Sigurna sam da majka gubi razum. Samo sam ja tu da to primijetim. Nova beba šmrca u sobici na najvišem katu, daleko od nas. Stojim u podnožju stepenica i slušam. Majka kaže da uključim radio svaki put kad beba zaplače. Kaže da to ništa ne znači, kad beba ispušta taj zvuk, samo pojačaj radio, za Boga miloga. Ako i pomisli da prilazim stepenicama kako bih čula što se događa, pozove me natrag i prekori kao da mi je šest godina. Razmišljam, možda i jest; možda upravo to želim. Kad joj kažem da je beba treba, da joj je hladno i da je gladna, uputi mi pogled kao onda kad sam bila mala i kad me uhvatila u laži. Sve se to da lijepo objasniti, kaže smireno, dijete, samo upali radio prije mene.
Jučer sam nakratko vidjela bebu, kad je majka došla kući. Nismo je očekivali još dva dana; sama se otpustila iz bolnice, pozvala taksi, tako da su tata i Tamar još bili kod bake. Prvi put sam bila sama kod kuće. Namjeraval sam očistiti stan, možda kupiti cvijeće, barem pripremiti nešto za jelo, prije nego što izađe. Bila sam u kadi, našamponirane kose, kad se začulo kucanje na ulaznim vratima. Nisam se ni pomakla; danas toliko čudnih ljudi dolazi na vrata, a i nisam nikoga očekivala. Kucanje nije prestajalo, pa sam izašla iz kade i otrčala do napola otvorenog prozora na stepenicama i pogledala dolje. Majka je stajala naslonjena na zid trijema. Vidjela sam tanku, plavu kosu kako joj leprša oko glave i ružičasti šav kože, poput lubanje plastične lutke. Pod rukom je držala zavežljaj; velika plava vreća na tlu klizila je ustranu. Dok sam tako stajala, a ohlađena mi se sapunica poput zmije slijevala niz ramena, došla sam u napast da joj ne otvorim vrata. Znala sam, kad se ta vrata otvore, svašta se može dogoditi. Pa sam neko vrijeme stajala i gledala kako majka premješta zavežljaj na bok i naginje se naprijed da odmori čelo na vratima.
U kuhinji sam pokušala sakriti hrpu prljavog suđa u sudoperu. Majci sam ponudila šalicu čaja. Idemo redom, rekla je i premjestila dijete s boka. Bio je to velik, glomazan dečko s osipom iznad gornje usne. Majka je razmotala zavežljaj, razgrnula dekice i prebacila bebu preko ramena kao da je komad vlažnog, netom opranog rublja. Nije mi se svidjelo kako mu se glava ljulja naprijed-natrag. Vrat mu se doimao preslabim za takvo što. Majka nije djelovala prirodno s bebom i cijelo vrijeme dok ga je držala, lice joj je bilo zgrčeno u nešto za što sam isprva mislila da je osmijeh. Pojavilo bi se to kad bi beba zaplakala; većina ljudi bi se prevarila, ali ne i ja. Nakon što je neko vrijeme stajala u kuhinji i gledala oko sebe kao da sve to prvi put vidi, okrenula se i rekla da će odnijeti bebu na njezino mjesto.
Majka se presvukla u najljepšu haljinu boje ružičastog sljeza s naborima na rukavima i donjem rubu. Previše je hladno za tu haljinu i na rukama joj izbijaju trnci. Donesem joj vestu, ali ona kaže, Ne, tamo je bilo tako vruće, treba joj vremena da se ohladi. Nije se okupala od jučer, a treba joj. Kad joj se približim, osjetim miris mlijeka koje se kiseli i nečega što ne mogu odrediti. Odbija odgovoriti na moja pitanja. Mislim da ih uopće ne čuje; osluškuje kako bi čula bebu, tijelo joj se napinje prema hodniku, misli joj putuju uz dugo, neosvijetljeno stubište i onda se naglo zaustave pred zatvorenim krem vratima. Ružičasta haljina je prikladnija za mladu djevojku i previše je napeta oko dojki. Brijeg majčina trbuha napinje prednju stranu haljine tako da joj vidim gola koljena. Mlijeko joj probija kroz grudnjak, suši se i od njega se tkanina skruti. Vidim da su majčine grudi otečene; nježno ih grli prekriženim rukama. Lice joj je rumeno. Mislim da ima groznicu. Cijelo vrijeme svira radio. Ako čuje i najmanji komentar, odmah se trzne, istog se trena uzbudi. Oh, ne, kaže, bez riječi, bez razgovora, za Boga miloga, bez glupog brbljanja, i mijenja postaje dok ne pronađe glazbu. Bilo bi dobro kad bih našla Moon River, kaže tiho, ali bilo što je dobro. Kad se soba ponovno ispuni notama, ona se smiri.
Ni majka ni beba ne jedu. Pripremam joj ono što najviše voli, zapečena jaja i vrhnje. Posebno pazim na trokutiće tosta. Trudim se da izgledaju uredno. Ali ona me pogleda s nekom podmuklom pronicavošću, kao da o hrani zna nešto o čemu ja nemam pojma. Bebin plač je promijenio ključ, spustio se za oktavu; umoran je od dozivanja. Prije, kad je usnula, kratko i nemirno, odšuljala sam se gore i stala kraj vrata. Pokušala sam ući, ali uzalud, majka ih je zaključala. Nisam vidjela ključ. Iznutra se čuo tih, jedva čujan, piskutav zvuk.
Majka sad jurca po kući i navlači zavjese. Nešto se sprema, kaže, nešto važno. Što, upitam, što, ali nema odgovora. Dok se udaljava, primjećujem mrlje krvi kako se šire ružičastom tkaninom na stražnjoj strani njezine haljine: neke su svježe, druge starije i tamnije. Preko ramena mi dobaci: Mogle bismo izaći, kad ne bi bilo radija. Pratim je u stopu. A beba, kažem, ne možemo ostaviti bebu. Polako se okrene prema meni. Mmmm, da, radio beba, kaže i kimne, pa zaškilji i prstom se lupne po nosu.
Tijekom dana, u nekoliko navrata netko nam je pokucao na vrata. Pokaže mi da ne smijem otvoriti, ne, i tijelom mi prepriječi put. Ali, mama, kažem, to je vjerojatno patronažna sestra, došla je provjeriti jesi li dobro. Kaže mi da ne budem blesava. Sestra? Pa nisam bolesna. Isključila je telefon kad me uhvatila kako pokušavam nazvati oca. Telefon će poremetiti radio-valove, kaže.
Kasno je navečer i majka poput lude ptice već satima sjedi na naslonu stolice u dnevnoj sobi. Sjedni tamo, doziva me i neodređeno pokazuje prstom. Beba je tiho. U kuhinji svira radio. Ovdje u dnevnoj sobi uključen je gramofon. Sad će poruke, kaže mi, samo što nisu. Trebamo čekati upute, obavezno moramo upaliti radio. Hoće li nam reći što da radimo s bebom? upitam. Sklizne s naslona, raširi noge i opruži se na sjedalici poput krpene lutke. Lice joj tupo sjaji na slabašnom svjetlu lampice koja pokazuje da je gramofon uključen. Budi mirna, vikne, sad ću primiti poruku. Nađi mi olovku i malo papira. Brojim, kaže zaigrano, dječje. Ako nabrojim do deset a tebe nema, doći ću te potražiti. A onda će biti veselo.
Majka je nabrojila do osam kad sam se vratila u dnevnu sobu. Sjednem nasuprot i vidim da je brojila na prste. Da ne pogriješim, kaže i podigne ruke. Sjedimo i slušamo radio. Majka počne šarati po papiru; svako malo prestane, da posluša. Pitam je što crta. Portret djeteta u sobi tamo gore, odgovori i podigne papir. Nacrtala je golu bebu kako leži u travi. Od vrata nadolje čini se normalnom, ali tamo gdje bi joj trebala biti glava nalazi se radio. Note izlaze iz usta radija. Tada vidim da umjesto pupčane vrpce dijete ima električni kabel koji mu izlazi iz pupka. Kabel se podiže prema vrhu lista i završava neuključenom utičnicom. Što to znači? upitam je. To je radio beba, odgovori strpljivo, kao da sam nevjerojatno glupa. I dalje sjedimo u sobi. Majka s mukom podigne teški gramofon i stavi si ga u krilo. Žice su zategnute preko naslona stolice. Pritišće gumbe. Iz džepa izvuče rupčić i počne pomno brisati radioprijamnik, tapše ga i miluje. Još malo pa ću znati što trebam napraviti, kaže. Samo moram pričekati. Poruka će već doći.
Pokušavam paziti na nju, ali ubrzo više ne mogu, vrti mi se, tonem u san. U snovima svira radio, a negdje daleko, daleko, kroz note, plače dijete, kao mali interludij, a onda sve naglo utihne. Probudim se. Zavjese su razmaknute, a radio je ugašen. Iščekivanje kao da drhti s blijedih zidova kuće. Čujem majku kako glasno korača niz stepenice. Naglo otvara vrata dnevnog boravka i prilazi mi. Na obrazu joj vidim sjajnu, mokru mrlju. Eto, kaže, pruži mi ključ od sobe na katu i strese nevidljivu prašinu s ruku, isključila sam taj radio jednom zauvijek.