Nenad Obradović  

Rascjep između palanačkog i europskog golog života

Predstava Koštana, prema dramskom tekstu pisca Bore Stankovića, a u režiji Andraša Urbana, nastavak je njegove radikalne transformacije kazališnog postupka. Pod time mislim, prije svega, na stalnu potrebu ovoga redatelja da izađe iz okvira normativnog postupka koji je uobičajen za jednu kazališnu inscenaciju u zatvorenom prostoru i da djeluje na sceni radikalno drukčije, podjednako tematski i reprezentacijski, uzimajući u obzir sve moguće implikacije na društvenost jedne predstave. Riječju, Urban nije angažirani kazališni redatelj iz prisile, zato što to njegovoj umjetničkoj poetici nameće određena struktura zajednice u kojoj stvara, već redatelj koji stvara bez parolaških taktika, i to određenim mehanizmima tihe prisile koja gledalište primorava na reakciju. Takav način rada na sceni često je Urbana dovodio u centar pažnje u srpskoj kulturi, što zbog teme, načina izvedbe ili rada s glumcima. Tema je uvijek provokativna za palanačku zajednicu, način izvedbe radikalan za scensku jednoličnost zajednice, rad s glumcima inicijalan, analitički, posvećen. Taj rad je, najkraće rečeno, angažiran i participativan; u prvom slučaju zbog načina pristupa određenim temama bitnim za današnje društvo, u drugom slučaju zbog toga što gledatelji Urbanovog teatra nisu samo gledatelji već i inicijatori neke posebne forme suodnosa između scene i gledališta.

Posebna je okolnost ta što Andraš Urban vrlo često za svoje redateljske pothvate uzima klasično djelo kao polazište. Rad je, dakako, dekonstruktivne naravi, predstava se izvodi temeljem strukturalne dihotomije, u kojemu je ključno mjesto ono što Christoph Menke naziva obratom jednoga, onoga predmnijevanog, u drugo, postignuto značenje koje imenujemo dramskom ironijom. To je ključno mjesto Andraševog rada s dramskim tekstom, njegovo preusmjeravanje u polje ironijskog, obrat od klasičnog, zadanog teksta u prostore ironije spram suvremene melankolije pojedinca u odnosu prema zajednici u kojoj živi. Njegova je poruka, kako je zapisao Božidar Mandić, iz vulgarne biblije sačiniti svete tekstove.

Politika kao uzurpacija javnosti Predstave subotičkog redatelja iziskuju duboke relacijske veze sa društvenom zbiljom, na razmeđi između suverene moći i golog života u kojemu politika igra glavnu ulogu. To je ona vječna borba političkog bića, riječima Giorgia Agambena, bića koje proizvodi i koristi geste i koje politici omogućuje postojanje jer je temeljni kategorijski par zapadnjačke politike suprotstavljanje golog života političkoj egzistenciji. Stoga, Agamben zaključuje: “Politika opstoji jer je čovjek živo biće koje u jeziku odvaja i protustavlja sebi vlastiti goli život te se istodobno održava u odnosu s njim u isključivoj uključivosti.” Ovaj kratki iskorak u problematiku suvremenog mišljenja držim neophodnim uz radove Andraša Urbana jer se u njima zrcali ona disparatnost između golog života i njegove isključivosti iz oblasti političkog i polja politike. Drugim riječima, temeljna je kategorija Urbanovih predstava politika, ali ne kao praktična djelatnost, već kao problematična uzurpacija javnog koja, svojim pogrešnim postavkama, doista i aktualizira svaki oblik netolerancije i nesnošljivosti u našim sredinama. To je upravo zamka koju suvremena politika radi kada trguje sa čovjekom, kada mu uskraćuje goli život ili kada goli život podiže na pijedestal. Agamben s pravom kaže: “Naša politika danas ne poznaje niti jednu drugu vrijednost ni prema tome niti jednu drugu nevrijednost doli život, i dok kontradikcije što ih to implicira ne budu razriješene, nacizam i fašizam, koji su iz odluke o golom životu načinili vrhovni politički kriterij, ostaju zlokobno aktualnima.”

Disfunkcionalna jednakost Kritika zlokobnih, nazadnih ideologija i njihova šutljiva prisutnost u sadašnjosti odzvanja iz svake predstave Andraša Urbana. Novom izvedbom Koštane, dramskog djela Bore Stankovića, ovaj je redatelj napravio svojevrsnu kulminaciju dosadašnjeg rada na temama političkog i javnog. Uzevši za polazište dramu koja u srpskoj književnosti ima poseban status, jednu od omiljenih među srednjoškolcima, Urban je napravio dramu društvenog posrnuća jedne zajednice. To je uradio na sceni očišćenoj od rekvizita, što je jedna od njegovih karakteristika, bez pretjerane scenografije i uz nekoliko tek neophodnih instrumenata i stolica na sceni. Tako očišćena od suvišnosti, scena je u Koštani sva satkana od tjelesnosti. Koštana, koju s posebnim senzibilitetom igra mlada Emina Elor, zanosna je u svojoj ljepoti i nesreći, ona konstantno pjeva i na taj način pokušava utišati buku svoje strasti, skriti je od primitivaca koji u njoj vide jedino i samo - zavodljivo tijelo. U toj drami s pjevanjem, koja uključuje i neke tradicionalne srpske pjesme, događa se svojevrsno fizičko obračunavanje. Prava je Urbanova virtuoznost što njegova (zlo)upotreba fizičkog na sceni nije prisutna radi senzacije već radi intervencije prema tekstu, jeziku i pojedincu. Svaku je agresivnost na sceni, dakle, Urban protumačio određenim znakom, gestom kojom produžava agoniju priče i naglašava surovost palanačkog mentaliteta nesposobnog da uvaži drugog i drukčijeg. To je, uostalom, i polazište Urbanovog rada na Koštani, jer je ona, za pijano društvo u kafani i političko društvo jedne “uređene” zajednice, samo Ciganka i Žena. Zato u programskom uvodu predstave stoji pozivanje na Zakon o zabrani diskriminacije Republike Srbije: “Svi su jednaki i uživaju jednak položaj i jednaku pravnu zaštitu, bez obzira na osobna svojstva. Svatko je dužan poštivati načelo jednakosti, odnosno zabranu diskriminacije.”

Bez konca i kanapa Urbanova je Koštana upravo zbog naglašene surovosti onih oko nje, pijanih muškaraca koji žele posjedovati njezino tijelo, uniziti njezinu osobnost i srušiti najveće bogatstvo koje posjeduje - slobodu, pred gledateljem neprikosnovena i jedina heroina. U tom herojskom činu osobe koja se odupire oduzimanju slobode potencirana je ona kolebljivost koju Koštana pokazuje kada je prinuđena da bira između srca i razuma, kada je prinuđena da napusti svoju slobodu kako bi postala žena bez slobode. Urban tu tematiku podiže na razinu suvremenog egzistencijalnog simulakruma, u kojemu prividna konzumacija svake slobode vodi u skrivenu robovlasničku strukturu. Ondje gdje je mržnja postala sredstvo opstanka, tu je sloboda pretvorena u ropstvo. Na razvalinama svijeta bez konca i kanapa nalazi se duboki ponor razdaljine među ljudima. To je poruka koju šalje predstava Andraša Urbana, čija je izvedba razotkrila aktualnost netolerancije i podozrenja spram drugog i drukčijeg u srbijanskom društvu.

Osim što je pokrenula ta goruća pitanja današnjice, ova je predstava postavila pitanje odnosa između modernog i tradicionalnog u srpskom društvu. I dok se cijela srpska kultura već duže vrijeme trudi vratiti na put tradicionalnih vrijednosti, teatar Andraša Urbana rascjepljuje taj njihov pokušaj u samo nekoliko koraka. Povratak tradicionalnog ne smije biti povratak barbarstvu, kao što angažiranost ne smije biti utočište fraze. Taj rascjep svijeta pokazuje nam koliko je teško ostvariti pojedina prava i slobode, ali i koliko je nemoguće osloboditi se grubog obrasca palanačkih pravila. Da se još jednom, na kraju ovoga kratkog eseja o kritičkom teatru subotičkog umjetnika Andraša Urbana, vratimo na tezu - koju Urban poteže u radikalnom izdanju u predstavi Passport trilogija  kroz priču o europskim stereotipima - da tragična sudbina bilo kojega europskog naroda u vremenu dubokog razdora, industrijalizacije vrednota, raznih totalitarizama i religijskih fundamentalizama nije izvan zajedničkog naslijeđa “surove” Europe. U tom smislu navodim pitanje i odgovor koje kao tezu postavlja Geert Mak u novoj knjizi U Europi: “Imamo li mi, Europljani, zajedničku povijest? Naravno, i svatko može navesti čitav popis: Rimsko carstvo, renesansu, reformaciju, prosvijećenost, godine 1914, 1945, 1989. Ali treba vidjeti koliko su samo različita pojedinačna iskustva Europljana: stariji Poljak vozač s kime sam razgovarao, koji je četiri puta u životu morao učiti nov strani jezik; njemački bračni par koji je bombardiran a onda beskrajno proganjan po Istočnoj Europi, baskijska obitelj koja se jedne badnje večeri namrtvo isvađala zbog Španjolskog građanskog rata, a poslije toga nitko ni s kim nije progovorio do kraja života; smireno zadovoljstvo Nizozemaca, Danaca i Šveđana koji su uglavnom ostajali u zavjetrini. Posadite skupinu Rusa, Njemaca, Britanaca, Čeha i Španjolaca za isti stol i pustiti ih da pričaju svoje obiteljske povijesti. Sve su to posebni svjetovi. A ipak, sve je to Europa. Povijest dvadesetog stoljeća nije uopće bila neki kazališni komad koji se odvijao pred njihovim očima, bio je to manjim ili većim dijelom njihov, ali i naš život.”