Feđa Gavrilović  

Rastava braka između umjetnosti i otpora

Možda je i besmisleno odgovarati na teze postavljene u tekstu Bojana Mucka u prošlom broju Zareza, jer njihov autor i ja polazimo od temeljno različitih premisa o stvaralaštvu, ali iznimno je iritantno što njegova struja uzima sebi za pravo da bude jedina koja može nešto reći o suvremenoj umjetnosti, s pozicije proroka i pravednika prokazujući ostale kao one koji u svojoj neukosti ne razumiju složenu bit problema, i ne daj bože da priliku za izražavanje stava dobije neki neistomišljenik tih samoprozvanih arbitara suvremene umjetnosti. Ni tu nije moglo bez insinuacija kako je moj cilj razdvojiti “nove” i “stare” medije, što je, kako sam više puta istaknuo, naprosto neistina – o takvoj opreci nikada nije bilo riječi, ali ta laž mu je zgodna za ideologizirajuću tezu: “larpurlartizam i apolitičnost u potrošačkom društvu znače naprosto izliku za podvodljivost tržištu”, a “vještina i izvrsnost nameću optiku socijalnog darvinizma”. Problematičan mu je moj stav naspram umjetnosti, odnosno poetika koja traži “vještinu i izvrsnost”, a ne dnevno-aktualnu priču. Parola o meni kao zločestom neprijatelju novih medija samo je mobilizirajući, stadionski povik, taktika dizanja na noge mase ujedinjene u linču “otvorenih pisama” i otvorenih poziva za skidanje glave, odnosno za uklanjanje “nepodobnih” s mjesta za koja članovi te struje drže da im pripada Domini Gratia.

Unovči slobodu i bježi Suprotstavljene pozicije se svode na staro pitanje i sukob: je li vrijednija umjetnost koja je usredotočena prije svega na formu i izvedbu, na proizvodnju “estetskog iskustva”, koja ima smisao u samoj sebi i time, makar i pasivno, afirmira vladajući sustav, ili ona kojoj je angažman u cilju promjene sustava osnovna težnja i razlog postojanja, i koja je alat u rukama društva koje teži širenju socijalnih i ostalih granica, a ne njihovom (p)održavanju. Iako autor u prvoj rečenici ne propušta svoj stav samoproglasiti lijevim, ne bih davao ideološke i političke predznake ovoj raspravi. Veliki umjetnici uspješno su balansirali između polova društvenog i “larpurlartističkog”. Gdje je na Muckovom simplicističkom lijevo – desnom dijagramu Picasso, gdje je Krležin Predgovor Podravskim motivima? Treba li apstrakciju i minimalizam tumačiti kao građanski eskapizam od stvarnih problema proizvodnje ili kao širenje područja slobode? Što kada neki Castelli dobro unovči tu slobodu na tržištu umjetnina, ako onda ta “kapitalistička dekadencija” omogući daljnje širenje tako nam drage slobode (Krleža čak, bez ikakve apologije ancien régimea, kaže biografu: “da smo barem imali buržoaziju kao Glembajeve”)? To su “otvorena pitanja” koja se ne može promišljati manihejskom optikom dobrih i loših momaka koju nudi autor napada. Ne usuđujem se ni pitati koji je, primjerice, ideološki predznak Michelangela koji radi jednako za Crkvu i za Soderinijeve republikance (također teško odredivih političkih predznaka za ono doba)? Ili je i kipar Davida tek vješti obrtnik, malo talentiraniji zlatar, s dobrim tržišnim plasmanom i društveni analfabet?

Rasprava o tendenciji javlja se od početka emancipacije umjetnosti, to jest od početaka građanskoga društva u 19. stoljeću. U nas je prvi puta buknula unutar Ilirskog preporoda, protiv tendencije polemizirao je i Matoš s Jovanom Skerlićem (a i u programatskim stihovima “U dobu kada ‘misli’ svaka šuša / Mi nimfolepti skladno osjećajmo”), a ona je i temelj sukoba na književnoj ljevici. Mucko se poziva na “poznavanje konteksta”, ali čini se da nije upoznat s pozadinom vlastite pozicije, pa se i Krleža mora okretati pod svojim stećkom – na početku teksta moja pozicija se denuncira kao “sukob s ljevicom”, prizivajući spomenutu raspru iz prošlosti, očito bez poznavanja njezina merituma ili Krležina položaja u njoj. Autor zanemaruje povijest polemike o angažmanu koju započinje, dok mene proziva zbog nepoznavanja nekog “konteksta”. Ili on misli da se ova rasprava sada vodi prvi put, u današnjem, posvećenom trenutku, izdvojenom iz povijesti?

Isticanje drugačije perspektive Što se tiče moje argumentacije jednostavnosti pristupa društvenim problemima kod umjetnika koje sam 2010. godine spomenuo u Bijedi, mogu reći da sam se pojedinačnim opusima detaljnije bavio drugdje, dok sam tu dao osnove svoga stajališta. Isticanje drugačije perspektive, makar iz (po teoretičarima kratkog povijesnog pamćenja) najdesnije pozicije jest isticanje mogućnosti različitih pristupa. Ne znam zbog čega se diže galama ako jedna izložba ili tekst žele pobjeći od naglašavanja društvenog elementa. Ili u svijetu svjetonazorskog pluralizma za neke nema mjesta? Govori Mucko o “neodrživoj koncepciji”. Iz čije perspektive? Očito onih koji misle da imaju ekskluzivno pravo određivati što je suvremeno i ekskluzivno pravo na osmišljavanje izložbi.

U osvrtu na video pozivnicu za izložbu zimus održanu u Gliptoteci “student likovne akademije” izostavio je kako je autor tog videa upravo njegov kolega, završeni novomedijaš Luka Hrgović, koji ga je zamislio kao humorističan i provokativan (što su, uz formalnu dotjeranost, osnove njegove poetike) komentar polja likovnosti s anatemiziranog “larpurlartističkog” krila. Neobično je što su mnogi tu šalu shvatili kao direktan napad (jer s herojima Revolucije se ne sprda “dječački nepromišljeno”, dok ti vrsni etičari to slobodno čine valjda “muški i promišljeno” s ljudima kojima je isključeno grijanje). Žulja ga i naziv izložbe, pa ga pokušava tendenciozno raščlaniti: međutim novo ne znači bolje, hrvatsko ne znači autohtono, nego je i toponim, a realizam nije svodiv na fotorealizam. Ah, toliko nedozvoljenih proširivanja pojmova za jednog (budućeg) filozofa.

To je ta smrtna ozbiljnost zagovornika društveno srasle umjetnosti, koja mi sve teorije i analize te vrste čini urnebesno smiješnima, i neaktualnima u današnjem svijetu. Borba umjetnosti kao avangarde revolucije imala je teoretskog smisla u shvaćanju stvaralaštva kao instrumenta “osvještavanja klase” ili “inženjeringa duša” (ovisi je li vam bliži Lukács ili Ždanov), ali danas se strategije otpora svakako ne pronalaze u vakuumu galerija i teorije, nego drugdje (usporedite disidente Assangea i Aia Weiweia). Umjetnost i otpor odavno su razvedeni, jer je sustav pronašao način asimilacije svake subverzivne estetike pod firmom njegove (tobožnje) apsolutne slobode. Čitajući ovaj tekst ne mogu se ne smijati i ne suosjećati s tim prostodušnim idealizmom, dok mi kroz glavu prolaze taktovi Padaj silo i nepravdo ili glazbe iz Ratova zvijezda.

Razgolićena Davidijada Iz predočenih stavova očito je da autor ima sklonost kršćanskoj tradiciji didaktične umjetnosti, moraliteta i prikazanja, koja su se u Srednjemu vijeku odigravala pred crkvama, s jasno izraženom porukom o putu koji treba uzeti poradi konačnoga spasenja. U takvom jednom mirakulu ne pada mi teško što moram igrati ulogu Nečastivoga i nemam namjeru poput Don Quijotea napadati kazalište lutaka. Dapače, predstava me zabavila svojom naivnošću. Preslatko je kako autor poput pravog malog inkvizitora koristi sve moguće načine kako bi u mojim stavovima dokazao tragove kapitalističke hereze: kvaliteta je oružje mrskog eksploatatora, ja unosim podjele među stare i nove medije, što je laž preuzeta od junačkih mu suboraca koji traže potvrdu svojih stavova u masi, potpisujući peticije (i po čemu se oni razlikuju od mrskih referendumaša – i jedni i drugi vjeruju u svoju bogomdanu ispravnost), diskretno se spočitava moje radno mjesto (neobična je ta “ljevica” koja se selektivno solidarizira s radnikom), a ne izostaju i eksplifikacije školskih pouka o suvremenoj umjetnosti.

Uistinu, ne mogu polemizirati s igrokazom, ali ukoliko se autor neće naljutiti, ukazao bih na mali propust u scenariju. Naime, u ovom prikazanju s arhetipskom, starozavjetnom pričom o Davidu i Golijatu raspored snaga trebao bi biti drugačiji, jer ovako se gubi didaktička poanta, koja je ovoj kazališnoj vrsti njezin raison d’être. I autor je svjestan te rupe, ali preko nje želi prijeći: “Fantazma o društvenom prestižu i visokom kreditnom rejtingu angažiranih umjetnika u domaćem kontekstu stvarno je podmukla i bizarno neistinita generalizacija”. Ozbiljno, tek to? “Podmuklost” i “bizarna neistina”? Čudi takva površnost od nekoga tko od drugih u bavljenju širim problemom očekuje detaljnu elaboraciju pojedinačnih slučajeva. U spomenutoj biblijskoj priči poanta se krije u tome da je Davidova fizička inferiornost nadomještena borbom za pravednu stvar, i da je zbog svoje ispravne moralne pozicije (potvrđene od samog Boga), pobijedio većeg neprijatelja. On je istodobno i pravednik i slabiji od neprijatelja. Sad, bojim se da je antikapitalistički subjekt Muckova teksta zapravo Golijat koji bi želio biti David. Da bi parabola uspjela treba mu moralna prednost, koju si dakako prisvaja, ali on posjeduje i fizičku i materijalnu prednost. Naime, cijeli kompleks angažirane umjetnosti zapravo izuzetno dobro kotira kod kapitalističkih divova, pa i država koja baš i nisu socijalne. Samo u Hrvatskoj najvrijednija nagrada za likovnu umjetnost sponzorirana je od strane velike kompanije s tipičnim nimalo socijalnim ponašanjem, a već godinama mnogi od laureata su upravo “angažirani” antikapitalisti. Tržište dobro drži leđa antitržišnoj avangardi. Gdje je tu angažirani pravednik kojeg moja estetska pozicija marginalizira? Opet se sjećam Michelangelove interpretacije budućeg kralja: to je državna narudžba, simbol političkog trenutka privremene pobjede republikanizma u Firenci, ali i djelo koje je nadživjelo taj kontekst. Medici su se brzo vratili, a David je ostao simbolom grada i vrhunske skulpture. Divimo li se mi tu samo “utrživoj vještini”, kiparevu “oportunizmu”, “kontekstu” ili pak govoru forme? Unatoč svojoj golemoj veličini, ovaj David daje naslutiti i svoju ispravnost i strah, ali i nepokolebljivost pred puno većim protivnikom. Muckova se Davidijada spotiče jer se ne zna piše li je iz pozicije Hebreja ili Filistejaca.

Može se problematizirati i s druge pozicije: ako je danas kapital asimilirao angažman u svoje redove i time otupio njegovu oštricu, ostaje pitanje kome se taj angažman obraća (cijeloj jednoj potlačenoj grupaciji ili uskom zainteresiranom krugu kustosa i umjetnika) i protiv koga je, u slučaju kritike ekonomskog sustava, usmjeren (protiv banke ili kompanije koja ga izdašno financira, kao i države koja pogoduje istima). U sustavima tih samoproglašeno lijevih svjetonazora, nije čudno što je jedan od najglasnijih rušitelja moje koncepcije Salona mladih (koji je pun suptilnih argumenata poput neartikuliranog izvikivanja riječi “fašizam”) istodobno stao u vitešku zaštitu gospođe Lovrić Menzel. Jer, što je aktivist bez državnog poticaja? Običan “samosvrhoviti” larpurlartist.