Uspon neoliberalnog kapitalizma potencirao je izrazitu polarizaciju rad i kapitala, okrutno podvrgavajući radnika logici profita i nudeći sve više samo jedan izlaz - otpor!
Hrvatska ekonomija već je šestu godinu u recesiji. Aktualna koalicijska vlast u dvije godine usvojila je niz fiskalnih mjera i zakonodavnih mehanizama u cilju oporavka i poticanja ekonomske aktivnosti, ali primjena svih tih instrumenata još nije proizvela pozitivne efekte. Takvi pozitivni efekti prije svega bi trebali podrazumijevati otvaranje novih, boljih, sigurnijih i pristojno plaćenih radnih mjesta. No čak i ako procjenu privrednog uspjeha ograničimo na kretanje bruto društvenog proizvoda, rezultati nisu nimalo ohrabrujući jer se privredna aktivnost svaki kvartal iznova sužava.
Svakodnevni teret krize
Duboka ekonomska kriza gurnula je društvo u pljesnivi limb trome životne apatije s tupim iščekivanjem neke nepronične sile izvan nas samih koja bi se trebala iznenada ukazati i razriješiti naš problem. Deus ex machina. No uzalud su takva nadanja. U međuvremenu naša sadašnjost postaje inficirana egzistencijalnim tegobama i mukama, a budućnost obilježena izrazitom nesigurnošću i nepredvidljivošću. Brojne radnice i radnici, kao i oni nezaposleni, mladi i stari, uhvaćeni u ovu depresivnu monotoniju osjećaju izrazitu nemoć pred postojećim političkim poretkom čiju uhodanu hegemoniju ne uspijevaju dovesti u pitanje neovisno koliko se trudili i zalagali. Pa često i unaprijed odustaju definirati alternativne političke strukture koje bi bile spremne generirati optimistične impulse i mijenjati socijalne odnose na bolje. Sveopće je raširen i osjećaj malograđanskog straha među širokim slojevima jer eventualne promjene mogle bi ugroziti i ono malo socijalnih prava što je preostalo (a što je svakim danom sve manje). Stoga su mnogi spremni prihvatiti krivnju za postojeće krizno stanje (u obliku standardnog medijskog tropa “trošili smo više nego smo zaradili”), iako krizu nisu niti pojedinačno, niti strukturno, proizveli.
Kriza je sistemska pojava kapitalizma, a ne pojedinačna. Kriza ne odražava moral nezasitnog konzumenta nego destruktivnost samog kapitalizma. No posljedice krize svejedno snose najširi slojevi, podnoseći teret krivnje kroz veće radno opterećenje, manju socijalnu zaštitu i sve nesigurniju budućnost. Političari, korporativni šefovi i medijski komentatori poručuju: radite više, brže, bolje, na poziv, nekoliko dana u tjednu. Radite cijele dane, noć i dan, bez prestanka, radite više i brže. Ne zahtijevajte veću plaću, budite zadovoljni i s ono malo što imate. Radite i budite siromašni! suvereno poručuju udobno izolirani u blještavom komforu nedostupnih odaja.
U podnošenju tereta krize rodna razlika je nedvojbeno prisutna. Žene su primorane podnijeti dvostruki teret. Na tržištu: nesigurni poslovi, niže plaće, nepredvidljiva satnica, prognano majčinstvo, prezir starosti, niže mirovine; a u kućanstvu sve potrebnija briga o djeci, mužu ili roditeljima dok socijalna mreža nestaje. Njezin radni dan je nevidljiv i traje dvadeset i četiri sata, ispunjen odgovornostima reprodukcije obiteljskog života: pružanjem bezuvjetne ljubavi svojoj djeci i beskrajne utjehe iscrpljenom mužu koji svakodnevno trpi uvrede šefa. A što ako odbije svoju ulogu? Hoće li njegovo poniženje na poslu postati njezino poniženje u kući? Hoće li ispucati svoje frustracije na slabijima? Uzeti svoj život? Njezin? Cijele obitelji? I produktivna i reproduktivna sfera postaju ispunjene neprijateljima...On je poslušao, zašto ne može ona?
Dva i pol desetljeća kapitalizma
Promjenu trenutnih depresivnih trendova trebali bi navodno inicirati često spominjani investitori čije se privlačenje nastoji potaknuti Zakonom o strateškim investicijama. Cilj usvajanja tog zakona u suštini znači omogućavanje investitorima da pravno zaobiđu tobožnju prekomjernu administraciju i u procesu privatizacije bez većih prepreka dođu do najvrednijih prirodnih i javnih ekonomskih resursa. Na istom tragu promjene negativnih trendova je i donošenje novog Zakona o radu. Smanjivanje radničkih prava trebalo bi sniziti troškove poslovanja, očuvati profite, ali i potaknuti dolazak potencijalnih investitora nižom cijenom rada.
Tako na djelu trenutno promatramo kombinaciju fiskalne štednje, rasprodaje društvenih resursa i rastući pritisak na radnike u cilju prilagođavanja potrebama kapitala i stabilizacije profita u vremenu krize. Ekonomski potezi trenutne vlasti utoliko ne otkrivaju nimalo drukčiji politički smjer, niti barem blagi odmak, od dobro uhodanih i skoro četvrt stoljeća prakticiranih politika koncentracije moći u rukama kapitala. Kao i sve druge vlade i ova održava kontinuitet provođenja pro-kapitalističkih politika promoviranih prije dvadeset i pet godina, bez obzira na sve negativne ekonomske i socijalne posljedice. Pritom je duboka ekonomska kriza prisilila vladu da zaštita korporativnih profita bude oštrija, otvorenija i klasno svjesnija, vidljivije otkrivajući sistemske zadatosti limitiranog političkog manevriranja u okviru neoliberalnog kapitalizma.
Zadatost tog smjera dodatno je učvršćena integracijom u međunarodne političke i ekonomske tokove. Isprva uzornom transformacijom ekonomije primjenjivanjem uniformnih neoliberalnih rješenja (privatizacija, liberalizacija, deregulacija) skrojenih u Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, a zatim njihovim dodatnim osiguravanjem u procesu priključenja Europskoj Uniji. Zbog toga se i pompozna proslava ulaska u Europsku Uniju s patetičnom notom nadolazećeg prosperiteta i progresa sve više rasplinje kao dimna zavjesa iza koje su skrivene tek nove doze fiskalne discipline utjelovljene u proceduri prekomjernog deficita. Primjena novih mjera štednje time će samo dodatno devastirati već razlomljenu strukturu ekonomije i društva.
Teret krize na leđima radnika
Upravo je izbijanje financijske krize prokazalo pod punim svjetlom krhku uslužnu strukturu financijalizirane hrvatske ekonomije čije je urušavanje započelo u trenutku zatvaranja kreditnih kanala. Broj nezaposlenih ubrzo je porastao i trenutno ih je službeno registrirano preko 380 tisuća. Njihova izrazito nepovoljna egzistencijalna situacija amortizira se tek sezonskim zapošljavanjem. Istovremeno vlada nastoji mladima ponuditi određenu iluziju radnog mjesta subvencioniranjem izuzetno ponižavajućeg programa stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, tj. godinu dana rada u punom radnom vremenu za 1600 kuna mjesečno. Kreiranje ovakvih palijativnih rješenja samo dodatno otkriva prezir političkih elita prema vrijednosti rada i nepriznavanje radnika kao glavnog nositelja radne aktivnosti.
Transformirana hrvatska ekonomija kojom dominiraju bankarske institucije, u vremenu ekonomske krize snažno zaštićene na europskoj i globalnoj razini, sve što donosi širokim slojevima stanovništva je mukotrpna i obeshrabrujuća rutina krize. Iako nisu krivi za visoko spekulativne transakcije na međunarodnim tržištima kapitala, mnogi su radnici sada prisiljeni podnijeti teret pucanja financijskog balona kako bi se očuvala strukturno superiorna pozicija financijskog kapitala. Kriza je naime rezultirala većom financijskom rizičnosti i donijela rast kamatnih stopa što mnogim poduzećima ugrožava profitabilno poslovanje. Stoga se očuvanje profitabilnosti prebacuje na radnike u vidu iscrpljujućih radnih satnica i smanjivanja plaća.
Radnici nisu samo pod direktnim udarom u poduzeću već troškove snose i zbog potrebe konsolidiranja javnih financija, kako bi se umirilo kreditore i uvjerilo ih u sigurnost otplate dugova. Zbog toga rastu porezi i parafiskalni nameti (mjesečni trošak režije) pa troškovi života postaju sve viši. Rastu i cijene različitih socijalnih usluga (zdravstvo, dječji vrtići, visoko obrazovanje, starački domovi) i njihova dostupnost postaje ograničena tek na one koji imaju novaca da si ih priušte. Na jednom polu akumulacija bogatstva, a na drugom polu akumulacije siromaštva, bijede i mizerije.
Zakon o radu u korist kapitala
Donošenjem novog Zakona o radu Kukuriku koalicija odlučila je napraviti još jedan odlučan korak u smjeru nesigurnije egzistencije i ozakonjenja izrabljujuće poslovne prakse, odnosno, eufemistički rečeno, fleksibilizacije radnih odnosa. Zakonom se promoviraju duže radno vrijeme (čak i do 60 sati tjedno), nesigurniji oblici radnih ugovora (šire mogućnosti agencijskog rada) te smanjuje mogućnost radničkog otpora. Radnici su prisiljeni u potpunosti se prilagoditi zahtjevima poslodavca u aspektu dnevne i tjedne satnice, neprestane fizičke raspoloživosti i ispunjavanja radničkih normativa. Vrijeme provedeno na poslu postaje tako krajnje nepredvidljivo i fluidno, amorfno i nedefinirano, maksimalno podvrgnuto potrebama reprodukcije kapitala. Život izvan radnog mjesta pod ovakvim uvjetima pojavljuje se tek kao nebitni egzistencijalni rezidual krajnje limitirane mogućnosti planiranja.
Dva stoljeća dugih i krvavih radničkih borbi u kojima su žene i muškarci ginuli za pravo na zasluženi odmor, radni dignitet i dostojanstven život, vlada na čelu sa tobožnjim socijaldemokratima odlučila je preko noći izbrisati. Činjenica da glavna koalicijska stranka u vlasti, SDP, ima u nazivu epitet socijal-demokracije nije čak niti ironična zanimljivost jer socijal-demokracija već odavno ne stanuje ni u europskim strankama s istim epitetom u nazivu.
No zato ovaj epitet otkriva izrazito licemjernu propagandnu kamuflažu što omogućuje istovremeno deklarativno zalaganje za radnička prava i njihovo bešćutno gaženje u praksi. Predizborni program Kukuriku koalicije, nazvan Plan 21, u poglavlju posvećenom radu i radništvu formulirao je izgradnju “socijalno-odgovornog društva, društva u kojem radnik nije roba i u kojem su rad i solidarnost visoko na ljestvici društvenih vrijednosti”, zahtijevalo se “društvo u kojem dominiraju socijalna solidarnost, osjećaj da svatko doprinosi zajedničkom naporu za opće dobro, ograničenje socijalne i ekonomske nejednakosti, zaštita ranjivih članova društva i suradnja socijalnih partnera”, te su koalicijski partneri zaključili da “takvo društvo ćemo i mi izgrađivati.”
Nešto dalje u istom poglavlju čak se promovirala i mogućnost radničkog participiranja i suodlučivanja, pa su koalicijski partneri navodili da se zalažu “za nove forme radničke participacije i njihovo ozakonjenje, vodeći se iskustvima država koje su na tom planu postigle najviše”. Naglašavali su “potrebu za pravednošću, socijalnom solidarnošću i dijalogom, radničkom participacijom i sindikalnim djelovanjem”, te su se zalagali za “pravo suodlučivanja, sindikalnoga i poslodavačkoga organiziranja, pravo na štrajk, pravo kolektivnoga pregovaranja i ugovaranja, osiguravanje socijalnoga minimuma dohotka, pravo na sigurne uvjete rada i zdravo radno okruženje, pravo na profesionalni razvoj i obrazovanje na radu, pravo na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje povezano s radom”, kao “sastavni dijelovima odnosa prema radničkim pravima”, te istaknuli “pravo jednakoga postupanja prema osobama različitog spola, odnosno zabrana diskriminacije i uznemiravanja ranjivih skupina.”
Tko pri zdravom razumu ne bi potpisao realizaciju ovih progresivnih ciljeva zaštite i promocije radničkih prava? No ovo nije prvi put da SDP predvodi koalicijsku vlast izborenu zalaganjem za socijalne principe, a evidentno provodi antisocijalnu politiku. Njihov prethodni mandat na vlasti nije rezultirao kažnjavanjem tada izuzetno aktualnog pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, završivši dubokim političkim razočaranjem. U međuvremenu se vodeći kadar stranke uvelike promijenio, ali politika pogodovanja kapitalu ostala je ista. Zapravo postala je gora jer svakim danom sve više pokazuju koliko nemilosrdna socijal-demokracija može biti prema onima čije interese nominalno zastupa.
Stoga ono što ne smijemo smetnuti s uma kada čitamo programe socijal-demokratskih partija, činjenica je da se u Europi već više od tri desetljeća striktno provode ekonomske politike neoliberalnog kapitalizma. Podjednako ih provode i socijal-demokratske i konzervativne stranke, djelujući kao produžena ruka korporativno-financijskih elita. Neoliberalna ekonomska politika zbog toga dovela je do jačanja moći financijskog kapitala (ali i trgovačkog), rezanja socijalnih usluga države blagostanja i podvrgavanja radnika sve većoj korporativnoj moći. Stoga izjava ministra gospodarstva da “poslodavci hrane svoje djelatnike” ne treba pretjerano začuditi jer takvo stajalište ima četrdeset godina dugu parlamentarnu povijest (neovisno o ideološkom predznaku) i u Europi i u svijetu. Njegove stavove dijele svi članovi vlade pokazujući koliko je moć kapitala politički prisutna u vlasti.
Vitka proizvodnja
Razarajuća transformacija proizvodnih odnosa od samoupravnih u kapitalističke prije skoro dvadeset i pet godina promovirala je kapitalistički način proizvodnje. Šok terapija privatizacije u vremenu ratnih operacija i eskalirajućeg nacionalizma reducirala je mogućnost otpora i radnike ostavila politički i socijalno obezglavljenima na brisanom prostoru nepovoljnih globalnih rekonfiguracija. Radnici su prestali biti samoupravljači, tvornice su preko noći došle u ruke politički odabranih kadrova, a onda su ubrzo nestali i iz jezika, postali su djelatnici. Njihova prava u međuvremenu su se našla pod kontinuiranim pritiskom socijalno devastirajućih politika. Prisiljava ih se na rijetko plaćene prekovremene sate, uvjetuje nesigurnošću privremenog zapošljavanja, ucjenjuje otkazom u slučaju sindikalnog organiziranja, obvezuje na potpunu radnu raspoloživost. Ukratko, radnik se u potpunosti podvrgava logici komodifikacije i iscrpljuje do iznemoglosti. Nije čudno da mnogi izgube razum u takvoj situaciji, uzvrate nasiljem prema nedužnima, drugim radnicima, nepoznatim licima, djevojci, ženi. Nezaustavljivo rasprsnuće nagomilanog psihičkog pritiska ispisuje najtragičnije socijalne epizode, otkrivajući u pozadini nepodnošljivi despotizam akumulacije kapitala.
Potreba prilagođavanja reprodukciji kapitala naročito dolazi do izražaja u vremenu krize kada profitni tokovi poduzeća dolaze pod iznimni tržišni udar čime raste potreba održavanja njihove stabilnosti. U takvim se okolnostima od radnika očekuje da se prilagode volatilnim tržišnim signalima, očekuje se adaptacija na nepredvidljiva kretanja kapitala. Radnik mora pristati ne samo na manja prava u proizvodnoj sferi, već mora razumjeti i prihvatiti da kriza u proizvodnoj sferi donosi i urušavanje socijalne usluga države, on mora prihvatiti da je štednja u javnim financijama nužna za održavanje stabilne cirkulacije i akumulacije kapitala, pogotovo u uvjetima financijalizirane ekonomije. Od radnika se, u konačnici, očekuje da se identificira s kapitalom.
Socijalizam ili barbarstvo
Budući da radnici ne kontroliraju kapital već se samo prilagođavaju na njegovo kretanje, akcija je sindikata vrlo limitirana unutar takvog sistemski zadanog odnosa. Sindikatima kao jedini efektivni način borbe ostaje nužnost slamanja sve tješnjeg sistemskog obruča akumulacije koji radnicima svakodnevicu čini nepodnošljivom. Stoga jedino kroz uspostavu kontrole nad cirkulacijom i akumulacijom kapitala radnici mogu početi vršiti dekomodifikaciju vlastitog rada i povratiti izgubljeni socijalni dignitet. Pristajanje sindikata na kompromis sa vlasnicima kapitala bez realnog mijenjanja odnosa moći rada i kapitala ne može trajati dugo jer bogatstvo je moć, a stoljetna iskustva kapitalističkog načina proizvodnje pokazuju nam da je to moć u funkciji opresije i degradacije radničke svakodnevice. Koncentracija kapitala u najužim klasnim ešalonima pojačava njegovu političku i klasnu moć, dok politička i klasna moć najširih klasnih ešalona postaje zanemariva.
Ne preostaje nam drugo nego se za početak suočiti s ovom surovom realnošću života pod kapitalom, osvijestiti njezine posljedice i bez izbjegavanja odgovornosti razmisliti i odlučiti kakvo društvo doista želimo graditi i kakva će biti naša uloga u tom društvu. I onda djelovati u skladu s tim uvjerenjima. Hoćemo li graditi društvo prožeto okrutnim izrabljivanjem, destruktivnim egoizmom, depresivnim otuđenjem i socijalnom degradacijom? Ili društvo temeljeno na principima klasne solidarnosti, socijalne jednakosti, emancipacirane slobode i kolektivne pravednosti? Prvo društvo nam je poznato. Graditi drugo postaje jedini izazov vrijedan borbe.