Rastvaranje savršene kružne forme

“Život je oblik, a oblik je svojstvo života. […] Odnosi oblika u nekome djelu i između pojedinih djela uspostavljaju poredak, metaforu univerzuma", misao je Henrija Focillona koja anticipira umjetničku misiju i temeljnu poetiku Dušana Džamonje, kipara koji je ostavio snažan i neizbrisiv trag u umjetnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Ovozemaljski životni oblik svjetski priznatoga umjetnika odredila je simbioza neiscrpnoga umjetničkoga zanosa i (nad)ljudske težnje za apsolutnom jednostavnošću te začudne strpljivosti u "magičnoj moći pretvorbe jedne prirode u drugu", kako je svojevremeno sam kipar definirao umjetnost.

Kao što je stalna tema njegova stvaralaštva bio kružni oblik kao simbol upravo te pretvorbe, beskonačnosti, savršenosti i trajanja, tako se u posljednjem izlagačkom nastupu Dušana Džamonje, na retrospektivnoj izložbi u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt u listopadu i studenome 2008. godine, naslućivala cikličnost, kretanje i zatvaranje kruga prošlosti i budućnosti, stvaranja i zbrinjavanja. Bio je to istodobno podsjetnik na cjelokupno stvaralaštvo, ali i izricanje želje za ostvarivanjem "životnoga sna", smještaja donacije Zagrebu. Upravo zbog činjenice tako nedavnih (godinama ponavljanih) želja, žalosno je što san za života ipak nije ostvaren, kao ni neki drugi projekti. No, kao tiha slutnja ili nedokučiv sudbinski postulat, bila je to ipak prilika za revalorizaciju više od pola stoljeća kontinuiranoga stvaralaštva, ravnopravnoga vrhunskim ostvarenjima europskih kipara Henrija Moorea ili Jeana Arpa, za čiji je uzlet bio ključan Biennale u Veneciji 1960. godine i trenutno oduševljenje skulpturama od čavala i drveta koje su odmah otkupili Kolekcija Peggy Guggenheim i Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Kompleksan i koherentan kiparski identitet Dušana Džamonje formiralo je zanimanje za život materijala, rađanje novih oblika te njihovu simbiozu s prostorom, ali i suptilnim psihološkim konotacijama. Ulazeći u začudan svijet njegovih apstraktnih kiparskih tvorbi, postaje jasno da Džamonja nikada nije napuštao ili mijenjao smjer vlastitog umjetničkog izričaja, promišljajući ga gotovo znanstvenom minucioznošću; njegove kiparske težnje bile su usmjerene k apsolutnom, cjelovitom i jednostavnom, ne zanemarujući pritom gradbene mikrosvjetove kojima je utkao novo značenje. Iako su se stilske identifikacije njegova stvaralaštva zadržale na apstraktnom ekspresionizmu, avangardi i simbolizmu, umjetnikovo primarno iskustvo treba tražiti u figurativnom kiparskom diskursu.

Uzvišeno i banalno

Učenik Radauša, Kršinića i Augustinčića te poštovatelj Rodina, Meštrovića i Moorea genezu svojih kružnih i ovaloidnih oblika nalazi u portretima, vertikalni oblici potječu od figura, dok horizontalne kompozicije svoju prasliku imaju u životinjskim figurama. Početni akademizam u prvoj polovini pedesetih godina zamijenile su antinarativne i antideskriptivne forme (brončanim Metalcem iz 1953. godine, samo dvije godine nakon završetka Akademije, Džamonja se okreće simplificiranosti i sažetosti što je mogući odjek izložbe H. Moorea u Zagrebu 1952. godine) koje anticipiraju Džamonjinu apstraktnu poetiku, oslobođenu sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća. Druga polovina pedesetih i početak šezdesetih godina, determinirani ideološkim umjetničkim imperativima, razdoblje je u kojemu Džamonja avangardno rastvara formu i volumen te istražuje nove materijale u temama Jelen i Svite, dramatičnim, šiljastim strukturama napetih epidermisa, na granici figuracije i simbolizma.

Stvaranje mističnog univerzuma kružne i ovaloidne morfologije kao umjetnikove trajne semantičke preokupacije mogao je potaknuti samo duh pronicljive stvarateljske snage s namjerom otkrivanja istine u najdubljim sferama morfološke (životne) višeslojnosti, te propitivanja granica umjetnosti bez želje za imitiranjem prirode. Metafizički stvaralački čin, dotaknut sretnim trenutkom slučajnosti, iznjedrio je kiparske artefakte koji nisu samo oblik i vanjsko oplošje, nego organizam koji percipiramo u svakom detalju i mikročestici, čija izvedba je u kontekstu poznavanja fizikalno-kemijskih procesa nedokučiva, oprečna i gotovo prkosna. Umjetnik, naime, zabija čavle u drvenu jezgru koja se paljenjem uništava, a ostaje metalno oplošje s novostvorenim nukleusom vlastite praforme, što rezultira simbiozom unutarnjeg prostora i svjetlosti. Taj postupak pokazuje Džamonjinu kozmičku potrebu za kreativnim činom na svim razinama, čak i onda kada je naizgled riječ o dekonstrukciji i posljedično dehumanizaciji kao apriornoj definiciji anorganskih rasječenih formi od čelika, željeza, čavala i lanaca. Banalnim i odbačenim predmetima daje vitalnu gradbenu ulogu i novo značenje, razara volumen kako bi stvorio prostor i svjetlo, te otkrio simbol, istodobno latentan i sveprisutan. Materija, postupak, oblik, sadržaj – sve je simbol. U postupcima varenja, lemljenja, razaranja i dezintegriranja jezgre kriju se i duboki psihološki trenuci izražavanja osjećajnih i doživljajnih struktura koji potječu iz zbiljskoga s kojim Džamonja ostvaruje korelaciju i meditativni dijalog zbog čega djelo nikada nije samo sebi svrha. Stoga se u generiranju višeslojnih poruka svoga kiparskoga duktusa Dušan Džamonja profilirao kao lirski simbolist i poetski humanist koji stvara red u naizgled paradoksalnim odnosima; dramatično i lirsko, pojedinačno i opće, konstrukcija i dekonstrukcija, arhaizam i modernizam, uzvišeno i banalno.

Sedamdesetih i osamdesetih godina Džamonja nastavlja istraživanje misterija kugle i ovaloidnih oblikovnih svjetova postupcima ritmičkoga multipliciranja i metamorfoze; diobom statičnog organizma plohe započinju samostalan, dinamičan život, otvarajući se prostoru, suptilno sljubljene uz matičnu horizontalnu okosnicu (Model-XXIV/MB, XIX/G, XXIV/G, XXV/G, Metalna skulptura – 82, 83, Skulptura DP-VI), međusobno se podupirući poput osamljenih aktera u potrazi za utočištem. Postupkom rastvaranja savršene kružne forme Džamonja, dakle, ne želi destruirati i negirati, nego, ne bježeći od neizvjesnosti stvaralačkoga procesa, otvoriti put nastanku novih oblika koji će potaknuti nove doživljaje i ustanoviti drugačiji poredak i smisao.

Apsolutna sinteza arhitekture i skulpture

Opus Dušana Džamonje iz devedesetih godina obilježila je poetika lančanih struktura koje djeluju kao pars pro toto beskonačne prostorne akcije, čiji su nerazdvojivi elementi polukružni segmenti, kriške kugle kao samostalni oblici. Iako su kompozicijski koherentne, dojam fragmentarnosti ovih skulptura dio je koncepcije stvaranja otvorene i dinamične koegzistencije s prostorom. I dok je lanac početno bio fascinacija u smislu materije, sada je tematski i morfološki entitet s novim kodom. Od osobne slike venecijanskih pilona vezanih lancima, pohranjene u vizualnu prtljagu kao riznicu tema i motiva, Džamonja lančanu strukturu ponovo vraća prostoru, pariškim, lisabonskim i londonskim trgovima (izložbe na Place Vendôme u Parizu 1998, Praca do Comércio u Lisabonu 1999. te Regent park u Londonu 2004. godine), visoko urbaniziranim tkivima u kojima nekadašnja simbolika ropstva i mračne prošlosti ostvaruje katarzičnu poruku. Univerzalan umjetnički duh Dušana Džamonje sintetizirao je sve likovne diskurse; skulptura je arhitektonska, arhitektura i crtež su skulpturalni. Za Džamonju su crteži predstavljali neodvojiv dio umjetničkoga procesa, prethodili su svakoj skulpturi kao vježba i slobodna studija na papiru, ali i samostalno likovno djelo, svjedočeći o umjetnikovoj posvećenosti, perfekcionizmu i gotovo matematičkom pristupu. Radovima u rasponu od malih skica izvedenih flomasterom u bloku do velikih kompozicija tušem i sepijom na papiru imanentna je skulpturalnost, pokret, dinamičnost te jednaka posvećenost cjelini i mikroelementima. Također je svaki segment skulptorske poetike imanentan arhitektonskim projektima prema kojima je Džamonjina skulptura, stvaranjem spomeničkih cjelina (Spomenik za logor Dachau, 1959, Spomenik prosinačkim žrtvama u Zagrebu, 1960, Spomenik revolucije u Moslavini u Podgariću, 1967, Spomen-kosturnica u Barletti, Italija, 1970, Spomenik revolucije na Mrakovici, Kozara, BiH, 1972), davno počela stremiti i rasti. Monumentalnost skulpture i organska veza s krajobrazom logično je dovela i do primarne skulpturalnosti spomeničko-arhitektonskih projekata. I dok priznati arhitekti Daniel Libeskind, Zaha Hadid, Frank Ghery arhitekturu doživljavaju kao skulpturu, Džamonjina je skulptura odavno dosegnula arhitektonsku dimenziju. Konačno, G. C. Argan, renomirani talijanski teoretičar, usporedio ga je s Michelangelom, opažajući kako je jedini poslije renesansnog umjetničkog genija uspio postići apsolutnu sintezu arhitekture i skulpture.

Promišljajući u ovom trenutku Džamonjin posljednji ciklus Portali, geometrijske vertikalne pravokutnike u aktivnoj interakciji s prostorom, nameću se dvije asocijativne razine; anticipacija zatvorenih i čistih ploha arhitektonskoga projekta Muzeja Džamonja u zagrebačkoj Jurkovićevoj ulici kao trajnog utočišta umjetnikovim remek-djelima, ali i ona metaforička u kojoj portali označavaju odlazak u utočište umjetnikovoj duši. Oni koji ostaju (i odlučuju) imaju častan zadatak ispuniti posljednju želju (istovremeno primajući dar), muzejski zbrinuti najznačajnija ostvarenja za koje je Dušan Džamonja smatrao da “trebaju ostati u sredini i u gradu u kojem je živio, učio i radio”. Oni koji dolaze imat će neprocjenjivu priliku spoznati i reinterpretirati “poetiku prostorno-vremenske neprekidnosti”, kako je Argan definirao stvaralaštvo svevremenog umjetnika, neumornoga tragača za beskonačnim, jednostavnim i apsolutnim.