Dinamika razvoja globalne ekonomske krize bila je u prvim godinama njenog izbijanja popraćena komentarima o ponovnom usponu ljevice. Medijska se matrica pritom iscrpljivala u kombinaciji estetike prosvjednih gibanja i statistike rasta prodaje Marxovog Kapitala ili Komunističkog manifesta. Oprezniji komentatori su se zadržavali na opaskama o kriznom periodu kao fertilnom za ljevicu i početku kraja neoliberalne hegemonije i dosadašnjeg razvojnog modela. No u momentu kad se financijska kriza sanacijom bankarskog sustava javnim novcem transformirala u krizu javnog duga i kad su vladajuće klase uspjele nametnuti figuru rastrošne države kao središnji motiv objašnjavanja uzroka krize popraćen tzv. mjerama štednje kao univerzalnim lijekom očito je postalo da je osim svjetske ekonomije i ljevica u krizi. A oprezniji komentatori su se prebacili na fašističke tendencije kao izgledniji ishod političke dinamike krize socijalne reprodukcije. Ali, ako pažljivije promotrimo status i društvenu snagu ljevice, ograničimo se na europski prostor, u zadnjih tridesetak godina, nezadrživ pohod kapitala i neuspjeh ozbiljnijeg lijevog odgovora ne bi nas trebao nimalo čuditi. Izvojevana pobjeda kapitala u političkim borbama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za posljedicu nije imala samo ideološku stabilizaciju kapitalističkog načina proizvodnje već i devastaciju ljevičarske infrastrukture i organizacijskih obrazaca. Kriza je ljevicu zatekla u nefunkcionalnom kolopletu raspršenih malih radikalnih organizacija i partija bez gotovo ikakve političke relevantnosti, pacificiranih NGO-ova specijaliziranih za izolirane društvene fenomene, socijaldemokratskih partija u završnom činu svojih revizionističkih putanja i sindikata udobno smještenih na trosjedu socijalnog dijaloga.
Ipak, ako je ljevica dočekala krizu spremna u nekom pogledu, to je bio kategorijalni i interpretativni aparat. Ma koliko dugogodišnji proces akademizacije i kulturalizacije ljevice bio snažan, intelektualna reakcija, i to u čitavom spektru čak i konkurentskih eksplanatornih modela, bila je na zavidnoj razini. Fundamenti marksističke teorije opremljeni poznavanjem specifičnosti suvremenih režima akumulacije poput financijalizacije nisu se našli u epistemološkom raskoraku suočeni s krizom, naprotiv. S druge strane zadnjih nekoliko godina smo svjedoci čitavog niza pobuna i prosvjeda koji se protive ekspanziji neoliberalnih mjera kao odgovora na krizu i zahtijevaju potpuno drukčije politike i razvojne modele, tj. zahtijevaju nadilaženje kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, ljevica posjeduje analitički kapacitet, bijes obespravljenih nije zanemariv, ali kontraudar izostaje. Gdje se nalazi osnovni problemi i kako ih treba početi rješavati?
Zašto izostaje kontraudar?
Ljevica ne oskudijeva u historijsko-materijalističkim analizama kapitalističkog načina proizvodnje i društvenih formacija, ali često oskudijeva u historijsko-materijalističkim analizama vlastite povijesti i društvene relevantnosti u tim formacijama. Nastanak klasne svijesti i formiranje političkog subjekta pretpostavlja određene materijalne uvjete. Ne postoji ništa neminovno ni mehanički izvodivo u realizaciji društvene transformacije radničke klase kao strukturne klase u procesu proizvodnje u radničku klasu kao politički subjekt. ‘’Samo se čeka kad će’’ jer historijski zakoni to nalažu nije najproduktivnija pozicija za ljevicu. Neće ako se ne krene u organizacijski rad. Preventivna gesta prije kretanja u taj rad suspenzija je sektaških rasprava o ahistoriziranim organizacijskim modelima dvadesetostoljetnog razvoja ljevice iz perspektive revolucionarne autentičnosti. Ali to ne znači da ne treba proučavati te organizacijske modele i prikloniti se perspektivi građenja nove nove nove (po tko zna već koji put) ljevice koja se odriče svih iskustava iz prošlosti i pokušava stasati na nevinim nogama. U tom se proučavanju prvenstveno treba usmjeriti na političke, ekonomske i društvene okolnosti i kontekste na koje je određeno organizacijsko rješenje bilo odgovor. Druga gesta, kojoj je i ovaj temat skroman doprinos, ispitivanje je stanja na terenu iz perspektive materijalnih i ideoloških uvjeta političkog rada na ljevici. Odnosno ispitivanja uvjeta društvene reprodukcije političke radne snage.
Spomenuti paralelni suživot lijeve analize i spontanih protesta u velikoj većini susreta ne rezultiraju priželjkivanim političkim učincima. Lekcija koju možemo naučiti je sljedeća: koherencija ekonomske ili društvene analize ili predloženog političkog programa ne proizlazi jedino iz unutarnje logike ili epistemološke ispravnosti već i iz društvene vidljivosti i političke snage aktera koji stoji iza analize ili programa. Iz te perspektive treba sagledavati i beskonačne rasprave o revoluciji i reformi i odagnavati ih iz moralističke sfere. Kao što je u nedavnom intervjuu SkriptiTV nepopularno naglasio britanski marksist Richard Seymour – svi smo mi reformisti danas. Ne zato što vjerujemo da se kapitalizam može reformirati u smjeru općeg blagostanja ili da ga se može nadići postepenim uvjeravanjem političkih protivnika već zato jer se iz trenutne društvene i političke pozicije ljevice (još) ne mogu činiti pomaci koji bi imali revolucionarni karakter u smislu svojeg političkog i društvenog efekta. Koherencija političkog programa koji kao krajnji cilj pretpostavlja fundamentalnu promjenu društvenih odnosa adekvatnost dinamike između kratkoročne i dugoročne strategije ne može tražiti u aproksimaciji revolucionarne autentičnosti već u procjeni konkretnog organizacijskog rada. Pritom se ne radi o mnogo puta kritiziranoj strategiji čekanja zrelog trenutka jer političko djelovanje po definiciji sadržava određenu dozu voluntarizma već o perspektivi koja ne zaobilazi ishodišno mjesto svakog lijevog djelovanja – materijalističku analizu. U ovom slučaju vlastite društvene i političke pozicije.
Balansiranje najamnog i političkog rada
Većina prosvjednih mobilizacija kojima smo svjedočili u kriznom periodu nije uspjela osigurati političku stabilnost, odnosno kontinuitet djelovanja i institucionalnu reprodukciju kolektivnog pamćenja. Stabilnost se stvara kroz izgradnju infrastrukture i organizaciju društvene reprodukcije političke radne snage koja se ne može osigurati akumulacijom političkog entuzijazma. Iako je entuzijazam nužan preduvjet političkog djelovanja oslanjanje na njegovo širenje među pojedincima opasno pleše na granici metodološkog individualizma i teorije racionalnog (lijevog) izbora kao agitacijske i mobilizacijske strategije. Politički rad je također rad i iziskuje vrijeme. Rad u najamnom odnosu i rad na reproduktivnom planu u kućanstvu ne ostavljaju puno vremena za političku aktivaciju koliko god entuzijazam bio snažan. Slučaj primjerice i rasprostranjenog kreditnog opterećenja stvar zaoštrava još više. To nas neminovno dovodi do nužnosti plaćenog političkog rada i mehanizama kojima bi novac bio osiguran i svih političkih implikacija koje različiti mehanizmi nose sa sobom. Neki od problema koje plaćeni politički rad nosi sa sobom (pa tako i ovaj uređivanja i pisanja temata koji financira njemačka politička fondacija) vežu se uz problem unutarorganizacijske i opće demokracije na ljevici (ona/j koji je aktivniji/a nužno je i upućeniji u zbivanja na terenu i višak znanja koristi kao neoboriv argument u demokratskoj proceduri, odnosno taj višak tendira k institucionalizaciji) i birokratizacije u slučaju stvaranja jaza između “profesionalnih” aktivista i političara i baze, odnosno demobilizacije i transferiranja rada na predstavnike. No, ti problemi nisu nerješivi, postoje adekvatni obrasci demokratske kontrole i demokratizacije režima reprodukcije, ali ne smijemo zaboraviti da ni ljevica ne djeluje u historijskom vakuumu, odnosno da i akteri na ljevici su produkt kapitalističke podjele rada i da suspenzija te podjele nije kratkoročan proces. Borba protiv tih tendencija je stalan izazov. Osim, kako navodi Richard Seymour, ako ne želimo funkcionirati kao “mala, mobilno, adaptabilna grupa teorijskih i praktičnih vođa koja funkcionira kao autsorsing tvrtka za ljevičarske proteste i preuzima teret teoretiziranja i organiziranja pojedinog pokreta”.
Osiguravanje masovne baze koja je ključna za relevantno političko djelovanje pretpostavlja infrastrukturu (prostor, distribucija informacija, interveniranje i pružanje političke pomoći u konkretnim situacijama) koja osim neposrednih učinaka i osigurava spomenutu koherenciju političkih programa. Plauzibilnost lijevih programa za šire društvene slojeve koje kapitalistička podjela rada i pravna regulacija političke participacije ostavlja van arene donošenja političkih odluka ne postiže se kombinacijom lijepih obećanja i suvislih analiza već konkretnom materijalnom podrškom i infrastrukturom koja jamči održivost političkih ideja. Upravo u tom ispražnjenom prostoru danas (i od ljevice i od socijalne države) svoje su mjesto našle partitokratske-klijentelističke mreže. Osvajanje i demokratizacija tog prostora nužan su preduvjet djelovanja i epistemološkog oboružavanja širih slojeva. Vrzino kolo koje Marx spominje u citatu iz 48. glave, sedmog odjeljka, trećeg toma Kapitala – “U kapital - profit, ili još bolje: kapital - kamata, zemlja - zemljišna renta, rad - najamnina, u ovom ekonomskom trojstvu kao jedinstvu sastavnih delova vrednosti i bogatstva uopšte s njegovim izvorima, usavršena je mistifikacija kapitalističkog načina proizvodnje, postvarenje društvenih odnosa, neposredna sraslost materijalnih odnosa proizvodnje s njihovom istorijsko-socijalnom određenošću: začarani, izvrnuti i na glavu postavljeni svet gde Monsieur le Capital i Madame la Terre, kao socijalni karakteri i istovremeno neposredno kao čiste stvari, vode vrzino kolo.” – može se obuzdati jedino u kombinaciji postepenog mijenjanja materijalnih odnosa i intelektualnog dešifriranja. Znamo onu o idejama i materijalnim silama.