Proletarijat, prekarijat ili radne navike raus!, pitanje je sad
"I ono osnovno", rekla je jednom davno moja razrednica Enuna Boljetić, "ti moraš steći radne naivke!"
"Mislite radne navike?", pitao sam.
"Da, radne navike. Oprosti, Kenete, patim od časovitih napadaja dislalije. Evo, i službeno ispravljam: naivke u navike!"
Jako sam cijenio svoju razrednicu Enunu Boljetić i njezina mi se sugestija usjekla u svijest, podsvijest i ono treće. Recimo, kad sam onomadne bio na razgovoru za posao u jednoj od ovih naših svesvaštarskih tvrtki koje bi se bavile svime i svačime, a zapravo…
Kadikad vozim Kadilak "Kadikad vozim Kadilak, a kadikad pješačim. Pomalo se bavim i plivanjem. I aztečkom depilacijom", odgovorio sam na netom postavljeno pitanje.
"Kadilak?", zainteresirao se kadrovik tvrtke Zekomal, koja se bavila uzgojem živih kunića. "Prvi put čujem da netko u Hrvatskoj vozi Kadilak. Kadilak je, naime, američki automobil, ukras tamošnjih cesta, ne izvozi se baš."
"E sad", rekao sam, "ako baš inzistirate na detaljima, nije pravi Kadilak nego poljski Fiat."
"Peglica?"
"Peglica."
"Nisam ni znao da ih još ima u prometu. Istinabog, jučer sam na cesti vidio pravog-pravcatog Trabanta! Šokirao sam se, malo je falilo da mi volan ispadne iz ruke. A ako još uvijek ima trabanata po cestama, onda valjda ni ta vaša Peglica…"
"Zapravo", domislio sam se još jednom, "to i nije originalna Peglica. Više Fiat Punto, odnosno Rexon Triviala."
"Triviala? Čujem da su to sjajna kola. Da ne duljim, primljeni ste. Dođite sutra u osam."
"A opis radnog mjesta?"
"Imate pravo. Na to sam zaboravio. Vi ćete nam ubijati kuniće. To vam neće predstavljati problem. Ja dobro procjenjujem ljude i, koliko vidim, vi imate razvijene radne navike, i to od one vrste koja je neophodna za ubijanje živih kunića."
"Mislio sam da se Zekomal bavi uzgojem živih kunića."
"I bavimo se, u početnoj fazi produkcije. Ali, kao što pjesnik reče, ‘svem živom na ovome svijetu od iskona je biljeg dat’, pa ih, eto, i ubijamo. No Europa nam brani onu staru divljačku metodu – bridom dlana po vratu – te smo bili prisiljeni uvesti dva tuceta zečjih evolvera. Ubijaju sporije nego stari, nutricijski revolveri, ali je proces kudikamo humaniji."
"Ah, dovraga i sve!", ražestio sam se.
"Što? Malo prekrvavo za vaš ukus?"
"Ma ne, nego sam istu stvar radio i na prethodnom poslu, kao računovođa u jednom od KUD-ova. Stvarno imam peh – taj mi je posao već bio dozlogrdio, i ne znate koliko. A pogledajte mi sljepoočnu hrskavicu – nisu ti evolveri baš tako sigurni kako se priča!"
"No dobro, ako je to takav problem, prebacujem vas na sanitarni odjel. To vam odgovara?"
"Itekako!"
"Onda se sutra vidimo."
Uto u kancelariju uđe neobično nakazan referent nečega za nešto i digne, bez ikakvog razloga, strašnu dževu. Kadrovik se upusti u neobično iscrpnu svađu s rečenim referentom, a mene isprati trzajem glave i riječima koje sam mu jedva uspio pročitati s usana:
"Sutra u 8", jako je vješto odšaptao, a specijalnom umješnošću je usnama dočarao oblik broja – istina, uvodoravnjena osmica je to bila, ali k jarcu, takva su to vremena bila, i još su, i još su…
Sutra, pomislio sam dok sam napuštao kancelariju, sutra je taj dan. Nije mi daleko, ići ću pješice. Premda bih, pomislio sam, kadikad mogao voziti Kadilak, Kadilak-Ladu, kaladadu-dadu kakadudilux.
***
I došao sam pješice na posao sljedećeg jutra, ali nisam završio u sanitarnom odjelu nego kao običan uredski zamorac!
"Ali meni je", pobunio sam se u kadrovskoj, "rečeno da ću ubijati žive kuniće, a onda sam, na vlastitu molbu, prebačen na sanitarni odjel. I sad, što je, moram u ured?"
"Sanitarni odjel ukinut je jutros. A tko zna, možda vam uredski posao bolje odgovara."
Kabinet Uredski posao uopće mi nije odgovarao. Tri tjedna nakon početka radnog odnosa um mi se obreo na kvasini, sav se usukao u se, prepustio se nezdravim maštanjima. U tom sam se smislu obratio kolegici iz ureda:
"Samo da još obavim ovo", rekao sam, "pa idem do kabineta."
"Da?", zabrine se spomenuta kolegica, imenom Rimina Pelagius. "Što ćeš, molim te, tamo?"
"Ništa ti ne brini. Samo želim promisliti o nekim stvarima."
"Nemaš tamo što tražiti."
Rimina Pelagius, s kojom sam dijelio ured, s pravom se zabrinula. Kabinet je bio na zlu glasu: bio je to jedini kabinet te vrste u Zekomalu. Unazad osam mjeseci dvoje se djelatnika zaključalo u kabinetu i počinilo po samoubojstvo (jedno po jedno, tablete i vene, uz doličan vremenski razmak), jedan je djelatnik pak poludio nakon ugriza običnog kućnog pauka, dok je djelatnica Kana Huhmaher doživjela težak napad išijasa. Nije bilo stoga nimalo čudno što praktički nitko iz firme više nije svraćao u kabinet, kolikogod to bilo nužno radi posla, radi ovoga i radi onoga.
I sad ja, osobno ja, hoću – u kabinet. Prošla su dva tjedna od mog prvog dana u uredu. Iskreno, nisam se snalazio: računalo još uvijek nisam dobio, a uredski stolac bio mi je u stanju raspada. Jezivo je škriputao pri svakom mom pokretu. Nije bilo, rekli su mi, mogućnosti da dobijem novi, pa ni polovni (odnosno, manje polovni od onog kojim sam raspolagao). Točan opis mojih radnih zadataka, kao i obim posla, bijahu mi totalnom nepoznanicom. Dolazio sam u kontakt s pojedinim aktima, čitao kriptične dopise i očajavao nad zbunjujućim uputama. Počeo sam sumnjati u vlastite sposobnosti i, ako baš hoćete, u vlastite radne navike.
Zato sam odlučio povući se u kabinet. Prirodno je bilo, vrlo, vrlo prirodno, to što se moja uredska kolegica Rimina Pelagius propisno zabrinula zbog mojega kabinetisanja; isto je tako prirodno bilo to što je svojem uredskom kolegi, rečenom meni, tako žarko željela pomoći; ali to što je moje neobično ponašanje prijavila šefici, to uopće nije bilo prirodno! Jer riječ je o najvulgarnijem obliku cinkanja kakvo u prirodi ne postoji – zar je itko čuo da je lastavica cinkala mravojeda morskome krastavcu? – a ne postoji ni na području natprirodnoga – zar je itko čuo da je Duh Sveti cinkao Isusa Bogu Ocu? Ili Buda Lao Cea prečasnome Konfuciju (koji, uostalom, ne pripada području natprirodnoga? Doduše o tom po tom, nekom drugom prilikom, jer to i nije tema ovoga iskaza – iskaza? Nije valjda da sam zaista neko sranje u tom jebenom kabinetu napravio, pa da svi u firmi moraju još i iskaze davati!
Enivej, ja sam se stvarno zaključao u kabinetu, Rimina je stvarno otišla po šeficu, a ova je – neka Gordana Ogrdan što se hvalila doktoratom iz marketinga jednog uglednog srednjoeuropskog sveučilišta – promptno reagirala. Dvije su žene došle do kabineta. Šefica je pokucala:
"Kuc-kuc", rekla je za slučaj da realno kucanje ne dopre do mojega saslušja.
Iz kabineta se nije čulo ništa.
"Kakav kraval!", reče šefica. "A upravo je počeo razvijati radne navike!"
Pokuša otvoriti vrata; bila su zaključana, i to dvaput (znala je to po načinu na koji je brava pružala otpor). Počne vikati, zazivati moje ime:
"Kenete! Kenete Baturinski! Otvaraj! O Bože, možda je već mrtav. Prvo je bio Ohljeb, još u travnju. Tablete. Sve zbog manjka samopouzdanja – a ja ga nisam previše pritiskala, to da se zna. Onda onaj mali Keflek, prerezao vene – zbog viška samopouzdanja, a ja mu nisam nimalo podilazila, o ne! Ne znam što se događa s ovim ljudima ovdje. Pa još i Kana – napad kepoze, usred 21. stoljeća, i to baš u ovom kabinetu! Možeš li to zamisliti, Urgina?"
"Ja nisam Urgina", reče Rimina Pelagius, "ja sam Rimina. A Kana nije imala napad kepoze nego išijasa."
"Ah, kepoza, išijas, ista stvar. Glavno da je živa, pa makar i na bolovanju!"
Uto se začuje zvuk ključa u bravi (poput precizno naoštrenog spolovila u jednako tako preciozno, odgovarajuće invertiranom spolovilu). Izađem ja osobno, živ, zdrav i uspravan.
"Što si radio unutra, Kenete?"
"Razmišljao sam, o svemu. Zato se nisam mogao odazvati vašim vapajima, jer sam u razmišljanje uložio cijeloga sebe."
"Ajde, dobro. Važno je da si…"
"A razmišljajući o svemu, došao sam do sljedeće spoznaje: ja sam onaj drugi."
"Koji drugi?", pitale su uglas Rimina i šefica.
" Pa ja."
Ponovno u kadrovskoj Dan nakon gore opisanog događaja pozvan sam u kadrovsku.
"Zapravo smo, unatoč svemu, vrlo zadovoljni", rečeno mi je. "Obavljali ste poslove različitog stupnja složenosti s različitim uspjesima, što je i normalno. Nitko nije na eks popio svu pamet svijeta! U više ste se slučajeva iskazali prodornošću i originalnošću automarketinške impostacije. Da ne govorimo o radnim navikama. Stvarno ste se trudili i, evo, stigao je i taj dan: odlučili smo vas promaknuti u…"
Uto u kancelariju i opet upadne neobično nakazan referent. Nije digao dževu, samo je tutnuo kadroviku jednu smeđe-bijelu cedulju i izašao.
"...odlučili smo vas promaknuti u – ništa. Žao mi je, upravo je stiglo: prije deset sekundi istekao vam je ugovor o radu. Bilo mi je drago surađivati s vama, do viđenja u nekom drugom prostoru, u nekom trećem vremenu. Rekoh: do viđenja, idemo prijatelju, vani čeka čitava armija ovakvih kao što ste vi!"
A vani, vani je bio taj dan.