Radni naslov – Smrt

Nakon što sam u prošlom Egotripu stavio završnu točku, pogledah na zid gdje su me čekale VREĆE PROŠLOSTI – te naučen i na najnenaučenije stvari, HA; izučio po onoj da čovjek cijeli život uči… shvatih kako je sva naobrazba, nauka i navika (logičnog) razmišljanja…TOTALNI KAOS! (Poput Demurovih i mojih Chaos Art radova, koje smo svojedobno zajedno, uredno izložili na nekaotičnoj izložbi u riječkom Malom salonu). Sve nestadoše, osim jedne! A toliko su me molile da ih pustim na Uskrsnutoj slobodi, da ni šušnut neće i da me u repčugi čekaju za ugodna i kratka pogovaranja, dijagnoze na brzaka mi prišivene, što i kako doživljavaše mene. NEMA VREĆA… sem jedne zloizgledne, boje krvi, krvave da ne postoji nijansa tako KRVAVO CRVENE. “Halo, halo… kuc, kuc; tko je unutra(?) – pitam… i jel taj TKO – KOJA zna kamo su nestali svi moji dragi i nedragi umrli ljudi i ljudice, počev od najbliže rodbine, do slabo mi znanih poznanika, kao i druga (najdraža mi) stvorenja – ponajprije psi (Flora, Rum, Bela), zatim vodozemci i gmazovi iz akvaterarija: – šareni daždevnjak Piko (latinski – Salamandra salamandra), zidna (na mrtvom latinskom jeziku - Podarcis muralis) i zelena gušterica, tj. zelembać Zelenko (lat. Lacerta viridis), koje sam naučio da se sami vrate u svoj prostor, onda prekrasan sljepić Ćoro (Anguis fragilis), s kime sam plašio cure da je zmija, i, u najvećoj drvenoj kutiji s mnogo vode prava, ali slatka i bezopasna zmijica, (Natrix natrix)… bjelouška Eva, za koju danas pojma nemam zašto sam je tako zvao, i dal je imenovanje imalo ikakve veze s jabukom i biblijskom Evom(?); te napokon DUŠE  MJESTA… ponajviše moja rodna Voćarska cesta, svojedobno vrsno sanjkalište, pogodan teren za razbijanje nadobudnih dječjih glava, kao i odmah do njenog početka, velika strmina s teškoprolaznim zavojem – ulica Horvatovac”???

Strah od smrti i poslije smrti

“HAHAHAHAHA – iz ‘krvave’ najlonice začuje se smijeh mlade žene, pomalo kadikad nalik hrapavom smijanju starice, ili vještice iz nekog horror filma – smijem se Jermane tvom sjećanju latinskih naziva vodozemaca, guštera i zmija – HAHAHAHAHA… Otkuda izvlačiš te nazive, ti tako zaboravljiv tip, da ne znaš koji je danas datum, niti što si jučer kuhao za ručak”? Namjesto da se stvarno zaprepastim nad tim začudnim smijehom i analognim govorom (također je zvučao poput dobro urađenog akustičnog miksa višenavedenih glasova), meni, priviknutom na sve prikaze, ukaze, utvare i ostale parapsihološke pojave, padne na um slijedeće: “Ajme, zaboravio sam spomenuti moja u djetinjstvu jako mila, najomiljenija divna stvorenja – male vodenjake (Triturus vulgaris), kojih sam imao uvijek u velikim staklenkama za kiseljenje paprika, krastavaca i ostale zimnice – najmanje desetak komada. Naročito su bili lijepi mužjaci u doba parenja, kada bi im na leđima izrasla divna krijesta, a trbuh postao intenzivno crvenkasto – narančaste boje. Za razliku od ‘strašnih’ velikih vodenjaka (Triturus carnifex), štono su me jednom davno, u neposrednoj blizini sela Praputnjaka, kada sam ih hvatao u zapuštenom pojilištu stoke, skoro prepali”. Međutim, ipak se prisjetih iz kesuljka postavljenog pitanja, pa odgovorim: “Nepoznata gospođo i(li) gospodična, neke se stvari, posebice ako ste ih voljeli te intenzivno bavili njima, nikada ne zaboravljaju. Što npr. latinski znači nominacija Erithacus rubecula, znate? Crvendać! A Erithacus megarhynchos? Slavuj! Uz pokojnog tatu Dragutina zvanog Puba, zavolio sam ptice pjevice, izučavao ih, imitirao njihov poj, lovio ih, stavljao prsten na nogice i naravno, ‘gutao’ svu dostupnu mi literaturu o njima. Mislim da ću i kada Smrt dođe po mene, te latinske nazive odrecitirati kao da mi je trinaest il četrnaest godina, doba kada sam ih upamtio”.

“HAHAHAHAHA – ‘umire’ od smijeha crvena najlonica – ta ja sam osobno, tu unutra… prava Smrt. Baš si slatki maleni. Ne ljuti se što te nazivam ko nekog klinca! Iako se ‘opasno’ približavaš šezdesetim godinama života, što su tvoje godine, ili čak čitava Povijest čovječanstva prema mojim milijardama godina starosti! Odrecitirao si svoje, makar, odmah ću ti reć… hahaha (smijulji se ne preglasno) – nisam još došla da te odvedem na BESKRAJNE LIVADE I MORA. Vidiš dijete, zato su ti pobjegle glavom tj. kesicom bez obzira svi i sve, koje i što išćeš. I POSLIJE SMRTI, BOJE SE SMRTI! Kako bića, tako i predmeti, pa i prostori. Sve ih ja odvodim na Onaj Svijet, pak od mene ne strahuju samo ljudi i druga bića, nego i igračke, hahaha… kad smo već kod njih, od tvojih se najviše usrao onaj drveni romobil, na kom ti je otac zamijenio neke bezvezne kotače s tankom gumom, sa onima na kuglagere, što su jako ružili. A od svih tvojih omiljenih mjesta, najviše je crko od straha restoran Rovinj, koga ste vi, domaći dečki iz kvarta zvali CERA po pokojnom davnom vlasniku Cerovskom”.

Zablude i obmane

“Zamišljao sam svakako tvoj izgled i pojavu – obraćam joj se ovoga puta ozbiljno i s primjerenim štovanjem – nu… da izgledaš kao najlon vrećica, nisam pomišljao ni u ludilu”! “HAHAHAHAHA – nanovo mi se grohotom smije krvavocrvena vrečka – ta ja mijenjam oblike i istomahno se, kao i ON, najveći i najjači NadBog koga ti zazivaš NadDuhom (jedini što posjeduje nadamnom moć), pojavljujem na milijardu i milijardu mjesta diljem svega što opstoji, odnosno postoji da privremeno nestane. Zamisli samo svoju jadnu i neuglednu planetu Zemlju, koja je kap kapi u oceanu kojim se bavim. Pomisli samo koliko tisuća ljudi dnevno iznosim s Ovoga Svijeta, koliko milijuna predmeta, sijaset prostora. Kako me ljudi stoljećima prikazuju, u biti je točno. Jesam kostur ili starica nalik na zombija s kosom u rukama. Ali, ja se pojavljujem i u vidu mlade lijepe žene, u obličju sasvim normalnog čovjeka, formi anđela, međutim najčešće sam za većinu, pogotovo nekreativnih bića sasvim nevidljiva sila, što dovodi i do raznoraznih iskrivljenih tzv. ‘naučnih’ rezultata. Evo jedan primjer, kog ću ti pokazati na webu… slijedi uputstva i vidi gluposti”!

Odjurim do zaspalog kompića, a ovaj automatski citira izvjestan, ranije s neta “CopyPaste” tekst za trip kome još nisam dao konačni naziv, već samo RADNI NASLOV – Smrt:  “Životinja se plaši boli; ona je užasnuta u trenutku opasnosti, nagonski se koprca i bori, no jedino je čovjek uvijek svjestan svoje konačnosti. Svijest o smrti nezaobilazni je dio naše egzistencije, tajna našeg stvaralaštva, naše egzistencijalne autentičnosti, riskantne individuacije i samooslobađanja. Za razliku od životinje, čovjek je biće smrti i slobode, biće transcendencije, koje vidi svjetlo u dubini groba”.

“HAHAHAHAHA – i opet čujem gromoglasan čudovišni smijeh, tonski mikser kakav ni audiomaher, moj videofilmski partner i producent Željko Janda ne bi lako izvukao – Uopće nije točno! I, kako ti voliš reći po onom filmu… ‘Ta divna stvorenja’, to jest neka od njih, ona na višem stupnju razvoja, imaju i te kako jaku svijest o prolaznosti. Vjeruj meni, milijune godina samo sam, ne, time zaokupirana i valjda poznajem srž problematike. Nadam se da djelić mene, veličine jednog protona, ne gubi zalud vrijeme tumačidbom tako suštinskih tema jednom ipak običnom čovjeku. KAOS ARTISTA – FILOZOFISTA u tebi vjerojatno zaslužuje to što činim, jer sam NadBog me uputio na to. Dakle: ako jedna nepismena seljanka iz Afrike ili Azije posjeduje jednaku svjesnost o prolaznosti kakvu imaju najveći umovi i najkreativniji stvaraoci u vas Zemljana danas (jučer, sutra!), sasvim sigurno analogno ima i jedan čovjekoliki majmun, a potkraj življenja takav osjećaj dobivaju i (po ogromnoj većini ljudi) puno niže rangirane životinje. Sjeti se samo s kolikom su te tugom promatrali tvoji psi ljubimci prije nego sam ih odvela na Beskrajne livade u beskrajna trčanja! Znali su kuda i kamo odlaze, svjesno su žalili što te (opet akcentiram!) privremeno ostavljaju, što ih nećeš voditi u šetnju, igrati se s njima, davati omiljenu hranu i tak slično. (Baš si uvijek imao izuzetne četveronožne prijatelje, vrlo drage, stoga sam sa svakim bila vrlo pažljiva…). A da znaš samo koliko duha i ćutila se nalazi u pojedinim vrstama biljaka, prezreo bi uobražene vegetarijance, kao što oni preziru vas sveždere! No hajde, probudi si asistenta i krenite kamo sam vas uputila”!

Daleko od istine

Komp je došavši sebi učas našao uistinu potpuno glupe web stranice, ter na inzistiranje same Smrti “priheftao” dio u Egotripuljak (neću se valjda s njome svađati, bok te mazo, nikad se ne zna, može se predomisliti i, ćao đaci):

“Dr. Michael Sabom, profesor kardiologije na Univerzitetu Emory u Atlanti, država Georgia (SAD), objavio je više radova o kliničkoj smrti i neki zaključci do kojih je došao istražujući fenomen duha ‘izvan tijela’ vrijedni su citiranja. Iz ankete pacijenata koji su doživjeli kliničku smrt došao je do slijedećih podataka:

‘U stanju besvjesnog stanja 29 pacijenata je doživjelo amneziju, 28 ih je imalo iskustvo kliničke smrti, 18 ih je iskusilo prijelaz iz svijesti u jedno nepoznato područje ili dimenziju (transcedencija), 11 ih je posmatralo svoje nepomično tijelo iz visine (autoskopija), a devet njih je doživjelo i autoskopiju i transcedenciju... Inače, definitivno padanje u samrtnu uznemirenost desilo se većini pacijenata koji su doživjeli kliničku smrt. Premda nije moguće dati adekvatno objašnjenje ovih fenomena, svrsishodna su dalja istraživanja uzroka i implikacija ovih i sličnih iskustava’…“.

“Gospođo Smrt, smijem li nešto reknuti, a da se Vaša Visost ne uvrijedi”(?)…  zapitam skrećući pogled s monitora ka najlonici, no na mjestu gdje kidala od smijeha kesica – stoji predivna djevojka! Tamne kose ufrizirane u stršeće pramenove, lijepih očiju pomalo pogubnog pogleda, privlačnih velikih usnica… mlada žena iz koje je istovremeno izbijala primamljivost erotike i thanatosa. Suzdržanim, tajanstvenim, jedva zamjetnim smiješkom, pomno me kratko promatrala, pa mi veli: “ Nadam se da ti se sviđam, da nisam nalik monstruoznoj babi s kosom u rukama, zombastoj nakazi, najmasovnijoj ubojici koja je ikada postojala…(usput, nikada nikoga nisam ubila, ja samo skupljam ubijene, umrle i ostale OTPATKE ŽIVOTA. Što želi reći Vaša zabezeknuta Visost? Hahaha, pređimo ponovno na tikanje, volim intimnije komuniciranje”. “Paa… ovoga… Vi, oprosti Ti tvrdiš da je onaj citat čisti kvazinaučni idiotizam, a ja sam lično siguran da pripadam devetorici, što su preživjela i autoskopiju i transcedenciju, a dva puta i amneziju, tako, ovoga… za jedne operacije, mislim da sam …”. LIJEPA SMRT ME GRDO POGLEDA: “Ne volim kada me se ljudi boje, i kada vrludaju, odnosno nisu u potpunosti otvoreni. OK. je, čitam ti misli. Ne bojiš se zbog sebe već zbog svojih Jedinih. Nemaš razloga strahovati (za sada)… haha!

Objasnit ću ti pojednostavljeno tvoj slučaj. Kada si lebdio iznad operativnog stola nisam još znala kamo će tvoj duh krenuti; sa mnom, kako vi ovdje velite, na Onaj Svijet, ili natrag u svoje tijelo. Znam ja da ne izmišljaš, sve pamtim. Potom smo krenuli u “tunel” (ponovno vaš zemaljski neprikladan izraz), gdje sam te uvukla kao NEVIDLJIVA SILA. Međutim, jedini moj nadređeni se predomislio; onaj miniatom posvećen emisarima stvaralaštva u tvojoj civilizaciji, alarmirao je NadBoga da odlaziš, a tek si počeo raditi kreativno snažna djela. Tada sam te vratila nazad, i oprostila se s tobom na dulje vrijeme, baš u ovakvom obliku kako sada izgledam…”. “Sjetio sam se – prekinem GOVOR SMRTI – pomislio sam tada… otkud u operacijskoj Sali tako zgodna sestra i to bez maske na licu”?!? “A, što se tiče amnezije, tu mene uopće nije bilo – nastavi Smrt – ti si bio živ, samo u nesvijesti! Razumiješ li sada zašto govorim da su vaši genijalni “istraživači” tupoglavci, daleko od istine koju neće, budi siguran, ama baš nikada doznati. Ajde, idem ja Jermane, a ti više radi i manje se opajaj, jer ću te posjetiti ranije nego što planiram. Doviđenja”!