Pravi časopis o SF-u

Siniša Nikolić 

Kao što je najširem čitateljstvu manje-više nepoznato, hrvatska ima sasvim solidnu, gotovo jednostoljetnu tradiciju SF književnosti, kojom su se bavili mnogi dobro nam poznati književnici i drugi kulturni djelatnici. Sve tamo od početka 20. stoljeća i radova Frana Galovića, Marije Jurić-Zagorke, Vladimira Nazora, a posebno Milana Šufflaya i njegova, prvog hrvatskog SF romana Na pacifiku god. 2255 (1924.), pa do plodnoga romanesknog SF opusa jednog Predraga Raosa i drugih danas, ta je vrsta književnosti u nas pronašla plodno tlo. Ona se, međutim, odvija u uskom krugu čitateljskih SF freakova, što će reći vjernih sljedbenika i zaljubljenika u taj žanr, sa slabim odjekom kod šireg čitateljstva. Ta je zatvorenost možda pripomogla očuvanju kakvog-takvog stvaralačkog i čitateljskog preživljavanja, ali daleko je to od slavnih Siriusovih vremena. U razdoblju od 1976. do 1989., dakle dobrih 13 godina, novinska je kuća Vjesnik tiskala časopis za SF književnost Sirius, a to se razdoblje smatra “zlatnim dobom” tog žanra, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi. Sirius je objavljivao prijevode i radove domaćih SF književnika, recenzije, teorijske radove i druge priloge koji su svojom kvalitetom bili velik poticaj SF književnosti na ovim prostorima.

No, ti su slavni dani davno prošli, a samostalnohrvatska stvarnost, prečesto i sama po sebi bliska različitim podžanrovima SF-a, bila je nesklona tom književnom žanru. Okupljeni oko svoje krovne udruge Sfere, njezinih jednogodišnjih zbirki, fanzina i časopisa Futura, SF društvo je pokušalo, pa može se reći i uspjelo, ne samo održati kontinuitet nego uvesti i nove generacije mladih stvaralaca na tom području, koji su popratili estetske mijene u tom žanru u svjetskoj književnosti. Problem je, međutim bio u rijetkom izlaženju sferakonskih zbirki, suženom prostoru djelovanja i još rjeđem pojavljivanju Future - jedinog časopisa za SF književnost u Hrvata. To je došlo dotle da je djelovanje tog časopisa postalo gotovo virtualno, pa se izgubio i elementarni smisao časopisa, a to je praćenje tekućih trendova u svijetu SF-a. Bilo je, dakle, vrijeme za neke nove vjetrove.

Velik udjel teorije

Nakon što su napravili antologiju hrvatske SF novele na nesvakidašnje iscrpan, sveobuhvatan i znanstveno utemeljen način (Ad astra, 2006.), autorski je dvojac Šakić/Žiljak, uz nakladničku potporu Darka Macana, odlučio učiniti korak dalje i pokrenuti novi SF časopis. Iako zvuči jednostavno, takav projekt je u našim krajevima ravan novozavjetnom pomicanju planina. Poteškoće se nižu od psiholoških i voljnih preko koncepcijskih do, naravno, onih glavnih –financijskih. Ipak, ta uredničko-nakladnička ekipa učinila je naizgled nemoguće, pa se početkom godine u javnosti pojavio prvi broj UBIQ-a, novog SF časopisa.

Kao što smo vidjeli, autori novog časopisa imali su dobre uzore i mogli su se koncepcijski osloniti na već postojeće obrasce. Ali, kako su dobro zaključili, kad već radiš u nemogućim uvjetima, onda barem radi kako ti želiš, a to je u ovom našem slučaju – dašak novuma. U tom pogledu može se reći da za razliku od prethodnika, koji su bili ipak populistički orijentirani, UBIQ želi biti pravi književni časopis, poput drugih časopisa za književnost na hr-kulturnom zemljovidu. Iako se to možda laicima čini samorazumljivim, tomu nije tako. Naime, unutar SF supkulture vode se žestoke rasprave između zastupnika tzv. tvrdoga, tehnologijski orijentiranog SF-a i onih zastupnika književnih vrijednosti koji polažu pozornost stilu, osviještenom jezičkom strukturiranju teksta i drugim književnim aspektima djela. Kao i svaki drugi “jedini” časopis u svojoj branši, i UBIQ teži pomirenju i sintezi i jednih i drugih vrijednosti, dajući ipak važan prostor SF literarnosti (kod mnogih SF freakova omraženom pojmu).

Drugi je značajan moment razmjerno velik udjel teorije, prikaza i drugih znanstvenih disciplina (poput bibliografije), što ovaj časopis definitivno izdvaja od čisto supkulturnog kiosk fanzina i svrstava u red znanstvenih priloga proučavanju ovog zanimljivog književnog svijeta, prvoga reda. Ne treba ni spominjati koliko je upravo teorijsko i svako drugo kritičko promišljanje i osvještavanje tog područja književnosti važno za njegov razvoj (ma što o toj temi mislili pukoj praksi orijentirani naivci), a koliko je upravo to nedostajalo u dosadašnjim SF publikacijama. S obzirom na to da je ovdje odnos 2:1 u korist tekstova lijepe književnosti (a to je povoljno za teoriju), vidi se da će teorijski prilozi i ubuduće biti iznimno važni.

I treći, ovdje značajan, koncepcijski moment orijentacija je na hrvatski SF, što je još oštar rez u odnosu na uobičajenu populističku praksu u ovakvim časopisima, a to je masovno prevođenje, uglavnom anglo-američkog SF-a. Orijentacija na hr-SF nema, međutim, ekskluzivističke namjere, nego predstavlja otvaranje prostora domaćim autorima na razmjerno redovitoj i širokoj osnovi. Kako stvari stoje na tom planu, nemamo se na što žaliti jer je ponuda i kvaliteta zadovoljavajuća. U izboru bismo domaćih autora mogli izdvojiti dominaciju žena (5:3) što je također pohvalno i znakovito.

Literarni dio (kakvih 160 stranica) nudi po jednu pripovijetku (novelu) osam hrvatskih SF autora; od onih nešto starijih (Branko Pihač), preko srednje generacije (Veronika Santo, Milena Benini, Zoran Vlahović) do onih mlađih (Danilo Brozović, Jasmina Blažić, Tereza Rukober, Iva Šakić-Ristić) – dakle, zastupljene su sve generacije hrvatskih SF pisaca.

Širok raspon podžanrovskih interesa

Izbor pripovijetki pokazuje širok raspon podžanrovskih  interesa naših ubiqovaca. Od horror-fantasy lavkraftovske inspiracije Jasmine Blažić, preko pustinjskog, herbertovskog, mitskog svijeta Milene Benini, distopijskog, orvelovskog pristupa Tereze Rukober, do tehnologijski nabrijane hard-core SF pucačine Zorana Vlahovića, hrvatski Sfantastičari pokazuju da ne zaostaju za sličnima u svijetu. Ovdje možda treba izdvojiti Branka Pihača i njegovu pripovijest Eliksir besmrtnosti kao najcjelovitiju i možda najdublju, jer daje futuristički prikaz vječnih metafizičkih pitanja o odnosu duše i tijela onkraj fascinacije tehnologijskom kozmetikom. Njegov nam je dr. Magster blizak jer ga muče ista pitanja kao i dr. Frankensteina ili dr. Mabusea, čiju filozofijsku popudbinu baštini. Ali i drugi autori, a napose autorice, pokazuju zavidno vladanje žanrom, ali i, što je možda novost, pripovjedne vještine i zavidan rad na stilu.

Može se također reći da su neki od autora na tragu izgradnje pravih epskih SF-svjetova. Tako je Vlahovićeva pripovijest Padalica zanimljiva sinteza dobrog tvrdog SF s puno tehnologijske terminologije, ali one prljavog, distopijskog tipa i konteksta složene i detaljno iznesene pripovijesti o očajničkoj osveti poraženih Zemljana. Zanimljiva je u tom smislu i pripovijetka Danila Brozovića sa svojim sasvim kroatiziranim pristupom svijetu space-odiseje: Crkva u Hrvata preuzela je stvari u svoje ruke i njezini redovi (isusovci, dominikanci) ordiniraju svemirskim prostranstvima, a likovi poput oca –kapetana broda Antuna Maletića, ili kardinala – generala isusovaca Paukovića, provode tajne misije upravljajući svemirskim brodovima. Začudo, Brozović je postigao bliskost s likovima svladavajući uspješno uobičajenu nategnutost i neuvjerljivost, kako zapleta, likova, tako i same zamisli.Moglo bi se reći da u ovom dijelu časopisa nema slabog mjesta, ocjena je pitanje čitateljeva senzibiliteta, no sve su pripovijesti više negoli korektne, čak veoma dobre.

Počast Darku Suvinu

Teorijski je pak dio posebna priča. Kao što je, također, šire uglavnom nepoznato, Zagreb je dao jednog od najutjecajnijih teoretičara SF-a u svijetu – Darka Suvina, koji je u svom gotovo polustoljetnom kanadskom sveučilišnom egzilu gotovo zaboravljen, a prvi mu broj UBIQ-a odaje dostojnu počast s dva kraća teksta u kojima on sumira svoje dosadašnje bavljenje SF-om, u kontekstu svoga općeg svjetonazora, kao što sam Suvin, u drugome tekstu odaje počast svome literarnom miljeniku – Stanislavu Lemu. Idući tekst pak diže cijelu stvar za stupanj više, jer Zoran Kravar, etablirani profesor na komparativnoj književnosti, uglavnom stručnjak za stih i hrvatski barok piše ni manje ni više nego o ustrojstvu fantastičnoga Tolkienova svijeta (inspiriran Hurinovom djecom). Kako izgleda Tolkienova duboka fikcija, kako je Kravar naziva pod povećalom jednog stručnjaka za književnost, ne može se komentirati nego, barem zasad, treba jednostavno samo čitati. U svakom slučaju, svatko tko je Tolkienovu prozu doživljavao kao neku možda tek zabavnu, trivijalnu književnost, nakon čitanja ovog teksta morat će promijeniti mišljenje.

Ni ostala tri teksta nisu manje zanimljiva ili relevantna, dapače: onaj Nikice Mihaljevića o SF-romanu Milana Šufflaya, Milene Benini o ulozi žena u SF književnosti i prikaz života i djela američkog književnika Roberta Heinleina, čovjeka koji nam je prodao Mjesec, kako o njemu govori autor teksta Boris Švel. Svi su ti tekstovi napisani iscrpno i na zavidnoj znanstvenoj razini (bibliografije, literatura itd.) tako da dostojno upotpunjuju društvo s početka teorijske priče. Časopis zatvara poslastica za sebe: građa za bibliografiju hrvatske znanstvene fantastike do 1945. (romani, novele, pripovijesti) Živka Prodanovića, još jednog doajena hrvatskoga SF-a. Teško je uopće dovoljno naglasiti važnost tih podataka za ozbiljno bavljenje SF-om u Hrvata, a to ovom, prvom broju UBIQ-a daje još veću težinu.

Kao što se može vidjeti, hrvatski je kulturni prostor dobio jedan, možda čak prvi ozbiljan časopis za prezentaciju i proučavanje kvalitetnog, široko postavljenog SF, kako hrvatskog tako i svjetskog, koliko teorije toliko i prakse. Hoće li to zadovoljiti baš svakog SF-sljedbenika, koji ima pravo na svoju subjektivnu koncepciju te književnosti, teško je reći, ali to možda i nije nužno, a još manje bitno. Ono što je doista bitno jest to da je ovom koncepcijom časopisa SF literatura u Hrvatskoj napokon privedena ozbiljnom bavljenju, čime je postignuta nova razina života ovog zanimljivog književnog žanra. Za nadati se samo da će ova urednička koncepcija naići na razumijevanje i potporu nadležnih institucija, kao i čitatelja, i nastaviti izlaziti zamišljenim tempom, na dobrobit svih ljubitelja dobroga SF-a. A UBIQ to doista zaslužuje.