Crveni peristil i falsificiranje umjetnosti

Umjetnost je uvijek znala najbolje i sa najviše metodičnosti analizirati samu sebe i kada radi tako uvijek može onemogućiti ustaljene sisteme da joj prišivaju neke svoje vrijednosti i svoje ideologije.

Katherine Millet

Nema pravog objašnjenja kako odjednom nakon 40 godina neki ljudi iskaču iz “mraka” (uglavnom novinari i “sveznalci”) i elaboriraju nešto o čemu nemaju pravoga pojma. Fantazije ili fikcije mogu “stručnjaci” (Gall i Kipke) sistematski složiti u savršenu aksiomatsku tvorevinu, ali rade bez autora, pa je to samo “fatamorgana”. U Banatu to zovu “tera baba kozliće”; Crveni peristil nije fikcija, ima relevantne autore (Dulčić, Jelenić, Šegvić).

1. Kako govoriti o umjetnosti i Crvenom peristilu i zaobići dnevnu politiku? Nikako! Sve, razumijem! Pet kartica (a trebam 50). Sve po pravilima, naravno EU-a. Pristojno izbjegavati: radnice tvornice “Dalmatinke”, gladne pred kontejnerima, ili studente, Gotovinu ili nedajbože nešto gore. Jer akademik, kipar Kožarić kaže mi da to ne spada u umjetnost, ali nema veze, tj.ima veze. “Umjetnost je prije svega osjećajno apsorbiranje aktualnih istina”, znači sve ono što je naš svijet. S autorskog rakursa imam jasno određenje u odnosu na falsifikat. Uzimam pravo na “dirigirani prezir” prema “krivotvoriteljima” granice njihovog razumijevanja projekta Crveni peristil i mene, označuju granice mojega autorskog svijeta umjetnosti, pa bih morao životariti samo unutar parametara njihovog poimanja. Prilagoditi se i pretvoriti u njihove “idole- budaline” kojima je umjetnost zbrka besmisla. Dakle, moje mogućnosti umjetnosti mogu se širiti samo dotle dokle seže empatija te egotičke ljubavi.

2. Takva umjetnost je “trla baba lan da joj prođe dan”, “jer tolika je i granica optike kapitala koji dopušta i tzv. kritički diskurs, ali samo dok ne problematizira strukturnu razinu,već samo općeprihvaćene simptome tih problema, koje prikazuje na simboličan zapravo apstraktan način. (Staš Kleindienst, student lik. akademije Ljubljana, Zarez 24. siječnja 2008.) – “Imamo slobodu”, dakle, ali i “pasivnu i plačljivu” hrvatsku umjetnost, ili ustvari bezbrižnu art zabavu. Međutim, slijepac vidi da je riječ o politizaciji umjetnosti koju su nametnuli trgovci, tajkuni, kustosi i moguli medija. Nema to smisao: za ili protiv, nego je to obveza neutralizaciji i izbjegavanje kritičkog diskursa.

3. Neutralac P. Grimani dogovorio je sa mnom intervju za Feral, ali nakon razgovora on odustaje. Moj stav nije odgovarao njegovom shvaćanju, “mediteranskoj (hipi-torcida) živosti”. Imao je već plaćenu priču (Slobodna Dalmacija, Nejašmić, 13. siječnja 2008.) i sutra veseli zabavni spektakl s dječjim prskalicama i tu izložbu fotografija što nema ama baš ništa s idejom Crveni peristil.

4. Z. Gall jednom shvaća – “konceptualna umjetnička praksa, a ne jeftini senzacionalizam” (S.D. 1986., Crveni peristil i oko njega), a drugi put, najvažnije, (Jutarnji, 20. siječnja 2008.) Mladalački bunt ili umjetnost?. Dakle, ne zna se što, kao što je već rečeno. Ista matrica muteži. “Nova teorija” s hipijevskom formulacijom: “Nas je odredila generacijska svijest da smo tu da postojimo... i sl.” kroz navodnu izjavu jednog minornog od nekoliko asistenata “pitura”. Dominira teorija da je nekakva grupa “bundžijska animalna sirovost” osmislila takav projekt, a bez intelektualno-autorske podloge. To nije bio slučaj nigdje, pa niti u Splitu. Iza toga stoji vjerodostojna “autorska art-podloga”. Radi toga su te bunt priče (Gall, Grimani, Cvjetanović) običan, vulgarni falsifikat izvorne ideje Crvenog peristila. Ovo sam morao reći jer se njihovo ili moje ime ne spominje ili se primitivno manipulira njima kao s čovjekom u pjesmi O zrnu riže Ho Ši Mina.

5. Dalje novi sofisterij A. Kuštre, polupravnika i sudski gonjenog otimača ateljea kolege, svaštara i sveznalice, pa i teoretičara (Zarez, 2. svibnja 2008. Dica arta, između 40 i 60 g.). Izložbu DOPUST tretira kao “seoski dernek”. Treba pročitati! Tekst pretrpava opisivanjem općeprihvatljivim “slatkoćama”, izruguje se “apstraktnim” elitama. O kritičkom diskursu, bilo kakvim značenjima ili manifestu ni on a ni organizatori izložbe DOPUST nisu bili zainteresirani. Dakle, samo potraga za besmislicama, a svoju takvu naširoko opisuje. Stvara buku i razbija gitaru. Austrijski novinar čudi se što taj čovjek radi – kaže, “kao prije 100 godina”. (Marinetti, futuristički manifest. “Radite na sceni što vam padne napamet”). Zato Sterle, Tolj, Grubić, okrugli stol Crveni peristil nisu interesantni, Carra, Maljević, Šegvić, “to je naporno, jer i koordinator Horvatić, politički komesar, neće probleme i, pitanja, jer on zna da zna, što je što. Jedino je “pitur” S. Sumić “dirljivo i iskreno” govorio da je bio u Parizu i seansa je zaključena. Bilo je veselo i zabavno i svi sretni jer “nema akademske rasprave”! Što je to? Ostaju pitanja?

6. Druga je stvar autentični hommage Crvenom peristilu I. Grubića nazvan Crni Peristil u povodu 30. godine, 1998., koji je imao vjerodostojni kontinuum, dakle potvrdio je “stvarnosni objektizam umjetnosti C.P. koji se afirmira kao kritika ili komentar postojećeg sistema eksploatacije u Hrvatskoj. (Aktivizmom protiv crne mrlje na duši, Zarez , 2007.) – “Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti, kao nezadovoljstvo reakcija, otpor na tu postojeću aktualnu situaciju itd.”.

“Ogorčen sam situacijom u kojoj je masa intelektualaca u Hrvatskoj pasivna”, objašnjava svoj “gerilski aktivizam” konceptualni umjetnik Igor Grubić.

7. Sve te “crvene i crne” konceptualne art postavke su promocija mentalnosti, izraz definicija umjetnosti i formalne posljedice tih definicija. Dulčić i ja imali smo svakodnevne dispute (1966.-1974.) bilo kroz kinoklub, stanovanje, u Splitu i Stockholmu, gradnju broda, Peristilu etc. Primjerice, u jednom radikalnom “teoretskom prosvjetljenju” mi smo likvidirali akademizam i bacali kroz prozor u smetlarska kolica (kistovi, slike, boje, knjige itd.) i sve je završilo na Karepovcu (gradsko smetlište), a poslije je skupio Trokut za svoj Anti-muzej. Prevrat je jasan – ne galerija, nego ulica. Moram reći, Dulčić je bio moj jedini pravi “teoretski” prijatelj, problematizirali smo procese suvremenosti i kretali se unutar signala onda aktualnih intuicija kroz tekstove, eseje, kolumne. Apsorbirali smo konceptualizaciju i autorstvo (Weiner, Sol Le Wit, Kosuth). Rekao sam Pavi: znaš da autori ne moraju biti izvođači. Uzmi Kravicu, Slavena, Koksa ili platimo nekoga, asistenti nisu važni. Imamo ideju, taj (Šegvičev) četverokut, ideja se i ne treba realizirati. Povijesne okolnosti, “intelektualni laboratorij”, fascinantne osobe s nekom izvanrednom ekscitativnošću bile su u to uključene (F. Roje, V.D. Trokut, arh. Šegvić, T. Marojević, D. Kečkemet, C. Fisković, N. Visković). Zamisao, definicija s posljedicama, koje se protežu kroz vrijeme, promišljanje aktualnosti, javni (društveno-politički) urbani prizor, instalacija i performans, doslovno sve to je u crvenoj geometrijskoj četvorini na Dioklecijanovom trgu. Slikarstvo, “duh koji s plohe emanira u stvarnost”, kaže Maljević ili “vrlina koja transcendira preko granica iskustva”, kaže slikar Barnett Newman. Dakle, povijesni spomenik i turistička atrakcija je time derogirana. Subverzija nije bila prema spomeniku, nego prema javnosti, kulturi, politici. Otvoreni koncept i posljedice i danas, 40 godina poslije. Onda sutradan ‘68. (11. siječnja) stajali smo ja i Dulčić na pjaci, a pred nama su se odjednom našli Duje Aljinović i galebi torcidaši, i Duje je odmah zamahnuo prema Pavi koji se izmaknuo i dao u bijeg, zatim prema meni riječima “a sad ti glavni profesore”, ali ja sam učinio isto i za nekoliko sekundi našli smo se u drugoj stanici milicije gdje je bio komandir Pavin barba... Rješenje je bilo Galerija Galić, jer ja i Pave smo tu uređivali i imali ključ, pa su nas dva milicionera otpratili i tu smo bili dva dana. To je taj koncept s posljedicama i prekid s tzv. prikazivačkom umjetnošću. Prizor postaje i mišljenje. Maljević (Nepredmetni svijet): “Umjetnost je rezultat osobnog razvoja umjetnika i povijesnog razvoja umjetnosti, sada slika s površine odlazi izvan okvira i odlazi u prostor života, pa bi djelovanje novih oblika mogli nazvati psihotehnika. Što odgovara terminu konceptualno. Zašto Maljević? Moj profesor na studiju Rus, Gljebov ljubitelj umjetnosti, donosio mi je rusku literaturu. Tako smo doznali Pave i ja za Vitebsk, gdje je Maljevič oslikao malu ulicu, što je potaklo i naš projekt. Arh. Neven Šegvić, rektor, profesor i pisac, nadahnuti elokvent (nagrada za arh. zove se Neven Šegvić) održavao je vikend-seanse obično u vrtu kipara Ostoje i uvijek kasno noću, a ja bih ga pratio na spavanje u njegovoj jahti. Jednom smo se našli na Peristilu s Pavom, Filipom i Cvitom Fiskovićem. Šegvić je bio oduševljen idejom i tako je potvrđen naš projekt i njegova hijazma, glavna teorija o suradnji staro-novo. Taj crveni i bijeli kvadrat njegove fasade banke tu na Peristilu. Bilo je riječi čak i o popločavanju crvenim kamenom. Na jednom vikendu na njegovoj jahti bile su prisutne značajne osobe društvenog i političkog života Splita, a među njima i vrhovnik komiteta partije gosp. Jurjević “Baja” (direktor Muzičke škole čelist i slikar Bučan, svjetski čelist Pablo Cassals sa suprugom, Koča Popović, nadrealist general, ja, Pave i još neki) gdje je opet riječ o popločavanju Crvenog trga, pa je Dumanićeva priča samo metaforička parabola s trgom u Moskvi ipak samo ”čakula”, ali koja nema baš nikakve direktne veze s idejom, a posebno te politike, jer art-ideja je imala suprotan kritički diskurs. Neven Šegvić je mislio o arhitekturi, Jurjević trgu “krasnaja ploščad”, a mi treći, ja i Dulčić o umjetnosti kao kritici društva. Sve to govori o nizu događaja koji prethode rezultatu. Naravno, iz toga proizlazi taj prozelitizam i strast koja slijedi ideju te neke drukčije kreativnosti. Druga linija suvremenosti u splitskoj umjetnosti vodi porijeklo od pojave enformela i Crvenog peristila i Udruge AAA (Adria Art Annale). Smisao te suvremenosti očituje se “Annalima” sa stavom: “subjekt-objekt”, misleći i djelatan u aktualnom prostoru “stvarnostiobjektizam” koji temelji svoje postavke na iskustvu i memoriji “Crvenog peristila”. Zaključno, umjetnost Crvenog peristila nije neutralni apstraktni komentar, intimna individualna priča ili, kako pišu (Jutarnji 8. ožujka 2008. Cvjetanović, Grimani, Knezović), “mladost, ludost” kao neki afinitet prema ispraznoj amerikaniziranoj atrakciji da bi se sakrilo bitno, kritički diskurs. Ovaj tekst je ipak samo skraćeni opis događanja koji su značajni za razvoj hrvatske i, posebno, splitske suvremene umjetnosti.