi za informacije. Ti si val budućnosti”. Prilično istinito – temeljito nadziranje Slothropovih predviđajućih erekcija i sve drugo anticipira naše živote danas, svaki pokret koji nam bilježe strojevi za promatranje, svaku transakciju koja se prenosi u banku podataka. Slothropovo odumiranje ega i psihičko raspršivanje može se lako protumačiti kao našu moguću sudbinu u stvarnom kraljevstvu nule i jedinice.

Gravity’s Rainbow je, prema mojemu mišljenju, samo dobila u staturi i na izdržljivosti u desetljećima koja su prošla. Ali kakav je bio njezin širi utjecaj na američku prozu? Za početak, ona nema pravog suparnika među romanima koji su od tada objavljeni. A sigurno ni u ijednom od Pynchonovih kasnijih romana, Vinelandu i Mason and Dixonu, od kojih svaki ima mnogo dobrih strana, ali nijedan ne pripada onim knjigama koje bi netko ponio sa sobom na Mjesec. Roman JR Williama Gaddisa virtuozan je preokret, i vrlo dobar u predviđanjima, ali ima dah formalne akrobacije, dok su njegove sljedeće knjige pokvarene njegovim ultrasviftovskim gađenjem prema ljudskoj gluposti. Onda je tu poseban slučaj Dona DeLilla, druge velike figure u poslijeratnoj američkoj prozi, koji se, kao i Pynchon, koristio romanom kao sredstvom istraživanja jedinstveno uznemirujućeg života u Americi kasnog dvadesetog stoljeća, sa svim mu pripadnim strahovima, tajnama i apsurdnostima. Kao definitivno sažimanje značenja hladnog rata, što je roman Underworld bio, spektar DeLillova postignuća najbolje se može sagledati razmatranjem tog romana u društvu njegovih triju velikih prethodnika, romana Mao II, Bijela buka i Libra. Kao i Gravity’s Rainbow, ti romani razmatraju američki život, kako ga posreduju znanost i tehnologija, i goleme sustave u njegovoj podlozi koje su znanost i tehnologija omogućili. Oni pokazuju kako san o savršenoj sigurnosti i kontroli stvara paranoju, i kako slobodni radikali poput Leeja Harveyja Oswalda mogu prouzročiti katastrofe u takvom svijetu. Po temperamentu i stilu DeLillo je apolonski pisac, tajni saveznik svojih tehnokrata i opsesivaca, dok je Pynchon pisac koji je u dodiru s tamnijim bogovima. Na kraju nam svima lakne što ne moramo birati između te dvojice, i što će, to sigurno znamo, i nakon sto godina ljudi čitati knjige tih autora da bi shvatili obrise i prirodu naših čudnih života.

Prespor i danas nevažan?

A što je s “utjecajem” Gravity’s Rainbow? Njezin učinak se, sigurno, može vidjeti u onome što zovem “krilom s visokim kvocijentom inteligencije” mlađih američkih romanopisaca.

Richard Powers je od Pynchona naučio strukturirati svoje romane duž metaforičkih puteva s područja znanosti, matematike, genetike i glazbe. William T. Vollmann, sa svojim ambicioznim i enciklopedijskim dosegom, najviše je nalik na Pynchona od svoje generacije, ali još mora riješiti problem forme. David Foster Wallace možda je jedini sigurni genij američke fikcije uz Pynchona, a njegov veliki roman Infinite Jest bio je objavljen kao neka vrsta drugog dolaska Gravity’s Rainbow, i to opravdano. Ali, ipak, tamo gdje Gravity’s Rainbow gleda van i traži izlaz iz tragičnih neuroza zapadne povijesti, Infinite Jest okreće se prema unutra, s antenama okrenutima psihičkim krhkostima koje svi nosimo i prema sklonosti naše kulture da hipnotizira samu sebe u stanje fuge. Naposljetku, tu je i Jonathan Franzen, koji je povezao pinčonovski senzibilitet s obiteljskim romanom i stvorio eksplozivan učinak u Korekcijama.

Zabrinjava me, međutim, to što bi se Gravity’s Rainbow mogla pretvoriti u nedovoljno posjećen spomenik. U anketiranju šesnaest pomoćnika i pomoćnih urednika ispod trideset godina, u mojoj izdavačkoj kući, dakle visoko načitane skupine, otkrio sam da je samo dvoje od njih pročitalo tu knjigu, a samo ih je pet pročitalo ijednu Pynchonovu knjigu. Komentari onih koji su čitali Pynchona kazuju da im je on prespor stilistički i da su njegove zaokupljenosti njima uglavnom strane i nevažne. To ima smisla. Pynchon je čisti proizvod hladnog rata i utrke u naoružanju i protukulture koja im se opirala, dok ti mladi ljudi sazrijevaju nakon pada komunizma, u vremenu u kojem se tehnologija smatra kraljevskim putem u zamišljenu i osobnu slobodu. Na vrlo stvaran način zato se Gravity’s Rainbow pokazuje kao povijesna knjiga, što je neizbježna sudbina. Tri desetljeća kasnije, ona je dobila nešto od “aure” koju je Walter Benjamin pripisivao umjetničkim djelima koja su proizvedena prije doba tehničke reprodukcije. Pitanje koje preostaje jest hoće li knjiga opstati i u godinama koje dolaze, ili će proći test i pokazati se poput novine koja ostaje novinom. Tko to zna? Prema onome što ja znam o Gravity’s Rainbow jedno je apsolutno sigurno: nema ničega što se može usporediti s tim romanom.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Skraćena verzija teksta koji je pod naslovom Pynchon from A to V objavljen u časopisu Bookforum, Summer 2005.

Don DeLillo: Bilo je to kao da je, uslijed nekog čudnog kvantnog udara, Hemingway umro, a sljedećeg se dana rodio Pynchon. Jedna se književnost previja u drugu. Pynchon je od američke književnosti napravio širu i snažniju silu. On je pronašao šapate i sablasti na rubu moderne svijesti, ali nije umanjio naš osjećaj fizičkosti američke proze, muževnosti puške, uličnog humora, tjelesnih sokova, i šaljenja

Pisao sam reklame za “Searsove gume za kamione” kad mi je prijatelj dao primjerak romana V u mekim koricama. Čitao sam ga i pitao se: “Odakle je ovo došlo?”

Opseg njegova djela, širokog u zemljopisnom zahvatu i neustrašenog velikim temama, pomogao nam je smjestiti našu književnost ne samo u male anonimne uglove, ljudske i uvijek esencijalne, nego i tamo van, u vrištine visoke imaginacije i kolektivnih snova.

Jeffrey Eugenides: Posjedujem šalicu za kavu koja nalikuje na raketu V-2 a ime turističkog mjesta u Njemačkoj u kojoj sam je kupio je Peenemuende.

Najbriljantniji motto u povijesti književnosti (ovako veliku tvrdnju ne donosim iz sveznanja nego zbog divljeg entuzijazma) dolazi na početku Gravity’s Rainbow: “Priroda ne zna za istrebljenje; sve što zna je preobrazba. Sve što me je znanost naučila, i dalje me uči, osnažuje moje vjerovanje u naše duhovno postojanje nakon smrti. – Wernher von Braun”. Kad sam prvi put pročitao te riječi, kao brucoš, uzeo sam ih doslovno – kao znanstveni dokaz (što je tada bilo vrlo pomodno) stvarnosti duhovnog područja. Nisam imao pojma da je von Braun, koji je stvorio V-2, Hitlerov glavni znanstvenik za rakete. Još manje sam znao da se spasio pavši u ruke američke vojske, nakon pada Berlina, ili o njegovoj rehabilitaciji, koja je uslijedila u Sjedinjenim Državama, gdje je postao Nixonov glavni znanstvenik za rakete i član NASA-ine ekipe koja je odvela prve ljude na Mjesec (ne čudi stoga da je von Braun vjerovao u život poslije smrti).

Hajdemo poštovati sve što taj moto postiže: on izrasta iz povijesnog razdoblja o kojem Pynchon piše i priziva ga; on istodobno nadahnjuje i ismijava religiozne sentimente te s divljom ironijom, dolazi iz usta nekoga tko personificira središnju temu romana: da Sile djeluju iza kulisa, i da one nisu odane ni naciji ni ideologiji.

Dvadeset godina nakon prvog čitanja Gravity’s Rainbow, iznajmio sam automobil i odvezao se do otoka Usedom, na Baltiku, u dijelu koji je bio Istočna Njemačka. Nisam znao mnogo o tom otoku i kretao sam se prema mjestu na obali, Heringsfdorfu, kad sam ugledao putokaz za Peenemuende.

Istog trenutka sam krenuo zaobilaznim putem. Ali nisam bio očajan za tim da vidim Peenemuende ili raketu V-2 izloženu pred mjesnim muzejom. Misija na kojoj sam bio, u mojem iznajmljenom dizelskom “mercedesu”, bila je misija hodočasnika. Želio sam posjetiti glavno mjesto radnje Gravity’s Rainbow i tim posjetom odati počast (jer tu je postojalo duhovno područje u koje sam vjerovao) piscu koji je, možda više nego ijedan drugi, postao, za moju generaciju, primjer pisca kakvim bi trebalo biti. Pynchonova proza jasno je davala na znanje da, želite li pisati, morate znati sve: sve o povijesti, znanosti, politici, čak o računanju; morate znati sve a istodobno biti zabavni, i lirični, i unijeti u roman slobodno-razvijajući, sadašnji, kolokvijalno-poetičan američki glas u knjigama koje su poput pustolovnih priča i komedijskih obrazaca, i u kojima se likovi stalno raspadaju u pjesmu.

Nikad nisam svojim temperamentom bio predisponiran za teorije urote, i te tamnije zaokupljenosti Pynchonova djela nisu ono što me privuklo. Ali veliki pisci čine više od opisivanja prošlosti ili sadašnjosti; oni predviđaju budućnost. Iskazane još 1973., Pynchonove procjene puta kojim će poslijeratno američko carstvo krenuti danas djeluju točnije, valjanije i obavještenije nego u svoje doba. Stvari kojima me on pokušavao naučiti kad sam imao dvadeset počinjem učiti tek sad, cijeli jedan život poslije.

Kad sam kupio kao suvenir šalicu za kavu, palo mi je na pamet da je pošaljem Pynchonu. Danas ga više nije tako teško naći kao nekad. Vjerojatno bih mogao doći do njega. Ali šalicu sam, ipak, zadržao. Svakog ljeta, kad se vratim u Berlin, moja se Peenemuende šalica pojavi iz svoje kutije i vrati na kuhinjsku policu. Nikad se njome ne koristim. Držim je tako, nedotaknutu. To je za mene sakramentalni predmet, s malom V-2 raketom na svojim stjenkama, poput Šive, ne više uništavateljem svijeta, nego i njegovim stvoriteljem.

Lorrie Moore: Pynchonov um čelični je glasnogovornik američke književnosti: ništa, veliko ili malo, nije mu promaklo. Svaki svoj “roman ideja” – jer Pynchon je nedvojbeno naš najpametniji romanopisac, a ta anemična i izbacujuća oznaka priljepljuje se za njegove knjige kao i naljepnica o nagradama – izgradio je detalj po detalj, pomno, kao čovjek s neumornim okom i zanimanjem za svijet. Pripovjedni mozaik koji se pojavljuje snažan je i blještav poput zrcala, refleksivan poput zrcala i, gotovo kao u kući zrcala, svaki njegov roman uspijeva zahvatiti cijelu eru, njezine činjenice i lutajuće energije koje su namamljene i zarobljene u njegov tekst, iako rijetko bez milosti. Ukusan kikiriki bačen je da bi zabavio i nahranio; jer u umjetnosti, čak je i zrcalo živo biće.

Pynchon ima povjesničarev osjećaj za priču (za ono ispred i iza), glazbenikov osjećaj za stih, filozofov osjećaj za istinu i nesreću, te sposobnost za vodviljski humor. Njegove knjige neprestano otkrivaju skrivenu Ameriku i iznova izmišljaju jezik kojim razmišljamo i govorimo o njoj – ili bismo mogli govoriti i razmišljati o njoj, ili ćemo uskoro govoriti i razmišljati o njoj. Njegovi romani zakoračuju, preskaču i prekoračuju; oni čak krše često ponavljan savjet da se priča ne započinje likom koji se budi (Gravity’ s Rainbow, Vineland) i često se može pokazati kako ima primjenjivu političku vrijednost kad se citira nasumice: “Univerzalni je grijeh među lažno-živim ili nemaštovitim da odbijaju da ih se pusti dovoljno da budu sami”. Ili, “Zašto pucati na brdo Sideling?”, pita Dixon nevino. “Ne na brdo”, smijulji se kapetan Shelby, “nego na ono što je iza brda”. (Mason and Dixon)

Pynchonovo djelo je neustrašivo, smiješno, ono koje traži i pršti svakovrsnom originalnošću i iznenađenjem.

Richard Powers: “Informacije. Što ima lošega u drogam i ženama? Je li imalo čudno da je svijet poludio, s informacijama koje su postale jedini medij razmjene?”

“A ja sam mislio da su to cigarete.”

“Ti sanjaš” (Gravity’ s Rainbow).

Sjećam se te stvari koja leti, bez zvuka, naravno, u svom paraboličnom luku, tog pročišćenog oblik latentnog na nebu. Nikakva traga, nikakva upozorenja sve dok ne udari metu. Mislio sam da znam kako fikcija radi, što fikcija čini, da znam pravi cilj njezine jedine teme. A onda te rečenice, koje urliču poprijeko stranice, od kojih svaka piše po nebu: Ti sanjaš.

Tri desetljeća, ponovn bih pratio taj luk jedanput godišnje, oblik bez iznenađenja, bez druge šanse, bez povratka. I svaki put zapao bih u nijemu, divlju slutnju. Rat je posvuda i stvaran, naši strahovi prijete da će nas usavršiti, tehnologije naše želje proširuju se u mreže koje su presložene da bi se i naznačile, osim rastrojenim i makaronskim fikcijama.

Već trideset godina, rano svake zime, dok novine objavljuju svoje nekrologe krajem godine i počinju popisivati katastrofe te godine, čitam glasno, samome sebi ili bilo kome tko će čuti, poglavlje iz te knjige koja je uništila moj interes za znanost i navela me da razmišljam o pisanju kao svojem životnom pozivu. To radim da bih se podsjetio veličine stvorenog svijeta, da bih se podsjetio što priča može i dalje biti kad se sjeća sebe, da bih se podsjetio našeg maksimalnog zahvaćanja izvanjskog i uništavajućeg naboja riječi. Radim to da bih se prisjetio našeg jedinog stvanog medija razmjene.

George Saunders: Mislim da nitko nije uspio tako dobro kao Thomas Pynchon prizvati stvarnu hrabrost i ludilo te opseg američkog uma, kako se on odražava u američkom krajoliku. Čitam Pynchona bez nekog reda, počinjući s Vinelandom, i još pamtim šok ugode kad naposljetku vidim Ameriku kakvu poznajem – čudne trgovine i ulice, izgrađene preko bivših čudnih trgovina i bivših ulica, i sve to posloženo tu, u dolinama i bezizlaznim šumama, nagomilano povrh starih indijanskih groblja, napučeno ludim poslovima i prostitutkama i moralnim čistuncima – koji su svi prisutni u romanu, i to ne samo tvarno, u sadržaju, nego i u strukturi i jeziku koji je evocirao nepokornu, mišićavu složenost samog svijeta i služio se njome.

U Pynchona, sve je prikladno – ako nešto postoji u svijetu, onda može i u knjigu. Meni u tom pristupu ima nečega budističkog, koje kao da govori da ako je svijet sposoban proizvoditi beskonačnost oblika, i roman mora biti sposoban primiti beskonačan broj oblika. Sva estetska pitanja (stil, forma, struktura) služe tom cilju: pustite da svijet uđe.

To je razlog zbog kojeg je Pynchon naš najveći pisac, zlatni standard za tu previše korištenu riječ: uključenost. Nijednoj dogmi ili urednom estetskom pravilu ili književnoj modi nije dopušteno da filtrira prekrasne podatke koji pristižu. Sve je uključeno. Nijedna sklonost uma nije previše malena ili velika ili zastrašujuća. Ishod je sjajno ludilo, koje čini ono što je velika književnost oduvijek činila – podsjeća nas da tamo vani postoji svijet koji je veći od nas i koji zaslužuje našu najveću poniznost i pozornost.

Često sam osjećao kako čitamo da bismo dobili neku ideju o tome što bi bog rekao o nama kad bi ga netko pitao kakvi smo. Pynchon kaže, kroz svoj golemi katalog koji je napravio, da smo Odlični, ali da nas treba pomno promatrati. On kaže da nema višeg oblika poštovanja od luđački pozornog promatranja onoga što jest, oblika molitve, koje je Pynchonovo djelo naš vrhunski primjer.

Lydia Davis: Jedan prilično lijep primjer ranog Pynchona je zadnja priča njegove zbirke Slow Learner. Priča The Secret Integration – prvi put objavljena u Saturday Evening Postu prije više od četrdeset godina (tri godine nakon što se pojavio roman V) – uključuje bandu mladih šaljivdžija i bogat djetinji okoliš staroga grada s novim objektima, bujnim posjedom s napuštenim zdanjem, i potpuno otrcanim hotelom, u središtu grada. U jednoj spretno opisanoj sceni, dječaci se u predvečerje voze svojim biciklima niz dugo brdo prema hotelu, “ostavljajući za sobom dvije stranice domaće zadaće iz aritmetike i poglavlje iz prirode” i, na televiziji, “bezvezan film, neku romantičnu komediju”. Budući da sve televizije u gradu primaju samo jedan program, dječaci, dok jure na biciklima, mogu pratiti razvoj filma od kuće do kuće, kroz vrata i prozore “još otvorene da bi u kuće ušao prvi rashlađujući dašak večeri.”

U svojem uvodu za zbirku Slow Learner, Pynchon, koji na neki način prisvaja naše reakcije na tu priču, zamjećuje da je on više voli negoli ne voli. Ona je zapravo toliko dopadljiva da zavidite dječacima na njihovom ugodnom društvu, i poljima, potocima, i gradu njihovih igara. Njihova suradnja i dodjeljivanje zadataka očaravajući su (razviti arsenal za sabotiranje željeznice; popisati nezadovoljne učenike prvih razreda da bi uništili zahode dječaka, infiltrirati se u “roditeljsko-učiteljske” sastanke); složenost njihovih shema i brojke koje slijede su dojmljivi: i animacija središnjeg lika, Grovera, dječaka genija, s njegovim bogatim rječnikom, informacijama i uzletima veselja – posebno je uspješna. Psine koje dječaci planiraju potencijalno su uništavajuće za zajednicu ali, kako Pynchon kaže u dražesnom dijelu teksta, dječaci nikad zapravo ne bi poduzeli nijedan čist ili nepopravljiv korak jer “u školskom odboru, i u željeznici, ili u tvornici papira, mora biti nečija majka ili otac, stvarno ili kao član kategorije; i postojala je točka u kojoj je refleks na njihovu toplinu, zaštiti i učinkovitost kojom pokrivaju teške snove, glave s modricama i jednostavnu usamljenost preuzeo vodstvo i učinio nekakav vrijedan bijes prema njima nemogućim”.

U toj priči postoji lirska humanost, gotovo neapologetska finoća, pozivajuća i uključiva, koja je u vezi s težim, složenijim pesimizmom i iznimnošću kasnijih Pynchonovih djela, u kojima je likovima vjerojatno teže doći kući i osjećati se utješeno na kraju dana.