Rasplinuće u kvaziprirodi

Može li se uopće govoriti o nekoj općenitoj povezanosti mode i tehnologije ili je ovako oblikovano pitanje načelno besmisleno?

- Bojim se da to ovisi o tome kako modu definiramo. Osobno sam, kao stari strukturalist, o modi pročitao tek jednu jedinu ozbiljnu knjigu, a to je bila knjiga Rolanda Barthesa Sustav mode. Ta je knjiga bila, bez imalo milosti, tako konstruirana da je moda radi omogućenja strukturalističkog opisa nekog sustava opisana kao vječno vraćanje nje same.

Nije, dakle, postojala neka jednostrana povijest koja bi počevši od košulje pa preko hlača do sadašnjice vodila, u neku ruku, na jednostran način, a prijelaz s košulje, hitona ili nečeg tome sličnog ili pak s toge na germanske hlače smatrala velikim skokom, nego je posljednjih trideset godina prevladavao povratno vezani sustav u kojemu se uvijek iznova posezalo za starom modom. Definira li se moda na takav cikličan način, tada tehnologija i moda nemaju ništa zajedničko. Jer tehnologija je očigledno nešto što se eskalirajući nadograđuje na prethodno poduzete tehničke korake, a potom se na to slažu novi slojevi. Suvremena je tehnologija toliko udaljena od onog čime su se bavili Grci i Rimljani da je to teško opisati kao modu, barem što se tiče hardvera. Jedina mogućnost govorenja o modi, doduše možda pomalo preuzetna, bila bi kada bi se u raspravu uvele promjene paradigme u Kuhnovu smislu, kao tehničke mode, te bi se tada, naravno, moglo ustvrditi da je moda 19. stoljeća u neku ruku davala prednost energiji, dok moda našeg stoljeća takoreći daje prednost informaciji. U formulama se, kao što je opće poznato, ponekad uopće ništa ne mijenja, tako primjerice i između inih informacije i energije, no promjena paradigme toliko je dramatična da smo na atomske centrale, pa čak i na automobile i na druge energetske strojeve svi skloni s visoka gledati kao na dinosaure prošlog stoljeća, dok nam naravno središte rasprave, a time ujedno i mode tehnike, počiva u informacijskim tehnologijama poput računala.

To se odražava i u načinu na koji časopisi ili novine pišu s jedne strane o automobilima, a s druge o novim tehnologijama, to su dva posve različita stila. Čini mi se da prave mode postoje, i to u opreci naprama svim drugim tehnikama, u računalnoj tehnici na području softvera, jer računalna tehnika zamalo već po sili svoje definicije predstavlja strojeve koje je moguće potpuno programirati. Na računalima je moguće promijeniti mnogo više stvari, mnogo više toga okretati negoli na automobilima, koji se u svojoj stoljetnoj povijesti nisu ni financijski ni u tehničkom smislu bitno mijenjali, dok računalo danas prije svega s obzirom na svoj softver izgleda posve drugačije negoli prije. 

Umjetni vilenjaci

Sada jedno pitanje u vezi s područjem zabavne elektronike. Širokom su tržištu masovne potrošnje namijenjeni uređaji koji bi se vjerojatno mogli odrediti kao vrlo moderni, primjerice, mobiteli, pejdžeri, ili Tamagotchiji. Nije li njihovo modno pojavljivanje povezano s time što bi se za te uređaje moglo ustvrditi da je razina njihove složenosti niska? Shodno tome, što je niža razina složenosti uređaja, to je veći njihov modni potencijal?

- To mi se čini uvjerljivim! Ono što je neobjašnjivo, i čemu se ljudi čude od nastanka efekta walkmana, jest prihvaćenost takvih stvari za koje tvrtke uopće nisu ni pomislile da će zračiti tolikom privlačnošću.

Kako objašnjavate popularnost pojednostavljenih, znanstvenih primjena poput primjerice “umjetnog života”? Tako igračke poput Tamagotchija ili kompjutorska igra Creatures upravo odatle crpe svoju naročitu atraktivnost.

- No kako bi onda trebalo objasniti efekt malih beba, naime, to što su ljudi prije nasjedali na određene crteže bića koja su se smiješila poput plišanih medvjedića? Plišani medvjedići koji su mali, s niskim proizvodnim troškovima ili su razmjerno niske razine složenosti, kao što ste to rekli, i koji razvijaju vlastiti mali život tipa vilenjaka ili patuljka. Čini se da od pojavljivanja efekta walkmana stvar s time stoji otprilike upravo tako. Tamagotchi je očigledno samo elektroničko dovršenje tog malog kućnog ljubimca u našem džepu. Upravo bi “umjetni život” predstavljao tehničku mogućnost izgradnje te prkosne male samostojnosti vilenjaka. Mobitel ne bi bio toliko atraktivan kada se ne bi na radost svih suputnika oglasio u brzom vlaku i na taj način očitovao vlastitu egzistenciju. To je otprilike jednako kao kada plače malo dijete. To sve nas koji sjedimo u prvom razredu, doduše, ljuti, dok mobitel u većine ljudi izaziva osjećaj zavisti te je očito da je riječ o vrlo omiljenu predmetu koji bi svatko htio posjedovati jer taj predmet zrači i određeni umjetni život. Povrh toga, smatram da je koncept nazvan “umjetni život” krajnje uzbudljiv, no to više nema ništa zajedničko s modom. Ono što je u tome posebno jest, naime, računarski program koji se do određene mjere može sam razvijati. Tako ispada da mi sami nismo uvijek gospodari tih strojeva.

Ne oslobađa li se, kada se dosegne određeni tehnički standard koji postane uobičajenim, mogućnost preobrazbe tih znanstvenih standarda u neku vrstu modnih praktičnih spravica?

- Taj bi se tehnički standard mogao još točnije odrediti pomoću prividno trivijalne argumentacije. U načelu bi minijaturizacija, koja je silicijskoj tehnici takoreći urođena, trebala biti očita. Predmet mora biti malen - pomalo ustrajavam na tom efektu bebe, uostalom i mobitel je značajno manji od starih telekomunikacijskih ili telefonskih govornica. Ljudi ga danas rado nose poput patuljka o pojasu ili bilo gdje drugdje. Među mojim znancima ima i onih koji se natječu koji će posjedovati manji notebook ili palmtop.

Moda hendikepira

Postoje i modne proteze koje kao proteze zapravo u većoj mjeri odmažu negoli pomažu, poput primjerice crazy lenses, koje stvaraju sličnost očima tigra. Postoji li moda hendikepiranosti? Tako primjerice postoji internetska stranica nadobudnih ljudi koji se, slobodno interpretirajući film ZOO Petera Greenawaya, bore za pravo na vlastito tjelesno ozbiljenje, odnosno, konkretno rečeno, na amputaciju.

- Da moda hendikepira tijelo, činjenica je poznata od davnine. Ni cipele s izduženim i zavrnutim vrhom koje su se nosile na burgundskom dvoru nisu bile sredstvo izumljeno u svrhu što boljeg hoda, a s nogama Kineskinja podjednako se tako nije postupalo odveć dobro. No u međuvremenu mi je netko iz Kine objasnio u kolikoj mjeri osakaćene noge u krevetu mogu djelovati erotski uzbuđujuće, naravno za muškarce, molim vas lijepo. Korzet bi se također mogao uvrstiti među takve predmete za mučenje, i to kao modno načelo iz devetnaestog stoljeća koje se danas, doduše u manjoj mjeri, ponovno javlja.

No u ovom slučaju s lećama načelno ne bih odveć isticao vezu između mode i hendikepa, ili mode i boli. Istaknuo bih u većoj mjeri visoko razvijeni tehnički karakter takvih leća te bih se općenito pitao ne razlikuje li značajno modu 20. stoljeća, izuzev možda tekstilnu modu, upravo to da zapravo (uz vremensko kašnjenje od deset, maksimalno dvadeset godina) naš privatni život opremamo industrijskim proizvodima, i to onim tehničkim.

Tako neprestano primjećujem da moda svjetiljki uvelike prati  način osvjetljavanja u tvornicama, kao što je i naš namještaj sve teže razlikovati od regala za uskladištenje robe u tvornicama. Cjelokupni funkcionalizam nije ništa drugo nego prijenos industrijskih proizvoda u privatnu sferu, a očito, industriju s njezinim izvrsnim proizvodima opsjedamo toliko erotski kao što je prije bio slučaj s vlašću. U prijašnja su se vremena svi ljudi pomalo pokušavali odijevati poput  kralja, no nakon što bi svi preuzeli kraljevu modu, kralj bi već ponovno izmislio sljedeću modu. To je vjerojatno bio slijed razvitka u prijašnjoj Europi, pa se tako primjerice i u slučaju jela, na početku, čisto meso konzumiralo samo na burgundskom dvoru, nakon čega se to proširilo sve do posljednjeg malograđanina, a sada je pravi hit u McDonaldsu. Sada najednom svi jedemo ono što je izmislio burgundski vojvoda. No to se sada ipak malo promijenilo, naime, od onog trenutka kada je industrija postala svjesna toga da posjeduje korporativni identitet, u pogledu mode ipak smo u većoj mjeri zaluđeni idolima industrije.

Korisna zlouporaba strojeva

Ne postoji li nasuprot tome neka vrsta svečanog rastanka s određenim industrijskim oblicima, kao kada se na primjer proizvodni oblici techno-glazbe u određenom arheološkom smislu koriste i uređajima odumiruće industrije, a ne isključivo novim tehnologijama poput sempliranja? Na koji način tumačite renesansu analognih tehnika?

- Vjerojatno mislite na povratak gramofona. Taj efekt uvijek izaziva blagi podsmjeh. Situacija je slična kao i u svim ovim novim znanostima koje se razvijaju, a kojima, nažalost, nisam odveć nesklon. Jedan je moj poznanik nedavno izjavio da se odmah nakon propasti kazališta dvadesetih godina pojavila znanost o kazalištu. Tako i nakon propasti filma odmah nastaje znanost o filmu, a specijalno područje istraživanja, koje se naziva ekranskim medijima ili ukratko rečeno njemačkom televizijom, utemeljeno je upravo u onom trenutku kada je nestala divota prvog i drugog njemačkog televizijskog programa. Čini se da se ponovno sprema nešto slično jer se DJ-i smatraju umjetnicima, sve je to ista stvar. U takvoj se situaciji nešto što više nije u općoj uporabi rafinira, ono se, naime, artistički uvelike ukrašava. Prema jednoj staroj paradigmi čini se da je prijelaz na digitalnu tehniku teško ostvariti u podjednakoj mjeri glamurozno, a to znači i tjelesno vidljivo, kao što je to u doba Jimija Hendrixa bilo moguće s prijelazom na Marshallova pojačala: Hendrix odlazi u studio i izbacuje tonske tehničare, i sam počinje prčkati po pojačalima i zaposjeda taj prostor svojom cjelokupnom tjelesnošću. Činio je on još luđe stvari, no luđe se stvari na računalu jednostavno teško mogu učiniti.

Godine 1996. na Kongresu medijskih pedagoga u Leipzigu imao sam prigodu upoznati sociologinju koja je tvrdila da je s industrijsko-sociološkog gledišta već razjašnjeno i istraženo da bi strojevi, koji se radnicima inače guraju pod nos, samo onda dobro radili kada bi radnici te strojeve u određenoj mjeri upotrijebili u druge svrhe od onih predviđenih i s njima učinili nešto za što oni nisu postavljeni. To bi tada tvrtki navodno donosilo čistu dobit, što se pokazalo s mehaničkim uređajima poput glodalica i aparata za zavarivanje. Sada je toj sociologinji nakana da to isto ustvrdi i za računala. Na to sam je upitao, draga gospođo, kako si to zamišljate, računalo koje se baca u kut, to je tada zlouporaba.

Ne shvaćam što bi se to s tim pojmom primitivističke zlouporabe, poput spaljivanja gitare i tome sličnim, moglo postići s računalima. Ukoliko se računalom želi na neki način baratati, tada se njime mora baratati na onaj način na koji ono jednostavno jest, dakle, kao s entitetom što ga je moguće programirati. No i programiranje pridonosi beskonačnu obilju mogućnosti zlouporaba, to je točno. Samo što računalo raspolaže sučeljem koje tijelo, kao što je to opće poznato, nažalost, svodi na pritiskanje miša i upalu zglobova.

Pametni predmeti, pametne bombe

Predmeti se, takoreći, poput modnih asesoara u sve većoj mjeri mogu domoći našega tijela. Opremaju se “inteligencijom”, odnosno procesorima i potom nazivaju “pametnim predmetima”.

- Zapravo bih se tome trebao nasmijati, izraz “pametno” potječe iz  područja tehnike oružja. Ono prvo što je bilo tako “pametno” bili su brilliant pebbles i “pametne bombe”. Izraz brilliant pebbles nije se odnosio na “sjajni šljunak”, nego na projektile što su u sebi sadržavali “usađene kontolore”. Postojanje takvih “usađenih kontrolora”, dakle računala koja nisu vidljiva, nego su negdje unutra skrivena, i danas je gotovo prava tabu-tema. Čini se doista kao da bi tvrtke, uključujući i Intel, ostvarile veću dobit s usađenim kontrolorima negoli s osobnim računalima, što svakako vrijedi za Motorolu. Usađeni kontrolori jesu mikroprocesori koji se programiraju strogo radi postizanja određenog cilja i koji su toliko mali da mogu upravljati bombom ili pješadijskom granatom. Mišljenja sam da prenošenje tog izraza na tijelo predstavlja lakomislenu metaforiku koja je možda vrlo korisna u praktične svrhe. Čini mi se da će se u skoroj budućnosti manje raditi o tome da će naše tijelo biti oblijepljeno mnoštvom malih patuljastih računala i da će se ta računala u većoj mjeri ugrađivati u naše strojeve za rublje, a prije svega u naše automobile. Već sada sjedimo u svijetu takvih “usađenih kontrolora”. Poznati dizajner koji radi za tvrtku Volkswagen nedavno je prilikom razgledavanja tvrtke izjavio da u svakom Volkswagenovu automobilu imate trideset mikroprocesora, na što su oni odgovorili da je tako bilo prije pet godina, dok je sada taj broj porastao na pedeset. To znači da je unutra smješteno već pedeset malih vilenjaka, kako smo to prije rekli, koji kontroliraju temperaturu ili zračni jastuk i sve ono što je potrebno kontrolirati. Smatram da nas to određuje u većoj mjeri negoli to da o svoje tijelo okačimo sve postojeće modne praktične spravice, pri čemu, naravno, nešto takvo modom postaje tek kada bude okačeno.

Postojali su neki začeci toga poput primjerice tron-kuće u Japanu, potpuno kompjutorizirana okruženja u kojemu programi određuju što mi je ugodno kada se vraćam u svoj dom, koja će se glazba začuti, a prilikom obavljanja nužde provodi se i analiza zdravstvenog stanja. U idućem se koraku taj model prenosi na cijeli grad. U još većoj mjeri prijetećim čini mi se ukoliko ta mala računala nosim još i na tijelu. Sve to čovjeka uvlači u nevidljivu mrežu iz koje više nije moguće uteći.

- Što se tiče tron-kuće, tu bih dodao jednu malu primjedbu. Razjasnimo li si što je u Japanu takav stan prije značio u povijesnim vremenima kada je cvala umješnost, posve mi je razumljivo što bi ova peta generacija, čiji je akronim i sama riječ “TRON”, trebala pružiti u pogledu uređenja stana. To možda ne znaju svi u Europi, ali za mene je bilo vrlo uzbudljivo kada sam jednom prigodom tjedan dana stanovao u jednom takvom starom japanskom hotelu: svi su prozori, različito od betonskih prozora današnjice, pomični. Pritom ih je moguće pomaknuti kako u širinu tako i u visinu, sva četiri ruba prozora moguće je pomaknuti, i to najmanje u dva smjera. Prozor se može, dakle, otvoriti posve široko ili zatvoriti posve usko poput crte, a to se svaku večer čini na drugačiji način, ako ste dobar Japanac, što ja nisam bio kada sam bio gost u tom hotelu. Mjesec se, naime, želi svaki put vidjeti na drugačiji način, jednom stoji ondje, jednom ovdje. Tek sam tada shvatio zašto su japanski okviri na slikama s krajolicima tako dobri i asimetrijski kosi naprama svim europskim poprilično standardiziranim formatima ulja na platnu. Japanci su svoje prozore uvijek mogli tako pomaknuti da su si prirodu, takoreći, svaku večer nanovo programirali, ovisno o vlastitim željama. Utoliko je posve lako moguće zamisliti da bi se stambeni i životni uvjeti u neku ruku mogli uljepšati, i to upravo uporabom inteligentnih “usađenih kontrolora”.

   Nasuprot tome u računalstvu postoje dvije međusobno prilično suprotstavljene tendencije, pri čemu nitko nije posve siguran koja će se od njih nametnuti: jedna, koja se sve više prikrada tijelu, i u kojoj je simbolički lajtmotiv “biočip”, to bi bilo dovršenje svih ugrađenih strojeva u smislu Gibsonove knjige Neuromancer. Druga se tendencija zove “izbacimo struju”, odnosno, “izbacimo elektricitet” jer struja vodičima protječe tako grozno sporo, i uđimo u svjetlo. Meni bi svjetlo bila pomalo simpatičnija, neljudska linija razvitka budućnosti, dakle optokompjutor umjesto elektrokompjutora, dok bi biočip predstavljao antropološku varijantu. O prevlasti jedne od tih tendencija odlučit će budućnost, kao i mogućnost ostvarenja i financiranja, no to će u svakom slučaju biti prilično važna odluka. Sve uvelike ovisi o tome u kolikoj će mjeri napredovati genska tehnologija - bez genske tehnologije nema ni biočipa.

Što povezuje kulturu mladih s vojskom?

Sada posve drugo pitanje, u vezi sa značenjem militarističkih modnih ukrasa u kulturi mladih. Kako objašnjavate neprestano pojavljivanje ovih modnih ukrasa u najrazličitijim kulturama mladih, primjerice kad je riječ o čizama padobranaca ili pilotskim jaknama? Ono militarističko je rezervoar za kojim posežu kulture mladih počevši od pedesetih godina, i to uvijek s nekim drugim simboličkim značenjem.

- Zajedno s Thomasom Machom, velikim povjesničarom kulture, trebalo bi postaviti pitanje: što povezuje kulturu mladih s vojskom? Odgovor, barem od otkrića opće vojne obveze, glasi: osamnaestogodišnjaci su oni koji najviše pogibaju. “Infanterija” [izraz za pješaštvo] jednostavno znači “djeca-oružje”; “infans” su djeca, nijema mala djeca. Poanta glasi: kulture, koje su u stanju ubiti mlade sinove jer ih je ponekad previše, te iste kulture mogu među mladima kako stvoriti određene mladalačke kulture tako i, metaforički rečeno u smislu glagola “obući”, mlade zaodjenuti u te kulture. To je naročito tako u vremenima u kojima se posebno širi osjećaj da za te mlade ljude nema radnih mjesta i mnogo čega drugog, da su eo ipso morituri barem na tržištu rada.

Mladi, kojima je posve jasno dano do znanja da za njih nema budućnosti u ovome društvu, ili da to važi za većinu mladih nasuprot nekolicini njih, ti se mladi tada poistovjećuju s izgubljenom gomilom. Jer ne poznajem nijednog mladog čovjeka koji bi hodao uokolo u generalskoj uniformi, nego se uvijek nosi uniforma običnih američkih vojnika. Sama je uniforma isto tako nešto neobično. Teško mi je shvatiti razliku između omotnice albuma Sergeant Pepper i parke kasnih sedamdesetih ili osamdesetih godina. A ono što su Beatlesi obukli bile su prividno uniforme, no to su bile uniforme iz doba kada je Engleska bila kolonijalna sila, a to je bilo 18. stoljeće, sve je to bilo vrlo lijepo i pompozno, i djelovalo je aristokratski. Jednom, najkasnije u Francuskoj, naime 1914. godine, uniforma se potpuno promijenila. Ona je uvijek bila ukras, ukoliko je nekome na bilo koji način pošlo za rukom da si je priušti. Bila je šarena; pa čak i onda kada je građanska moda već posve prešla u crno, uniforme su još bile šarene, crvene, bijele, plave i zelene, kao što se to može vidjeti na omotnici albuma Sergeant Pepper, a tada su se najednom sve te divne boje pokazale sjajnim ciljem za protivnika. Francuski su vojnici 1914. hrpimice pogibali jer su nosili crvene hlače, nakon čega je čak i francuska vojska uvela maskirnu uniformu. Punk i slična strujanja žive od maskirne uniforme, dok se ta rana fantazija Beatlesa, kao i sam Hendrix, nadahnjivala husarskom uniformom iz 18. stoljeća.

Čini se, dakle, da je aspekt maskiranja od doba punka postao važnijim.

- Da, ovisno o tome u kakvoj se prirodi ili kvaziprirodi čovjek želi rasplinuti. Maskiranje u životinjskome svijetu nešto je krajnje komplicirano. Najljepši uzorci, meni najdraži uzorci na cijelome svijetu, jesu uzorci boja jedne vrste tropskih riba. Na pravom tropskom atolu svjetlo blješti toliko snažno da čak i ludo precizni geometrijski uzorci tih riba neprijatelju postaju posve nevidljivi - polučuju, dakle, maskirni učinak pred neprijateljem. Utoliko se svako pojedinačno maskiranje mora propitati s obzirom na svoju pozadinu. Diskoteka je možda upravo ono mjesto čiji je osvjetljenje slično onome koje vlada oko atola.

Skrivanje svjetlom

U slučaju techno-glazbe čini mi se da se fluorescentnim bojama želi postići suprotan učinak, usporediv možda s dazzle paintingom, naime, vidljiv sam samo tamo gdje me pogađa snop svjetlosti.

- Naravno! Oboje pripada maskiranju, zasljepljenje je također  određena vrsta maskiranja! To što sâm odražavam zrake svjetlosti ne mora značiti da sam vidljiviji. Kada me netko drugi zapazi, tada ga ujedno i iritiram. U slučaju kralja, koji si je znao priuštiti sve svijeće ovoga svijeta, njegovi će se podanici, koji ne posjeduju svijeće, pentrati na ogradu parka kako bi vidjeli tog kralja koji sjaji u svjetlu. Wagner je jednom o bogovima rekao: “vi, koji vladate ljepotom”, “divni svjetleći rod”. No cijela se stvar nastavlja, posve je jasno da je riječ o svjetlosnim efektima te da maskiranje ne mora biti uvijek povezano s mrakom. U diskoteci ne želim da me se percipira poput “jastva”, svjetlo čovjeka ipak mijenja.

Kada su se i gdje fluorescentne boje upotrijebile na vojnom području?

- Ručni sat sa svojim fluorescentnim oznakama bio je rezultat vojnog razvoja kako bi zajednički juriš većeg broja vojnih formacija započeo posve precizno u isto vrijeme, a budući da, počevši od 1916, napad zimi i ljeti obično počinje u 4.30 sati, te su svjetleće boje na ručnom satu postale neophodne. Povjesničari kulture pretpostavljaju da su se raskošne uniforme iz arhaične pretpovijesti zajedno s maskama medvjeda ili vuka izrađivale radi zastrašivanja neprijatelja. Uz to se još cijela jedinica morala poprilično derati, tek je u tom slučaju efekt zastrašivanja savršeno uspijevao, nije se smjelo nastupiti kao “jastvo”, nego kao neko maskirano biće. Nema boljeg primjera zasljepljivanja i vođenja rata od onog kako se maršal Žukov u ožujku 1945. na Odri pripremao za posljednji napad na Berlin. Cijelom je frontom u smjeru Nijemaca dao postaviti protuzračne reflektore. Budući da Nijemci u tom trenutku uopće više nisu raspolagali zračnim snagama, ti su protuzračni reflektori bili postavljeni samo stoga da bi protivnika zaslijepili. Tako su ruski pješadinci, dakle “topovsko meso” u prethodno spomenutom smislu, napredovali upravo pod okriljem tih reflektora.

Intelektualne mode

Posvetimo se sada modama na znanstvenom području, primjerice velikoj modi teorije medija.

- To mi se već pomalo popelo na vrh glave te stoga i držim seminare o “Povijesti droga” umjesto o “Povijesti medija” kako ne bih morao govoriti uvijek o jednom te istom. No u pogledu povijesti i teorije medija već je svima poznata stvar da su informatika i računalne znanosti, kao i sam stroj, dali poticaj tome da se stvari o kojima se već ranije govorilo i koje su već ranije bile poznate ponovno opišu, i to drugim pojmovima koji se, polazeći od tih poprilično novih fenomena, čovjeku naprosto nameću ili mu se, takoreći, diktiraju.

U ostalim slučajevima nisam baš toliko siguran, postoji konkurentna moda povijesne antropologije i znanosti o kulturi. Tu zaista ne bih znao reći zašto je to sada toliko u modi, a i radikalni je konstruktivizam u desetoj generaciji proizišao iz hardvera računala, i to posredovanjem tisuću koraka - najprije kibernetika, potom Luhmann i naposljetku radikalni konstruktivizam. No to ne objašnjava trenutačan, vrlo raširen procvat takvih pojava u regionalnim ili nacionalnim njemačkim okvirima.

Ne bi li se moglo reći da je moda uvijek vezana uz neku određenu predmetnost, ne uvijek bezuvjetno uz hardver, koja uslijed toga te teorije u određenom trenutku čini aktualnima?

- Pa, započeli smo s tim promjenama paradigmi kao nečime što u tehnici i znanosti otprilike odgovara modi u kulturnom području. Tu zasigurno postoje stvari koje su preuzete iz duha vremena. Posljednju njemačku Nobelovu nagradu za fiziku, ako se dobro sjećam, dobio je onaj mladi plemić kojemu je ta nagrada predana jednostavno stoga jer je taj čovjek pokazao da se fizikalna temeljna dimenzija “električni otpor” povećava ili smanjuje u kvantnim skokovima umjesto da bude analogno konstantna kako se to do tada uvijek smatralo. Riječ je zaista o promjeni paradigme koju nam naknadno serviraju digitalna tehnika i kvantna fizika. No inače bih, što se tiče znanosti o kulturi, nerado upotrijebio riječ moda, jer bismo u tom slučaju neoprostivo lakomisleno preskočili moć neformalnih grupa, sveučilišnih profesora i fakulteta. Bojim se, dakle, da je ono što se prema van prikazuje poput mode - i što se, recimo otvoreno, u teorijskoj biblioteci Suhrkampa odražava kao nekakva moda - u biti proizvod najčišće i najkrvavije politike moći, politike zapošljavanja na fakultetima, politike isključivanja, politike zabrane tiskanja. Kultura izdavačke kuće Suhrkamp nije se sastojala jednostavno samo od onog što je ona tiskala sedamdesetih ili osamdesetih godina, nego i od onog što je zabranjivala; dakle, Suhrkamp je kupio njemačka prava na knjigu Tisuću razina Deleuzea i Guattarija te donio odluku da tu knjigu ne objavljuje daljnjih dvadeset godina kako bi se spriječilo njezino pojavljivanje na tržištu. Bilo bi lakomisleno ovdje govoriti samo o modi i njezinoj igri. Moda nasuprot tome mora biti prihvaćena, a razni Lagerfeldi moraju se ponovno učvrstiti u taboru pankera, ponovno uspostaviti vezu s njima. O sveučilišnim profesorima nešto takvo nije moguće reći, tamo je korektura mode u većoj mjeri ugrađena negoli što je to slučaj kod te vladavine znanosti.

Upravo su na području techno- i house-glazbe važni vrhunski tehnološki materijali koji se preuzimaju iz područja astronautike ili gradnje aviona. Smišljeno se traga za materijalima koji posjeduju posve određena svojstva, prikladna da predstavljaju neki ekstremni slučaj.

- Uvijek se iznova čudim tome da nitko te stvari ne opisuje ondje gdje se one pojavljuju na najočitiji i zamalo najbezobrazniji način; naime, te se stvari zapravo ne pojavljuju u tolikoj mjeri na području tjelesne mode, nego u području prometa. Za mene temeljna razlika između lijepih, starih zelenih sjedišta u prvom razredu vlaka i velikih vagona brzog vlaka koji nisu podijeljeni na odjeljke leži u tome da su prvi sagrađeni u skladu s načelima vožnje željeznicom, a drugi jednostavno predstavljaju zdvojan pokušaj postavljanja aviona na tračnice.  Vlak koji nije podijeljen na odjeljke trči za svime onim što je u avionu razborito i dobro uslijed uštede na prostoru i tome sličnih razloga, a što međutim na tračnicama ne pruža  zadovoljstvo. To je uvijek tako kada se visoko razvijena tehnologija poput one industrije aviona pomalo prisilno širi na niža područja: pretpostavimo da tračnice jednom postanu atraktivne, a to je danas već zamalo i slučaj, tada bi automobili ubrzo nastojali da njihovi korisnici, kada sjede na svojim automobilskim sjedištima, steknu osjećaj kao da se nalaze u brzom vlaku. Ne znam kakvo je to ludilo neprestano u pokretu, ali ljudima se to sviđa. Svi osim mene neprestano sjede u velikim vagonima koji nisu podijeljeni na odjeljke, a zapravo su tada zbijeni u tor upravo onako kako su to oduvijek htjeli. Pritom mogu sanjati o letenju, ali baš samo doslovce sanjati.

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Pod naslovom Die oberflächlichen Hüllen des Selbst: Aufgehen in der Pseudonatur objavljeno u Kunstforum, Band 141, Juli–September, 1998.