Dobar čovjek ili osovina režimskog nasilja

Iako je predstava Smisao života gospodina Lojtrice zamišljena i odigrana kao satira na temu “malog čovjeka” kao vječite političke guzice, možemo je tumačiti i kao paradigmatsku dramu svakog sustavnog ponižavanja, koje se odigrava i na radnom mjestu i u “okrilju” doma i u neformalnom okruženju druženja s prijateljima. U Anočićevoj predstavi poniženje je toliko sveprisutno i dugotrajno da je kod svoga ljudskog protagonista, gospodina Lojtrice u maestralnoj izvedbi Rakana Rushaidata, već stvorilo trajni osjećaj poniznosti (i “usranosti”), točnije rečeno mirnog, gotovo pomirljivog pristanka na udarce, uvrede, uskrate i nepravde. Poniženje je i demonski stroj za stvaranje nevidljivosti: Lojtricu nitko ne primjećuje, ne uvažava, ne uzima u obzir. Ispod degradacije stalno struji strah, toliko egzistencijalno upisan u Lotricu da se čini kao da treperenje njegove stoičke nemoći ne prestaje ni pred televizorom, Štoviše, zagledanost u TV ekran u ovoj predstavi ispravno nije postavljena kao izvor “ugode i opuštanja”, već kao proces dodatnog zarobljivanja gledatelja u sadržaje zastrašivanja. Živko Anočić odličan je u prštavo energičnim rolama “prijetećeg” TV prijamnika, sadističkih i nekompetentnih liječnika te vampirski sebičnih prijatelja s maskom prasca na licu, predstavljajući, zajedno s Radovanom Ruždjakom, humornu protutežu Rushaidotovoj ozbiljnoj zgromljenosti. Važno je naglasiti da predstava ne bi funkcionirala niti u isključivo montipajtonovskom, odnosno grotesknom, niti u potpuno tragičkom modusu: njezina je kvaliteta upravo u neobičnom sučeljavanju užasnog i smiješnog; u tragikomičnom pristanku na rutinu bezličnosti. Crkvenim jezikom govoreći, Lojtrica je idealan vjernik ili ideologijski poklonik: u njemu jednostavno nema otpora ni običajima ni autoritetima.

Ne okreći se, sine!

Film pred kojim Lojtrica i njegova žena Vatroslava (sentimentalnim tepanjima nadahnut, otrovno sladunjav i potisnuto agresivan lik u komički razigranoj, ali psihološki preciznoj interpretaciji Radovana Ruždjaka) pokazuju najsnažniju emociju partizanski je klasik pod nazivom Ne okreći se, sine! autora i redatelja Branka Bauera (1956). Film o djetetu čije preživljavanje ovisi o napuštanju vlastita roditelja u situaciji neprijateljske opsade. Redatelj Saša Anočić mudro koristi ideologiju “žrtvovanja” iz spomenutog filma kako bi demaskirao ideologiju napuštanja osobe u nevolji. Kada se, dakle, Lojtrica razboli, njegova supruga i najbolji prijatelj ponašaju se kao da je Lojtrica “teret” koji treba zbaciti jer je to jedini način da prežive: “ili ja ili on”, glasi njihova surova i k tome lažna dilema (Trčimo i ne okrećemo se). Ironija je, naime, u tome što ga najbliži odbacuju premda to NIJE uvjet njihova preživljavanja, a i u tome što Lojtrica s vremenom poprima simptomatologiju bolesti koja mu je dijagnosticirana, raka srebrenjače, premda zapravo od nje ne boluje. I tako scenski pratimo dramu “uživljavanja” u fikcionalnu, nametnutu i pogrešnu dijagnozu, na isti način na koji smo pratili i “zdravi”, no potpuno slomljeni (apolitički, aseksualni, amorfni) život gospodina Lojtrice. Rakan Rushaidat sjajan je upravo u načinu na koji ne “optužuje” svoj lik, ne igra ga kao ljigu, već kao dobričinu koja daje sve od sebe da ostalima izađe u susret, jedina je nevolja što nema nikakve nagrade za ovo samoodricanje. Otkad ga “dopreme” na pozornicu kao tvornički ukočenu lutku, njegova gluma kao da je imuna na bilo kakvu živost ili energiju; čak i slavljenički ples koji u jednom trenutku pokreće Lojtričina stopala i dlanove izgleda kao minimalistička parodija uistinu “zakočenog” pokreta. Kritička dimenzija cijele predstave svakako poziva na prestanak pasivnog prihvaćanja nasilja i potiskivanja obrambenih reakcija, ukazujući na to da poslušni kotačić sigurno neće doživjeti mir i sigurnost kojima teži. Naprotiv, kotačiću je zajamčena i kronična tjeskoba i kronično nezadovoljstvo, koje neće ublažiti čak ni TV pretplata na neograničeni broj satelitskih programa. Ipak, za razliku od likova sirovina u nesmiljeno burlesknim izvedbama Živka Anočića i Radovana Ruždjaka, likova čiji je jedini cilj što brže zgaziti ljude i što manje se okretati za posljedicama vlastite bezdušnosti, Lojtrica ostaje središtem uprizorenja, zato što iz Rushaidatove interpretacije izbija neočekivano velikodušna nesposobnost da ikome išta zamjeri. Lojtrica je kooperativan s režimom sve do susreta sa samom Smrću, tijekom kojega prvi put izusti psovku. Psovka je ujedno i njegov harmsovski finale; početak izbijanja bezbroj puta potisnute ljutnje, no čak i ta minimalna erupcija negodovanja zatitra na usnama umirućega samo da bi ga ispratila do vječite šutnje. Naučiti govoriti o vlastitom očaju, nesreći i nagomilanom bijesu očito je projekt koji zahtijeva više od ispunjavanja posljednje želje umirućega. Govor bi nam mogao spasiti život, kad bismo se odvažili priznati bar mali dio opravdane “goropadi”. 

“Usluge” ponižavanja 

Zanimljiv je način na koji su glumci postavili figure autoriteta. Liječnike i administrativne šefove protumačili su kroz izrazito pretjerane (ali emocionalno uvjerljive) geste nestrpljenja, urlanja, naređivanja, vrijeđanja, ismijavanja i generalne arogancije, kroz pričanje neukusnih viceva i geste pornografske seksualnosti, stvorivši sliku “uvažene” beskrupuloznosti te brutalnosti koja ima svoje urede, svoje tajnice, službenike, pacijente, studente, klijente. Autoritete, nadalje, karakterizira pomanjkanje sumnje u vlastitu misiju: za razliku od opreznog i samokritičnog Lojtrice, doktori i šefovi toliko su samodopadni da se čini kao da su pred nama bageri, a ne ljudska stvorenja. Bez obzira na namjernu hiperboličnost ovakve karakterizacije, glumci vješto izražavaju cijeli niz doista čestih i grubih disproporcionalnosti između onih koji primaju naredbe i dijagnoze te onih koji ih zadaju. Mjesto njihova razilaženja postaje stražnjica gospodina Lojtrice, tijekom izvedbe sve više tretirana kao locus communis, zajedničko i opće mjesto socijalne patnje, u čiji “tunelčić” svatko stigne ugurati poneku medicinsku spravu, izdaju ili pogrdu. Čini se kao da “mali čovjek” postoji kako bi svima pružao usluge pognute glave i razmaknutih guzeva, zbog čega nije nimalo čudno da ga čitava politička hijerarhija tretira kao košaru za otpatke. Najpotresnija scena čitave izvedbe tiče se momenta u kojem Lojtrica pasivno prihvaća opetovano telefonsko zlostavljanje, od čijih se poziva ranije pokušavao racionalno obraniti objašnjavanjem kako je u pitanju pogrešan broj, no u jednom trenutku naprosto više nema snage išta obrazlagati licima s druge strane slušalice – slomljenim glasom pristaje odigrati ulogu čak i nehotice mu dodijeljene telefonske žrtve. Drugim riječima, današnje građanine i građanke Hrvatske u velikom postotku naprosto melje kronična iscrpljenost po pitanju bilo kakvog odupiranja nepravdi. Lojtrica je živa slika ove kancerozne izmoždenosti.

Status glumaca, kôd solidarnosti

Predstavu je, međutim, moguće protumačiti i kao parabolu o kazališnom stvaralaštvu, u kojem je tipični domaći glumac također svojevrsni Lojtrica, stiješnjen u flajšmašini “komandantskih” redatelja, ravnateljskih autoriteta i medijskih skandalista. Predstavama poput Smisla života gospodina Lojtrice mlada generacija izvođača počinje stvarati drugačiju javnu i izvedbenu scenu, u kojoj uspijevaju nastati i projekti dramaturški utemeljeni na glumačkim improvizacijama, projekti koji nadilaze hijerarhijsku strukturu institucija, projekti kojima je u središtu pozornici glumačka pronicljivost i scenska solidarnost (zadivljujuća je izvedbena ravnopravnost te međusobno nadopunjavanje Rushaidata, Ruždjaka i Anočića). Zbog toga bih ovu predstavu rangirala kao sam vrh domaće umjetničke produkcije, a svakako i kao putokaz za svu kreativnu i nepokorenu “lojtričad”: umjesto kukanja, latimo se predstava. Ne treba nam valjda posljednja vura za artikulaciju “zabranjenih” tema, emocija i kritičkih krajolika.