Radnička nečist

Prošlo je gotovo godinu dana od Operacije grad. Jedna stara tvornica ponudila je tada svoje gostoprimstvo mnogim neovisnim umjetničkim i kulturnim inicijativama koje su ujedinjene demonstrirale javnosti ne samo svoj rad nego, prije svega, sposobnost zauzimanja jedne simboličke ruševine u srcu jednog društva. Taj događaj kao da je poprimio oblik nekog obećanja: da mjesto pregaženo neumoljivim ekonomskim preobrazbama, može postati mjestom preobrazbe oporog fizičkog rada u san svake aktivnosti – u kolektivnu igru. Dok smo u jednoj prostoriji mogli tako slušati beogradske Škartovce sa svojom veselom i složnom radničkom pjesmom, već u susjednoj zgradi mogli ste gledati video francuskih medijskih umjetnika i aktivista o logici kapitala. Iako znamo da nema više lokomotive povijesti i njezine dijalektike koja bi jednim potezom radnike pretvorila u bezbrižne umjetnike, ništa ne priječi da se ta preobrazba ipak povremeno uprizori. No, ono što to uprizorenje čini opasnim ili bezazlenim po povijest jest njegov svršetak koji pred novim obećanjem, prednost obično daje melankoliji.

Virtualni i pravi radnici

Tako je bilo i s Operacijom grad. Nakon raznovrsnih estetiziranja “plamenih zora”, donekle ujedinjena neovisna kulturna scena nakon samo nekoliko mjeseci, na ulici nije uspjela prepoznati prave radnike. Hrabar pokušaj radnika Tvornice duhana Zagreb da u svojoj tvornici uspostave samoupravu i time naprave presedan koji bi mogao pomoći mnogim drugim radnicima da isto naprave u svojim tvornicama koje se gase, odbijao se naprosto kao pravno neutemeljen, a na kraju i kao sulud pothvat. Pravo kao melankolija. Štoviše, svako priklanjanje radnicima, moglo se čuti, bila bi puka propaganda duhanske industrije. A nakon što su se na licu mjesta pojavili neki haespeovci ili lokalni župnik koji su im dali svoju podršku, radnici su izgleda postali odviše ideološki prljavi da bismo zajedno s njima marširali ulicama. Pravo više nije bio problem. Ionako znamo da je ono samo izlika da samo ostanemo na svome mjestu. Ono je izlika i tomu da u svakom društvenom fenomenu ne vidimo ništa više do socijalnih pozitiviteta, uobičajenog uličnog mrmljanja i žamora bez značenja. Slično su doživljene i radničke parole koje nisu bile izvađene ni iz kakvih prikladnih marksističkih tekstova, nego su bile skrparene od običnih zahtjeva za pravdom, narodnih poslovica i popularnih poziva na solidarnost i osvetu (tipa “svi smo mi...” i sl.). Moglo se tu naći, osobito pred samom tvornicom, i parola ispisanih na križevima ili zastavama. Nije im, na žalost, nitko rekao da time samo odbijaju prosvijećenu, politički osviještenu, kulturnu elitu.

Protesti i radnici po mjeri elite

Kakve proteste odnosno radnike zapravo želi ta elita? Oni, naravno, najprije moraju imati prepoznatljiva radnička obilježja. Plavi kombinezon, ako je moguće, a onda snažne i prljave ruke. Moraju poznavati temelje marksizma i zakone historijskog materijalizma. A da bi njihovi zahtjevi bilo prepoznati kao takvi, najbolje je da čitaju kakve progresivne novine (kada nema više Arkzina, hajde neka to bude Zarez). Oni političkim subjektom mogu postati naime samo pomoću tuđih riječi. Jer radnik je radnik, a intelektualac je intelektualac. Jer društvena nejednakost najprije počiva na vječnom ponavljanju trivijalnih tautologija, a tek onda na ekonomskoj disproporciji.

Dok je nekadašnji, jugoslavenski reprezentacijski aparat radnike ideološki čistio, i onako počešljane stavio na novčanicu, danas su oni nečist s kojom nitko ne želi imati posla. Najmanje zagovornici socijalne države ili diktature proletarijata (ako takvih danas uopće ima). Jer jedino obećanje koje prosvijetljena kulturna elita može prihvatiti jest da će ta nečist za njih i dalje raditi.