Raj

Kako do toga dođe – to je uvijek duga priča.

A ja, čini se, počinjem time što sam ovdje; kutijasta prostorija, suviše prostrana da bi bila ugodna, prljava stropa ovješenog upravo dovoljno nisko da izluči široku, jasnu izmaglicu klaustrofobije. Meni zdesna je predimenzionirani sat kakve vole u malim školama i domovima za starije, s istaknutim, crnim brojkama i kao u crtanim filmovima debelim kazaljkama što uspješno viču koliko je sati, bili vi znatiželjni ili ne. Pokazuje 8:42 i odbrojava. Iznad njega je poslovični žalac žuta svjetla.

8:42.

Ali ne znam kada – navečer ili ujutro. Kako god bilo, po onome što već mogu zaključiti, radije ne bih bila umiješana u sve ovo nakon 8:43. U jednoj šaci – primjećujem – držim ključ. Privjesak mu je izrađen od pakosno zelene plastike, svjetlucav i izliven u oblik koji zorno pokazuje što bi se dogodilo kad bi se već odavno mrtvo uho napuhalo do bolesne pretilosti. Samo, znam da je to zapravo trebao biti list, jer je primjetan trud da se načini stabljika, rebra i žile koje list može imati. Pretpostavljam da bi mi se trebao svidjeti taj ključ i da bih trebala biti blagonaklonija prema njemu, jer ljudi vole stabla. I, po logici stvari, lišće. Ali meni se ne sviđa lišće, čak ni pravo. Međutim, reći ću vam što mi se sviđa, što obožavam – upravo gledam u to, upravo sada i predivno je, upravo najljepše od svega što sam vidjela od 8:41.Tiče se moje druge ruke – one koja je bez lista.

To je tekućina.

Ja zaista volim tekućine.

Uspinje se iz posude u vrč u tom stalno obnavljajućem pletenastom mlazu zašećerenog ječma; pada iz vrča u čašu kao mišić koji se neprestano stišće i opušta – srce boje meda neke evolucijski nepovratno specijalizirane životinje. Svjetluca i, naravno, teče, piće teče, hitajući da utaži žeđ, baš kao što bi i trebalo. Spuštam vrč i dižem čašu, baš kao što bih i trebala. Pretpostavljam da je napunjena nekakvim jabukovim sokom i, kad bolje pogledam, zaključujem da jest – ne baš ugodnim, ali sasvim sigurno mokrim i neophodnim. Zrak, a stoga i moja usta, trenutačno imaju okus jeftinih sredstava za čišćenje, nesretnih ljudi, stotinu godina upornog dima cigareta i urina male djece ostavljenog da odstoji. Što znači da trebam svoje piće. Osim toga, uistinu, kad bolje razmislim, osjećam groznu žeđ.

– Grozno vrijeme?

Gutam umjetno voće – čak nije ni ono iz koncentrata – pa nisam mogla reći ni riječ – to nisam ja govorila. Grozna žeđ – grozno vrijeme: no ta podudarnost je slučajna, morala bih biti poprilično paranoična kad bih mislila da je riječ ma o čemu drugom. Ipak, osjećam da je primjedba nametljiva – kao da ima slobodan pristup mojoj lubanji – i stoga se okrećem čak i ne namjestivši osmijeh i otkrivam odgovornu osobu, skrivenu iza mene. Neuredan, riđ muškarac mota se okolo. Ima podužu, žućkastu, kovrčavu kosu koja je možda bila zgodna nekad u njegovoj mladosti, ali sad se istanjila u paperjastu blamažu. Gotovo si mogu predočiti kako svake večeri moli da preko noći naglo oćelavi. Bog zasad nije milostiv. Gospodin Paperjasti nastoji zadržati znatiželjan izraz lica, iako više ništa ne govori a ja ga ne gledam u oči i ni na koji ga način ne ohrabrujem. Od onih je koji imaju hobije: tužne hobije o kojima će htjeti pričati.

Preletjevši pogledom, vidim da nema prozora, što može objasniti nedostatak meteorološke pouzdanosti s njegove strane. Nemoguće je da ijedno od nas može znati čime se vrijeme bavi vani. S druge strane, Neuredni djeluje poput osobe koja je redovito nesigurna u vezi bilo s čim: možda je uspio virnuti izvan sobe i tako već zna nešto o prilikama koje već trenutačno prevladavaju – monsun, pješčana oluja, susnježica – možda se jednostavno nada da ću potvrditi njegovo zapažanje. Ja, naravno, ne znam ništa, ni u tragovima.

Iza nas postavljena su lažna kolica – očito su načinjena od nehrđajućeg čelika, no pokrivena su ženskastim baldahinom i debelim volančićima satenskog materijala cvjetnog uzorka. Unutra razabirem hujanje infracrvenih grijalica. I pladnje narančastih, smeđih ili sivih stvari koje bi trebale biti hrana, pretpostavljam. Cijela ta skalamerija ne miriše ni na što drugo nego na dosadu i možda ustajalu masnoću.

– Stvarno strašno... Zar ne? – Ponovo pokušava: možda i dalje tupi o vremenu, možda je samo potišten; ne mogu reći da me je briga.

– Užasno – kimam glavom i naginjem se u stranu.

Ali Neuredni baš mora ponovo uskočiti: – Huhhh.... – Čini se da sve to doživljava veoma osobno, ma što to bilo. I primjećujem da ima nešto pomalo iščekujuće u brzim, kratkim pogledima koje mi i dalje dobacuje. Moguće je da ću od njega uskoro dobiti glavobolju.

– Fmmmm... – kima glavom, kao da njegov repertoar zvukova ima ikakvo značenje osim u njegovoj glavi.

No ne mogu poreći da i on govori engleski, barem otprilike – a to je neki trag. To znači da vjerojatno mogu pretpostaviti kako se nalazim u hotelu negdje gdje se govori engleski. Ili to ili me zaskočio gospodin Paperjasti koji sam govori engleski i koji je pogodio da ga i ja govorim pa bih mogla zapravo biti bilo gdje. U međuvremenu, on se i dalje besciljno vrzma i ja se nadam da se sve to neće pretvoriti u neku nadahnutu manifestaciju dugotrajne nacionalne solidarnosti. Kako bih mu pomogla da se makne s mjesta, pokušavam zvučati kao da praštam, premda nikad neću otkriti što pokušavam oprostiti. – Odvratno. Gotovo zastrašujuće.

No, izgleda da je to dobro prošlo. Povlači se korak unatrag, pa još jedan, a zatim se trkom daje u pokunjeni uzmak. Čini mi se da mogu slobodno zaključiti kako je naša konverzacija završena.

Oko mene su razne skupine i pustinjaci zgrbljeni nad posudama sa žitaricama, tanjurima s mokrosjajnim stvarima, žemljama što se urušavaju. Sag je izdašno posut nekakvom krušnom prhuti: svaki stol ima i svoju metlicu za prašinu, kao i pokoju vezicu neuvjerljivog lišća u vazi s grlom. Zidovi u nemirnim intervalima prikazuju reprodukcije starih europskih oglasa: znači, hotel je ipak britanski. Ovaj osobit stupanj strahote može se potpuno postići samo na britanskim otocima. I ovo je sigurno doručak.

Dakle, 8:44, ne, 8:45, jutro je i doručak u jeftinu britanskom hotelu.

Doma sam. Možda.

Okrenuti leđima zidu, žena što viče i nečujni muž nabadaju po gljivama i kobasicama. – Moramo nabaviti plinski roštilj. Ono je bilo predobro jelo kad smo bili ondje, predobro. Baš predobro jelo. – Njezin partner žvače i žvače dok ja pokušavam ne zamišljati sve sitnije i sitnije tijesto koje proizvodi. – A taj kontinentalno...kontinentalni...kontinentalni... Kontinentalni što? Poplun? Doručak? Ljubavnik? Jezični tečaj za samousavršavanje? Ona nikad neće dovršiti, a ja nikad neću doznati, a on nikad neće progutati – to vidim. Ne želim razmišljati o tome kako slobodno putuju po zemaljskoj kugli, izmožđujući ljude, tjerajući ih – kamo god išli – da spas potraže u plinskim roštiljnicama. Natačem u čašu i usredotočujem se. Zatim se prisjećam, s bolnom jasnoćom, zrakoplovnog domaćina kako zaklanja isprekidani vidik avionskog prolaza i rukama izvodi uobičajenu sigurnosnu vježbu kao da pleše: maske s kisikom, najprije za vas pa onda za vašu ushroptalu djecu, podni svjetlosni pokazivači smjera da vas namame u tamu i dim. Uživao je u sebi, znojeći se tek malo nad svim onim uputama što su brzo smjenjivale jedna drugu u ritmu bodrećeg scenarija. Zatim je pokušao navući svoj paradni pojas za spašavanje i uvelike podbacio. Ja sam gledala, nisam mogla prestati gledati, dok su njegove isprva mirne ruke sada zapinjale, a ono gumirano žutilo se gužvalo i počinjalo otkazivati poslušnost – poput prljave plastificirane pregače.U trenutku kad je već trebao vezati čvrst dvostruki čvor na struku (a zatim prijeći na pokazivanje svojih usnih cjevčica, svoje zgodne zviždaljke i sjajnog svjetla), uzice su mu se samo perverzno mrsile i što je više prčkao po njima i umirujuće se smješkao, sve se samo još više uvrtalo i zapetljavalo. Tada mu je glava klonula i počeo se otvoreno boriti s pojasom, dok mu se crvenilo s vrata uspinjalo prema kosi. Potom su iskočili potpuno jasni čvorovi, dok su njegovi prsti petljali po njima, vlažno nemoćni. Žmirnuo je uvis ne bi li došao do daha, a ja sam mu se osmjehnula – kakva je druga gesta bila moguća osim jasno ohrabrujućeg smješka? – i zbog nečeg u tom trenu bilo je bjelodano da oboje znamo kako on sad izvodi pokaznu vježbu prave opasnosti. Upravo tako bismo uistinu bili uspaničeni i usplahireni i trošili previše vremena dok avion pada.Tako bismo bili uhvaćeni u klopku mraka, budalasto se otimajući. Tako bismo zurili dok užasi haraju protiv naše volje. Tako bismo bili sunovraćeni u vodu, osjećajući kako

se svaki djelić zaštitnog odijela lako otkida i otplutava. Pokazivao nam je kako bismo umrli.

Pokazna vježba je završila, no on je ostao na mjestu, zbunjen samim sobom, gotovo u suzama, još u pojasu, nakrivljenom, nepropisno zavezanom. To je nedavna uspomena, ima okus nečega sasvim bliskoga. A ja se opet pouzdano osmjehujem i razmišljam kako sam zacijelo bila negdje i sad se zacijelo vraćam, što je nova i važna informacija i razlog je za radost. Jedan od mnogih užitaka zaboravljanja, kao što svi mi znamo, leži u prisjećanju. Kaskaš iz sobe u sobu i nemaš pojma gdje si ostavila ključeve prošle noći: bez njih si zaključana u kući. Pod krevetom, u ladici za noževe, iza scotcha, iza cipela, u džepovima svakog komada odjeće koji ima džepove, u košu za smeće, u posudi za kompost, u kutiji za kruh: uspaničeno si pogledala u svaki mogući kutak. Sjediš na krevetu, očajavajući, nisi sigurna tko ima tvoje rezervne ključeve i jesi li mu još draga i onda – ruka ti nježno gladi taj ljupki grumen metala, tog teškog, malog pauka ključeva od svega. Dokoličarili su na poplunu cijelo jutro, tek namigujući svaki put kad bi prošla. No napokon ih imaš i sretna si, mnogo sretnija nego što bi bila da si ih bez pometnje pokupila s njihova uobičajenog mjesta.

Ovoga jutra veoma je jasno da sam zametnula barem jedan dan, pa možete zamisliti da sam poprilično oduševljena. Ali i dalje žedna. Doduše, već imam poveliku čašu, napunjenu i u mom posjedu – vjerojatno 300 mililitara, ili čak i kapljicu više.

Ostavila sam pristojan razmak između površine tekućine i vrha čaše – sve drugo je nepristojno i privlači pozornost – no čak i da je sok pljuskao po samom rubu, ne bi bilo dovoljno. Litra bi mogla biti početak nečega dovoljnoga, mogla bi početi osvježavati, litra i ništa manje. Pa zato to moram strusiti stojeći, ponovno napuniti, strusiti, još jednom napuniti i sjesti negdje nasamo kako bih rehidrirala. Moraš biti neometana da bi rehidrirala. Pretpostavljam da to smijem promatrati kao uobičajenu situaciju švedskog stola “zgrabi sve što možeš ” i da se, suočen sa sirovim apetitom, nitko neće upletati.

Ispostavilo se da nisam u krivu.

Ščepavši čašu broj četiri, lutam kroz olupinu i mrmljanje, pogledom tražeći neko mjesto na koje bi bilo podnošljivo sjesti. Prostorija se odjednom čini natrpanom, nema nijednog slobodnog mjesta. Mogla bih pojesti mali toast poslije, ako ima tosta. Mogu samo pretpostavljati kako imam novca da ga kupim – u suprotnom teško da bih došla ovamo.

– E...?

Opet. Gospodin Paperjasti iritantno tapše rukom po nekom praznom sjedalu. Jedinom vidljivom praznom sjedalu. – Eee...? – I dalje ponavlja taj žalosni zavodnički samoglasnik. Mogla bih baš i stajati.

S obje mu strane vreba nešto što mogu biti samo njegova djeca: plavokosa djevojčica osorna izgleda od možda osam godina i manji, tamniji dječak. Na sreću, nijedno nije naslijedilo očevu kosu. Oboje uporno stišću sadržaje nekoliko malih plastičnih kutija pekmeza, a potom nastalu kašu razmazuju po slučajno odabranim predmetima. Mogla bih šmugnuti natrag do šanka sa sokom. Mogla bih pobjeći.

– Nećete nam smetati. Stvarno. Slobodno je.

– Hoću.

– Ne, nećete.

– Mislim da hoću.

– Ma neee...

Djecu prestaje zanimati mrljanje po vrču s mlijekom i djevojčica si siše dlan – gleda me procjenjivački.

– Možda samo nakratko. – Prolazim najgori dio. – Kao gnojni prištevi, zar ne?

Otac Neuredni guta ne baš sasvim veselo.

– Paketići pekmeza – kad ih istisnete, izgledaju kao... pa, pomalo su kao...

Odustajem, sjedam i pijuckam svoj jabukov sok u tišini. Pet ili šest gutljaja i doručak će biti završen. Osim što i dalje nekako osjećam kao da nisam dosegla svoje kapacitete – još čaša ili tri koje sam propustila popiti izjedaju me.

– Iii-HA. Iii-HA. – On, dakako, ima nenormalan smijeh, zašto bi imao normalan?

Koliko bi ga često imao priliku upotrijebiti u životu? – Gnojni prištevi. Iii-HA. U svakom slučaju, ružno je i treba to prekinuti.

– I...vi odlazite?

Ponovo je ozbiljan, porumenio i blago kaže: – Vraćamo se.

– A-ha.

Mali me dječak gurka ispod stola – ruka mu je očito ljepljiva dok se odvaja od moje noge. Nosim traperice – izgledaju nove – nove traperice i majicu. Podlaktice su mi blago potamnjele. Dječak ponovo pokušava. Privlačim njegovu pozornost svojim najboljim izrazom strpljive i otvoreno vesele osobe. Prije ili poslije, to uvijek poluči uspjeh. Ja sam osoba prema kojoj drugi otopljavaju – bez iznimke, svi postaju topli. Moj gubitak pamćenja, da sam u filmu, značio bi da sam stroj za ubijanje, strpljivo obučavana u nekoj strašnoj vladinoj organizaciji i moja bi amnezija uskoro isparila u krvoproliću nemoralne borbe i zapaljenih automobila. Ali ja znam da nisam nikakav stroj. Ja sam punopravno ljudsko biće. I sviđam se ljudima – gotovo se neprirodno lako svidim. Dječak postaje stidljiv zbog pozornosti koju mu pridajem, ali nije mu ni sasvim neugodno. Djevojčica zuri, pomalo bijesno. S njom će dulje potrajati.

– Amelia, tako se ne ponašamo.

– U redu je ona. Ne živcirajte se. Možda je umorna. Nije navikla na strance.

Glasno gutam ostatak soka, pripremajući se za odlazak – negdje možda imam sobu i druga sredstva za život osim pekmeza. Uši oca Neurednog gotovo su ljubičaste – on je očito čovjek koji bi volio da mu djeca budu pristojna, a to je vrijedno divljenja, no takve nade ponekad odu predaleko.

Sad je očito bijesan, ustraje na iživciranosti, pa ja postajem pomirljiva.

– Amelia. To je divno ime.

Na to mi djevojčica dobaci pomalo povrijeđen, otresit pogled i zagleda se u stolnjak. Znači, očekuje da znam njezino ime. Očekuje da se sjećam. Dakle, srele smo se već. U avionu? Na aerodromu? U hotelskom foajeu? U 8:35?

Zapravo se sjećam aerodroma i kako sam se probijala uokolo, kao i obično, čekajući da odletim nekamo drugamo – tražeći vrijeme u prodavaonici nosača zvuka, pregledavajući DVD-e.

– Recite mi, lezbijske fufe se ševe – o čemu se tu radi?

Prodavač za pultom pospan, nadrogiran ili pati od dijagnosticirane dosade: – Hm??

– Lezbijske fufe se ševe – zvuči malo nejasno. Mislim, ne bih htjela kupiti nešto za što nisam sigurna. Ima li tu čembala? Ili klizanja? Stolica na sklapanje? Glumi li ijedan lik amneziju? – Bila sam u blagoglagoljivu raspoloženju, vesela, trebao mi je drug za zafrkanciju. Prodavač nije bio moj drug.

– Želite li ga kupiti?

Još dok sam ponovo otvarala usta, shvatila sam da možda krivo tumači moje čavrljanje kao neku vrstu nabacivanja, što nije bio slučaj, nikako.

– Naravno da ga ne želim kupiti. U čemu se sastoji njegov misterij, njegov stvaralački plam?

Zapravo, on nije reagirao kao da ga zavodim – jedva je uopće reagirao kao da je još živ.

– Ne želite kupiti. – Bio je u svakom pogledu monoton.

– Ne, nemam želju kupiti. – I odmaknula sam se prije nego što sam uspjela reći nešto drugo.

Ili sam zapravo rekla: – Ne bih kupila taj DVD ni da je posljednji na svijetu.

A onda je on rekao: – Vi znate koje su vam mogućnosti.

A onda sam ja rekla: – Jebati se i snimiti video pod naslovom Jebe mi se.

Mogu se sjetiti obaju završetaka, što je nezgodno. Ali mislim da mi je prvi uvjerljiviji. Mislim da sam mu rekla kako nemam želju obaviti kupnju i onda sam otišla. Kako god da se to odigralo, u toj fazi nije bilo djece nigdje ni blizu mene – nikada ne bih izgovarala uvredljive riječi i aludirala na spolni čin da je bilo ikakve mlade ekipe. Imam svoja načela.

– Amelia? – Pokušavam ne izgledati kao netko tko razmišlja o prostim riječima i počinjem sklapati primirje s kćeri, što je lijepo od mene jer joj vjerojatno nisam učinila ništa uistinu loše. O meni je možda mislila kao o prijateljici, a ja sam, čini se, bila pomalo rezervirana, zaboravna, ništa više. To je ponašanje koje je moj brat prezirao kad je bio njezine dobi. Ja također. Ništa ozbiljno, ali ipak:

– Amelia, nadam se da ćeš ugodno putovati kući. Veseliš li se tome?

– Mama više voli biti kod kuće.

– O. – Hvala Bogu, imaju majku – ne ovise isključivo o Paperjastom Tati. – Pa fino onda.

Na to se Paperjasti Tata ne može suspregnuti da ne upadne i tako uspori razgovor.

– Njihova majka još je u sobi.

Umorna.

Pa, to je razumljivo, ja bih bila vječno prokleto iscrpljena da sam udana za tebe . – Putovanje je muka.

Na kolicima s hranom žena vadi lopaticom nešto što bi mogla biti jaja. Čak odavde mogu vidjeti kako podrhtavaju i klize. Živciraju me onako kako ne bi trebala – jer jaja ne bi smjela imati posebnu moć nada mnom – i jasno mi je da će me obuzeti neki osjećaj, nešto neugodno, epizoda. Nešto što mogu zamisliti jedino kao golem, siv poklopac koji prijeti da će se zaklopiti nada mnom. To znači da bih, mnogo prije vremena, mogla zaplakati ili postati nestabilna, ili da ću početi povraćati. Bez ikakve dvojbe, moja glava se još

jednom sprema iznevjeriti me. Bit će tu boli – uvijek bude, i bit će to gadna, nepredvidljiva bol – uvijek jest. Poslije toliko godina u stanju sam prepoznati znakove.

Stojim nesigurno, a dječak me pogledava, definitivno zlovoljan što vidi da sam ustala i odlazim.

– Doviđenja, tebi. – Nemam pojma kako se zove.

– Doviđenja, Amelia. – Amelia udara nogom u prazno i ignorira me.

– Doviđenja... – Krećem naprijed i češem se o ruku koja zaustavlja – a tko bi to drugi bio nego Tata koji stoji, premješta se s noge na nogu. Trebao bi znati da to ne bi smio činiti, ne sada. Potrebno mi je hitno djelovanje, a također i mojoj glavi. Paperjasti izvodi nekakvo polovično rukovanje, blago preklinjući, a ja, uljudna do kraja, obujmljujem njegove vlažne prste i još vlažniji dlan.

– Doviđenja.

– Doviđenja, Hannah.

– Da. – Znači, ipak smo si rekli imena, kako krajnje drugarski i civilizirano.

– Odoh ja onda, bok.

– Drago mi je što smo se upoznali. Oprostite zbog ah... djece. – Liže usnu s čudnim, pomalo škripećim zvukom, kao da je sazdan od nečega posebnog.

– Da..

– Kakvi su samo, ha? – Čini se da ne shvaća temeljni smisao pozdrava. Pa… Hm… Bože... A što da radimo... Ti i ja ništa, ni u ludilu.

– Da.

– Sretan put.

– Da – kimam, što izaziva osjećaj višeslojnosti, dojam da sam labavo, loše građena – glava postaje osjetljiva i ne mičem je više, nego zastajem – istiskujem osmijeh – i konačno on prvo oslabljuje stisak, a onda ga prekida.

– Do-uh...viđenja.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović

Priredila Irena Lukšić

Raj je ambiciozni roman škotske spisateljice mlađega naraštaja A.L. Kennedy, koji je britanska kritika izdvojila kao jedno od najdojmljivijih djela na temu alkoholizma. Glavna junakinja, naime, Hannah Luckraft “karijerna” je alkoholičarka, žena s potpuno dezintegriranom ličnošću, fragmentiranom sviješću i mislima bez jasnih obala koja nakon “putovanja” mučnim krajolicima podsvijesti i dramatične potrage za samom sobom uspijeva uhvatiti treptaj “svjetla u tunelu” i hrabro krenuti prema spasu. Kennedyjeva je u ovoj žestokoj, ali isto tako i dirljivoj, na trenutke čak i nježnoj prozi, uspjela uhvatiti totalitet ljudske egzistencije u naopakoj perspektivi – na putu iz onostranog, iz “Raja” u normalno zemaljsko stanje, predvidljive događaje i Smisao. Smisao postojanja.

Alison Louise Kennedy rođena je u Dundeeju 1965. Studirala je englesku književnost i dramu na Sveučilištu Warwick, gdje je počela pisati dramske monologe i pripovijetke. Radila je na projektima kulturne razmjene. Kao writer in residence gostovala je na raznim europskim sveučilištima. U posljednje vrijeme djeluje kao kritičarka uglednih škotskih novina i časopisa te honorarna predavačica kreativnog pisanja pri St. Andrew’s University.

Prvom knjigom Noćna geometrija i vlakovi iz Garscaddena (Night Geometry and the Garscadden Trains, 1990.), zbirkom kratkih priča tematski vezanih za škotsku svakodnevicu, A. L. Kennedy osvojila je nekoliko prestižnih književnih nagrada te se nametnula kao jedan od najznačajnijih britanskih mladih autora. Potom je objavila još dvije zbirke priča, Sad kad si se vratio (Now That You’re Back, 1994.) i Izvorno blaženstvo (Original Bliss, 1997.). Od romana pozornost kritike privukli su Očekujući mogući ples (Looking for the Possible Dance, 1993.), Tako mi je drago (So I Am Glad, 1995.) i Sve što trebaš (Everything You Need, 1999.). Roman Tako mi je drago dobio je Encore Award, a sva djela povezuje tematika traumatičnog djetinjstva i kompliciranih obiteljskih odnosa.

A. L. Kennedy piše i filmske scenarije, a najznačajnijim djelom kritika drži roman Raj (Paradise, 2004.).

Roman Raj uskoro izlazi u biblioteci Na tragu klasika što je zajednički realiziraju Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba.