Nenad Obradović  

Rapsodija ili mitologizacija potlačenih?

Tekst predstave Zmajeubice napisala je dramska spisateljica Milena Marković u formi, kako sama kaže, junačkog kabarea. Posrijedi je fragmentaran pregled događaja koju su uslijedili pred sami početak Prvog svjetskog rata, s posebnim akcentom na osobnost i motive pobune atentatora Gavrila Principa, jednog od ključnih vinovnika sarajevskog atentata iz 1914. godine. Ne tako davno beogradska je publika gledala jednu drugu predstavu, Mali mi je ovaj grob, prema tekstu Biljane Srbljanović i u režiji Dina Mustafića, koja tematizira istu tematiku, dakle motive i posljedice metka Gavrila Principa. Kako je već o toj predstavi bilo riječi u Zarezu, a tada je napisano da je predstava uspjela više na razini značenjskog nego reprezentacijskog postupka, ovoga puta je neophodno, zbog složenosti dramskog predloška na osnovu kojega nastaje izvedba predstave Zmajeubice, na početku ovog osvrta, dati nekoliko općih zaključaka.

Prvo, dramski tekst kabaretske forme Zmajeubice referiše svoj tematski smisao na događaj atentata, ali se u poetičnoj formi socijalne geste odmiče od njega. Drugim riječima, spisateljica Milena Marković nije pisala čisto politički tekst, dakle tekst opterećen ideologijskim mitovima i predrasudama, već društveno jak i potentno razarajući narativ u kojemu naglašava socijalnu uvjetovanost (potencijalne) pobune. Nadalje, u samom tekstu Milena Marković koristi poeziju, budući da je sama prvenstveno pjesnikinja, kako bi dotaknula onu društvenu ranu beztemeljitosti i potaknula tragikomičnu crtu narativnog tkiva svoga dramskog teksta koji premda pisan neopterećen dnevnom politikom svojim subverzivnim iskliznućem banalizira dnevno političke orgije. Dakako, Milena Marković piše tekst koji nije ahistorijske naravi, ona ne depotencira modus historijskog u svojoj drami, premda mu se ruga, ipak svjesna da poništenjem historijskog, svođenjem njegovih krakova na puku mogućnost ili usud znači istisnuti sebe iz središta svijeta (Dževad Karahasan).

Svijet simbola Nadalje, između dramskog teksta i izvedbe nalazi se nepremostiva praznina. Usprkos tome što je Milena Marković uspjela napisati subverzivan i političko angažirani tekst par excellence, režija predstave prema njezinom dramskom predlošku, koju je premijerna publika dočekala ovacijama, prikrila je u velikoj mjeri taj značenjski i simbolički potencijal dramskog teksta i time urušila bit njegovog didaktičkog momenta. Kada kažem bit didaktičkog momenta mislim prije svega na učinak prepoznavanja tekstualnih simbola i njihovih izvedbenih datosti, odnos prema publici i društvenoj zajednici u kojoj predstava nastaje, priznavanje tog okružja povijesnih osveta u kojima čovjek zarad velike ideje izbacuje sebe iz fizičkog svijeta i bezidejno luta, premda kaže Ernst Kassirer, čim više nije samo u fizičkom svijetu čovjek ima mogućnost postati dio drugog svijeta, živjeti u jednom svijetu simbola. Dakle, urušuvajući taj didaktički moment koji tekst drame naglašava, režija Ive Milošević poprima karikaturalne razmjere. Ona nastoji tekst pročitati doslovno, a svaka intervencija koja izlazi izvan teksta narušava njegovu bit jer ne intervenira na način dopisivanja značenjskih mreža i formi za koje je čovjek, premda se to u predstavi bezrazložno potiskuje, vezan jedino i samo emotivnim dijelom (Ivan Focht) svoje psihe.

Posveta Nietzscheu U intervju što ga je neposredno prije premijere Milena Marković dala beogradskoj Politici rekla je da je mladobosancima od filozofa Nietzsche bio na prvom mjestu. Otuda i naslov drame - Zmajeubice - iz Nietzscheova znamenitog djela Rođenje tragedije u kojoj hrabrim zmajeubicama filozof pripisuje ,,gordu drskost kojom okreću leđa svih slabićkim doktrinama optimizma’’. Nietzsche je, stoga, filozof koji navješćuje mogućnost pobune, on je u očima mladobosanaca bio figura nesalomiva duha otpora i samozatajne drskosti, osobnost idealizirina i neutemeljena u povijesne mitove, očišćena od svake vrste prisile i nepravde. Nietzscheova je filozofska misao izvršila radikalan pomak i veliki utjecaj na brojne potonje mislioce i pokrete ponajviše jer nije niti u jednom trenutku sebi pripisivala božansko nadahnuće. Nietzsche će u svojoj knjizi Sumrak idola napisati da povjesničar gleda unatrag, i da time konačno i vjeruje unatrag, te će time navjestiti svoju temeljnu postavku volje za moć, postavku koja će u moderno vrijeme biti predmetom velike pažnje. Mladobosanci su kod Nietzschea primijetili, zaokupljeni svojom pobunom, težnju ka mogućnosti života izvan svake pravilne i prisilne strukture. U tekstu Nietzsche i Faust Georges Bataille kaže: “Izbjegavajući misticizam inherentan religioznoj zabrani - svako životno pravilo, proizvoljno ili ne, utemeljuje vrijednost nepravilnosti (nepokoravanje pravilu opčinjava). Suveren stav zahtijeva istovremeno poštovanje pravila i njegovo rješenje vezano za svijest o poštovanju koje mu se duguje - u mjeri u kojoj daje osjećaj savršene nekorisnosti i opasnog iskliznuća ka iskvarenosti, požuda koju nalazimo u ‘zlu’ jeste najbolja slika suverene vrijednosti.’’

Tu opčinjenst Nietzscheom i bespogovorno odbacivanje svakog Boga u dramskom tekstu Milene Marković, tekstu koji započinje riječima iz Evanđelja po Mateju u kojemu su licemjeri okarakterizirani kao okrečeni grobovi, dobiva posebno etičko određenje. Naime, u jednom trenutku mladi Gavrilo Princip, na prekoravanja svojih najbližih zbog pobunjeničkog stava, zaneseno uzvikuje: Meni ne treba nitko da me uči moralu ... Ja sam čvrsto moralan čovjek. Dobar sam jer sam čovjek. U tome smislu Gavrilo Princip moral shvaća kao stvar unutarnje sile čovječnosti, unutarnje snage da se prepozna zlo i dobro, te navješćuje osobno nemirenje sa zlom oko sebe. On je duboko frustriran zbog socijalne isključivosti, on majku prekorava što trpi, podsjeća je da njihova krava nije njihova već careva, da je blato ono na što su osuđeni živjeti cijelog života, da je on iz blata i da zato mora pucati (i ja bih možda htio pjesmu napisati/ ali ja sam iz blata i ja ću pucati).

Učionica povijesti Reka končića svud proljeće/ i tisuć čvorova se plete, veli Mefistofeles, iz Fausta). Početna scena drame Zmajeubice odvija se kao svojevrsna učionica povijesti u kojoj se čuju raznoliki glasovi. Jedni, zadojeni mržnjom i stoljetnim nepravdama, drugi neopterećeni mitovima i zagledani u budućnost, treći svjesni situacije i željni čistog zraka i lijepog pogleda. Onaj koji okuplja sve te glasove, Učitelj, kaže sljedeće: Tko je u pravu? Što je moglo biti da nije bilo? Kako znati ... Je li bilo bolje ili gore? Ima li istine? Za što se boriti? Je li sve laž?

Ova esencijalna pitanja, postavljena strogo filozofski, već na početku drame navješćuje interpretativne mehanizme proizvodnje sjećanja i značenja. Ono što je za jedne istina i nepravda, za druge je laž i pravda, ono što jedni smatraju obaveznim, za druge je tek usputna vragolija. U predstavi je takva simbolika naznačena time što Učitelj, veliki mudrac i glas koji okuplja razjedinjenu djecu, nosi kostim klauna i time dočarava svu providnost povijesnih magli, ali i moguće neuobičajene interepretativne okvire dramske i reprezentacijski situacije kada je u pitanju dramski tekst koji se izvodi. Kako to u programskoj knjižici piše teatrologinja Mirjana Miočinović: Zmajeubice su jedna složena dramska tvorevina u kojoj je sve krhko i promjenjivo poput kaleidoskopskih prizora i nije joj lako prići instrumentima standardne dramske analize.

Etika izvedbe? Uvodni sat povijesti nastavlja se kroz niz prizora, fragmentarnih osvrta na težak bosanski život pod vlašću cara, uz naglašene dvojbe mladih pobunjenika koji znaju da nešto moraju učiniti, da moraju pucati bez obzira na posljedice, zatim kroz niz obiteljskih prizora ljubavi i očekivanja, ratnih situacija u kojima se pokazuje licemjerje nadređenih lica, dok se scene završavaju ubjedljivim priznanjem vojnika Františeka o mjestu na kojemu je pokopan Gavrilo Princip. Unatoč velikom potencijalu koji svaka od ovih dramskih scena upotpunjenih songovima poetskog kabarea proizvodi, redateljica Milošević prilično je nekoherentno i neinventivno povezala nastale situacije, praveći od njih lanac predstavljačkih formi grubog manirizma pri čemu se u velikoj mjeri gubi izvorna bit i potentnost socijalnog bunta koji ova predstava sa sobom nosi. Dakle, sve tekstualno doslovno je preneseno na scenu, songovi se pjevaju s blagom ironijom nedovoljno srčanom u odnosu na izvorne stihove, dok se scene nižu bez posebne redateljske opravdanosti kada je u pitanju izvedbeni postupak. Želim reći da su situacije isuviše doslovno prenesene i da je ta sistematičnost i doslovnost narušila moguću subverzivnost izvornog dramskog teksta koji spade u vrhunce domaćeg dramskog pisma.

Doslovnost ponajviše urušava potencijal etike izvedbe, odnosno moguće reaktivacije socijalne geste izvedenog u odnosu na gledatelja. Što, dakle, ovako odgledana doslovnost, s ponekom naglašenom komičnom situacijom koja ima za cilj narušiti ustaljeni sustav, radi s gledateljem koji predstavu promatra? Ima li takav način predstavljanja ikakav učinak na samoukidanje predstave? Što se događa nakon gledanja predstave? Ova pitanja banalna su kao takva, ali je njihova neophodnost uvjetovana manjkavostima u redateljskom postupku ove predstave. Možemo otići i dalje te postaviti sljedeće pitanje: Što se događa kada izvedbeno potentan tekst u redateljskoj postavci pripitomi svoju subverzivnu moć? Gdje je tada javnost? Da li taj rascjep prepoznaju gledatelji u kazališnoj dvorani? Evo kako na to gleda Emil Hrvatin: Dovodeći stvarnu aktivnost na pozornicu do razine gledateljeve realnosti znači i uzimanje u obzir dekonstrukcije kazališnog reprezentativnog okvira. No problem nije samo u činjenici da je gledatelj prvi koji teatralizira događanje, već je i u njegovoj prisutnosti u kazališnom događaju sam kazališni događaj, koji čini kazalište kazalištem, no isto tako postoji i činjenica da je teatralnost upisana u svaku gestu namijenjenu javnoj izvedbi. Ako želimo, možemo izvesti i predstavu bez publike. Ključno pitanje koje kazalište postavlja sasvim je suprotne prirode: može li publika postojati bez kazališne izvedbe. Prevodeći ove riječi na primjer predstave Zmajeubice možemo se zapitati da li je bilo dovoljno samo pročitati tekst predstave, tekst učinkovit da proizvede već pomenutu javnu teatralnost, ili je neophodno (i preporučljivo) odgledati predstavu koja u velikoj mjeri, svojim učinkom, ukida tu mogućnost za javnu izvedbu gledatelja na razini gestikulativne intervencije.

Glumci i karakterne dvojbe Kada je, pak, riječ o glumačkom ansamblu predstave mišljenja sam da je ovo odličan odabir jer je riječ o trenutačno ponajboljim mladim glumcima beogradske kazališne scene. Prije svih, glumački nadahnuto igrali su Nikola Rakočević i Dubravka Kovjanić, i to zato jer je njihova izvedbena osobnost takva da uz malo riječi, s puno geste i karizmatičnog prisustva, daju poseban otisak ovakvo zahtevnoj predstavi. Nikola Rakočević dikcijski je savršeno izgovarao sve žučne monologe mladog Principa, pokazujući pritome dvojbe njegoveih unutarnjih previranja, od trenutka kada ga vršnjaci zadirkuju jer previše čita knjige do trenutka kada puca, njegovim riječima, ne u čovjeka nego u cara, simbola tiranina. Dubravka Kovjanić, bez puno teksta, s posebnom je dozom samoironije odigrala više uloga, od humorističkih momenata kao Čabrinovićeva baka pa sve do fizički iscrpnih scena (samo)mučenja u kojima srčano igra Trifka Grabeža. Čini mi se da je Dubravka Kovajnić ovom predstavom sebe konačno predstavila kao glumicu posebnog senzibiliteta, te se nakon zapaženih uloga u Othellu i predstavi Samo neka bude lijepo, nadam nekoj njezinoj glavnoj ulozi na daskama matičnog kazališta Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Srđan Timarov igrao je klauna ozbiljno, s jakim naglaskom, što je na trenutke djelovalo groteskno, ali i učinkovito u reprezentacijskom smislu. Milan Marić, nasuprot odličnoj izvedbi uloge Gavrila Principa u predstavi Mali mi je ovaj grob, ovoga je puta bio nešto nerazumljiviji i suzdržaniji, ali dovoljno pribran da ličnosti Nedeljka Čabrinovića da poseban draž mladenačke iskrenosti, dok je Radovan Vujović s naglašenim osjećajem za emotivnu gestu uz neprekidnu oscilaciju na sceni ekspletivno djelovao na sve nedostatke koje mu je u redateljskom smislu uloga Danila Ilića oduzela. Mirjana Karanović i mlada Jovana Gavrilović dale su posebnu draž izvedbi ove predstave. Dok Mirjana Karanović s autentičnom vrstom sugestivne nedorečenosti prikazuje bol majki za svojom djecom, i uvjerljivo igra na kraju predstave vojnika koji sahranjuje Principa, dotle se mlada Jovana Gavrilović persistentno nameće sa svojim, pomalo anarhističnim, glumačkim stavom.

Odbaciti javni ideološki tekst Predstava Zmajeubice, unatoč odličnom dramskom tekstu, nije uspjela probiti opnu ideologijskih mitova, već je iste kritizirala u mjeri u kojoj je to uobičajeno. Premda se predstavom pitanje slobode nameće kao ključno pitanje današnjice, mislim da je ova izvedba pokrenula još jedno važno pitanje: koliko je umjetnik slobodan da djeluje u javnosti bez prisile i pritiska? Da li se pokazalo još jednom da umjetnik ima uvrnuti cilj kada pokušava javno ismijati lažne veličine i istaknuti značaj borbe za slobodu, ili je način da opstane kao slobodan pojedinac i doslovno angažiran umjetnik jedino i samo moguće ako nikada ne pristine na nametnute ideologijske forme. A cilj svake kritike ideologije, da parafraziram Žižeka, sastoji se u tome da smo kadri odbaciti javni ideološki tekst