Bježna seksualnost

Čitanje Usmene povijesti homoseksualnosti u Hrvatskoj veoma je poučno iskustvo kako za seksualne, tako i za postseksualne, transseksualne, aseksualne, panseksualne, homoseksualne, metroseksualne, ili čak arhaično heteroseksualne osobe (bojim se da autorica ovih redaka najviše naginje posljednjoj, dinoseksualnoj opciji). Čim netko počne otvoreno govoriti o svojim uzbudljivim iskustvima ili iskustvima uzbuđivanja, kao što je slučaj sa zbirkom svjedočanstava čiju sistematizaciju urednički potpisuju Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović u navedenoj publikaciji, ispada da stvari baš nisu onoliko jasne i kategorijski nedvojbene kako to zamišlja administracija žudnje. Već u prvom pokušaju samoodređivanja, dvadeset i pet ispitanica i ispitanika pokazuje teškoće kad se treba odrediti “jednom” ili “jednostavnom” seksualnom odrednicom.

Manjak norme

U tom smislu saznajemo da se dio ispitanika osjeća “bespolno” i “aseksualno” (jer je njihova žudnja toliko sustavno zatirana i stigmatizirana), dok se drugi dio osjeća “fluidno”, “biseksualno” i “drugačije” od hetero-norme (u toj razlici nalazeći užitak), a tu je i onaj dio istraživačkog spektra čija je istina najtočnije formulirana ovim riječima: “Trenutno sam gay, homoseksualan” ili “Već dugo sam lezbijka”, ali nema izvjesnosti oko toga što sve ovakva odrednica obuhvaća. Oklijevanje oko “stabilnog” određenja svoje žudnjopoticajne orijentacije nesumnjivo svjedoči u prilog znanstvene istinitosti čitavog domaćeg pothvata bilježenja homoseksualne povijesti, barem ako vjerujemo najcitiranijim istraživačima i historičarima seksualnosti: Michelu Foucaultu i Davidu Halperinu. Foucault je doduše tvrdio da je homoseksualnost relativno novi i policijskim mentalitetom devetnaestoga stoljeća određen povijesni fenomen, jer Ahilej penetrirajući Patrokla ili jecajući za izgubljenim ljubavnikom ni sanjao nije da je zapravo gay. Ahileju nije trebala opreka heteroseksualnost/homoseksualnost jer je unutar grčke kulture funkcionirala jedino opreka aktivan/pasivan sudionik ljubavne igre. A nije mu trebala ni obrana od optužbe da je “perverzan”, jer se i sam koncept perverzije (zahvaljujući medicinskoj policiji) pojavio dvadesetak stoljeća kasnije. Sudionik Trojanskog rata, po Foucaultu, nominalno se još nije ni mogao nazivati homoseksualcem jer je ta riječ skovana 1870. godine. Nasuprot Foucaultu, Halperin u svojoj knjizi Stotinu godina homoseksualnosti tvrdi da homoerotična praksa nije nužno vezana samo za jezične kategorije, već i za određena ponašanja, kontinuirano prisutna u različitim kulturama pod različitim imenima, pa je onda moguće tvrditi i da je Ahilej ljubio Patrokla na prilično slične načine na koje današnji homoseksualci miluju svoje partnere (kako god mi to nazivali). Obojica teoretičara, međutim, slažu se da je homoseksualnost nešto što nije podatno definicijama. Na isti način, lako je dokazati da ni proučavatelji generalnog polja ljudske seksualnosti ne bi lako pristali na ograničavanje “svog” polja žudnje.

Intencija i tijelo

Recimo Roger Scrutton, jedan od najkonzervativnijih filozofa seksualnosti, zapisuje o ljubljenju: “Nije fizički užitak (što god to bilo) ono što se osjeća na usnicama ili na obrazu, već ono što ću nazvati intencionalni užitak, koji je uključen u prepoznavanja značenja geste drugoga. Čini se da se uzbuđenje ne tiče toliko osjeta ljubljenja, koliko njegova intencionalnog sadržaja, premda osjet sam nipošto nije odvojen od misli koja predstavlja njegov kontekst”. Zanimljivo je da isto tvrdi i knjiga Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj: žudnja je konceptualni, pa tek onda fiziološki proces. Jedini je problem kad vas zbog te kombinacije “seksa u glavi” i nošenja “pogrešne” aparature genitalija pri realizaciji mentalne mape uzbuđenja drugi tretiraju kao čudovište. U knjizi je inače zamjetan izostanak crkvenog progona homoerotske teorije i prakse – po mom mišljenju u ovoj sredini (a i izvan nje) daleko opasniji od bilo kakve “ovosvjetovne” homofobije. Tim je hvalevrijednije što Usmena povijest odiše i posebnom atmosferom nepokolebljive tolerancije govornika, među čijim mi je verbalnim rosettama najdraži sljedeći citat (str. 121): Jednostavno, nisam našao erotičnu osobu s cicama, već s pimpačem.

 Treba naglasiti da se i manje konzervativni filozofi od Scruttona, poput Thomasa Nagela ili Marthe Nussbaum, slažu da seksualna žudnja uključuje neku vrstu promišljanja svojeg partnera, svejedno tretiramo li njega/nju na liniji “objekta” ili “subjekta”. A posegnemo li za SF žanrom, posebno njegovim pornografskim inačicama, u kojem čitav niz osoba (recimo, koje nikada nisu iskusile seksualni odnos s pripadnicima istog spola), fantazira ili narativno realizira općenje s drugim vrstama, posebno s multiseksualnim čudovištima širokog svemirskog dijapazona izgleda, rodova i ponašanja, čini se da ljudska vrsta sadrži OGROMAN kapacitet pronalaženja uzbudljivosti.

Dekriminalizacija obilja

Pitanje je samo možemo li ili ne možemo o tom obilju govoriti. Bolje rečeno, kako govoriti? David Halperin zapisuje: “Gay identitet apsolutno je nužan, bitan, politički neizmjerno vrijedan, jer mu neprestano prijete pojave poput poricanja, potiskivanja i nevidljivizacije. Njegovo postojanje formira se kroz stalnu borbu s diskurzima koji ga pokušavaju prikazati kao sramotu, devijaciju, patologiju ili nedoličnost. No moram reći i da je gay-identitet u jednakoj mjeri orijentacija koja može biti opasna, pa i izdajnička, ako ga se privilegira na način nadziranja ili čak normiranja različitih oblika seksualne žudnje”. Gledamo li stvari na upravo spomenuti način, teško je istovremeno uspostaviti homoseksualni ponos i čuvati ga od jednostranih tvrdnji kako smo “svi mi” u stvari LGBTQ (skraćenica za: lesbian, gay, bisexual, transgender, queer) populacija. Problem je u tome što nas all-gay odrednice vjerojatno mogu ograničiti u jednakoj mjeri u kojoj to čine i heteronormativne etikete, odnosno tvrde podjele na “ženski” i “muški” rod. Usprkos svim dostupnim naljepnicama, gomila žena već dugo i dosljedno izabire “muške” kulturološke stereotipe ponašanja te nalazi partnere oba spola, baš kao što i gomila muškaraca prakticira tobože “ženske” aktivnosti i afektivnosti, uz partnere oba spola. Ni jedan ni drugi rod nisu se pokazali (s)ekskluzivnima. Ni “nezamjenjivima”. Pa čak ni “pametnijima” u isključivostima i klišejima koje generiraju, potenciraju ili ismijavaju. Knjiga Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj važna je upravo zato što dokumentira traumatsku, ali i višestruko kreativnu “zbrku” kroz koju prolazi svatko tko ne osjeća da nju ili njega definira ružičasta ili plava dekica pod kojom spava, samim time ostavljajući mogućnost da pronađe partnera s iste (ali možda i sa suprotne) strane šarenog seksualnog tkanja.

Poglavlja pod nazivom Identitet, Iskorak, Intimnost, Seks, Javni/politički prostor, Nasilje i Historijska čitanka bilježe veoma raznorodna svjedočanstva postepenog sagledavanja i prihvaćanja vlastite nereproduktivne žudnje, iz kojih je jasno da doista nema nikakvih “pravila” kojima bismo se mogli uteći kad pripovijedamo o LGBTQ iskustvima u posljednjih tridesetak godina. Prikupljena zbirka “prvih lica jednine” očaravajuće je heterogena. Uz nju su, međutim, paralelno na djelu i zajedničke kulturne konstante intervjuiranih osoba, poput nevoljkog otkrivanja emocionalnog i političkog rizika koji još uvijek sa sobom donosi pozicija javnog priznavanja gay-seksualnosti. Pojmovnik knjige preuzet je iz engleskog jezika u iskvarenom govornom obliku, pa tako saznajemo da su određeni ljudi “klozetirani”, da “se flertaju” ili “autaju”: očiti dokaz o uvoznoj tarifi hrvatskog LGBTQ vokabulara. Živi sraz stranog i domaćeg opetovano nastaje i kroz etnografski precizno prikupljenu građu o geografskim i medijskim lokacijama homoseksualne populacije, baš kao što vitalni identitet knjige oblikuju i nostalgični vizualni citati kulturnih i medijskih “relikvija” sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Znajući da izvedbenu scenu CRO(mo)seksualnosti karakteriziraju i različiti oblici zastrašivanja i javne “ridikulizacije” osoba koje se izjašnjavaju mimo heteroseksualne matrice, o čemu knjiga nudi obilje vizualnih i verbalnih svjedočanstava, možda im se najbolje suprotstaviti pravom na vlastiti iskaz.

Pravom na povijest.

Posebnosti svakog pojedinog zabilježenog iskustva ionako (mi) se čine važnijima od iscrtavanja kulturoloških generalija. Jer upravo male razlike čuvaju ovu čitanku od zatvaranja ideologijskog horizonta.