Interpretiramo građansku neposlušnost radnika s početka 20. stoljeća na primjeru osječkoga štrajka iz 1905. godine, u kojem je ubijen radnik Srećko Kulundžić kao prva radnička žrtva u Hrvatskoj
Prema definiciji Johna Rawlsa građanska je neposlušnost javno, nenasilno i svjesno kršenje zakona s ciljem mijenjanja zakona ili vladine politike. U članku Građanska neposlušnost u suvremenoj političkoj teoriji Vladimir Pavičević navodi kako “građanska neposlušnost predstavlja onaj segment principa građanstva koji građaninu daje pravo da na ‘izvanpravni, nelegalni’ način reaguje u odnosu na državnu vlast”.[2]
Saša Šegović navodi dvojaki odnos između vlasti i građana, koji, s jedne strane, podrazumijeva konformizam dok se, s druge strane, građanin može usprotiviti vlasti što rezultira građanskim neposluhom.[5]
Među najpoznatije primjere građanske neposlušnosti ubrajaju se studentski prosvjedi protiv rata u Vijetnamu, pokret za građanska prava koji je predvodio Martin Luther King, djelovanje sindikata u San Salvadoru šezdesetih godina 20. stoljeća itd. Rezultati su građanskog otpora, između ostalih, skraćivanje radnog vremena, nezavisnost Indije 1947. te ostvarivanja prava glasa za žene.
Postoje dvije doktrine unutar kojih se proučava građanski neposluh u okviru ustavne predstavničke demokracije – liberalna i republikanska doktrina. Liberalna doktrina građansku neposlušnost opravdava samo u slučaju uskraćivanja određenoga prava dok republikanska doktrina promatra građansku neposlušnost kao svrhu daljnje demokratizacije civilnog društva.
Građanski je neposluh usmjeren prema specifičnom zakonu, tj. određenoj odluci koju je donijela politička elita. Često se uz građansku neposlušnost vežu pitanja poput legitimnosti građanskog neposluha, kada je građanski neposluh moralno opravdan te kada on prelazi granice i počinje osporavati načela ustavnog poretka.
Među najpoznatije teoretičare građanske neposlušnosti ubrajaju se, između ostalih, Jürgen Habermas, Ronald Dworkin, Henry David Thoreau te, prethodno spomenuti, John Rawls. Rawls, kao predstavnik liberalne doktrine, u svojoj knjizi Teorija pravde navodi nekoliko elemenata koji moraju biti ispunjeni da bi građanska neposlušnost bila opravdana.6 Naime, građanski neposluh može predstavljati legitimnu akciju samo ako se radi o uskraćivanju pravde koju je počinila izabrana demokratska većina. Između ostalog Rawls ističe kako protest treba ograničiti na slučajeve jasnih nepravdi.
Pitanje koje je povezano s građanskim neposluhom čini i pitanje opravdanja njegova čina. U članku Parlamentarna demokracija i granice legitimiteta građanskog neposluha Elvia Baccarini navodi kako je jednostavnije opravdati građanski neposluh u okvirima “otuđene partitokracije”.[7]
Građanska se neposlušnosti veže i uz nenasilni otpor. Promatrajući građansku neposlušnost u okvirima nenasilnog otpora, Gene Sharp razlikuje tri razine nenasilne akcije. Uz proteste i nenasilne intervencije navodi i ekonomsku nekooperativnost u koju ubraja i radničke štrajkove.8
Štrajkovi nastupaju kada su ljudi prisiljeni braniti dignitet svoga rada. Takvi su radnici zbog neisplate plaća ili zbog gubitka posla prisiljeni djelovati na “svoju ruku”. Milan Mesić u članku Legitimnost građanske neposlušnosti navodi da je u takvim okolnostima narušeno njihovo povjerenje u regularne institucije.9
U ovom članku nastojim predstaviti građansku neposlušnost radnika s početka 20. stoljeća na primjeru osječkoga štrajka iz 1905. godine, u kojem je ubijen radnik Srećko Kulundžić kao prva radnička žrtva u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, radnički su štrajkovi, i uopće okupljanja radnika, smatrani ilegalnim akcijama. Pritom ću radničku neposlušnost prikazati kroz borbu za pravo na slobodno okupljanje i borbu protiv nasilja redarstvenih vlasti.
Borba radnika i više je nego aktualna, a zbog odnosa vlasti prema neposlušnim radnicima može nam se učiniti kako je posrijedi svojevrsni radnički déjà vu, ako pogledamo štrajkove grčkih ili španjolskih radnika.
Radnička je borba u vrijeme recesije postala ponovno top tema, jer su upravo mjere štednje, koje su nametnute kao neophodne kako bi se izašlo iz krize, usmjerene na smanjivanje radničkih prava, koja su izborena prošloga stoljeća. Stoga se ponovno aktualiziraju pitanja oko načina radničke borbe, koja se pojavljuju u okviru onoga što vlast često naziva ilegalnim štrajkom. U kontekstu navedenoga postoji određena skepsa po pitanju stupanja radnika u štrajk; međutim povijest nam pokazuje kako je upravo radnički štrajk, koji je teško izboren u okviru izrazito represivnog sustava, nasljeđe koje radnici 21. stoljeća ne smiju prokockati pod pritiskom vladajućih, uz izgovor sada nije vrijeme.
Početak radničke neposlušnosti Opisujući uvjete u kojima su radnici obavljali svoj posao, brodski učitelj Miloš Krpan u članku Stanje radnika, koji je objavljen u Slobodi 1895. godine, iznio je primjer stanja radnika u Brodu na Savi.[11] Krpan navodi primjer Zvjernice blizu kolodvora u kojoj izrabljivanje i mučenje radnika prelazi svaku čovječnost. “U ljetno doba počimlje radnja u slaganju, iztovarivanju duge i pol tri ure uzoru, a svršava u pol devet uri na večer a u podne je odmor dok se sažvače kora kruha. (...) Koji siromah zakasni (...) izključen je bez milosrdja od posla. Daklem 17 sati mukotrpnog rada na dan za kukavnu plaću.”[14]
Radno vrijeme nije bilo zakonski regulirano, stoga su radnici u osječkoj tvornici Povischil i Kaiser radili i do 14 sati dnevno. U osječkoj su staklani radnici radili dan i noć, a bila su zaposlena i djeca od 8 godina. Radnici su na svojim radničkim skupštinama iznosili tešku situaciju na radnom mjestu. Tako je jedan radnik, na skupštini održanoj travnja 1895. godine, rekao kako u parnom mlinu Krauss, u Osijeku, radnici nose vreće od 127 kg kroz dvanaestosatno radno vrijeme, pri čemu je jedan radnik smrtno stradao.[15] Čak niti u takvim slučajevima vlasti nisu reagirale niti je poslodavac takve slučajeve prijavljivao redarstvenoj vlasti. Radnici su često bili novčano kažnjavani i zbog najmanje sitnice što je poslodavcima omogućivalo sniženje nadnice.
Kako bi primirila sve jači i organiziraniji radnički pokret, vlast je 1891. godine donijela prvi zakon o osiguranju radnika.
Osim vlasti, radnicima se suprotstavilo i građanstvo. Tako je građanski tisak pisao kako “unatoč opravdanosti radničke borbe za poboljšanje materijalnog im prava” njihova borba u “ovom trenutku” nije primarna. Stoga je Narodna obrana (građanske novine) pisala: “Pitanja o socijalnim reformama (....) današnje hrvatsko družtvo nije tomu poslu doraslo, a niti naše zakonodavstvo (...)”.[16]
Eric Hobsbwam navodi 1830. godinu kao godinu rađanja radničke klase, koja tada postaje novi politički subjekt. Iako su industrija i građansko društvo promijenili zakonitosti napredovanja na društvenoj ljestvici, radnici su ostali “prikovani” za dno.
Počeci radničke neposlušnosti sežu u prvu polovicu 19. stoljeća. Uz pojavu radničke neposlušnosti vežemo zahtjeve engleskih radnika (1834.) za humanije uvjete rada u tvornicama – čartistički ustanak. Svoje su zahtjeve radnici pokušali ostvariti nenasilnim metodama. Stoga su svoje zahtjeve formulirali u dokumentu pod naslovom People’s Charter. Osnovni je oblik djelovanja bio prikupljanje potpisa na peticijama kojima su se čartisti obraćali britanskom Parlamentu. Dva puta su stupili u generali štrajk, međutim vlast ih je uspjela ugušiti.
Na prostoru Hrvatske prema krutoj zakonskoj regulativi radnicima nije bilo dopušteno okupljanje. Ipak su u početku radnici, uz strogi nadzor vlasti, održavali radničke skupštine na kojima su iznosili zahtjev za slobodno okupljanje bez “ikakove oblastne dozvole”. U drugoj polovici 19. stoljeća, zabilježeni su prvi veći štrajkovi poput štrajka zagrebačkih tipografa (1872.), štrajka stolarskih radnika u Osijeku (1904.) ili štrajka stolarskih radnika “Slavonije” u Brodu na Savi (1904.). Radnici su, između ostaloga, zahtijevali skraćivanje radnog vremena s 12 na 10 sati.
Unatoč službenoj politici, radnici nisu posustali, nego su sa sve većom energijom i neposlušnošću tražili ostvarenje svojih prava. Iako strogo zabranjeni, radnički su štrajkovi postali sve učestalija pojava.
Neposlušni radnici Početak radničkog djelovanja vežemo, osim uz određena potporna društva, uz organiziranje radničkih skupština. U početku su takve skupštine bile ilegalne, ali u svrhu smirivanja neposlušnih radnika, 1875. godine donesen je Zakon o pravu sakupljanja. Prema novom zakonu radnici su se mogli sakupljati na sastancima, samo ako su svi sudionici bili osobno pozvani od strane sazivača. Svaka takva skupština trebala je biti prijavljena gradskim vlastima te se mogla održati jedino u slučaju da su ih navedene vlasti odobrile.
Radnici nisu pristali na takva zakonska ograničenja te su odgovorili učestalijim štrajkovima. Jedan od najvećih štrajkova zbio se u Osijeku sredinom travnja 1905. godine kada su stolarski radnici u tvornici Pavischil i Kaiser pokrenuli štrajk. Prema pisanju osječke Narodne obrane do štrajka je došlo zbog neispunjenja radničkih uvjeta vezanih uz “radničku organizaciju i solidarnost”.[17] Iste su novine upozoravale kako “[p]riepori izmedju radnika i poslodavaca, koji od dana do dana sve više rastu, ne mogu se riešavati jednim potezom pera niti izpisivanjem, kojekakvih zastarjelih već naredaba i zakonskih propisa”. Radnici su se sve glasnije počeli buniti zbog ograničavajućega zakona o pravu sakupljanja, zahtijevajući pravo na javno i slobodno okupljanje, bez predstavnika vlasti.
Međutim poslodavci, uz pomoć gradske vlasti, nisu htjeli prihvatiti radničke zahtjeve. Radnici, koji su bili u štrajku, okupljali su se u štrajk-logoru. Štrajk-logor bio je naziv za okupljalište štrajkaša; najčešće se radilo o gostionici. Tako su se radnici tvornice Pavischil i Kaiser okupili u Bisserovoj gostionici, u Strossmayerovoj ulici.
Početkom svibnja gradske su vlasti odlučile kako nema pomaka u pregovorima između radnika i poslodavca te kako nema niti potrebe za daljnjim okupljanjem radnika u štrajk-logoru. Radnici pak, s druge strane, nisu htjeli mirno prihvatiti ovakvu odluku gradske vlasti. Stoga su ujutro 9. svibnja počeli napuštati svoja radna mjesta, izlazeći na ulice, unatoč zabrani okupljanja na ulici.
Tijekom štrajka grad je bio paraliziran. Prema novinskim izvještajima grad je opustio. Gostionice su morale biti zatvorene, a gradom su patrolirali vojni odredi. Radnici su uspjeli onesposobiti javni život grada.
Unatoč zabranama radnici su se i dalje okupljali. Stoga je gradska vlast pozvala oružništvo (vojsku) u pomoć. Ubrzo je došlo do sukoba radnika i vojske. U sukobu je stradao 17-godišnji Srećko Kulundžić – prva “radnička žrtva” u Hrvatskoj.
Možemo zaključiti kako se početni štrajk stolarskih radnika pretvorio u sukob radništva s policijom radi prava na okupljanje i sastajanje; time je radnički čin dobio karakter “veće” borbe. Štrajk radnika bio je motiviran lošom javnom politikom koja je gušila slobodu izražavanja i zaštitu radnika.
Kako je radnički štrajk-logor bio zabranjen, radnici su odlučili organiziranjem povorke kroz grad prisiliti gradske vlasti da promijene odluku. Cilj je građanskog neposluha radnika, koji se manifestirao okupljanjem na ulici, unatoč zakonskoj zabrani, bio jasno definiran – borba za pravo na javno i slobodno okupljanje. Radnici su iskazali svoj neposluh kako bi ispravili nepravednu politiku uskraćivanja prava.
Uvjeti za građanski neposluh radnika Prema Rawlsu uvjet za građanski neposluh čini kršenje temeljnih ljudskih prava; tada neposluh iz njega crpi svoj legitimitet. Međutim Rawls ne smatra da je zakonska nepravda dovoljna za pokretanje građanske neposlušnosti. Za razliku od njega Dworkin tvrdi kako ne postoji “opća dužnost pokoravanju zakona u svim slučajevima”.[18]
Za razliku od njih, Hannah Arendt, predstavnica republikanske doktrine, smatra kako uvjet građanske neposlušnost nastaje onda kada “je značajan broj građana postao uvjeren da (...) se o nedaćama ne želi slušati i nešto poduzeti”.[19]
U slučaju osječkih radnika građanski je neposluh uvjetovan “društvenim interesima i lošom javnom politikom”. Ako promotrimo širi kontekst radničkog pokreta, možemo ustvrditi kako je on uvjetovan i željom za političkom participacijom. Naime, radnici smatraju kako je nepravedno da samo “ljudi u frakovima” mogu sjediti u Saboru.
Izlazak osječkih radnika na ulice svibnja 1905. godine može se interpretirati kao “javno, nenasilno i svjesno kršenje zakona s ciljem mijenjanja zakona ili vladine politike”. U konkretnom se slučaju radilo o promjeni Zakona o pravu sakupljanja i nasilnoj politici redarstvenih vlasti.
Tako Vitomir Korać u knjizi Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine navodi kako se “[o]vdje nije radilo o spontanom izljevu ogorčenja neorganizovanih radnika već o svjesnom otporu organizovanih radnika protiv nasilja policajnih vlasti”.[20]
Svojom neposlušnošću radnici su bili pokretači društvenih promjena, tj. svojim su akcijama uspjeli unaprijediti ne samo svoj društveni položaj, nego i društvo u cjelini. Adolf Kirch, jedan od radničkih vođa u Osijeku za vrijeme štrajka, istaknuo je na 3. partijskom kongresu u Zagrebu kako “[o]d doba pak štrajka ima policija pred radničkim pokretom dužni rešpekt”.21 Prema toj izjavi možemo zaključiti kako su osječki radnici taj cilj barem djelomično ostvarili.
Kako su radnici svjesno izvršili čin građanske neposlušnosti tako su bili i svjesni kazne za svoju akciju. Teorija građanske neposlušnosti posebno naglašava dio prihvaćanja posljedica za sudjelovanje u akcijama građanske neposlušnosti.
Posljedice neposlušnosti Na primjeru osječkih radnika vidljivo je da su oni svjesno prekršili Zakon o sakupljanju i da su sukladno tomu bili svjesni zakonskih sankcija. Radnici, ali i velik dio stanovništva koji nije sudjelovao u okupljanju, uhićeni su i izvedeni pred sud. Tužiteljstvo je inzistiralo na dvjema točkama optužbe. Prva je točka sadržavala optužbu “zločinstva ustanka”, tj. kako su radnici nasilnim putem htjeli ostvariti svoja “tobožnja prava”. Druga je točka obuhvaćala postojanje urote, tj. dogovora radnika o prestanku rada.
Branitelji su inzistirali na problemu dovođenja vojske te na upotrebi “golih sablji” protiv nenaoružanih radnika. Optužba je odgovorila kako je vojska bila prisiljena upotrijebiti silu jer su radnici na njih krenuli “kamenjem” i nisu se htjeli povući unatoč upozorenju redarstva i vojske.
Tijekom suđenja optužba je inzistirala na dogovoru radnika da putem sile ostvare pravo na štrajkaški logor. Prema izvještaju Gradskog poglavarstva “štrajkajući radnici sastajali se svaki dan u svom lokalu te su tamo prema povjerljivim vijestimi držali govore kojima se radnike voljne ići u posao odgovarali i na odpor daljni poticali”.[22] Stoga je optužba radnike željela kazniti prema Kaznenom zakonu dok je obrana tvrdila kako se radnike, ako se utvrdi da su krivi, treba kazniti protiv kršenja Zakona o pravu sakupljanja.
Kao dokaz o postojanju “radničke urote” upotrijebljeno je svjedočenje gradskog kapetana Eugena Gayera. Zamjenik državnog odvjetnika Car u svom je izlaganju rekao: “Čuli smo ovdje od svjedoka gradskog kapetana g. Gayera i redarstvenog kapetana Bacha, da je poglavarstvu povjerljivim putem 8. V. na večer saobćeno da su se radnici uslijed svega toga opet sastali u skupnom lokalu i tamo zaključili, pošto im nije dozvoljen štrajk-logor, da će idućega dana ujutro, istina, svi doći na posao, ali nakon nekog vremena prestati raditi, da će se odmah sastati u masu svi zajedno, i da će ta masa onda ostenativno poći pred Gradsko poglavarstvo i tude demonstracijom zahtievati od gradskog načelnika, odnosno poglavarstva ponovnu dozvolu štrajk logora.” To je bio glavni dokaz optužbe da su se radnici sastali i na tom sastanku donijeli odluku o štrajku koji je počeo idući dan.
Branitelji su odgovorili kako “[o] dogovoru ne može biti govora, kao što ni o tom, da su radnici, a naručito obtuženi imali nakanu silom se oprieti poglavarstvu”.
Što se tiče zahtjeva radnika za dozvolom otvaranja štrajk-logora prema iskazu gradskog kapatana “[š]trajk-logor više nije imao smisla, jer i radnici i tvornica očitovali su, da neće popustiti, a štrajk-logor ima samo tako dugo smisla, dok postoje mogućnost, da će izmedju stranaka doći do sporazuma, što je u nazočnom slučaju izključeno”.
Branitelj Kovačević u svom je izlaganju također upozorio na nevjerodostojnost svjedoka optužbe. “Koliko ti svjedoci vjere zaslužuju, dokazuje i to, što je isti svjedok uviek tvrdio, da je imao sukob sa Krempelhofferom, a na razpravi, kad se je pozvao, da pokaže na Krempelhoffera, pokazao je na Škrbca.”
Što se tiče ubojstva Srećka Kulundžića, optužba je tvrdila da se radi o samoobrani. Naime, prema optužbi, ophodnja se sakrila u kuću u Ružinoj ulici br. 72 gdje je čekala pomoć. Međutim, “[p]omoć nije došla, ali u dvorište provalio je i biesno navalio Kulundžić, koji je imao u ruci dosta zamašan i ovelik kamen, a razdražena svjetina bacala je uz zaglušnu galamu kamenje na unutarnja vrata, da je pozicija redara i oružnika bivala sve opasnija, i Žegarac u času, kad je Kulundžić bio 5 – 6 koraka od vrata i zamahnio kamenom prema obhodnji u tom najkritičnijem momentu učini potrebu oružja, izpali hitac i pogodi ga u čelo, te se mrtav svali na zemlju”.
Sredinom lipnja donesena je presuda. Prema izvještaju Narodne obrane, broju od 23. lipnja 1905., “[s]udbena dvorana dubkom je puna obćinstva, prisutni su obtuženici i njihovi branitelji i zastupnik obtužbe te uslied grobne tišine ulazi senat...”. U takvoj je atmosferi dvanaestero neposlušnih građana osuđeno na zatvorsku kaznu “teške tamnice”, a neki su osuđeni i na “teški post”. Četvorica optuženih su oslobođeni.
U osvrtu na generalni štrajk i suđenje Narodna obrana piše kako su izbile pojave, “koje nas moraju težko zabrinuti”. “Iz ciele razprave proizažlo je nepobitnom jasnoćom, da generalni štrajk nije bio naperen proti poslodavcima, niti je buknio radi kakovih materijalnih zahtieva radnika, nego da je bio naperen proti samom redarstvu”.
Od 1905. do Grčke i Španjolske Prema već istaknutoj Rawlsovoj definiciji građanskog neposluha kao “javnog, nenasilnog i svjesnog kršenja zakona s ciljem mijenjanja zakona ili vladine politike”, akcija osječkih radnika može se promatrati u okvirima građanske neposlušnosti. Prije svega akcija je bila javna (održavala se na gradskim ulicama), nenasilna (o čemu svjedoče natpisi u novinama) i svjesna (radnici su bili upoznati s odredbama o okupljanju). Cilj akcije bio je mijenjanje Zakona o pravu sakupljanja i represivne redarstvene politike.
S vremenom se radnička borba institucionalizirala pa je radnicima priznato pravo na štrajk i ostali oblici neposlušnosti. Međutim i danas svjedočimo slučajevima (Grčka, Španjolska) kada otuđena partitokracija, uz potporu izrazito represivnih mjera policije, često uz prijetnju izvođenja vojske na ulice (bivši talijanski Mario Monti sredinom je 2012. godine izjavio kako postoji plan izvođenja vojske na ulice u slučaju nasilnih prosvjeda) pokušava suzbiti radničku neposlušnost, ponavljajući mantru vladajućih s početka stoljeća kako sada nije trenutak za radnička pitanja, proglašavajući štrajkove radnika ilegalnim. Ovo je možda najprikladnija situacija za prisjećanja kako je povijest život pamćenja i učiteljica života kao i glasnica starine koju ne smijemo ignorirati.