24.2.2005.

Doug Rice  

Rasute riječi na drvenome podu

za m.

Htio sam biti ožiljak na Aliceinom tijelu. Ožiljak koji bi ona neumorno grebala. Biti bolest koja joj žeže prste svaki put kad dotakne svoju pičku. Ispod kože i kostiju. Prsti kojima se dodiruje u potrazi za vlastitim žudnjama. Njezini su prsti posezali prema unutrašnjosti njezina htijenja. Grebao sam svoju kožu. Grebao i grebao po svojoj koži dok nije prokrvarila. Otvor moje žudnje. Aliceina je pička prodrla u moju žudnju kako bi mi govorila. U moje kosti. Njezin miris, Alicein miris, dugo se zadržavao na rubovima mojega pamćenja. Želio sam dodirnuti mjesta na koja još nije putovala. Naše kretanje prema vodi koja je iščezla iz našega zaborava.

Nismo mogli žrtvovati svoju žudnju tišini, pa smo grizli jedno drugome nokte. U sumrak smo urezali riječi u drvetu napuštenog stana u Sacramentu. Iz kuta naše malene sobe promatrao sam kako Alice sve dublje zabija prste u svoju kožu. Provalio sam u njezin vlastiti vokabular. Putovala je svojom pičkom do nekog mjesta koje nikad ranije nije bilo poznato. Članci su joj čvrsto pritiskali unutarnjost njezina tijela. Unutarnjost njezinih riječi. Molila se dublje. Htjela je da Bog vidi nju, u toj žudnji, u tom neumornom grebanju svojega tijela. Ali više nije mogla disati. Sve što je željela bilo je da uđe u neku pustinju, da sebi dopusti da pronađe mjesto suza u svojem tijelu, da plače. Alice me ujedinila, uzela za ruku, povukla je, gurnula moju ruku duboko u svoju. Izgubila se u toj mokroj inkarnaciji. Što me je dublje vodila, to je više saznavala o svecima i pustinji.

Tamo, u toj unutrašnjosti, iskopala je istrošene jezike koji su bili izostavljeni iz knjiga na njezinim policama. Biti pored njezinih knjiga. Htio sam živjeti svoj život blizu njezinih knjiga. Držati jednu od njezinih knjiga u svojim grubim rukama. Knjige koje je razorila svojim vlastitim pisanjem. Alice je provela godine grebući riječi koje nisu ničemu pripadale. Pišući i pišući tako puno novih riječi da nitko nikad ne bi mogao reći gdje jedna riječ počinje, a druga završava. Riječi ponad drugih riječi. Ondje gdje su njezine riječi postajale njihove riječi. Njihove su riječi postajale njezine. Njezine su knjige bile preplavljene svim njezinim pisanjem. Lak plijen za plamenove. Smjestila je svoje riječi, sve svoje nepoznate kože unutar tih knjiga. Želim preživjeti, rekla je. Vršci njezinih prstiju počeli su blijedjeti. Prestajati postojati. Tiskane riječi, ožiljci, na vršcima njezinih prstiju. Mi smo ti slojevi, Doug. Moje neizgovoreno ime. Alice je činila moje disanje nečujnim u svojim ustima. Čekala je. Još mirnije od trenutka kad bi se njezino tijelo čvrsto stisnulo i razlomilo u fragmente orgazma. Mišići na njezinim ramenima. Svaki dah je poetika svetosti. Oduvijek sam znala te jezike. Skupila ih u svoje kosti, rekla mi je. Ali o tome nije mogla ništa više reći, samo bi držala svoje usne nepomičnima.

Dok bih je gledao izgubio bih osjećaj vlastita tijela. Oslijepio bih od njezina pogleda. Moje su oči putovale zrcalom preko boja pustinje. Zagadio sam se gledanjem prizora Aliceina tijela kako piše. Njezini su prsti nestali. Aliceina je žudnja boljela, postala je posjekotina koja nikako da zaraste, koja ne viče ni za kime. Žudjela je za time da govori o pokajanju. Preklinjali smo, tražeći oprost. Oštre stijene ispod naših umornih nogu i nešto bijelo pored rijeke.

Munja je udarila u suho grmlje u stražnjem dvorištu. Ta vatra Božja koja je pročistila naše disanje. Prije nego što sam znao bilo koje od imena za Alice, polizala mi je bedra. Njezina je slina ostala uza me. Pod svojim sam jezikom osjećao okus kretanja njezine vjere. Naše povjerenje. Tiha molitva njezina povratka na jezero. Kako bi bile pored jezera, naše su ruke iskliznule jedna iz druge. Osjećao sam kako diše. Blaga rosa njezinih usta. Želio sam da se moji zubi prisjećaju njezine kože. S unutarnje strane. Predati se robovanju nesigurnim rečenicama. Njezina usta izgubljena u nekoj divljoj šumi.

Aliceine su ruke uvijek bile šokirane njezinim vlastitim potrebama. Noću bi zaspala i putovala, ne bi li govorila u snovima drugih. Nikad ne bismo jedno drugome mogli izjaviti ljubav. Lagala sam, rekla je. Njezino je tijelo nepravilna nakupina oštrih kutova. Među nama ljubav nije postojala. Kost koja postaje kost. Kost koja je ostala unutar kože. Kosti bez riječi koje bi mogle biti izrečene. Ispod kože bez tišine.

Muke utjelovljujuće riječi koja je zastala u njezinu grlu. Uhvaćeni grubim mjestima koja su upoznala samo slinu. Vlaga od njezina disanja. Bez mape. Ne mogu dopuzati na površinu, rekla mi je jednog jutra. Blato posve prolazi kroza nju. Umorila se od života u tom blatu. Čak i onih dana kad bi otkrila neki slučajni kamen. Kamen koji je bio skoro oblutak. Kamen kakav biste nosili s jednog mjesta na drugo. Priče koje su se topile u njezinim ustima. Uživati u svakom zadnjem slogu kamena. Probao sam okus tog kamena na njezinoj koži. U njezinoj pički. Svojom sam ga kožom zagrijao. Moj dodir. Ta usta, ali vučenje blata bilo je za nju previše.

Aliceine usne crvene i nezaboravljene. Nokti na njezinim nogama u nekoj nijansi ružičastog koju nikad prije nisam vidio. Nokti na njezinim rukama gotovo neodgonetljivi, ali živi u bojama žudnje. Bili smo goli i nismo znali jesmo li preživjeli neku užasnu oluju ili smo umirali u toplom krštenju žudnje. Krv od prošle noći osušila se na plahtama. Ni jedno od nas nije znalo odakle ta krv. Taj gubitak pamćenja. Pun mjesec. Suha usta. Moj palac slomljen. Naše ruke izobličene, ali međusobno spojene. Njezino tijelo umorno od uzimanja u usta. Od noći za noći gutanja priča koje nisu važne. Gušila se tankim kožicama. To, njezino tijelo, insinuiralo je moje očajanje, očekujući moje prste. Moju šaku. Njezino je tijelo bilo razotkrivena ljepota. Ali to tijelo nije mnogo značilo Alice. Željela je čin vođenja ljubavi. Onaj koji dobijemo ponavljanjem. Onaj koji je žudio za trenutkom u kojem se napušta jezik. Onaj koji bi nas prisilio da djelomice postanemo jedno drugo.

Svako vođenje ljubavi, rekao sam joj, samo je zahtjev za otvaranjem tijela. Za njegovim rasijecanjem. Pucanjem. Alice nije željela dopustiti Bogu da on bude jedini koji će je natjerati da krvari. I ja mogu natjerati svoje tijelo da krvari. Moje vlastito krvarenje. Tijelo koje krvlju postaje. Pokazala mi je svoju krv na samim vršcima prstiju. Koža je samo sloj, rekla je. Ja sam ispod sebe. Kao usamljeno dijete, sve što je Alice htjela bilo je da sjedi na podu svoje sobe. Žudjela je za time da dodiruje malene predmete koje bi otkrivala svojim jednostavnim prstima. Prije mnogo godina, dok sam još bio dijete, Alice je privezala moje tijelo za drvo. Nabrojala je svoje instrumente. Užad, zahrđali noževi. Zglobovi koji peku kad ih se zavrće. Riječi s drugoga svijeta. Ostavljala je na meni modrice, trnovitim bi granama otvarala moju kožu i zatim utrljavala žestoke trave u moje rane. Pisala bi nazive mučenja kredom po kolniku. Utrljavala mi sol u oči. Držala mi je oči otvorenima, jedno po jedno, i ispuštala sol iz svojih usta u moje oko. Spaljivala je moje grijehe. Ukopavala moju kožu. Vidio sam je kako stoji izvan svojega tijela, izvan svojega govora, ispunjena žudnjom. Gledao sam je dok je gledala dolje, prema meni. Krv lokomotiva, zrcala, neotvorenih ladica. Blijeda čipka djevojčica iscijepana i u neredu pred njezinim nogama. Moja potreba. Živjeti u unutrašnjosti boli koja je dublja od kože. Ali bol nikad nije bila riječ.

Aliceino nježno grlo izgrebali su, ozlijedili obluci i neoprezne inačice religijskih iskustava. Kao dijete prizemljila je svoje slogove. Učinila ih gotovo nevidljivima. Mučila je svoje zube svakom riječi. Naša bi joj majka običavala reći: Jednog ćeš dana otkrhnuti svoje zube načinima na koje pokušavaš govoriti. Alice nije vjerovala da bi zubi mogli biti tako krhki. Da bi se mogli slomiti o neku riječ. Počela je mrziti riječi, prezirući svaku riječ koju je ikad izgovorila. Često se koristila riječima, ali su se i one koristile njome. Njihova težina na njezinu tijelu. Kao da svatko tko koristi riječi može išta učiniti, može išta biti. Da može prijeći ulicu bez posrtanja. Počela je tečno govoriti raznovrsne nasumične jezike. Izgovarala bi riječi koje su je izgladnjivale. Gruba zvijer koja se vuče prema jeziku.

Što ako bi riječi, umjesto da budu privezane uz djeliće, bile jednostavno zaboravljene, poput kakva otpada kojeg se više ne možemo sjetiti?

Riječi iz njezinih usta učinile su očitom žudnju da prodre u moju kožu. Da prodre. Riječi koje postaju voda. Riječi koje ostaju voda. Dao sam joj to iz samog govora prije nego što sam uspio izreći. Priča koju sam joj želio ispričati. Suze su bile tek tragovi kojima je njezina žudnja govorila. Njezine su usne postale njezinom voljom. Glas slomljena bola. Tišina koja je bila tako duboka, tako beskonačna da je mogla postati samo vodom. Ljubavnik iz luke. Pisali smo te grčeve agonije po svojoj koži, u svoje kosti. Zastrašujuć i pohotan, njezin je glas postao promukao. Njezino je golo grlo zasjeklo zrak. Svakom željom da progovori ispustila bi svoj dah. Približila se šutnji. Alice je željela ovdje umrijeti u grčevima i trzajima. Bol, rekla nam je naša majka, dolazi prije suza. Ujutro, prije nego što bi nas naši roditelji probudili svojim zahtjevima, Alice me počela učiti finim razlikama između kamenja i suza. Naučila me kako da odagnam tugu iz očiju. Naučila me koristiti oblutke tako da odagnam ljutnju. Vidio sam je u svojem zrcalu kako gleda, žena suza uhvaćena između dvojbi i sanjarenja.

Rekla je u vezi s tom primjedbom: Tjeskoba je isto što i žudnja.

Noću, ako bi nam se posrećilo, sanjali smo o mišićima konja. Ona na gornjem krevetu. Ja na donjem. Konji koji galopiraju. Njihova snažna žudnja za putovanjem.

Dok smo sanjali, naši su se jezici preobražavali u krhke riječi koje su se lomile o uvelo lišće. Alice je bila ta nedovršenost riječi. Sve sam to osjećao za nju u ovim kostima. Ispod kože. Moj nerazuman gubitak njezina govora. Pisma o njezinu imenu još uvijek su ožiljak koji odbija zarasti. Ne mogu više dovršiti pisanje njezina imena. Sva su me ta pisma dezorijentirala. Ostaci moje žudnje koji joj govore ujutro. Njezine su riječi živjele u meni, poput trećeg tijela u nastanku. Mucao sam, govoreći njezino ime, držeći ga u ustima. Samo jedno slovo prije zore. Sjedeći na plaži u Mission Bayu, prizvao sam njezino ime posljednji put. Držao sam njezino ime u svojim ustima. Ta žudnja. Studeni, i bila je kod kuće sa svojim mačkama privijenim uza se dok je sanjala tijekom rana jutra. Njezina šaka u pijesku i vodi koja je ispirala naše grijehe. Na obroncima, konje je toliko uzbudilo putovanje da su gotovo slijepi. Ovdje na plaži i dalje sam zamišljao da mogu osjetiti miris otpuštanja njezinih žudnji pod mojim noktima. Zrnca pijeska i njezin miris. Njezina kosa upetljana u moju četku.

Dok smo bili djeca preklinjala me. Želim osuditi svoje tijelo rečenicom. Želim staviti svoje tijelo u rečenicu. Biti čvrsto ugurana u ovu rečenicu. Naučiti rečenicu svojeg tijela. Pronaći rečenicu koja u procesu svojeg nastanka postaje uskrsnućem.

Njezini prsti među zubima. Među njezinim nogama. Kako vuku njezinu kosu. Zapetljani čvorovi njezina nesigurna disanja. Zadržavala je jezik, ne toliko riječi koliko osjećaj napuštanja koji su one prizivale. Željela je da jezik Francuza preuzme njezino tijelo. Ile des doux secrets et des fetes du Coeur. Put njezina jezika i sline. Fizička palača njezina gubitka. Riječi su izlazile iz dubina njezinih snova kojima ih je željela izreći. Mrmljanje memorije. Moram biti vjeran. Između riječi i stvari izabrala je mene. Našla me je. Naša su voljena tijela prekinula tišinu. Okrenula se od mojega tijela. Naša su tijela postala neka izopačena, iznakažena pričest. Izvukla je svoje prste iz mojih prstiju. Blizu dna izricanja riječi iz njezina tijela postala je promatrač vlastita rođenja. Tijelo rascijepljeno izgovaranjem. Riječi koje su se približile kraju. Znoj njezine obrve. Slomljene kosti, raspukli kukovi. Poput fotografa čije slike neprestance niču i dalje. Slikanje u stanju histeričnog kretanja. Tijekom vremena, blijede sablasne slike pojavljuju se na tim slikama, na Aliceinom tijelu, kao dokazi poremećenosti osjeta. Dokazi da je slikar pretrpio udar. Podrijetla nakane. Tijek naših misli prekinut iznenadnim pomakom naših tijela. Pogrešno shvaćene alternative koje su stvorili prsti što krvare. Njezina je ljepota počivala u tom drugdje. Svi dječaci ne vide to drugdje. Oni nisu u stanju putovati. Ili su uplašeni njezinim kretanjem. Pravljenje riječi iz njezina tijela. Poslala je svoj jezik u potragu preko vrha svojih usta. Ožiljci koje su ostavile riječi što ih je izgovorila jednom davno prije sadržaja. Reći sa sadržajem, udisati kroz njezinu prošlost. Ipak, previše često Alice je oskvrnjivala vlastita usta svojim riječima.

Njezini mišići učvoreni grčevitim gestama i erotskim manifestacijama njezine žudnje za jezikom. Pretvorila je moje tijelo u jezik, a zatim pretvorila svoje tijelo u ocean.

S engleskoga prevela Sonja Ludvig.

Pod naslovom Splintered Words on Hardwood Floors objavljeno na web stranici koja je u međuvremenu ukinuta.