Gledajući hrvatske medije čini se da radnika jednostavno nema, no polako se pojavljuju inicijative koje ih nastoje izvesti na vidjelo
Najprije, ovo bi morao biti komentar bez sentimenata: bez pozivanja na socijalno porijeklo, bez iritantne nostalgije, bez popističke simbolike koja tobože dodatno legitimira i, svakako, bez mitologije koja bezrezervno otupljuje. Situacija je kritična i sentimentima nema mjesta.
Razlog je očevidan: radi se, naime, o radnicima, radništvu ili radničkoj klasi – već leksički izbor legitimira poziciju koju zauzimamo kad te imenice ili sintagmu potežemo u govoru i uvlačimo u svakodnevnu raspravu – radi se, dakle, o višestruko prezrenom subjektu, o prebrisanom kolektivnom akteru u svim domaćim tranzicijskim procesima, o nekadašnjem mnoštvu brutalno zgaženom kapitalističkom kontrarevolucijom. Riječ je o onima koji su, kako čuvena pjesma kaže, isprva bili ništa s dobrim izgledima da postanu sve ili, konkretnije, u našim okolnostima, bili jednom polunetko i polunešto da bi u međuvremenu postali nitko i ništa.
Radnika jednostavno nema Ako medijski život predstavlja neki oblik dokaza da nešto doista živi (a takvi su kriteriji, nažalost, na snazi), radnicima je zbilja davno odzvonilo. Pojavljuju se povremeno tek kao skandal, kao sporedni likovi investicijskih drama i bezimeno topovsko meso silnih pretvorbi i privatizacija. Ima, na primjer, na Hrvatskoj radioteleviziji čitav spektar politički-korektnih specijaliziranih emisija o svemu što podnosi minimalnu definiciju socijalnog identiteta: ima i djece i životinja, i etničkih manjina i treće životne dobi, i branitelja i znanstvenika, i dijaspore i bolesnika, i obrtnika i partnera, i banaka i poduzetnika, i vjernika i potrebitih, ali radnika – njih jednostavno nema. Kao da su nestali, kao da su se tranzicijom usput pogubili, kao da ih se preskače jer se osjeća da mogu biti i smetnja i prijetnja.
Nema ni institucije radničkog pravobranitelja, niti emisija o radnom pravu, a činjenica da netko tri mjeseca za svoj rad nije dobio plaću obično se medijski fokalizira kroz poduzetničko-vlasničku figuru i ispada dovoljno apstraktnom i socijalno aseptičnom, kao onaj sat koji odbrojava posljednje sekunde pred početak Dnevnika, da zapravo ne dira nikog. Solidarnost netko mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili meritum stvari.
Možda je posrijedi tek glupost, a možda je negdje na početku novoga kapitalističkog života sastavljen hegemonijski ugovor koji kontinuirano povećava kapacitet bešćutnosti u zajednici i zatvara oči, uši i usta kad su posrijedi prava izborena ustrajnom borbom u davnim i zaboravljenim radničkim bitkama. Odricanje izborenih i zajamčenih prava tumači se danas globalno kao jedino rješenje, iako je zapravo dio problema, štoviše: njegova srž. Kome danas nešto znači osmosatni radni dan, plaćeni prekovremeni sati, stalni radni odnos, topli obrok i naknada za prijevoz, kad je sve to na bubnju jer su se veliki dečki negdje 2008. globalno malo zaigrali pa sad štetu treba bešćutno sanirati na nekoj drugoj, poznatoj adresi, a male postkolonijalne državice, kakva je na primjer Hrvatska, izgubljene u slijepoj ulici krize slijede to rješenje, ponavljam, kao da je rješenje a ne dio problema, štoviše: njegova srž.
Spomenut ću samo jedan primjer koji, iako posuđen iz repertoara britanske varijante recentne krize, zbog podudarnosti u ekonomskoj logici uvelike oslikava i domaći tranzicijski trenutak. Naime, radnici svake godine britanskim poslodavcima daruju 29 milijardi funta besplatnog rada tako da što im ovi jednostavno ne plaćaju prekovremene sate. Taj višak vrijednosti cijedi se iz radnika tržišnom disciplinom – prijetnjom nezaposlenošću ili smanjenim izgledima za napredovanje. Prekarijat svih zemalja odriče se naplate odrađenog samo da bi mogao uživati u ekskluzivnoj povlastici vlastite prekarnosti. Solidarnost netko mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili meritum stvari. Trebaju nam drukčiji sindikati, čuje se sve glasnije s različitih strana.
Mapiranje prebrisane prošlosti Postoje, međutim, i bolje vijesti, i rijetko se gdje mogu čuti. Pomodnim žargonom rečeno, radi se o aktualnoj lokalnoj kartografiji područja borbe, mapiranju pozicije koju su službeni kartografi prebrisali i isključili. O čemu je riječ?
Vijest prva. U subotu 17. studenog Mladi antifašisti Zagreba i Muzej kvarta udruge Kontraakcija, organizirali su Marš solidarnosti “Zauzmi, obrani, proizvodi!” koji je završio tribinom “Deindustrijalizacija i radnički otpor” u Kulturnom centru Peščenica. Ruta marša vodila je otuđenim prostorima grada, odnosno nekadašnjim proizvodnim pogonima koji su u međuvremenu izgubili primarnu funkciju i zaživjeli kao žetoni na tržištu nekretnina. Naime, privatizacija društvenog vlasništva dovela je do deindustrijalizacije na cijelom zagrebačkom području, osobito na Peščenici, nekoć industrijskom srcu grada, gdje je svojedobno radilo preko 60.000 ljudi. Činjenice su poznate: proces otimanja sredstava za proizvodnju pratilo je gašenje radnih mjesta i golem rast nezaposlenosti. Prerađivačka industrija u gradu je ili propala (Prvomajska, Jedinstvo, Naprijed, Zagrepčanka, Šavrić, TDZ...) ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima (Končar, Tesla, RIZ...). Proces je bio razoran, a u većini privatiziranih, kao i novoosnovanih poduzeća, radnička prava i utjecaj radnika na politiku poduzeća svedeni su na minimum. Međutim, dodaju organizatori, privatizacija ni nakon 20 godina nije završena. Tek slijedi udar na energetski sektor, kao i nekretninske špekulacije nekadašnjim privrednim zemljištem. Socijalni status bivših radnika je pritom zanemaren, društveno tkivo zajednica formiranih oko lokalnih pogona planski razgrađivano, a solidarnost među radnicima sustavno dotučena.
Vijest druga. Prije nekoliko mjeseci u Zagrebu je osnovan Centar za radničke studije, skraćeno CRS. Posvećen je teorijskoj problematizaciji intelektualne i političke praznine koju je otvorilo “čišćenje” akademskog prostora i javnih rasprava od svih ostataka marksističke teorijske tradicije, i njezinom, kako odmjereno stoji u dokumentima, bar djelomičnom ispunjavanju. CRS-ovci primjećuju da je odbacivanje marksizma kao kritičke teorijske tradicije imalo dalekosežne posljedice na oblike što su ih rasprave o dramatičnim socioekonomskim i političkim transformacijama poprimile zadnjih desetljeća. Restauracija kapitalističkih odnosa u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim državama, primjećuju dalje, odvijala se u uvjetima u kojima je marksizam bio temeljito ušutkan i ideološki “neutraliziran”. Intelektualno brisanje marksizma kao sistematične kritike kapitalističkih društvenih odnosa omogućilo je gotovo potpuno ideološko zamagljivanje socijalno pogubnih učinaka restauracije kapitalizma. Privatno vlasništvo i tržište, kao dominantne institucije društvene regulacije, postali su stoga politički ideal i neupitna osnova organizacije društvene proizvodnje i distribucije. CRS je osnovan s ciljem aktivnog suprotstavljanja tim dobro utvrđenim trendovima i želi doprinijeti reafirmaciji nedogmatske, kritičke i nesektaške marksističke tradicije u Hrvatskoj i široj regiji, s posebnim naglaskom na reafirmaciji marksističke kritike političke ekonomije.
Vijest treća. CRS je već organizirao odnosno suorganizirao dva relevantna skupa: najprije prije mjesec dana konferenciju “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”, posvećenu, najsažetije, kapitalističkim procesima u postjugoslavenskom stanju s marksističkog stajališta, a zatim, prošli vikend, zajedno s Multimedijalnim institutom i Pravom na grad, još jednu, naslovljenu “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara”. Polazište potonje bila je analize geneze i trenutnog stanja krize, njezinih posljedica po sferu rada, po javni sektor i različita netržišna dobra. Raspravljalo se o smjerovima političkog djelovanja i novim političkim kategorijama koje bi omogućile sindikatima, društvenim pokretima i političkim akterima da zaustave paralizu koju nameće trenutna dominantna interpretacija krize kao krize javne rastrošnosti i neodrživosti socijalne države.
Vijest četvrta. Istog je vikenda (24. i 25. studenog) i Radnička borba – politička organizacija koja se bori za ostvarivanje neposrednih socijalnih zahtjeva radnika, studenata i nezaposlenih, i pritom zagovara jedinstvenu frontu potlačenih utemeljenu na solidarnosti – organizirala sindikalnu konferenciju “Radnički otpor uništavanju poduzeća”. Na konferenciji su sudjelovali sindikalisti koji su se u posljednje vrijeme suprotstavljali brutalnom privatnom interesu koji uništava poduzeća, kao i sindikalni predstavnici javnih poduzeća u kojima se priprema privatizacija i otpuštanje radnika. Namjera konferencije je posve logična: sindikalno povezivanje i zajednička fronta, solidarnost i zajedničko djelovanje.
Rad na otporu I to je zasad dovoljno vijesti iz podzemlja. Možda se još baš ne budi hrvatski istok i zapad, možda još regionalno ne padaju ni sila niti nepravda, možda još mislimo da su europska radnička gibanja negdje daleko, ali da se nešto očevidno pokreće, i to u dobrom smjeru, više nije samo aktivistički kredo ili pusta želja birtijaške izmaglice nakon petog piva u nizu. Jer solidarnost netko mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili meritum stvari. Trebaju nam drukčiji sindikati, čuje se sve glasnije s različitih strana. Socijalno partnerstvo je prevara i radnička klasa ne glasa, poručuje dalekosežno i lokalna anarhosindikalna scena.
I tako dok malograđanska medijska elita podvaljuje bofl optimizam navodno prikladan 21. stoljeću, prezreni grade smislenu frontu otpora. To što nisu vijest, to samo govori da imaju pravo. Kad postanu vijest, svi ćemo zajedno još imati neke šanse, bez sentimentalne bagaže.