Gioia-Ana Ulrich  

Rashovor s Rashidom Novaireom

razgovor

Književnu karijeru započeli ste veoma mladi, sa samo sedamnaest godina, nakon što ste osvojili nagradu El Hizjra, a dvije godine kasnije vaša je debitanska zbirka priča doživjela velik uspjeh. Ples je uz pisanje vaša velika ljubav. Također ste pohađali satove glume. Jeste li vi odabrali pisanje ili je ono odabralo vas?

– U mojem je djetinjstvu zapravo bilo mjesta za sve, čak i za amatersko kazalište, ali znao sam da pisanje uključuje i razvoj i proces učenja. Stoga sam još kao mlad osjećao potrebu da svaki dan za pisanje odvojim barem jedan sat, u namjeri da moje priče postanu sve bolje. No, moram naglasiti kako to uopće nije bilo povezano sa željom da postanem pisac, to mi nikada nije bila namjera. Zato često imam osjećaj da je književnost odabrala mene, a ne ja nju.

Tako je bilo i s amaterskim natječajem El Hizjra. Nakon što sam bio nagrađen, nakladnička kuća De Geus mi se obratila s prijedlogom da im pošaljem svoje priče. U to sam vrijeme, sa sedamnaest godina, kod kuće već imao desetke blokova napisanih priča koje su nastale dok sam pohađao srednju školu. U mojoj prvoj istraživalačkoj fazi slutio sam da bi moji tekstovi mogli doći u ruke čitatelja. Njih sam poslao nakladniku i dvije godine kasnije postao sam pisac. S vremenom sam sve više sazrijevao uz pomoć mogućnosti i šansi koje su mi pružene. Taj životni put nisam sam odabrao, ali sada sa sigurnošću znam da se želim baviti samo pisanjem.

Stvarnost vezana uz fikciju

Jednom ste kazali kako ste potrebu za pisanjem osjetili već u srednjoj školi, kada ste počeli riječima portretirati vaše profesore.

– Kako to znate? (smijeh). Da, to još i danas ponekad činim. Dok promatram neke osobe odjednom mi rečenice počnu padati na um. Primjerice, imao sam profesora koji nam je predavao nizozemski. Gledajući ga pomislio sam: kako me samo strogo promatraju rupice na njegovu licu. Pa čak i sada mi se ponekad ukazuje njegov lik; kao na primjer u novom romanu na kojem trenutačno radim. Opisujući jedan lik, odjednom sam shvatio: da i on ima te rupice. Uvijek pokušavam stvarnost povezati s fikcijom. Recimo, počinjem sa stvarnom ličnošću, s tim profesorom, a zatim, ako želim, mogu mu pridodati cijeli svijet.

Jeste li pisali za školske novine?

– Za školske sam novine zapravo radio intervjue. Kada mi je bilo jedanaest-dvanaest godina pisao sam pisma glumicama u koje sam tada bio zaljubljen i molio ih za intervju. Čak sam znao telefonirati menadžerima. Oduvijek mi je divljenje bilo veoma važno, bez njega se ne može živjeti.

Tko je utjecao na vaše stvaralaštvo?

– Pisac koji me doista dirnuo je Nizozemac Bernlef i njegov roman Čovjek u središtu. U knjizi je jednoga vojnika, nakon što je bio ranjen na bojištu, u bolnici netko upitao zašto je otišao u rat. On je odvratio “onako”, te pokazao prema kutiji margarina koja se nalazila na unutrašnjem dvorištu, a po njoj je lijevala kiša. Ta kutija margarina i dvorište kao odgovor na postavljeno pitanje... svidjelo mi se. I tada sam prvi put pomislio: tako bih volio i ja pisati. Neke stvari volim prešutjeti, jednostavno ih preskočiti, i to često činim.

Kako nastaju vaše priče; od jedne slike, rečenice ili ugođaja?

– Često počinjem tako da najprije pokušavam odvojiti komadić svijeta. Dobar primjer za to je američki film Vrtlog života. U posljednjem kadru na kraju filma zrakom lebdi prekrasna vrećica, a glas pripovjedača kaže: Sometimes I see so much beauty, that I don’t see anything at all – tada više ne vidi ništa, što se i meni događa. Kako bih to spriječio, uvijek se trudim da imam samo mali djelić svijeta pred sobom: jednu razglednicu, jednu rečenicu ili jedan redak. Ostalo u tome ne sudjeluje. Tako je bilo i s mojim profesorom; dok sam ga promatrao rodila se priča, a zatim sam u nju uključio ostatak svijeta. Nikad ne pravim bilješke, kod svake priče mogu točno navesti polaznu točku.

Propuštene prilike kao inspiracije za priče

Jednom ste rekli da vas jedna konkretna riječ ili rečenica može navesti na nove ideje.

– Točno, primjerice: prva priča s kojom sam pobijedio na natječaju nastala je tako. Tada se na top-listama vrtio jedan hit, a tekst je glasio ovako: Only you can make this wish alive. Tu sam rečenicu izdvojio i počeo razmišljati o tome kakva bi to trebala biti želja koju ti može ispuniti samo druga osoba. Tako je nastala priča o djevojčici koja je od roditelja za rođendan poželjela brata ili sestru, no njezini su roditelji bili rastavljeni.

Često portretiram ljude koji su htjeli proživjeti ono što nisu doživjeli, mnogo pišem o onome što se nije dogodilo. Pišem kako bih oblikovao trenutke koje nisam proživio. Vizualizacija određenih trenutaka je ono što pokušavam postići kod čitatelja, stoga su moje priče vrlo slikovite.

Osim za stvarima koje nisu proživjeli, vaši likovi često čeznu za nježnošću i ljubavlju. Koliko su vama snovi važni?

– Treba sanjati. Kako moj kolega Arnon Grunberg kaže: ‘’Neke se prilike moraju propustiti’’. A to je veoma važno. Radnja nove knjige, romana ceste koji pišem, smještena je u Kinu prije 2000 godina. Bio sam u ondje, ali odlučio sam da ne posjetim sva mjesta koja me zanimaju – određene ruine dinastija o kojima pišem nisam obišao, jer i dalje želim sanjati.

 Priče iz zbirke Čaplje u Kairu događaju se na svim mogućim mjestima na svijetu. To je zapravo put oko svijeta u pričama. Jeste li ikada razmišljali o pisanju putopisa?

– Ne. Oduvijek sam težio za istinom i stvarnošću. Za mene je fikcija najbolji način istraživanja kako bi valjalo putovati. No, o svojim sam putovanjima pisao kolumne.

U potrazi za onim što se neće dogoditi

Čitate li ponekad vlastite knjige?

– Najčešće na čitanjima. Povremeno iznova za sebe čitam svoje tekstove. Katkada pomislim da sam nešto mogao napisati sasvim drukčije, ali ima i trenutaka kada doživim nešto posve novo, kao da je riječ o nečemu što nije proizašlo iz mene, i tada znam pomisliti: kako lijepo, kako posebno. Nužno je imati stav.

Koje vas teme zaokupljaju?

– Uglavnom teme vezane uz ono što se neće dogoditi. U čovjekovoj je prirodi da ipak krene u potragu za tim – ako se to uopće može nazvati temom. Treba imati sposobnost predočavanja stvari. Ima mnogo toga što smatram dosadnim, sa svih nas strana gađaju dosadom, ali o tome baš ne volim pisati.

Koja knjiga trenutačno počiva na vašem noćnom ormariću?

– Čitam jedan očaravajući, veoma mudri i lijepi klasik – Slatki četvrtak Johna Steinbecka.

Vaši planovi za budućnost?

– Posvetiti se i dalje pisanju. Želja mi je da knjigu na kojoj radim napišem najbolje što mogu i nadam se da će izaći u proljeće sljedeće godine.