Prirodni čimbenici ljudske povijesti

Prijevod naslova ove knjige mogao bi zavarati čitaoca koji je već čuo za Diamonda, riječ je o svjetski poznatom djelu Guns, Germs and Steel. Taj je naslov vjerojatno dan iz marketinških razloga, isti se naime naslov javlja i u prijevodu dokumentarnog filma načinjena prema toj knjizi a izašao je kao DVD u izdanu National Geographicsa i mogao se nedavno kupiti na kioscima Tiska. To djelo nudi cjelovit pogled na razvoj ljudskog društva i odgovor na pitanje kako to da su se neka društva razvijala brže a neka sporije. Autor nastoji spojiti najnovija znanstvena otkrića arheologije, genetike, antropologije, medicine i drugih prirodnih i društvenih znanosti u uzročno posljedični niz koji tvori logični koherentnu i empirijski elaboriranu teoriju razvoja ljudskog društva. Knjiga je pisana za širu čitalačku publiku, na neki način za “običnog čovjeka”. To proizlazi i iz toga što je poticaj pisanju te knjige i proučavanjima koja su mu prethodila, bilo jedno pitanje koje je autoru postavio jedan Papuanac, Yali: kako to da bijeli ljudi imaju tako mnogo blagodeti a mi tako malo.

Papuanac je uporabio riječ cargo, teret – roba, ta je riječ krajem 19. st. dobila i novo značenje pojavom cargo-kulta na prostoru Oceanije i Nove Gvineje. U cargu je sadržan i duh bijelog čovjeka, njegove materijalne ali i duhovne premoći. Diamond je tijekom svojih proučavanja ptica na Novoj Gvineji, što mu je jedna od mnogobrojnih pasija, upoznao urođenike i uvidio da su oni izuzetno sposobni i inteligentni, sposobni opstati u okolišu u kojem ne bi mogao nitko drugi. Diamond je znao da odgovor nije u genetičkoj nadmoći bijelog čovjeka. Jedna od struka tog svestranog čovjeka je i fiziologija, njegov je doktorat bio iz biofizike membrana, tako da su mu jasni mehanizmi funkcioniranja gena na razini molekularne biologije. Svjetsku je slavu i postigao knjigom The Third Chimpanzee: The Evolution and Future of the Human Animal u kojoj se bavio čimbenicima koji čine čovjeka različitim od čimpanze i ostalog životinjskog svijeta, biološkim i kulturnim čimbenicima koji su stvorili ogromnu razliku između ljudskog i životinjskog svijeta unatoč naizgled maloj razlici u sastavu gena – čovjek i dvije postojeće vrste čimpanza imaju preko 98 posto zajedničkih gena, tako da je prema genetskom sastavu manja razlika između čimpanze i čovjeka nego između čimpanze i gorile. Izučavanje ptica navelo ga je na izučavanje okoliša i razvoja vrsta s obzirom na okoliš (environement), evolucijske biologije i biogeografije. Diamond je sva ta znanja uporabio tražeći odgovor na Yalijevo pitanje. Knjiga ipak nije prirodoslovno orijentirana. Diamond traži odgovor u interakciji prirode i kulture, a isto tako, nastankom pojedinih kulturnih djelatnosti - pisma, pisane povijesti i dr. - postaju one djelomično samostalni čimbenici. Kultura koja ima pismo i pisanu povijest drugačije će reagirati u susretu s novom kulturom od one koja ih nema.

Važnost poljoprivrede

Diamond u svojim djelima na pristupačan način široj, nestručnoj populaciji razumljivo iznosi najnovija znanstvena otkrića, pretežno s područja bioloških znanosti, stoga bismo u tom dijelu mogli njegov rad nazvati znanstveno popularnim. Međutim to nije njegova intencija, on istovremeno ukazuje na značaj novih otkrića u svakodnevnom životu čovjeka. Ukazuje na implikacije koje ta otkrića imaju na razumijevanje ljudske kulture i ljudskog ponašanja, a time i na njihovu bitnost za izgradnju novih socioloških, psiholoških i drugih antropoloških teorijskih modela. On čini i korak dalje, te sam stvara konceptualne modele kojima zadire u neka osnovna pitanja ljudske egzistencije.

Knjiga daje razumljiv i logičan uvid u slijed razvoja kultura na prostoru planeta Zemlje u cjelini. Razmatra kompleksan uzročno posljedični lanac formiranja kultura obrađujući ekološke, genetičke, te ostale biološke, zatim geografske, kulturne i druge čimbenike. Ključna točka u razmatranju je razdoblje neolitičke revolucije, tj. ono razdoblje u kojem su kulture otkrile i razvijale poljoprivredu. To je razdoblje ključno stoga što poljoprivreda omogućuje sjedilački način života i daje onaj višak hrane potreban za razvoj specijalističkih zanimanja, koja kasnije omogućuju razvoj kulture, a time i brži dolazak do pušaka i čelika kojim jedna kultura dokazuje svoju nadmoć nad drugima. Novija genetička istraživanja pokazuju kako su mnoge bolesti nastale mutacijom životinjskih klica i prešle s domaćih životinja na čovjeka. Ljudi iz poljoprivrednih kultura kod kojih su te klice nastale mogli su razviti imunitet na bolesti koje su kasnije, čak i više nego čelik i puške, pridonijele istrebljenju domorodačkih populacija.

Autor razmatra utjecaj poljoprivrede na razvoj pisma, tehničkih otkrića i društvenih uređenja kod raznih naroda. Izuzetno su jasno prikazani čimbenici razvitka poljoprivrednog bilja, ukazano je na nužnost određenog slijeda u razvoju, te su prikazani ekološki i genetski čimbenici koji su utjecali na vrijeme razvoja pojedinih divljih biljaka u poljoprivredne kulture, te na razlike u uporabnoj i hranidbenoj vrijednosti pojedinih biljaka. Autor naglašava značaj uzgoja domaćih životinja, te razmatra zbog čega se u nekim dijelovima svijeta one nisu mogle uzgojiti. Ekološki uvjeti utječu na postojanje i raznovrsnost vrsta pogodnih za uzgoj, time i na genetički fond istih vrsta.

O genetičkim čimbenicima nadalje ovisi brzina razvitka divlje vrste u kulturnu, i njena prilagodba različitim uvjetima, bitna za širenje poljoprivredne kulture. Analiza razvoja raznih ljudskih kultura pokazuje da su one na svim područjima Zemlje, kada je god to bilo moguće, razvijale i prihvaćale različito bilje i životinje. Brzina razvoja poljoprivrede, a time i kulture i civilizacije u cjelini, bila je prije svega određena ekološkim i drugim biološkim čimbenicima. Tako je na primjer u Novom svijetu najprikladnija biljka za uzgoj bila predak današnjeg kukuruza, no on je u usporedbi s divljim pretkom pšenice, daleko nepogodniji za kultivaciju. Bilo je potrebno nekoliko tisuća godina više, zbog čisto genetičkih razloga, da bi se predak kukuruza razvio u kukuruz blizak današnjem, dok je kod pretka pšenice bilo potrebno daleko manje genetskih promjena.

Važnost vremenskog čimbenika pojavljivanja mutanata

Os na kojoj leže kontinenti, u Starom svijetu istok – zapad, a u Novom svijetu sjever-jug, utjecala je na brzinu širenja poljoprivrednih kultura. U Starom je svijetu širenje bilo brže jer su se kulture širile unutar istog geografskog pojasa, dok su u Novom svijetu morale svladati klimatske razlike. U Africi južno od Sahare, poljoprivreda je bila razvijena u uskom sjevernom pojasu, i nije mogla, zbog drugačijeg režima kiša, preuzeti mediteransko bilje na kojem se zasniva poljoprivreda Starog svijeta. Širenje prema jugu bilo je otežano tropskim pojasom, neprikladnim za razvoj poljoprivrede. Razrađujući do detalja pojedine aspekte razvoja poljoprivrede, autor dokazuje da je vremenski čimbenik pojavljivanja mutanata pogodnih za uzgoj bio odlučan u brzini razvoja čovječjih kultura u pojedinim dijelovima svijeta.

Na osnovi iznijetih analiza autor zaključuje: “Povijest slijedi različite pravce kod pojedinih naroda zbog razlika u prirodnom okružju svakog naroda, a ne zbog bioloških razlika između samih naroda.” U epilogu knjige autor govori o potrebi ustanovljavanja povijesti čovjeka kao historijske znanosti tipa drugih prirodnih historijskih znanosti, tipa geologije, evolucionarne ekologije, paleoklimatologije. U čitavom djelu autor naglašava značaj novih arheoloških otkrića za shvaćanje čovjeka i razvoj društvenih znanosti. Proučavanje povijesti nije puka humanistička dokolica, nego je ono, ili bi bar to trebalo i moglo biti, ona pokretačka snaga kakva je teorija i izučavanje evolucije za modernu biologiju ili teorija razvoja svemira za modernu fiziku.

Slabosti knjige

Ovo djelo nije bez mana, neke su stvari previše pojednostavljene. Kritičari zamjeraju djelu pretjerani determinizam, posebno prirodnih čimbenika. Nedostaje također uvid u veličinu genija pojedinca, skupina, pa i naroda. Neki su nam izumi i otkrića omogućili veliki napredak, no njihovo nastajanje, i kasniji opstanak, razvoj i širenje, omogućili su, a katkad i poticali određeni društveni sustavi. Postojanje društvenih čimbenika htijenja da se stvari promjene i poboljšaju znatan su katalizator razvoja. Društveni mehanizmi koji potiču izume i nagrađuju ih, mehanizmi kojima se plaćaju i oni izumi i otkrića koji možda još stoljećima neće ostvarivati ekonomsku dobit znatan su čimbenik napretka civilizacije. Neki od tih čimbenika nesvjesno su utkani u ponašanje čovjeka - na koji se način formiraju ti čimbenici i kako su se formirali u povijesti jedno je od značajnih pitanja na koja Diamond ne odgovara. Činjenica je da su neki narodi u nekim razdobljima riješili to na bolji način od drugih. To je ipak jedan od razloga razvoja Europe, razlog koji ne smijemo zanemarivati.

 Ipak ne smijemo Diamonda koriti zbog onog što nije rekao. Njegov je pogled na povijest u vrijeme kada je knjiga prvi put objavljena 1997. bio svjež. Znanost je uostalom i išla u tom smjeru. Mnoštvo istraživanja na koja se Diamond poziva činjena su zato što je znanost išla u tom smjeru. Diamond je ujedinio sva ta istraživanja u jedinstvenu sliku. Tu će sliku trebati dopuniti, u dijelovima i značajno izmijeniti, no značajno je to da je pokazao da je i na današnjem nivou istraživanja takva slika ne samo moguća nego i nužna, jer omogućava daljnja istraživanja. Njegovo djelo obilježava interdisciplinarni pristup koji jednostavno pokazuje kako je danas nemoguće ozbiljno se baviti bilo kojim značajnim problemom na nekoj specijalističkoj osnovi. U stvari, interdisciplinarnost je već duže vremena stvar sadašnjice. Stoga se i osjeća velika potreba za djelima koja uspijevaju na jasan način približiti stručnjacima raznih struka određeno područje.

Ovo je isto tako i knjiga koju može čitati i nestručnjak, naprosto svaki čovjek koga zanima razvoj čovjeka, njegova prošlost, ali i njegova sadašnjost i budućnost koje se bez poznavanja povijesti ne mogu shvatiti, kao što ova knjiga upravo dokazuje.