Raša – grad-spomenik industrijskom elanu

Koliko se stanovnika urbanih zona može pohvaliti činjenicom i posebnošću da se “sjeća” dana kada je njihov grad ostvario funkciju, trenutka nakon kojega je u gradu bilo moguće kupiti kruh, upisati se u vrtić ili u školu, popiti “bićerin” u oštariji ili jednostavno nazvati se stanovnikom toga grada? Odgovor je i više nego očit – njih vrlo malo, jer su “urbane kozmogonije” uronjene u prostor priče, legende, predaje ili mita, pripadaju prostoru i vremenu illud tempusa, kao i interpretaciji i potragom za konsenzusom o genezi i razvoju istih od ovlaštenih profesionalaca – arheologa, povjesničara ili antropologa. Raša, smještena na istočnoj obali Istre – 40 kilometara od Pule i šest od Labina sasvim je drukčiji grad, jer o njezinom postanku nema “većih” nepoznanica – datum kada je prerezana vrpca, čin koji je legitimizirao život u onodobnoj talijanskoj Arsi još je u sjećanju ponekog starijeg stanovnika – 4. studeni 1937.

Dva grada

Mnogi su autori, pišući o povijesti rudarenja, Istre ili odnosa talijanskog režima naspram istarskog čovjeka, dolazili do sličnih zaključaka kada bi se dotakli Raše. Taj je gradić do te mjere neodvojiv od kove (rudnika) da bismo ga trebali promatrati kao cjelovitog samo u vezi s navedenim, s kojim čini jednu i neodvojivu cjelinu. Na razvoj dvaju gradova, onoga u brežuljcima i onoga podno istih u krapanskoj uvali, spojena u jednu “smislenu” cjelinu možemo gledati kao na važnošću (ne)proporcionalne dijelove jedne dominantne ideje: povećanje proizvodnje kamenog ugljena – lignita, materiae primae prijeko potrebne za vođenje ratova koje je ondašnja Italija vodila na području sjeverne Afrike. Raša, ili nazivom talijanska inačica – Arsia, stoga je najmlađi i po mnogočemu najspecifičniji grad u Istri. Realizacija tog arhitektonsko-građevinskog projekta bio je sastavnim dijelom trijumfa politike fascia koji se očitovao i u gotovo usporednoj meliorizaciji, isušivanju krapanske malarične močvare u blizini Raše 1935., koje je pod upravom ureda za građansku inženjeriju organiziralo talijansko ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. Taj je pothvat išao pod ruku meliorizaciji močvarnog tla u talijanskoj regiji Abruzzo, koji su tadašnje vlasti percipirale kao evokaciju i vraćanje veličine i prestiža antičkog Rimskog Carstva, “od čije su propasti pa do prvih dekada 20. stoljeća i seoska naselja oko Rima bila svojevrsna pustinja”, kako je pisao Braudel. Planski građeno mjesto za nekoliko tisuća ljudi, koji je u sljedećoj fazi trebao biti nadograđen za šest tisuća, prvobitno se trebalo zvati Liburnia, na što je vrlo vjerojatno direktno utjecao Camillo De Franceschi, povjesničar koji je Duceu ukazivao na neprimjerenost takvog imena. Gradić iz čije se gradnje u rekordnih 547 dana ili 380.000 sati (kamen-temeljac postavljen je 7. kolovoza 1936.) možda najbolje može iščitati gorljiva želja i potreba za eksploatacijom bogatih ležišta primarnog energenta – ugljena, u sebi nije nosio prometejski duh poklona i žrtve, facilitatora i “otkrića” čiji je cilj učiniti svakodnevicu domicilnoga stanovništva podnošljivijom, nego makijavelistički duh odlučnosti ostvarenja cilja. Iako će urbanizacija od jednog dijela rudara – kovara, koji iz istarskih sela moraju nekoliko sati hodati do posla i isto toliko s posla do kuće, pa shodno tome gotovo da više vremena provode krećući se prema nego na samim ciljevima, od “nomada industrijske epohe s predodređenim itinererom kretanja” stvoriti homo domesticuse, taj proces i polučeni rezultat su u koliziji s gradom kao teritorijem unutar kojega osobne želje, inspiracije i ambicije dolaze do izražaja, jer je i Berislav Valušek (Raša = Arsia/ Gustavo Pulitzer Finali, Rovinj 2000.) zaključio da je na onodobnim fotografijama “atmosfera Raše istovjetna onima užarenih grčkih ili sicilijanskih i južno talijanskih trgova, opustjelih gradova čije je stanovništvo nova era industrijalizacije odvela na sjever”. Bit i uzrok Raše jest stoga industrijalizacija u uzletu, a dominantni efekt “rudarski geto” s ponekom iznimkom. Stoga je Raša ako ne u potpunoj opreci s “gradom kao povijesnom realizacijom antropoloških mogućnosti”, u smislu široke palete čovjekovih realiziranih potencijala inskribiranih u tkivo tog omeđenog prostora, čiji je rezultat atmosfera grada koja oslobađa (Stadtluft macht frei; l’aria della citta’ rende liberi), onda u značajnom odmaku s navedenim, jer se unutar novonastalog prostora potiče ekonomsko-privredna monokromija tipična za ruralna naselja kao i socijalna segregacija. Arsia stoga nije omaggio, izraz poštovanja prema podzemnom pozivu, koliko god njome dominirala rudarska simbolika, tim više što su, prisjećaju se stariji stanovnici mjesta, rudari spavali i u rudniku za vrijeme gradnje, dok neki tvrde da su istu gradili i kažnjenici iz Italije koji se nisu željeli odazvati osvajačkim pohodima. Ti su kažnjenici živjeli u improviziranim barakama podignutima na mjestu današnjega grada, no kako nisu imali dozvolu za kretanje izvan Raše, jedini oblik slobode koji su imali bilo je uživanje u večernjim kinoprojekcijama.

Demiurg Gustavo Pulitzer Finali

Projektant Raše Gustavo Pulitzer Finali rođen je u Trstu 1887., a umire u Genovi 16. travnja 1967. Studirao je na politehnici u Beču, a diplomirao na politehnici u Münchenu u klasi Theodora Fichera. Zainteresiran za različite izričaje “autohtonog”, Pulitzer puno putuje Sjedinjenim Američkim Državama, Grčkom, Engleskom, a posebice Italijom, gdje radi crteže, skicira i fotografira. Bit će to možda prvi uvid mladog arhitekta u različita kulturno-arhitektonska rješenja. Od dvadesetih godina prošloga stoljeća mnogi časopisi objavljuju njegova djela te on postaje poznat prvenstveno po svome besprijekornome ukusu koji iskazuje u arhitekturi interijera za stanove visoke buržoazije, namještanju hotela, oblikovanju namještaja, opremanju izložaba. Izvan granica Italije Pulitzer se uistinu afirmirao dizajniranjem otmjenih putničkih brodova. S tom činjenicom ne smijemo smetnuti s uma da je onodobni Trst, dakle onaj u kojemu Finali odrasta, najveća austro-ugarska luka. Bit će to značajna činjenica koja će odrediti njegov osobni stil, a i kada ne bude kreirao po tim kanonima, koristit će je kao osobni “potpis”. Po Mussolinijevu se nalogu krajem 1935. odobrava pet milijuna lira za gradnju mjesta. Tom odlukom Gustavo Pulitzer Finali dobiva priliku projektirati i dizajnirati cijeli jedan grad, od najmanjeg detalja interijera stanova do glavnoga trga kojemu posvećuje posebnu pažnju, jer piazzom dominira crkva Svete Barbare, svetice čiji će kip na pročelju crkve isklesati proslavljeni Ugo Carr?, a koja se zaziva u pogibelji od nesretnog slučaja ili nagle smrti. Crkva je sa građena u obliku prevrnutog vagoneta za prijevoz ugljena, koji ujedno podsjeća i na ulaz u okno a iznad koje se nadvija zvonik – simbolični šoht – toranj koji spušta i izvlači liftom rudare iz jame, dok će s desne strane kao aneks crkvi, prostor kvadratnog oblika simbolički predstavljati podzemnu rudarsku galeriju. Berislav Valušek navodi kako je na više mjesta spominjano da glavni korpus crkve podsjeća na izvrnuti rudarski vagonet, ali da nije prepoznata sličnost unutrašnjosti crkve s rudarskim oknima, gdje armirano-betonska konstrukcija paraboličnih lukova asocira na drvenu konstrukciju (podupirače) rudarskog okna. Znakovito je, kako upozorava Valušek, da unutrašnjost Sv. Barbare nema prozore, nego da svjetlo dobiva iz uskih ostakljenih otvora koji teku paralelno s brodom crkve, kao što je bitno u dizajnu zvonika, koji je robusno paralelopipedno geometrijsko tijelo čistih stranica, prepoznati sugestiju na oblik rudarske lampe čija veličina otvora dozvoljava potpuno sagledavanje konstrukcije o koju je zvono obješeno. Svi elementi upućuju na dizajnersko-arhitektonsku uronjenost Raše u “rudarsku kulturu” koja dominira svakim metrom novosagrađenog “mjesta”. Ipak, naglasak je stavljen na funkciju i izgled gradića, a ne na stanovnike, jer radničko naselje Raša nastaje u uskoj dolini na obalama potoka Krapna, u uvali koja u hladnom i vlažnom periodu jedva da dobiva sunčeve zrake, te je stoga pogodna za stvaranje smoga koji se razvija iz kućnih i industrijskih dimnjaka. Po istome je naputku stvorena prostrana mreža otpadnih kanala, ali nisu izrađene kupaonice za rudare, koje se grade tri godine nakon – 1940. Jedino mjesto u gradiću koje će djelomično izbjeći takvu “sudbinu” jesu vilete, građene za rukovoditelje ugljenokopa. One se projektiraju i grade preko i iznad ceste, na uzvišenome dijelu doline – donjem dijelu padina brijega koji s jedne strane omeđuje uvalu. Vilete su vrhunac arhitektonskog rješenja režima koji počiva na stratifikaciji, rigidnom odnosu koji novonastala industrijsko-radnička zajednica nije izbjegla – što je režim, osim odnosima, izrazio i arhitekturom koja će hijerarhiju dodatno petrificirati, ali i uficijalizirati. Teorija grada kao čovjekove druge prirode ovdje dobiva potpun smisao; njegove su morfološke karakteristike kao i atmosfera koja njime vlada refleksija ne kozmološkog, kakvog opisuje Mircea Eliade, nego društvenog poretka čija se vječnost mora ogledati u “uzvišenosti”. Upravo je zato Mussolini, duce, negodovao zbog lociranja gradića u uvalu, koji prati liniju potoka – što je po njemu bilo nedostojno režima koji ga je podigao, a čiju je veličanstvenost morao reflektirati. Grad je po njemu bio previše stopljen s okolinom. Taj manjak vidljivosti i monumentalnosti nije bio u sinergiji s Mussolinijevim imperativom izjavljenim masi podno palače Chigi: “Moje naređenje je jedan glagol: Trajati!”, ali bitno je dodati – trajati impozantno. Podizanje novih fašističkih gradova – citta’ di fondazione sastavni je imperativ koji mora biti lociran unutar psihološkog konteksta misije koju je duce doživljavao kao epohalnu a koji upućuje na anksioznu želju za pobjedom nad vremenom i traženjem vječnosti. Moguće vječnosti, koju ne treba brkati s nemogućom besmrtnosti, jer i mrtva stvar može trajati vječno. Nije li živi duce na propagandnim prikazima zauzimao pozu statue, odnosno mrtvačke nepomičnosti, zapitao se talijanski povjesničar Sergio Luzzatto.

Hijerarhizirano urbano tkivo

Mogućnost gradnje Raše, koju Talijani sa sardinijskim gradom Carboniom i Pozzo Littoriom – Podlabinom nazivaju citta’ di fondazione, bila je savršena prilika da se u prazan prostor ucrtaju ideološke odrednice socijalne i društvene segregacije koja neće biti podložna, vrijeme je pokazalo, ni promjenama sistema ni njihovih ideoloških predznaka. Jer ako je Venezia Giulia (Julijska krajna) bila, kako ju je Mussolini nazivao – Veduta d’Italia, talijanska izvidnica i čuvarica, onda je izdvojeni rezidencijalni kvart s viletama, svojim morfološkim i lokacijskim karakteristikama, bio veduta della citta’ d’Arsia (čuvarica grada Raše), prostor za nadgledanje podređenih (ili podređenijih) koji će na funkciji, ali ne i na privlačnosti gubiti, usporedo s gašenjem rudarske djelatnosti. Podno njezine lokacije, s onu stranu ceste, grade se kuće onih koje prvi imaju nadgledati – kazakape (case dei capi – kuće šefova) i kazarmoni (casarmoni – kućetine) kao i “hoteli” – kuće za samce radnike rudare, odnosno inženjere – casa tipo E i casa tipo F. U ovome kontekstu valja razumijevati Simmonsov navod, u kojemu on, citirajući Spaina, Bourdieua i Giddensa, tvrdi sljedeće: “Odnos između prostora i statusa izraz je efikasnog društvenog sistema. Karakteristike tog sistema izražavaju se kroz svakodnevne aktivnosti; u isto vrijeme te aktivnosti reproduciraju strukturalne karakteristike i učvršćuju društveni poredak”. Drugim riječima, kako tvrde rudari, “veliki” se nisu miješali s “malima”. Stoga su veliki dio svakodnevice živjeli odvojeno, što im je bilo omogućeno strukturom “oba” grada – podzemnim i nadzemnim. U prvom slučaju stanovnici vileta na posao odlaze u direkciju ili upravu, ne napuštajući u pravilu nadzemlje dok brojniji stanari kazermona odlaze na podzemni rad. Možemo li ovdje u kontekstu Raše koja nastaje po principu Gesamtkunstenwerka, tradicije koja umjetnika-stvaraoca smješta u centar, te on postaje onaj koji projektira i dizajnira sve, kao što je već spomenuto, od arhitekture do kvake, kako to predlaže Mattenklott, dotaknuti i tamne, hibridne i gotovo kriminalne strane umjetničkog stvaranja o kojoj se šuti od vremena Pica della Mirandole (1463.-1494.) zbog puke naklonosti slobodnoj mašti umjetnika? Pitanje nije retoričko ukoliko znamo da će provedena zamisao i ideja umjetnika u djelo obilježiti svakodnevicu mnogima kao i da se raško “urbano tkivo” od njegova nastanka nije značajno mijenjalo. Je li razlog zaokruženost koncepta i strah od narušavanja istog naknadnim interferencijama i “poboljšanjima”, ili pak prešutno negodovanje naspram naslijeđene fašističke baštine? Stoga se možemo složiti s istim autorom kada tvrdi da je arhitekt, projektant grada dvojako označen, što je znak oprečnih ekskluziviteta, jer njemu su u isto vrijeme svojstvene karakteristike nagrade kao i metafizičkog prokletstva. Poslijeratni odnos naspram mjesta, kao i atmosfera u istome, zbog koje će mnogi napomenuti kako je to u konačnici “tužan grad”, ali je prije – dodao bih – profondamente perturbante, dakle duboko uznemirujući, vjerojatno su najbolji dokaz za posljednju od dvije karakteristike, dok bi u kontekstu prve trebalo istaknuti recentnu odluku da se Gustavu Pulitzeru Finaliju posmrtno dodijeli nagrada za životno djelo koju će preuzeti njegov prvi sin John na dan općine 4. prosinca 2008. Činjenicu dodatno podcrtava razmatranje gradskog vijeća da se po “ocu” Raše nazove glavni trg (Trg Republike) ili “plac” .

Militantna umjetnost

Kamenu skulpturu Marcella Maschierinija, golog i tjelesno proporcionalnog rudara, istaknutu na Piazza dell’Impero (Trgu Imperija), definiranu kao rudar-vojnik (ratnik), možemo iščitati i pokušati objasniti na nekoliko razina, no njezina sudbina ostaje nepromijenjena. Odmah nakon kapitulacije Italije skulptura se uništava i gubi joj se poznati trag. No koji je bio smisao statue na glavnome gradskome trgu? Jedno od objašnjenja jest to da je taj “militantni rudar” refleksija kulta tijela prakticiranog za vrijeme i od ideologija fašizma i nacizma, koji su analizirali Mosse i Leed, kulta koji ima dubok homoerotičan karakter: ljubav prema tijelu kao najjača strast, u odnosu koji isključuje ženske figure ako se ne radi o onim simboličkim i alegorijskim kao što su Domovina, Majka ili Italija. Dvojak identitet isklesanog kipa otkriva se time što on u ruci drži rudarski kramp o koji je obješena rudarska lampa, dok kraj njega iz “vreće” viri povećana kamena “replika” kratkog bodeža koji podsjeća na model kakav su koristili pripadnici HVSN odreda (Pugnale fascista della Milizia volontaria per la sicurezza nazionale – Dobrovoljna milicija za nacionalnu sigurnost). Iako je dvojak identitet pripisan skulpturi značajna sintagma za shvaćanje podzemnog poziva kroz povijest, jer se rudari uspoređuju s vojnicima zbog uvjeta rada i konstantnih opasnosti kojima su podložne njihove profesije, kao i zbog činjenice da je vojska koristila rudare u ofenzivne svrhe pošto su iz njihovih redova potjecali najbolji palitelji mina, znalci o eksplozivima, talijanska posveta istome neće izvirati iz kvalitativne, pa gotovo i povijesno-etnografske analize radnog dana zaposlenika u ugljenokopima, nego će biti odraz volje i ideala izraženih dominantnom Mussolinijevom fašističkom krilaticom – credere, obbedire, combattere (vjera, poslušnost, borba). Stoga umjetnost kojom oni obvezuju ima funkcionalan karakter pozivanja na vojnu poslušnost u jami, a ne oplemenjivanje radničkog dana lijepim. Oni će biti bezlična vojska koja se bez pitanja mora podvrgavati ritmu i opsegu rada koju impostiraju nadređene im strukture. Iz tog razloga ne čudi da će nakon pada Italije umjetničko djelo prvo biti uništeno, upravo zbog simboličnog značenja koje mu je bilo svojstveno.

Aromaterapija i kasino kao moderne nužnosti

Možemo li podcrtati stoga paralelu, koja se i sama nameće, da odnos Rašana naspram Maschierinijeve skulpture gotovo da je proporcionalan odnosu vlasti, koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, naspram “Finalijeva” grada. Kako drukčije okarakterizirati sedamdesetogodišnji arhitektonski status quo, kao i prijevremeno zatvaranje ugljenokopa sredinom šezdesetih, što se u konačnici ispostavilo kao svojevrsno odumiranje grada, čiji umrli stanovnici bivaju pokopani na mjestima iz kojih su došli, jer, značajno je, Raša nema groblje. Nema ni, primijetila je Tatjana Gromača, razglednicu snimljenu u novije doba, dok one stare kolekcionari ljubomorno čuvaju kao požutjele svjedoke vremena koje je prošlo i svršeno. A da je tomu tako, govori u prilog i činjenica da je rudarska lampa, nekoć sveprisutni simbol rudara, danas na Labinštini najlakše nabaviti kao suvenir-artefakt, koji se, kako pišu jedne novine, može koristiti i u aromaterapiji, namijenjen prvenstveno turistima. Ako se rudarska lampa može koristiti u aromaterapiji, može li se onda i napušteni rudnik koristiti kao kasino, što je ne tako davno neki “osviješten i moderan” um predložio kao “kreativno” rješenje za kilometre napuštenih podzemnih hodnika. Pokušaj provođenja takvog nesvjesnog simboličkog nasilja kao moderne nužnosti očit je znak sreće u nesreći što Raša još nije pronašla “zamjenski” ekonomsko-kulturni identitet.