Jesen u Draču
Rujanska kiša
svoje je strelice usjekla u vrbino meso
listu se krv sledila u žilama
znamen zlokoban
za plodove što u snu će umrijeti.
Nitko se u umoru ne utapa, tek starice iz Chiamerije
što hlače ispiru rujanskim grijehom.
Plima i oseka hrane se prosijanim pijeskom
s razmeđa podmorskih školja
hrđom s brodova
koju vjetar starodrevni
rasprostire kao užegnutu žeravu.
Metalna postelja dragog nam pokojnika
na kojoj nitko otpočinut neće
prostire se kosturnim lišćem
i golubljim izmetom
dok je pod pazuhom sahranjujem
a ime
rukavom otirem.
Zmorac
U najdubljoj tišini
rijeka se jedna uzvija međ mišicama oblaka
vjetar je to
zmorac
što na porođaj dolazi
od soli
brašna
nevidljive kobi i straha
za crni kruh nebeskih Duhova
vjetar, slijepa ova rijeka otječe
ponad u snu
zabuncalih djevojaka
prije no što će smokvom zatrudnjeti
ponad dječaka rastučenih cipela
užigajuć im misli
puše huči omamljuje sluđuje bunca
kroza pjesme što prodiru u uho
gdje će zapeti
o stupicom zahvaćena češljugara.
Za drim, petoglasni madrigal
lipanj
Poput čovjeka, Drim umire u vlastitoj postelji
Ne mogavši mijenjati toka za spas svoje duše
Iz doline pristižuć dječaci peru blatom omaljane noge
Ovdje u srcu mučaljivih voda
S onih obala na vodi okamenjene ribe
Obluci su bijeli kamičasti
Nevjeste više ne podižu široke obrube svojih haljina
Koračajuć u vodu bez virova
Drim je s ljeta ubijena zmija
Donosi sreću prođeš li mu poprijeko
Pogledom, riječju, odlučnim korakom
Prstima što zapušuju ušne školjke
srpanj
Na mjestu srca nek se riba nađe
Čovjek s planine na leđima nosi bisage
Pune već suhih oblutaka
I ne sumnja da to su kamičci iz rijeke
Da je fratar rekao
Za nedjeljne mise
Lazar će uskrsnuti
A Drim što se u ispari ugasio u vlastitoj postelji
Vratit će se kad ujesen laste na put krenu
Djevojke kad ponesu po komad zmijske kože
Od zla da ih čuva
Dobru im donoseć sreću
kolovoz
Tko je na nebu svezao modrinjavi rupčić?
U rijeci Luna ispire svoje perje
Svlači bjelinu oblaka i izlazi posve naga
Kad Sunce ispija modru krv i pjenom se opija
Oplakujuć potopljeno iverje
Štono izdiže se usnulo i naduta trbuha
Oslađena ova voda tim većma ubija
raspuštajuć svoje vode u more
Kobno li se ugasio Drim u vlastitoj postelji
Poput onih staraca koje De Rada nije volio.
rujan – veliki koralj
Iz zraka rijeka valovita pristiže /
kao neki s neba preobražen svetac /
U kapima i mrvicama slavujevim kljunom /
iznova tad krenu sabirati tlima /
Sve ono perje što ga kroza život rasu /
kad svukla se Luna sušeć se na obali /
I sve sad pretvori u oblutke i sivo kamenje /
i ribe i stabla svako oko što u nju glédi
Kako li se češljala na neslanoj vodi /
i kakve li prošapta iz drugog života tamne neke riječi /
Tamo gdje se voda od ostalih dijeli /
sve bez krika, bez poljubaca, bez žala i sivkastih porođajnih boli /
Začeta u snima da se rijeka rodi /
spokojna i slatka, vijugava, grbava /
Rijeka što u isparama uzlijeće sad k nebu /
a nalik je Drimu što gasi se mrijuć ko u postelji čovjek
Prošireni sonet
Bliže se kiše, ujesen u čežnji one mrijet hoće,
odsječene glave plodova što nipošto razotkrit mi neće
da spustilo se nebo, oblakom se hranim, to je moje voće
na plošnome vjetru gdje se drhtaj ptice sa samoćom sreće
(a ne mogu, ne mogu podignuti glavu)
Kestenje je divlje popadalo s grana, dječica će svoje
sjećanje na štitove čuvat, dok očevi u rakijne pehare sabiru suze,
jedan je od njih u blagu zemlju kano sjeme uzet
dok u prašini i na suhim ovojima ostali se ukrug roje
(ružmarin, čaj i origan protiv kašlja)
Uroni svojim rukama u dubinu moga bića, promiješaj korijenje,
neka živnu listovi stari, nek se drvo s vrata opet obiseri,
osjećam, iz dana se u dan od osmijeha i pjesme udaljujem
sve porad spoticajna otoka poput mene i tebe na plošnome svijetu
težinu si već ne ćutim, nedostaje dugme na obrubu rukava
tamo bijah objesio iskidani ti glas, razlomljen pjevanjem slavuja.
(u san što mi dođe, bezglasna slavuja)
Jamb
Ženo
na vršcima prstiju kližeš morem uvjerena
da te vode ne mogu progutati a prekasno je sada
da bi se u to povjerovalo jer sunce se već izdiglo i riječ jedna
toplinom ti osmijeh obvija
jegulja je tvoje tijelo iskorijenjeno stablo
upija i grabi sve što mu se sviđa
dok na vršcima prstiju obilaziš uokol tromih otoka
i ni o čem ne zdvajaš ponad ovog mora
bez trunke straha
evo zašto te volim ženo
jer plijen je tvoj čežnja.
ZVONO
Prijatelju
moj,
Prijatelju
moj,
Prijatelju
moj,
Riječ
i Snaga
izgubiše začudnost
u moru
brod jedan čeka
jedra na vjetru,
fagot koji me oplakuje,
supružnik ovaj iznevjeren,
za me koji sam ranio
krilima
rukama
dlanovima.
ANDANTINO SEMPLICE
… ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh
Sibila
Za gospođicu “La”, s pentagrama
Za kratku sam sazdan cestu, i nju ću izgubiti,
cestu život/stolnicu
i bolje je ovo od duge i napola ostavljene ceste,
jer polovica je kratka cesta, ukoliko nije…
Nekoć sam poznavao glazbu, posvema pijan,
razlučit sad mogu flautu od harfe…
tek kasnije nakon pjesnikovanja rastvorih jedra,
…………….. barka je ploviti znala.
Ni ja sad ne gledam kamo će val me ovaj odnijeti,
a možda naposljetku i ne bude valova,
glazba u ušima i stihovi poput školjke
nema milosti u umjetnosti, u životu još manje.
Za kratku sam krojen cestu,
s povratkom mnogim.
Aoj, poput mene sama,
poput moje sjene.
Rondo
U mojem tijelu
živi bard jedan
a kanio sam ga ubiti,
kao ribu morsku
u vodama medenim
živiš, o barde,
i nisam ga nipošto kanio ubiti,
ne znam gdje živi
u glavi, u rukama,
pod jezikom, u trbuhu
a ubiti sam ga kanio…
u očima, u noktima
u kosi, na čelu
jer na šutnju me svjetovaše!
kao stari vrtlar
proljeće kada se vrati
i učvoreno oko na granama zlatnim,
a nisam ga nipošto kanio ubiti,
posvećeni onaj bard
ne znam
iščupati oko
otrgnuti ruku
gazim ovu jadnu glavu
tamo ti gdje živiš
iznova veliš “šuti”
kada te odbacim kao nebo oblake
takav, odsječen, istrgan i polomljen
i ja na zemlju padam
bez očiju, bez glave, bez čela, bez krila
i vjetar me žanje
pokriva me,
pak skupa s bardom
iznova ću biti,
jer ovaj sam put odlučio
ubiti.
………….
………….
………….
U tvoje tijelo
ulazi i mjesto uzima
bard neki,
jerbo je Raj pogriješio.
Albanski pjesnik, prozaik i esejist Arian Leka rođen je 1966. godine. Studirao je glazbu u rodnom gradu Draču te albanski jezik i književnost u Tirani. Piše pjesme, pripovijetke, romane i dječju književnost te je između ostaloga preveo i talijanske nobelovce Eugenia Montalea i Salvatora Quasimoda na albanski. Nekoliko od njegovih četrnaest dosad objavljenih knjiga i dijelovi njegovih djela prevedeni su na talijanski, engleski, njemački, francuski, rumunjski, bugarski i hrvatski jezik. Godine 2004. osnovao je Međunarodni festival poezije i književnosti POETEKA i otada je glavni urednik istoimenog časopisa. Dobitnik je više stipendija i nagrada u inozemstvu te u domovini