Rađanje filozofije grada iz duha teorije i semiologije

Postmoderna? Postmodernizam... Postmoderno stanje...

Konačno, postmoderni grad?

Ima li još ovaj “termin-kišobran”, kako bi ga nazvao – pokoj mu duši! – Jean-François Lyotard, teorijsku, pa onda i praktičnu relevanciju?

Iako bi mnogi odmahnuli rukom na njegovo ponovljeno ukazanje – ipak, da! Naime, termin ima svoju relevanciju i referenciju, jednostavno, ukorijenio se u teorijskom diskursu, a njime se obrađuju i neke vrlo praktične pojavnosti. Postmodernizam se u teoriji nametnuo kao terminus tehnicus i više ga, zapravo, nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Iako su filozofi, hrpimice, bili protiv njega, postmoderna je i filozofijski toponim.

Između ostalih, taj su mu dignitet podarili kako Lyotard tako i Wofgang Welsch i Gianni Vattimo.

Mlađi hrvatski teoretičar, usto i filozof po obrazovanju, Srećko Horvat i više je negoli uspješno knjižno debitirao s naslovom Znakovi postmodernog grada. (Usput, autor je gotovo istodobno debitirao i u susjednoj nam Srbiji, spisom Protiv političke korektnosti: Od Kramera do Laibacha i natrag u kult-biblioteci XX. vek)

Stručno zainteresirane analize nebodera

Suvereno i akribično, a opet gerilski i provokativno. I to, kako teorijski tako i s tezama filozofijskih implikacija. Horvatov je rad i prilog semiologiji urbanizma. Ovoj je pak ovdašnjoj tek disciplini u nastajanju podario osebujni postmoderni, liotarovski teorem – “futur prošli”. Naime, prema analogiji s iščitavanjem hijeroglifa, svoje dešifriranje traži i “urboglif”. Termin što ga je skovao multimedijalni umjetnik Boris Bakal sretnu je primjenu pronašao u Horvatovoj poziciji. Naime, njegova je semioza sva “urbana”. Sva je u doživljajnosti i sva je u gradu. Grad tu doslovce znači civiliziranost polisa, koji je osebujni grad-država navlastito proživljenog autorova odrastanja i sazrijevanja. Jer, Horvat je grad interiorizirao i kao prostor performansa, aktivizma, ali i onog najintimnijeg, djetinjstva i mladenaštva čovjeka koji se u gradu i u grad zaljubljuje. Ta zaljubljenost u grad u kojem živi prosijava između redaka i najradikalnije kritike zagrebačke urbanističke prakse. Previše je autoru stalo, eda bi bio ravnodušan!

Sama je knjiga vrlo neobično, “postmoderno” strukturirana. Nakon što u uvodnome poglavlju detektira Rođenje postmodernoga grada iz Jencksova jezika postmoderne arhitekture, sljedeće su postaje na autorovu putu mnogo manje teorijski stroge. Ali, cum grano salis! Naizgled, ne-filozofske, stručno zainteresirane analize nebodera, kao i razotkrivanje “propasti javne sfere” u Zagrebu, u knjizi imaju upravo izvorno filozofsku svrhu dolaženja do bitka problema svijeta u kojemu živimo hic et nunc, ovdje i sada. Na estetskom planu ovo će se na koncu radikalizirati – hodanjem i sjećanjem. Svoj habitus performera i urbanog bel esprita, Horvat oplemenjuje teorijom. Ali, ovo je teorija koja i filozofiju znači, duhu vremena usuprot!

“Moderna je arhitektura umrla u St. Louisu, državi Missouri, 15. lipnja 1972. u 15.32 (otprilike), kada je zloglasni kompleks Pruitt-Igoe primio posljednji coup de grace dinamita.” Taj citat iz epohalne Jencksove knjige poslužit će kao uvod u knjigu. Autor upravo u Jencksu pronalazi onaj impetus svom rađanju znakova postmodernog grada. Jencks je kroz svoje “dvostruko kodiranje” iznašao jezik. Kao što je to Leslie Fiedler učinio za postmodernu književnost – objavivši svoj manifestni tekst Close the Gap, Cross the Border u Playboyu – te kao što je Lyotard inicirao filozofijsku raspravu o postmodernosti – pišući izvješće za sveučilište u Quebecu – tako je i Jencks ustanovio idiom za “paradnu disciplinu postmodernizma” – arhitekturu.

Tko ima pravo na pogled?

Prema Horvatu, “postmodernom arhitekturom, grad, odnosno građevine, postaju svijet”. U prvom, filozofijski najakribičnijem tekstu knjige, autor je slijedio analizu suvremenosti u svim njezinim aspektima. Naime, preko Jencksa i Bernarda Tschumija, dovinuo se i do pozicije kritike “kulturne logike kasnoga kapitalizma”. Taj jamesonovski teorijski toponim pokazat će se presudnim i za autorovu poziciju. Naime, čuveni tekst američkog teoretičara marksističke provenijencije sadrži i važnu odrednicu sadržanu u pojmu “spoznajne kartografije”. Cognitive mapping nešto je što priziva i Horvat svojim akcijama. Kako teorijskim, tako i onim sasvim praktičnim. Naime, njegova umjetnička gesta “Bacača sjenki”, te socijalno osviješteni aktivizam, primjerice u povodu slučaja “Tvornice duhana” – govori o potrebi da se spoznajno smjestimo u “životni svijet (Lebenswelt) grada”.

Još je jedan termin presudan u ovome kontekstu. Naime, “događaj”. U filozofijskom okružju, ovaj se koncept tradira od Heideggerova Ereignis, preko Lyotardova i Badiouova L’evenement, do Eventa Yale-dekonstrukcije kao posljedice Derridaove différance! I Bernard Tschumi će, dakle, govoriti o događaju, odnosno zgodi “kao budućnosti arhitekture”. Horvat, dakle, u svom odabiru sugovornika o jeziku postmoderne arhitekture svjesno zaobilazi jednog Venturija, koji “uči od Las Vegasa”, ali i – vjerojatno nesvjesno – Heinricha Klotza, koji govori o potrebi prožimanja “fikcije i funkcije”. Upravo to međuprožimanje u arhitekturi ono je što i Horvat priželjkuje! Ovome je posvećen i dio knjige koji govori o “apoteozi nebodera”.

Ono što se vidi kao trend u hrvatskoj arhitekturi, za autora je obilježeno kroz tri momenta: 1) nedostatak urbanističkog plana; 2) nepristupačnost arhitekture široj publici; te 3) konkurentnost navlastitu kapitalističkom poduzetništvu. Sva se ta tri momenta posljedično svode na pitanja: Tko ima pravo na pogled? Dakle, osebujnost “hrvatskoga puta u kapitalizam” – koji se odražava i u laviranju između modernog i postmodernog u arhitekturi – stvara socijalno raslojavanje i depozicioniranost Hrvatske glede opcija “događajâ” za koje se zalaže Tschumi, ali i Horvat. Kada bi se, uz neku simboličnu cijenu, dopustio posjet vrhovima zagrebačkih nebodera, “pravo na pogled i drukčiju perspektivu gledanja na grad” ne bi bio moguć tek odabranima iz hrvatske novokomponirane elite.

Problemi s reklamokracijom

Na to se poglavlje o neboderima sasvim organski nadovezuje i ono o Propasti javne sfere. “Slučaj Cvjetni trg” ovdje je tek povod za mnogo šire i lucidnije opservacije o prirodi i specifikumu hrvatskog konzumerizma. Stvaranje postmoderne pseudojavne sfere odnosno nestanak autentične agore, dobro je polazište autorovih analiza. Negdašnja uloga trga posve se gubi. Dakle, kako u smislu agore tako i u onome javnih protestnih okupljanja, kakvo je posljednje bilo na glavnome gradskom trgu u povodu Radija 101, još 1996. Obrađujući slučaj Bandićeve i Horvatinčićeve uzurpacije “prava na grad”, Horvat se ne zadržava na ovome specifičnom slučaju nego se baca na analizu “fenomenologije K-plus proizvoda”. Spoj oglašavanja, novosti i promidžbe u trgovačkim lancima, uz sam konzumerizam (Todorićev SuperKonzum ovdje je autentični nomen-omen priče!), detektira novu paradigmu u povijesti hrvatskog kapitalizma. K-plus logika osvjetljavajuće (baš luciferski!) razotkriva ne samo slučaj Cvjetnog trga i Konzuma nego i “arhitekturu tornjeva” na Sveučilišnoj aleji, kao postmoderno polje privatiziranih javnih sfera. Posebice se baš “žižekovski lucidnom” u ovome kompleksu tema pojavljuje oštroumna analogija između Bandića i Staljina, s time da se ovaj drugi nota bene još ideološki doista može republikanski legitimirati!

Dva poglavlja knjige dijele kako autorov tako i interes pisca ovih redaka za problematiku reklame kao medija i filma. Iako su o tim temama ispisane gomile vrijednih (i još više nekvalitetnih!), “suvremenih” kartica teksta, uvijek me intrigira način na koji će autor pristupiti tim fenomenima koji obilježuju naš Lebenswelt. Horvat se u svemu ovome snašao i više negoli dobro. Arhitektura kao medij reklame vrvi lucidnim opaskama, a potkrijepljena je i navlastitim autorovim aktivizmom. Ipak, problem s reklamokracijom Horvat vidi u tome što je zapravo nemoguće izbjeći sve te reklame.

BTW, autor otpisuje diskurs Frankfurtovaca o alijenaciji! Iako bi se o tome “zabacivanju” moglo raspravljati, Horvatov je diskurs uvjerljiv. Posebice se to odnosi na prepoznavanje reakcionarnosti navodnih subverzija na ovome području. Naime, otkriva se da poznate subverzivne grupacije, poput Adbusters i Billboard Liberation Front, svojim intervencijama u medij reklame – isti tek osnažuju. Posebice je pak indikativan slučaj “materijalizacije znaka” prigodom nedavne Tuborg Green kampanje u Zagrebu. Natpisi poput Prolazniče, može piva? u staklenim panoima grada, izazvali su spontanu reakciju “žednih Zagrepčana”. Inkorporacija subverzivnog modusa agresije bila je uključena u predviđanja postavljača izloga s reklamom. Izlozi su se razbijali, a proizvođači Tuborga zadovoljno su trljali ruke!

Upravo u ovome (kon)tekstu Horvat dolazi do zaključka da trebamo tražiti nove oblike obuzdavanja reklamokracije. Subverzije poput onih Adbustersa i BLF – neučinkovite su. Street art i culture jamming jednako zakazuju u ontološkom smislu!   

Distopija i arhitektura

U ovome su tekstu prisutni i zanimljivi primjeri iz filmskog svijeta i povijesti kinematografije. Nastao prema romanu Philipa K. Dicka Bladeruner: sanjaju li androidi električne ovce, film Ridleyja Scotta Blade Runner (1982.) postao je najznamenitijim uzorkom “postmodernog filma”. Istrebljivač je “pastiš” u svojoj srži. Iako ga u svojim filmskim primjerima ne spominje Jameson (inače, autor termina!), takvim ga u lucidnim analizama posve razokriva David Harvey (The Condition of Postmodernity, 1990.). Istrebljivač donosi i dvostruko-kodiranu, postmodernu arhitekturu. Zgrada Tyrell-korporacije, primjerice, futuristički je pastiš betonsko-staklene konstrukcije i piramida Maja! U tom kontekstu, taj je primjer postmoderne arhitekture u filmu suprotstavljen visoko modernističkom distopizmu Langova Metropolisa.

Upravo je termin distopije onaj kojemu će Horvat, nadalje, pokloniti pozornost. “Distopija je projekcija društva u kojem je sve samo ne savršeno”. A “što nam distopijski film može reći o arhitekturi?”, pitanje je koje se prirodno nameće. Kroz analizu nekolicine novijih filmova, autor nam izričito kazuje kako se distopija zapravo odnosi na sadašnjost, a ne na hipotetsku budućnost. Cuarónova Djeca čovječanstva ovdje su paradigmatski slučaj takve kinematografije. Globalno “biopolitičko stanje” – a koje je, BTW, krajnje distopijska konzekvencija kod Lyotarda još neizvjesnog Postmodernog stanja! – stavilo nas je u permanentnu napetost. Što li je to negoli stalno “izvanredno stanje” o kojem govori Agamben u Homo saceru?

Uz mnoge filmske primjere ovoga poglavlja, posebice je dojmljiva analiza jednog ostvarenja autora kojeg mnogi drže neprijepornim autoritetom modernističkog filma. Naime, Jean-Luc Godard i njegov Alphaville (1965.) predmet su analize “realnog stanja u kojem se putem tehnokracije i racionalizma sve više dolazi u status cenzure i totalitarizma”. U tom smislu je i Godardov film dijelom paradoksalnog, postmodernog “futur antérieur”. Prorokuje sadašnjost iz prošlosti budućnosti!

Hodanje gradom – nemogućnost zaborava

Ipak, u ovoj odličnoj knjizi koja se čita – reklo bi se starinski! – nadušak, najinspirativnijim se čini njezino posljednje poglavlje. Nakon što se u prethodnome Grad tretirao, pomalo iznenada, kao “igralište seksualne želje”, ovdje autor ontološki duboko, dakle radikalno, ulazi u srž Znakova postmodernoga grada. Horvat, meni poznat i po svojoj predanosti Barthesu i njegovu “užitku u tekstu”, nudi neke od ispisanih stranica u kojima sam ponajviše uživao. Iz Derride se, tako, dade iščitati kako u gradu imamo značenje znaka koje je uvijek već prisutno, ali nije vidljivo. Kako se, dakle, ostvaruje smislenost nečije egzistencije u gradu? Prije svega “hodanjem”. Stalnim prelaženjem/prolaženjem preko istih, ali i različitih mjesta priziva se “radikalnost sjećanja”.

“Čin koračanja u urbanu je sustavu ono što je iskazivanje (speech act) u jeziku”. Prešavši itinerar od Baudelairova do Barthesova flanerizma, autor je postavio “radikalnu teoriju” bez radikalno proklamirane geste. Prostor grada, kakvim ga Horvat tematizira u svom knjižnom prvijencu, “u tom (je) smislu nemogućnost zaborava”. Prostorni karakter sjećanja revolucionarno nadomješta opipljivost revolucije same! Iz svega rečenog, jasno je da je autor Znakova postmodernoga grada debitirao na najbolji mogući način. Ispisao je provokativnu i zapravo pravu “filozofsku knjigu”. “Pisanje i mišljenje” 25-godišnjeg teoretičara i semiologa u sebi ima više životne filozofije (Lebensphilosophie) od cijelih opusa nekih ovdašnje priznatih nositelja katedri za filozofiju!