Razumijevanje nasilja u borbi za prava životinja

Oni ljudi koji sebe vide kao zagovornike prava životinja – a među njih svakako uključujem i sebe – također se vide i kao dio pokreta socijalne pravde: pokreta za prava životinja. U tom smislu, zagovornici prava životinja smatraju da ih zajedničke veze povezuju s onima koji su radili za pravdu na drugim područjima: na primjer, za žene, za ljude obojene kože, siromašne, gejeve i lezbijke. Borba za jednaka prava za i među tim ljudima teško da je završena; borba za prava životinja tek je počela i ta borba obećava da će biti, ako ništa drugo, složenija, teža i dugotrajnija od bilo koje njezine rođakinje borbe za socijalnu pravdu. Jer, dok zahtjevi za jednakim pravima za mnoge ljude kojima su oduzeta prava nailaze na teške zapreke, oni imaju jednu prednost u odnosu na borbu za prava životinja. Ni jedan od drugih pokreta koje sam spomenuo ne osporava koncepciju moralne zajednice koja je dominirala zapadnom misli i tradicijama, takvom koja uključuje samo ljude; umjesto toga, sve te borbe funkcioniraju prije s tom koncepcijom nego protiv nje, zahtijevajući samo (i ne mislim umanjivati goleme poteškoće s kojima se zahtjev neizbježno suočava) da se granice moralne zajednice šire kako bi uključile prethodno isključena ljudska bića – domorodačko stanovništvo u Americi, na primjer, ili ljude koji pate od različitih fizičkih ili mentalnih posebnih potreba.

Borba za prava životinja je drukčija: ona poziva na dublju, fundamentalniju promjenu u načinu na koji razmišljamo o članstvu u moralnoj zajednici. Ona zahtijeva ne proširivanje, nego potpuno rastavljanje samo-za-ljude predodžbe, da bi bila zamijenjena takvom koja uključuje životinje i-druge-osim-ljudi.

Nije, dakle, iznenađenje da svaka zapreka koja stoji na putu više pravde za obojene ili siromašne, na primjer, također stoji na putu više pravde za čimpanze i piliće, s obzirom na to da borba za prava čimpanza i pilića nailazi na prepreke odjednom fundamentalnije i jedinstvene, uključujući i otpor ili prezir ljudi koji su među najprosvjećenijima kada je riječ o nepravdi koja se nanosi ljudskim bićima. Svaka sumnja o tome može biti odmah rastjerana baždarenjem ravnodušnosti i neprijateljstva kojima je obasuta i sama ideja prava životinja i od strane mnogih vođa i većine članstva u bilo kojem pokretu za neka ljudska prava, uključujući, na primjer, i one privržene i odane pravdi i jednakosti za žene i rasne manjine.

Unatoč tim razlikama, oni među nama uključeni u borbu za prava životinja moraju zapamtiti da dijelimo mnoge od izazova s kojima se i ostali pokreti za socijalnu pravdu suočavaju. [...] Metodom ilustracije želim istražiti nekoliko sličnosti između devetnaestostoljetnog pokreta protiv ropstva u Americi i današnjeg pokreta za prava životinja.

Prije nego što to učinim, želim pokušati ukloniti opasnost mogućeg nesporazuma. Ni na koji način ne predlažem niti ne tvrdim da su pokret za prava životinja i pokret protiv ropstva u svakom smislu isti (jasno je da oni to nisu), ništa više nego što bih tvrdio da svi Amerikanci afričkog porijekla moraju biti ili gejevi ili lezbijke zato što postoje sličnosti između pokreta za oslobađanje robova, s jedne strane, i gej i lezbijskog pokreta s druge. Sličnosti su samo to: sličnosti. A sličnosti jedne stvari nisu njezina istost.

[...]

Prava životinja protiv dobrobiti životinja

Kada je riječ o onome što je nama ljudima moralno dopušteno činiti drugim životinjama, sigurno je reći da su mišljenja podijeljena. Neki ljudi (abolicionisti) vjeruju da bismo trebali prestati iskorištavati ne-ljudske životinje, bilo kao izvor hrane, kao obučavane performere ili kao modele različitih bolesti, na primjer. Ostali (zagovornici dobrobiti životinja) misle da je takvo iskorištavanje dopustivo sve dok se radi humano. Oni koji prihvaćaju bivšu stajališnu primjedbu takvom iskorištavanju u načelu i smatraju da u praksi mora završiti. Oni koji prihvaćaju drugo stajalište prihvaćaju takvo iskorištavanje u načelu i vjeruju da se može nastaviti u praksi, pod uvjetom da dobrobit životinja nije pretjerano i neopravdano kompromitirana, u kojem slučaju će takvi postupci morati biti odgovarajuće reformirani. Očito je da stvarne razlike odvajaju ta dva načina razmišljanja, od kojih je jedno abolicionističko u samoj svojoj srži, a drugo nije. Svatko tko bi osporio ili pokušao umanjiti te razlike iskrivio bi a ne opisao istinu.

[...]

Jedno područje na kojemu te razlike mogu imati važnu ulogu i težinu jest osobito izdvojeno pitanje pred nama. Jer upravo među abolicionistima, a ne reformistima – među zagovornicima prava, a ne dobrobiti životinja – nalazimo one voljne da počine djelo nasilja u ime oslobođenja životinja. A ipak – a ovo je od velike važnosti – nisu svi zagovornici prava životinja spremni ići tako daleko. To jest, unutar pokreta za prava životinja možemo naći duboka, dugotrajna, načelna neslaganja i razilaženja o granicama protesta i dopustivosti korištenja nasilja posebice.

Vrlo slične ideološke i taktičke teme mogu se naći u pokretu za ukidanje ropstva. Taj je pokret bio sve samo ne monolitan. Istina, abolicionisti su dijelili zajednički cilj: ropstvo u Americi mora prestati. Međutim, šire od njihova slaganja koje se tiče tog ujedinjujućeg cilja, pobornici emancipacije bili su podijeljeni oko raznovrsnog, složenog tkiva dobro promišljenih, strastvenih pristalica, i nepomirljivih razilaženja koja se tiču odgovarajućih, prikladnih sredstava ukidanja ropstva. Za moje će svrhe referencija na samo tri područja neslaganja biti dovoljna.

Abolicija prvo protiv abolicija kasnije

Slijedeći vodstvo Williama Lloyda Garrisona (1831.) neki su abolicionisti pozivali na bezuvjetno oslobađanje robova, insistirajući isto tako da bivši vlasnici robova ne dobiju naknadu za svoje financijske gubitke. “Direktisti” [immediatists]  (kako su ih nazivali) su željeli najprije ukinuti ropstvo a zatim krenuti u provođenje raznih planova da obrazuju i na druge načine pripreme novooslobođene robove za odgovornosti punog građanskog statusa. Ostali abolicionisti (Channing 1835.) prednost su davali “postepenom” pristupu: potpuno oslobođenje bilo je krajnji, konačni cilj, ali tek nakon što različite alternativne robovskom radu i unapređenja u životima robova budu provedeni. Dakle, neki postupnjaci (gradualists) su tražili slobodu za robove nakon (a ne prije) što bi oni u ropstvu dobili barem najosnovnije obrazovanje ili stekli tržišnu vještinu ili nakon (a ne prije) što bi plan o financijskoj naknadi bivšim vlasnicima robova ili neki drugi plan koji bi pozivao na dobrovoljnu ponovnu kolonizaciju bio primijenjen i proveden.

[...]

Taj raskol između direktista i postupnjaka odražava se danas u pokretu za prava životinja. Neki ljudi koji javno propovijedaju vjerovanje u abolicionističke ciljeve pokreta također vjeruju da ti ciljevi mogu biti ostvareni primjenom postepenih sredstava – na primjer, podupiranjem protokola kojima je cilj smanjiti ili oplemeniti iskorištavanje životinja u znanstvenom okruženju, sa zamjenjivanjem moguće ostvarenim nešto kasnije ili smanjivanjem broja kokoši uzgojenih u kavezima danas kao korak na putu do pražnjenja kaveza sutra. Na taj način, smatra se, možemo uspjeti i u tome da živote nekih učinimo boljima sutra kao i u ukidanju i dokrajčivanju svog iskorištavanja životinja u budućnosti.

Drugi su abolicionisti za prava životinja iskrojeni više od tkanine nalik Garrisonu. Za te borce za životinjska prava, kako dolazimo do abolicionističkog cilja, a ne samo da tamo stignemo, važno je moralno (Francione i Regan, 1992.). Slijedeći viši moralni zakon da ne smijemo činiti zlo kako bi dobro moglo doći, ti aktivisti smatraju da ne bi trebali taktički podupirati kršenje prava nekih životinja danas u nadi oslobođenja ostalih sutra. Za te aktiviste, što je bilo točno za njihove ekvivalente u pokretu protiv ropstva, to nije pitanje toga da se najprije pronađe alternativa za zlo koje je počinjeno prije a zatim traži drugi način ostvarenja ciljeva koje tražimo. Dakle, za te aktiviste borbe za prava životinja naša je prva obaveza zaustaviti iskorištavanje životinja koje se provodi. Nakon što ispunimo tu obavezu, bit će dovoljno vremena da potražimo alternativne načine obavljanja onoga što već želimo obavljati. Ukinuti zlo danas radije nego kasnije jest ono što zahtijeva usklađivanje i poštivanje višeg moralnog zakona.

Raditi s vladom protiv raditi samostalno

Druga zajednička tema tiče se uloge vlade. Pokret protiv ropstva još je jednom bio oštro podijeljen. Dok su Garrison i njegovi sljedbenici odbijali surađivati s vladom, drugi su inzistirali na nužnosti djelovanja i rada s izabranim zastupnicima. U ovoj drugoj skupini Frederick Douglass bio je neupitno najilustrativniji zastupnik (vidi Douglass, 1845.).

Ustav ne sadrži nimalo dvoznačan jezik koje se tiče neljudskih životinja koje bi mogle organizirati raskol između današnjih zagovornika prava životinja poput onoga između Garrisona i Douglassa. Krave i svinje, čimpanze i dupini, bukoči i vjeverice – svi su u potpunosti ne-osobe što se tiče ustava. Međutim, ono što bismo mogli nazvati političkim osjetljivostima Garrisona i Douglassa i dalje živi u današnjem suvremenom pokretu za prava životinja.

Douglassova vjera u ulogu vlade zastupljena je onim zagovornicima prava životinja koji usmjeravaju svoj pogled, očekivanja i nade prema vladi – zakonima, mehanizmima provedbe i sudovima – kao najvažnijim elementima u ostvarivanju abolicionističkog cilja za koji rade. Suprotno tome, Garrisonov prezir prema vladi odražen je današnjim aktivistima za prava životinja koji su izgubili vjeru u naprednu ulogu koju trenutačni zakoni ili oni koje je moguće predvidjeti, mehanizmi provedbe ili sudski postupci mogu igrati u borbi za oslobođenje životinja. Za te aktiviste vlada nije samo povijesno ukorijenjena i ustavom odana ideologiji specizma, nego i dnevno podvrgnuta utjecaju moćnih posebnih interesa koji ovjekovječuju specističke prakse kao pitanje zakona. Ti aktivisti vide vladu kao dio problema, a ne dio rješenja.

Nasilje protiv nenasilja

Unatoč njegovom uvjerenju u nužnost rada s vladom Douglass je do dana svoje smrti bio uporan pristalica “agitacije”, što je opredjeljenje koje je oštroumno zabilježio opis Philipa Fonera, opisujući sastanak koji se dogodio nekoliko tjedana prije Douglasove smrti. “Na samom početku 1895., mladi crnački student koji je živio u New Englandu/Novoj Engleskoj otputovao je u Providence, na Rhode Islandu, da potraži savjet ostarjelog Fredericka Douglassa koji je bio u posjetu tom gradu. Kako se razgovor bližio kraju, mladić je rekao ‘Gospodine Douglass, živjeli ste i u starim i u novim podjelama. Što imate reći mladom Crncu koji je na početku puta? Što bi trebao raditi?’ Starješina je podigao glavu i odgovorio: ‘Agitirajte! Agitirajte! Agitirajte!’” (Foner 1950:371).

Našim bi ušima Douglassov recept mogao zvučati poput dozvole za bezakonje, ali to nije ono što je on mislio. Veći dio svoga života Douglass je, poput velike većine abolicionista, davao prednost samo nenasilnim oblicima agitacije: mirnim okupljanjima, skupovima, distribuciji letaka i ostalih materijala koji opisuju stradanja robova te peticija – mjere koje su se kolektivno spominjale kao “moralno uvjeravanje”. Ljude je trebalo uvjeriti da je ropstvo pogrešno i da ga treba ukinuti uz pomoć pozivanja na njihov razum, njihov osjećaj za pravdu i njihovo ljudsko suosjećanje a ne prisiliti ih da se slože uz pomoć nasilja ili zastrašivanja.

O tom su pitanju Garrison i Douglass, koji su se razilazili u mišljenjima oko mnogih stvari, bili jednoglasni. Kada je Garrison rekao da abolicionisti ne smiju činiti zlo da bi dobro moglo doći, mislio je da ne smiju činiti zlo čak ni robovlasnicima, čak ni u borbi za oslobođenjem. Kako je on to vidio, poštivanje višeg moralnog zakona zahtijeva da sva nastojanja učinjena u ime emancipacije, bilo trenutačna bilo postepena, te bilo u zajedništvu s Unijom ili nezavisno od nje, tretiraju sve ljude s poštovanjem i, slijedom toga, nenasilno.

[...]

U vezi s tim se današnji aktivisti za prava životinja, ako ne jednoglasno tada barem solidarno i čvrsto, povezuju s Garrisonom i Douglassom. Zlo, u obliku nasilja, ne smije počiniti ni jedno ljudsko biće, čak ni u borbi za oslobođenje životinja, i svatko tko bi izveo takav čin, štogod ta osoba možda kaže ili vjeruje, ne bi bilo djelovanje prema višem moralnom zakonu koji bi trebao voditi i inspirirati pokret za prava životinja.

Ta zabrana usmjerena protiv nasilja nad ljudskim i ostalim oblicima osjetilnog života, međutim, ne proširuje se niti se prenosi na imovinu. Većina protivnika ropstva to je shvaćala. Ako je cijena oslobađanja roba bila oštećena, uništena ili, u slučaju samih robova, ukradena imovina, onda su Garrison, Douglass i većina (ali ne svi) njihovih abolicionističkih suvremenika i istomišljenika bili spremni prihvatiti takvo nasilje.

Isto je točno za mnoge od današnjih zagovornika prava životinja. Bit ću potpuno pošten. Neki aktivisti pokreta za prava životinja očito smatraju da su nasilna djela protiv imovine izvedena u ime oslobađanja životinja, jednako kao i oslobođenja životinja samih (krađa imovine, prema trenutačnom zakonu), savršeno opravdana. Neki drugi branitelji prava životinja ne slažu se s time, smatrajući da načelno opredjeljenje za “viši moralni zakon” nenasilja mora biti održavano čak i u ponašanju prema imovini.

Koliko ih vjeruje u prvo, a koliko u drugo, nitko, mislim, ne može reći. Ono što možemo reći i što trebamo reći, jest ovo: jednako je pogrešno, jednako obmanjujuće, a možda i jednako nepošteno reći da je pokret za prava životinja nenasilan pokret koliko i reći da je teroristički pokret.

[...]

Kako smanjiti nasilje u borbi za prava životinja

To nasilje je nešto zbog čega svatko, i prijatelj i neprijatelj prava životinja, mora požaliti, nešto za što svi želimo da može biti spriječeno. Pitanje je kako to učiniti.

[...]

Moj (vrlo) skromni prijedlog je ovo: iako Garrisonu slični abolicionisti ne mogu poduprijeti reformističke mjere, mogu poduprijeti dodatnu abolicionističku promjenu, promjenu koja uključuje zaustavljanje iskorištavanja neljudskih životinja u ovu ili onu svrhu. Jedan cilj, na primjer, mogao bi biti ne manje životinja korištenih u kozmetičkom ili industrijskom testiranju, nego ni jedna životinja korištena u tu svrhu. Drugi ciljevi mogli bi biti ne manje pasa “žrtvovanih” u psećim laboratorijima, ili manje primata “proučavanih” u istraživanjima materinskog gubitka, ili pak manje koza pogođenih i ubijenih u testiranju oružja, nego ni jedna životinja iskorištena u bilo kojem od tih (i neodređenom broju ostalih mogućih) slučajeva.

Zajednički program tog tipa mogao bi iznijeti ciljeve oko kojih bi se abolicionisti za prava životinja, zakonodavci u znanosti i biomedicinski istraživači, na primjer, mogli složiti da će na njemu surađivati da ga ostvare. Kao takav, mogao bi postići mnogo u smjeru smanjivanja nasilja u borbi za prava životinja. Pokazao bi da je moguće ostvariti dodatne, više abolicionističke ciljeve djelujući nenasilno unutar sustava.

[...]

Ne budemo li u praksi provodili preventivnu etiku na tom području, nasilje u borbi za prava životinja rast će u nadolazećim mjesecima i godinama. U stvari, kako sada stoje stvari, čudo toga nije da nema nasilja u borbi za prava životinja, nego da ga više nema.

Bilješke:

Channing, William Ellery. 1835. “Essay on Slavery”. In: The Works of William E. Channing, 6 vols., 2:123-133. Boston: Anti-Slavery Office.

Douglas, Frederick. 1845. Narrative of the Life of Frederick Douglass, an American Slave. Written by Himself. Boston: Anti-Slavery Office.

Foner, Philip S. 1950. Frederick Douglass: A Biography. New York: Citadel.

Francione, Gary i Tom Regan. 1992. “A Movement’s Means Create Its Ends”. The Animals’ Agenda, January/February, str. 40-43.

Garrison, William Lloyd. 1831. “Immediate Emancipation”. The Liberator, September 3, str. 1-2

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Oprema teksta redakcijska.

Pod naslovom “Understanding Animal Rights Violence” tekst je objavljen u zborniku “The Animal Ethics Reader”, urednika Susan J. Armstrong i Richarda G. Botzlera, Rotuledge, Taylor & Francis Gorup, 2003.