(Ras)kuhane glazbe

Nakon što je prije nešto manje od dvije godine otišao s mjesta ravnatelja Zagrebačke filharmonije, Berislav se Šipuš, uz veliku količinu sebi svojstvenog entuzijazma, usredotočio na umjetničko vodstvo ansambl Cantus. Taj ansambl jest, doduše, vrlo dobro funkcionirao i ranije, ali je tek u posljednjih godinu dana postao uistinu relevantan čimbenik na domaćoj glazbenoj sceni. Teren je bio dobro pripremljen, s obzirom da su u tom sastavu već bili okupljeni neki od vrhunskih zagrebačkih glazbenika, a istovremeno je i sve više rastao interes, a time i potreba za komornim izvodilačkim tijelom koje će se sustavno baviti suvremenom glazbom. Slijedom toga, lani je pokrenut i Cantusov pretplatnički ciklus koncerata u malom Lisinskom, a rezultati su bili dovoljno kvalitetni da se s tim pothvatom nastavilo i u novoj sezoni.

Beskraj motivičkih krhotina

Za otvorenje ovogodišnjeg ciklusa Šipuš je priredio program sastavljen u cijelosti od izvedbi i praizvedbi djela hrvatskih skladatelja, naslovivši čitav koncert, i u opet u svom prepoznatljivom stilu – Iz domaće kuhinje. U toj kuhinji skuhalo se štošta, i spretniji šef možda je mogao izmiješati i međusobnosno kompatibilnije, pa i ukusnije sastojke. No, ako taj program i ne možemo smatrati niti reprezentativnim presjekom recentnog stvaralaštva, a još manje idejno kompaktnom cjelinom, ipak je svako od predstavljenih djela zaslužilo da ga se čuje, pa makar i samo jednom.

Nestori suvremene hrvatske glazbe Milko Kelemen i Dubravko Detoni bili su dostojno zastupljeni svojim već ranije poznatim, prilično kvalitetnim novijim radovima – Kelemen Nonetom, a Detoni skladbom Dolce furioso. Ostatak koncerta trebao je biti posvećen praizvedbama, ali Ivo Josipović, valjda previše zauzet predizbornom kampanjom, nije stigao napisati najavljeno novo djelo za sopran i komorni sastav, pa je umjesto toga predstavljeno njegovo već više puta izvođeno djelo Musicam psalite. Skladba je to koja nema velikih ambicija, a još manje pretenzija, ali je usprkos tome, a možda i upravo zbog toga uvjerljiva u svom živahnom poigravanju raznovrsnom, ali konzistentnom glazbenom građom.

Preostale su tako samo dvije praizvedbe. Prva od njih, Chaconne HDS Josipa Magdića pritom se i nije osobito posrećila. Razapet između u osnovi neoklasičnog duktusa i potrebe da se bude suvremen pod svaku cijenu, Magdić je stvorio djelo koje, bez obzira na čvrstu metričku potku, ne uspijeva stvoriti i zadržati cjelovitost. Nižu se tako u beskraj brojne motivičke krhotine, koje, paradoksalno, ipak uspijevaju sačuvati svoj integritet bolje od povremeno ovlaš nabačenih većih tematskih pokušaja.

Obrtanje uloga

Nasuprot Magdiću, Miro Dobrowolny, hrvatski skladatelj samo rođenjem, a inače radom pripadnik njemačkog kulturnog kruga, sa svojim je novim djelom Quasi una... imao više uspjeha. Donekle slično kao i Josipović u Musicam psalite, i ovaj skladatelj neke od mogućih, premda ne brojnih prigovora anulira jasno iskazanim autoironijskim odmakom. Quasi una... je tako skladba koja nalikuje klasičnom koncertu, ali to nije, niti namjerava biti, a slično bi se, po analogiji, moglo reći i za neke druge aspekte skladateljsko-tehničkih postupaka. Najviše se pritom ističe obrtanje uloga u ovoj kvazi-koncertantnoj skladbi, jer je prateći sastav često virtuoznije koncipiran od solističke dionice violončela. I unutar glazbene dramturgije dolazi do sličnog obrata – nasuprot klasičnom obrascu, ovdje su okvirni brzi odsjeci više-manje statični, dok su izraženije dramaturške tenzije zamjetne samo u opsežnom središnjem dijelu.

I premda je odabrani program i imao svojih uspona i padova, iako ne prevelikih, barem je kao konstanta funkcioniralo visoko profesionalno glazbovanje ansambla Cantus, pod pouzdanim vodstvom Berislava Šipuša. Hrvatski, ali i inozemni skladatelji, dakle, mogu mirno spavati. Jer, bile im skladbe dobre ili loše, uvijek mogu računati da će im ovaj sastav osigurati izvedbu koja će biti na razini njihovih djela – ako ne i viša.