Rasprava o kulturi

Kada se krajem studenog prošle godine u Timeu (europsko izdanje) pojavio članak o francuskoj kulturi iz pera uglednog američkog dopisnika iz Pariza Dona Morrisona, vjerojatno nitko nije pretpostavljao da će pokrenuti pravu lavinu komentara i analiza kako stručnjaka, tako i šire javnosti. Do sredine veljače ove godine, Google je zabilježio više od 17.000 “pogodaka” na temu “smrti francuske kulture”, kako je na naslovnici Timea najavljen članak, uz sliku nedavno preminulog umjetnika Marcela Marceaua. Samu naslovnicu moguće je dvoznačno shvatiti: kao hommage svjetski poznatom pantomimičaru čiji je nestanak veliki gubitak za francusku kulturu, ali i kao dramatičan pogled na stanje u francuskoj kulturi.

U stvari, Smrt francuske kulture (The Death of French Culture) redakcijski je izbor za naslovnicu, dok se autor, Don Morrison, referira na Prousta, preuzimajući naslov njegova romana U potrazi za izgubljenim vremenom za naslov svojeg članka: In Search of Lost Time. Morrison nigdje izričito ne govori o “smrti” francuske kulture, štoviše, naglašava da je francuska kultura živa i dinamična, ali konstatira da danas nema međunarodni odjek. Zemlja kojoj je stoljećima promicanje kulturnog utjecaja u međunarodnim odnosima obilježavalo nacionalnu politiku i strategiju, izgubila je međunarodnu kulturnu dimenziju.

Uvenula snaga na globalnom kulturnom tržištu

Početak članka gotovo je pjesnički, s uvelim lišćem i hladnim pariškim vjetrom, nešto poput podsjetnika na čuvene Feuilles mortes. Morrison počinje i s nabrajanjem francuskih uspješnica u 2007., novih romana, filmova, glazbenih albuma, umjetničkih izložbi, navodi kako čak i modni časopisi imaju stalne ozbiljne rubrike prikaza knjiga, svaki grad, bilo koje veličine, kazališne festivale, svaka crkva komorne glazbene koncerte. Zatim ulazi u srž problema: Francuska je danas uvenula snaga na globalnom kulturnom tržištu. Tezu podupire pokazateljima (niskog) plasmana knjiga, filmova, izvedbenih umjetnosti, glazbe, na međunarodnoj sceni. Ni čuvena “kulturna iznimka” (exception culturelle) pretočena u Unescovu Konvenciju o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza (2005.) nije mogla usporiti pad (Morrison koristi francusku riječ déclinisme), pa je pitanje hoće li napori, na primjer povećanje budžeta nove vlade za kulturu od 3,2 %, imati neki utjecaj na vanjsku percepciju francuske kulture. Ne treba zanemariti činjenicu da francuska vlada izdvaja 1,5 % bruto nacionalnog proizvoda za kulturne aktivnosti, prema 0,7 % Njemačke, 0,5 % Velike Britanije, 0,3 % SAD. Morrison se pita zašto, uza sve prednosti, francuska kulturna ponuda u inozemstvu nije bolja i navodi razloge, od nepoznavanja jezika (dvanaesti među najraširenijim jezicima u svijetu), stvaranja novih svjetskih središta kulture, državne politike subvencija koja odvraća donatore, pa sve do intelektualnog života u “kojem se cijene apstrakcija i teorija”.

Članak završava pitanjem kako ponovo Francusku učiniti kulturnim divom. Osim reforme obrazovanja, jačanja uloge privatnog sektora i sustava sponzorstva, promjene u razmišljanjima kada je riječ o komercijalnom uspjehu, Morrison najveće značenje daje multikulturnom francuskom društvu i njegovom uvažavanju umjetnosti posudbe: “Francuska postaje multietnički bazar umjetnosti, glazbe i književnosti iz predgrađa i najrazličitijih kutova nebijelog svijeta”. Afrička, azijska i latinoamerička glazba, filmovi iz Afganistana, Argentine, Mađarske, pisci s drugih kontinenata utjecat će, nesporno, na buduće generacije. Usprkos kvotama i subvencijama, precizira Morrison, Francuska je raj za poznavatelje stranih kultura.

Francuska kao metafora za Ameriku

Brojne reakcije i komentari, osobito francuskih intelektualaca, idu u pravcu isticanja da je riječ “o sukobu dviju kultura”. Mnogi su se posvetili nabrajanju primjera francuske kulturne prisutnosti u svijetu. Jacques Dufresne u Encyclopédie de la Francophonie smatra da američka kritika francuskoj kulturi zamjera prije svega njezin elitistički karakter i snažno državno subvencioniranje. Olivier Poivre d’Arvor u Culturesfrance naglašava, s aluzijom na američku kulturu, da se umjetnost ne može svesti na tržište umjetnosti, a kvaliteta nekog djela na kulturnu potrošnju. U osnovi, Poivre d’Arvor se slaže s Morrisonovim zaključkom: kultura je sposobnost neke zemlje da prihvati kulture drugih. Bernard-Henri Lévy u Guardianu piše da “američki govor o smrti francuske kulture kaže više o njima nego o nama” i pita se što će se dogoditi Americi kada sve veća snaga španjolskog, kineskog i možda drugih azijskih jezika zamijeni angloamerički. Tako se, smatra Lévy, Francuska sada javlja kao metafora za Ameriku. John Lichfield u The Independentu smatra da su francuske državne subvencije za kulturu nužne kako američka kultura ne bi preplavila francusku kulturu u samoj Francuskoj. Primjer je film – nasuprot Njemačkoj ili Engleskoj koje spominje Morrison, Francuska ima filmsku industriju koja je sposobna proizvoditi francuske filmove. Britanska filmska industrija tek je “podružnica” Hollywooda.

I ovih nekoliko nasumce odabranih reakcija iz mnoštva komentara, kao i sam Morrisonov tekst, pokazuju različite pristupe kulturi u doba globalizma, od američkog koji Morrison u krajnjoj liniji poistovjećuje s globalnim, do francuskog “otpora” putem (bivše) kulturne iznimke. Pri tome kao da se zaboravlja da je kultura dinamičan proces, da se mijenja pod vanjskim i unutarnjim utjecajima, i da nije nikad “gotov proizvod”. Kultura je komunikacija. Globalizacija i globalna mobilnost pridonijele su jačanju novih oblika kulturne raznolikosti, razmjene i suradnje u kojima svaka kultura traži vlastitu afirmaciju. Naravno, u naše umreženo i digitalno doba komercijalizacija i komodifikacija donijele su nove izazove. Treba li kulturu prepustiti tržištu ili neke oblike i područja zadržati izvan komercijalnih pritisaka? Kulturne prakse uvijek će biti različite i o svakoj zemlji ovisi za koju će se strategiju opredijeliti. Ostaje činjenica da od Champs-Elysées do Latinske četvrti nestaju čuveni pariški kafići, a zamjenjuju ih starbucksovi s onim golemim papirnatim čašama i lošom kavom. Pa tko je tu zadovoljan?