Ingo Schulze  

Randazzo

Hladan je dan, sredina travnja, sjeveroistočno smo od Etne. Naš je auto prekriven tankim slojem vulkanske prašine. Od male kuće, u kojoj živimo kod prijatelja, u središtu maslinika, a u blizini Cesarea, kratak je put do Randazza, kao da idemo na izlet. Dva su sata i vozim kroz jedan slavoluk u staru gradsku jezgru i onda dalje jednosmjernim ulicama. Pred velikom crnom crkvom našao sam mjesto za parkiranje. Izvadili smo dvoja rasklopiva dječja kolica i legli u njih djecu, koja su i dalje spavala. Osim dvojice zanatlija koji su popravljali sporedna vrata crne crkve posvećene svetom Martinu, grad je izgledao kao da je izumro. Pri ulazu na glavna vrata crkve, zaustavili smo se pred oglasnom pločom na kojoj su visjele ceduljice na talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku. U svakom slučaju su one na njemačkom nerazumljive.

U potrazi za restoranom prolazimo gradom. Nema za vidjeti niti mačku niti psa. Otvoreno je samo mjesto za lutriju. Zaustavlja se jedan auto, i dva muškarca ulaze na šalter za lutriju. Opet praznina. Nakon sljedećeg zavoja ulice ugledasmo par koji nam je išao ususret. Imali su u ruci crvenoplavi Baedeker. Restorani, koje su vidjeli, su svi zatvoreni, kažu nam ti Švicarci.

Ali ako možda tražimo slavnu slastičarnicu, onda idemo u pravom smjeru. Moje nadanje, da ćemo u dosljednom vremenu naći stol za sjesti i pogledati u jelovnik, ostaje kod glavnog trga neizvedivo. Bio bih zadovoljan i s nekim barom, ali čak i ispod tamnocrvene tende, gdje stoji zlatnim slovima napisano Bar, nalazimo na zatvorena vrata, s rešetkama. U unutarnjem dvorištu palače, koja je sjedište gradske uprave – jest, kao što se kasnije ispostavlja, Palazzo Reale, u kojoj je jednom prenoćio Karlo V. – tražim uzaludno zahod ili nekog tko bi me mogao uputiti prema nekom restoranu. Srećemo dva para turista, kojima se već iz daljine može prepoznati da su turisti – po koraku, ruksaku i kišnoj jaketi, no najviše po njihovim pogledima; oni pogledom obuhvaćaju svaku kuću, od temelja do krova. Tu i tamo projuri auto pored nas u pravcu šaltera za lutriju. Pred crkvom – Chiesa Madre di Santa Maria, na drugom kraju grada, nailazimo napokon na nešto više ljudi – filmski tim. Malo mnoštvo mladih žena stoji uokolo, sve imaju mobitel na uhu. Trg pred crkvenim portalom zaposjeo je jedan muškarac u svijetlozelenom puloveru, koji demontira panoramu kamere. On to radi brzo i sigurno, moglo bi se reći radosno, kao da hoće reći koliko je radostan nestati s ovog mjesta. U izlogu iza mene se nešto pokreće. Jedna lutka s bijelom kuharskom kapom leži između zupčanika i matičnog ključa, a njen prsni koš se diže i spušta, kao zaspali slastičar – zupčanici i alat su od marcipana. To je u Baedekeru spomenuta slastičarna Pasticceria  Santo Musumeci.

Trebala bi otvoriti u 14,45. I eto ti ga, počela je sipiti kiša. Stali smo ispod tende i gledali muškarca u svijetloplavom puloveru, kako na rosulji sve brže i brže razmontira tehniku. Njegove duge plave kose, koje su dosad pokrivale polovicu njegove ćelave glave, vijore se na vjetru. Rukav je zazujao. Mlade žene s mobitelima uspele su se u mali transporter i dalje i dalje razgovaraju preko mobitela. Kad su pasticceriu dvije u isto vrijeme pridošle žene u tri sata otvorile, muškarac u svijetlozelenom puloveru odnio je sastavljeni rukav u transporter smijući se i misleći, sad može početi kiša.

Neposredno nakon nas ušli su i drugi parovi turista. Odmah naručujem, da ne bih dugo čekao: dva komada torte od pistacija, dvije kriške Esterhazy domaćeg kravljeg sira, osim toga male košarice od tijesta nadjevenog narančama i jagodama, jedan punjeni valjčić, čije ime sam zaboravio, jedan sicilijanski specijalitet.

Tanja, koja još uvijek proučava jelovnik, pita ljutito, tko će sve to pojesti. Ja, međutim, gutam zalogaj za zalogajom, kao da želim neuspio izlet tom ugodom pokopati, kao da bih mogao spasiti ovaj dan sastajanjem uz kavu i kolače, bubinjakom, preciznije rečeno, kao da se želim Randazzu i njegovim zakrčenim restoranima osvetiti, kao da uzimam ono što mi je trebalo biti ukinuto.

Nakon što sam progutao polovicu Esterhazy-Ricotta kriške, i onda vilicom ogrebao zlatni kartonski tanjur i nadjev s vrha viljuške polizao, shvatio sam besmislenost mojeg bijesa.

U istom trenu spopadne me strah od smrti, kao da sam joj blizu, kao da sam prvi put shvatio da je moj život konačan, da su moji, da su naši dani odbrojani, da ćemo se prije ili kasnije morati oprostiti jedno od drugog, da nema onog “poslije”. Kao da mi je osjećaj što sam smrtan izrastao u novo osjetilo, kao da mi je osim vida, sluha, opipa, mirisa, i ukusa napokon još jedno osjetilo probuđeno, i kao da je tek sada moja percepcija potpuna.

Sad razumijem da sam i ja osuđen na smrt – kadgod se presuda dogodi. Ipak znam u istom momentu i to, da su ove usporedbe besmislene, da ništa neću moći napraviti razumljivim, da ništa neću moći objasniti, da je nemoguće priopćiti taj šok. Jedno me pogađa kao i ono drugo. Jedini razlog sumnji za moje očajanje je, što sam dva ili tri puta više nego je potrebno polizao vilicu.

Polegao sam blistavu vilicu na zlatni kartonski tanjur pored Esterhazy-Ricotta kriške. Tanja je počela čitati ceduljicu, koju sam ukrao s oglasne ploče u crkvi sv. Martina: “...izgrađena je u XII. stoljeću, ali od takve konstrukcije da je toranj sa zvonom vratilo u povijest; očuvanje, dok se ostalo moralo tek dogoditi. On uzvisuje ono što će kao crkva služiti majci primitivnom stanovništvu Randazza, i što bi postalo distrikt – “lombardo” i Trg djeteta, kao i za prihod posjeta smještena crkvica sv. Clemente...” Molim Tanju da prestane. “Samo još nešto”, kaže. “U stvari su uzastopni radovi na oštećenjima od rata, pokazani javnosti pomoću genija naroda, koji su uredili, jedna kupola iznad...”

Uzimam vilicu i ubodem je u krišku Esterhazy-Ricotta, kao znak da mi je dosta. Onda žlicom pokupim ostatak pjene iz šalice i ispijem vodu.

Tanja i ja izlazimo napolje na kišicu, naizmjenično, jer jedno mora ostati kod usnule djece, dok onaj drugi razgledava crkveni portal. Njegovi vitki stupovi kao da svijetle pred crnim kamenjem od lave. Ali niti kaptoli od životinja, ni oni najljepši, kao što je pas klempavih ušiju, koji svakog pri izlasku iz crkve tužno pogleda, ne mogu me umiriti ni utješiti. Nakon nekoliko minuta opet sjedim u slastičarnici.

Jedan par turista, koji sjede pored nas, igraju šah. Drugi pišu razglednice ili čitaju novine. Sve izgleda kao da je od proljeća nastala jesen.

Ne razumijem više zašto sam danas uopće htio pogledati okolinu, umjesto da s ostalima ovaj dan provedem na terasi, da se s djecom igram Crnog Petra, ili Čovječe, ne ljuti se, da govorim, čitam, da slušam muziku, da jedem i pijem, da se sunčam ili jednostavno da gledam samo Etnu, i preobrazbe njenog oblaka dima, koji se ujutro kad  ležimo u sjeni brda, upravo uzdiže, kako bi se u obliku slova T rasplinuo u oblake.

Listam u Du-Mont turističkom vodiču za umjetnost. Saznajem da je u Randazzou pobjedom  Saveznika nad fašistima 13. kolovoza 1943. na Siciliji završio Drugi svjetski rat. Jednu ilustraciju toga, pokazuje crkva preko puta, koja datira iz 12. stoljeća, jednog sunčanog dana pred jasnom kulisom snijegom pokrivene Etne. Do glavnog kratera trebalo bi biti 15 kilometara.

Djeca su se probudila. Jedu kriške jabuke koje smo im spremili.

Kiša je prestala. Napuštamo s drugim turistima slastičarnu. Želim se maknuti odavde. Dva auta jure pustom jednosmjernom ulicom u pravcu šaltera za lutriju.

Tek sada vidim da je pročelje crkve pogođeno mnoštvom metaka. I jedva da je koji kamen crne lave ostao neoštećen, jedan vulkanski krater za drugim, čas sitan, čas velik. Takvo promatranje me iznenadilo, štoviše, iznenada sam se razvedrio, kao da je posjet Randazzou, bez obzira na dan ili godinu, i tako i tako bio neizbježan, i kao da smo svi mi sretnici, jer smo još na životu