Akademska solidarnost  

Rad na uništenju znanosti i visokog obrazovanja

Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kako doznajemo, na raspravu u Sabor ovih dana odlazi bez prethodne javne rasprave i, što je još gore, bez i najmanjeg objašnjenja zašto se to događa pola godine prije datuma do kojega je Nacionalno koordinacijsko tijelo za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije na čelu s predsjednikom Vlade Zoranom Milanovićem najavilo da će izraditi nacrt spomenute Strategije kao preduvjeta za bilo kakve zakonodavne poteze na tome području. Na isti su jednostran način Vlada, resorno ministarstvo i matične institucije proteklih mjeseci prosljeđivali članovima akademske zajednice i druge odluke i naputke (primarno s ciljem sklapanja programskih ugovora). Svi ti postupci ukazuju na demokratski deficit kojim se bespoštedno provode deregulacija i degradacija hrvatskog sustava visokog obrazovanja i znanosti te se tako postavlja osnova za njegovu konačnu komercijalizaciju i privatizaciju. U ovom priopćenju iznosimo sažetu kronologiju, šire tendencije recentnih događanja te zahtjeve akademske zajednice.



Kronologija 1) Tijekom ljeta pompozno najavljeno “besplatno obrazovanje” već se u listopadu 2012. godine pokazalo kao primarno marketinški projekt MZOS-a kojem je cilj relativno ujednačavanje i ograničavanje visina studentskih participacija uz njihovo istodobno horizontalno širenje na što veći broj studenata. Umjesto za besplatno obrazovanje u smislu ukidanja svih oblika studentskih participacija, Vlada Republike Hrvatske odlučila se tek za reprogramiranje postojeće ukupne mase studentskih participacija. Restriktivna odluka o trogodišnjoj subvenciji u participaciji studija te naplaćivanju ECTS bodova onemogućila je nastavak studija dijelu studenata, dok je neke fakultete primorala da odgode početak akademske godine. Bio je to, kako je Akademska solidarnost nažalost dobro predvidjela,  samo prvi korak u provedbi ciljeva konačnog otuđenja javnog dobra pod izlikom kratkoročnog rasterećenja državnog proračuna (usp. Odluku u punoj subvenciji participacije u troškovima studija za redovite studente na javnim visokim učilištima u Republici Hrvatskoj u akademskoj godini 2012./2013., 2013./2014., 2014./2015.).

2) Nedugo zatim, u prvom semestru ove akademske godine Ministarstvo je raspisalo kvazi-natječaj, ciničan poziv akademskim institucijama da mimo ustanovljenih procedura javnog natječaja predlože kandidate za 20 (slovima: dvadeset) radnih mjesta za mlade znanstvenike na razini cijele Hrvatske, premda pojedine institucije same imaju višestruko veći broj mladih doktora znanosti koji ispunjavaju uvjete propisane važećim pravilnicima, a kojima se nakon godina predanog i uspješnog rada umjesto nastavka rada i radnog mjesta nude tek mrvice s Ministrova stola (usp. Molbu sveučilištima i institutima za dostavom prijedloga za zapošljavanje najuspješnijh znanstvenih novaka). Pritom nije u pitanju trebaju li sustavu znanosti i visokog obrazovanja trenutno zaposleni mladi znanstvenici. Oni sustavu trebaju, pitanje je jedino hoće li ih ustanove zadržati ili će ih po principu “novo za staro”, uz samo rijetke iznimke, zamijeniti novim novacima, koje će zatim u sljedećem ciklusu zamijeniti novima i tako unedogled dok se sustav ne svede primarno na neprestano “osposobljavanje” njegovih najmlađih nositelja, umjesto da teži postavljanju okvira za njihov trajni razvoj i nadogradnju.

3) Konačno, u ovom su trenutku sve visokoškolske i znanstvene institucije i njihovi zaposlenici diljem Hrvatske suočeni s “Obrascem za dostavu podataka u svrhu višegodišnjeg institucijskog financiranje znanstvene djelatnosti” koji im je MZOS uputio s rokom povrata do 28. siječnja 2013. godine, a koji suprotno važećim propisima velik dio znanstvene proizvodnje hrvatskih znanstvenika, osobito iz područja humanističkih i društvenih znanosti, isključuje iz “prikupljenih podataka”. Taj bi Obrazac morao biti temelj za sklapanje programskih ugovora kojima će se, pod krinkom “dogovora” između Ministarstva i ucijenjenih znanstvenih i znanstveno-nastavnih ustanova, trostruko reducirati izdvajanja za znanost. Fiskalna konsolidacija provodi se na način da se – primjenom modela koji je Ministarstvo prethodno iskušalo na najmlađim i najpropulzivnijim karikama hrvatskog sustava javnog visokog obrazovanja i znanosti: studentima i znanstvenim novacima – naknadno uspostavljenim uvjetima i pravilima vrednovanja i načela znanstvenog rada većina produkcije hrvatskih humanističkih i društvenih znanstvenika  u razdoblju 2008.–2012. odbacuje kao bezvrijedan škart.

U okviru općega napora što ga MZOS-a ulaže da bi njegov djelokrug, znanost i visoko obrazovanje, doživio sudbinu komercijalizacije i rasprodaje kakva se sprema drugim preostalim javnim dobrima u RH, na udaru njegovih razornih planova našle su se osobito društvene i humanističke znanosti. Kao izgovor za najnoviju medijsku hajku protiv tobožnje slabe produktivnosti i nedovoljne međunarodne vidljivosti hrvatskih znanstvenika tih područja poseže se za svim raspoloživim sredstvima, pa čak i za scientometrijskom studijom izrađenom na temelju kolonijalnih te društvenim i humanističkim znanostima neprimjerenih kriterija s difamacijskim zaključcima idealnim za potrebe štedljive vlasti. Nimalo slučajno, po istim je kriterijima MZOS priredio spomenute obrasce za prikupljanje podataka o znanstvenoj djelatnosti u humanističkim i društvenim znanostima, da bi mimo hrvatskih zakona i krivotvoreći svjetske akademske običaje, dokazalo kako hrvatski znanstvenici tih područja ne udovoljavaju “svjetski priznatim” kriterijima. Naime, kriteriji što ih nameću MZOS i prema njemu uslužna scientometrijska istraživanja lažno se predstavljaju kao općeprihvaćen uvjet u svjetskoj humanistici i društvenim znanostima, a temelje se na isključivo komercijalno dostupnim podacima u bazama, poput one kojoj je vlasnik korporacija Thomson Reuters. Dodamo li da MZOS-ovi evaluacijski obrasci sve znanstvene publikacije u RH rangiraju kao neupitno inferiorne publikacijama velikih komercijalnih britanskih i američkih nakladnika, premda se dobro zna da su neki od njih bili umiješani u skandalozne slučajeve fabrikacije rezultata, stječe se dojam da, radeći na uništenju znanosti i visokog školstva kao javnih dobara RH, MZOS ujedno radi i na ukidanju bilo kakve potrebe da RH uopće ima MZOS.

Tendencije Sindikat Akademska solidarnost ističe sljedeće sistemske tendencije u navedenom nizu odluka, naputaka i zahtijeva koji uz očekivanu podršku pojedinih hrvatskih medija doslovno obezvrjeđuju i onemogućuju rad profesora, znanstvenika, mladih istraživača i studenata te dugoročno dovode u pitanje kvalitetu, smisao, opstanak i dostupnost hrvatskog javnog  visokoškolskog i znanstvenog sustava:

1) država se povlači iz javne sfere te zajednička dobra znanosti i visokog obrazovanja prepušta hirovitosti tržišta s ciljem da cijeli sustav svede na njegovu kratkoročnu isplativost;

2) znanost i visoko obrazovanje tretiraju se kao nepotreban trošak u strukturi javnih financija te se u skladu s tim reduciraju kadrovski potencijali i socijalna prava, uz popratnu profesionalnu i dobnu diskriminaciju;

3) akademska se zajednica primorava da prihvati dirigirano financiranje pritiskom iz dva smjera: dok se pseudo-objektivnim, naknadno i nakaradno određenim kriterijima dokazuje da je zajednica rastrošna, lijena i marginalna, istovremeno ministar dobiva ovlasti da svima koji ne pristanu na njegove uvjete uskrati bitan dio sredstava. Retroaktivno propisivanje uvjeta zapažamo ne na jednom, nego na čak tri područja: pravila se igre mijenjaju za studente na kraju ispitnih rokova, za znanstvene novake prije samog isteka ugovora

o radu, a za znanstvenike i institucije na kraju projektnih razdoblja.

Zahtjevi Stoga kao članovi akademske zajednice (profesori, znanstvenici, studenti)  i građani Republike Hrvatske od svih nadležnih institucija očekujemo da:

odustanu od ovih i sličnih  naknadnih, nasumičnih, ishitrenih, netransparentnih i nekompetentno obrazloženih modela reguliranja uvjeta studija, načela i ciljeva nastavnog i znanstvenog rada;

pokrenu javnu raspravu o sadašnjem i budućim modelima vrednovanja studentskog, nastavnog i znanstvenog rada u kojoj besplatno obrazovanje, autonomno sveučilište i na opće dobro orijentirana znanost neće biti politički reklamni slogani ili paravani za prikrivanje osobnih interesa, nego civilizacijski minimum koji kao društvo trebamo ostvariti.

Mi, profesori, znanstvenici i studenti ćemo se za taj minimum solidarno i bezrezervno boriti, u kontekstu recentnih događanja danas potpuno svjesni da nijedna od tri njegove stavke (poimence: besplatno obrazovanje, autonomno sveučilište i na opće dobro orijentirana znanost) nije moguća bez drugih dviju.