Rat i njegov fantomski prostor

Znamo da je čak i u vakuumu moguće

isplesti čvorove, krutine, pakete

valova, što god hoćete.

Jacques Lacan

Unatoč tome što velikom broju predstava koje nastaju u okviru Studentskog centra upraviteljice Nataše Rajković prvenstveno nedostaje “vremena inkubacije”, zbog čega istraživačko kazalište često upada u zamku nedovoljno istraženog materijala i nedostatnog broja proba (skiciranosti predstava), vremenom postaje razvidnim da već i sâm napor umjetničke hiperprodukcije pokreće specifično kreativni Schauplatz, u kojem svaki repertoarni naslov iznova problematizira “načela” teatralnosti. Naročito definiciju javnog prostora iz pera Vita Acconcija, prema kojemu je kazalište i napušteni i utopijski “dom”.

Respacijalizacija

Gotovo nema SC-ove predstave koja se ne bi potrudila iznaći vlastiti jezik organizacije kazališnog prostora i vremena, zbog čega su prizorištima postali i studentska menza i Umjetnički paviljon i kafić SC-a i prostor ispred kafića i godinama publici zatvorene dvorane za probu i MM centar i kazališna predvorja. Prostor ovih izvedbi različitim strategijama ukazuje na posezanje za “pronađenim materijalima”, odbačenim objektima, arhitektonski zanemarenim zakutcima. Pojedine predstave, poput Memories are made of this Gorana Sergeja Pristaša i Ivane Ivković eksplicitno tematiziraju “unutarnji” i “vanjski”, “sadašnji” i “budući”, “komercijalni” i “umjetnički” locus Studentskog centra, svjedočeći o tjeskobi gledatelja i izvođača oko očekivanog “kraja” čitave jedne umjetničke tradicije smještene unutar i oko Teatra &TD. Odnedavno je na samu zgradu kazališta, s pravom dozom kapitalističke ironije prema postvarenju svakog gradskog pedlja, upisana i njezina procijenjena prodajna cijena. Zanimljivo je da iz SC-u tijekom posljednjih godinu dana gotovo potpuno nestaju predstave u kojima se izvođač publici obraća preko rampe postojeće pozornice Teatra &TD: kao da je započet proces kompleksnih dislokacija, u kojima se nova forma prvenstveno tiče neuobičajene spacijalne organizacije. Još dramatičnije rečeno, umjetnici kao da koriste prostor koji nastoje i prevrednovati i preoblikovati, stalno tražeći značenjski “nevino” ili atipično mjesto. S druge strane, sve ove seobe izvan kazališne zgrade upućuju i na njezinu tehničku te uopće stvaralačku neadekvatnost, ispražnjenost: Teatar &TD doista zahtijeva radikalno renoviranje, redizajn, ribanje i farbanje, pa čak i popravljanje napuklih prilaza. Radne akcije.    

A baš je bio krasan dan...

Govoreći o arhitektonskoj mašti i poetici prostora, usredotočiti nam se i na posebno zanimljivu predstavu recentnog premijernog datuma: klaustrofobične Imitatore glasova redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. Autorice smještaju glumce na maleno stepenište pri ulazu u dvoranu MM-centra, u čijem podnožju sjedi i publika (namijenjeno joj je svega dvadesetak stolaca). S publikom je dodatno sučeljena i redateljica, posjednuta u prazno gledalište koje se izdiže iza izvođača. Na crnim stepenicama uredno je rasprostrta bijela pletena prostirka, s košarom za piknik na samome vrhu. Četvero izvođača odjeveno je otmjeno (lanena muška odijela, svilene ženske haljine), ladanjski; prostor ispunjavaju i zvukovi ptica. Ipak, pred nama nije arkadijska livadica gradskog parka ni šetalačka idila sunčane nedjelje, već nelagodno uski prostor u kojem nijedan okret, nijedan dodir ne prolazi nezapaženo, još manje “opušteno”. Spore kretnje izvođača (koreografija: Natalija Manojlović) kao da nam predstavljaju likove koji boluju od veoma teške bolesti, čiji je sadržaj kasnije povezan s iskustvom preživljavanja rata. Tekst izvedbe poseže za zbirkom pripovijedaka Imitator glasova Thomasa Bernharda, čiji se razgovori o Drugom svjetskom ratu isprepliću s izmišljenim imenima žrtvi “našeg” posljednjeg veleubijališta. Glumci su dakle imitatori glasova nekih neodređenih (premda “imenovanih”) ubijenih lica, kao i glasova “neživih” likova, uhvaćeni u prostor veoma teške artikulacije krivnje preživjelih. Predstava je ujedno i osobiti traktat o prirodi glumačke profesije: o hamletovskoj vokaciji prizivanja duhova ubijenih bližnjih, s kojima se nikako ne možemo “razračunati” niti na način osvete, niti na način pomirdbe. Imitator je osuđen na imitaciju, ne i na “rasplet drame”. Već je dovoljno uznemiravajuće što duhove kao figure koje zahtijevaju ponavljanje svoje sudbine nastavljamo susretati na mjestima koja izgledaju “sigurna” od najezde potisnutog pamćenja. Iz predstave: Danas mi se čini da sam vidjela jednu od onih žena koje su trpali u autobuse. Ubijene. Silovane. Sjećam ih se. Sjećanje je, dapače, “stvarnije” od pečenog pileta na tanjurima protagonista.

“Ravnodušnost”

Stanje koje glumci zavaljeni na dekici pokušavaju simulirati jest jedna nemoguća, apsolutno lažna, pa ipak “propisana” ravnodušnost, ono što Bernhard imenuje kao “ljudi su previše zabrinuti za svoje egzistencije da bi imali ikakav interes za druge”. Ukočeni “mir” te tobožnje ravnodušnosti prema ratu kao da paralizira protagoniste, iskrivljeno polegnute na zamišljenim lijesovima; kao da je svaka stepenica jedan od mrtvaca s kojima aktualna kultura ne zna kamo, jer ih ne može ni objasniti ni “pospremiti”, a ponajmanje od svega heroizirati.

Glumački kvartet nesmiljeno dočarava licemjerje građanskog morala: Ivana Krizmanić sjedi poput zamrznute dame nad čijim je tijelom tijekom rata vladala računica dragovoljne, kao i prisilne prostitucije. Nijedno protestno pismo, kojim su ispunjeni njezini svileni džepovi, nije poslano. Oči Krizmanićeve potresno su staklene, kao da gledamo plastičnu lutku, niz čija će usta svakog trenutka kliznuti krv. Marija Tadić  igra tmurno i “ponosito” majčinsko lice, nalik fizionomiji orlice koja je spremna rastrgati svakoga tko se približi njezinoj djeci, pa tako ne pušta svog scenskog sina u rat, zbog čega je sin duboko mrzi, grozi se njezina vlažnog stiska, na kraju završivši slučajno razoren minom u vlastitoj vikendici. U prizorima u parku između Ivane Krizmanić i Marije Tadić kao da se vodi i stalni rat oko zavođenja dvojice muškaraca, čija je trivijalna potka suprotstavljena političkim razmjerima “eliminacije” nepoželjnih građana. Mala crna bilježnica u rukama izvana ležernog i srdačnog Tvrtka Jurića nije u skladu s naglim provalama fizičke i psihičke surovosti njegova lika: vremenom shvaćamo da taj “fini mladić” u bilježnicu tijekom čitavog rata uredno zapisuje imena ljudi koji završavaju u logorima. Jurić je glumački vjerodostojan upravo u brzini kojom smiče masku pristojnosti i zamjenjuje je iskrivljenim licem krvničke zapjenjenosti: nema prijelaza, samo sklopka za “suzdržanu hladnoću” ili kipuće nasilje. Dean Krivačić s pravom primjesom i tragike i groteske utjelovljuje smoždenu igračku ideologije: on hoće u rat, on želi junaštvo, on vjeruje pamfletima, on se srami svoje “zaštićenosti” od užasa i ponosito pjeva dječju brojalicu: Ja sam junak od boga, ne bojim se nikoga... Ove riječi preuzimaju svi izvođači, marširajući frenetično, poput pomahnitalih mališana, čije pjesmice ipak imaju maksimalno užasne posljedice. 

Bernhard to nikad nije napisao!

Niz čitavu se predstavu provlači i jaz između rata kao književnog opisa i rata kao nijemog, ali neposrednog iskustva. Glumci tvrde da su pojedini prizori stigli “iz Berharda”, ali i da “Bernhard tako ne piše”. Istina je oboje: u ratnom se svjedočanstvu dodiruju različite osobne, književne i socijalne fikcije, zbog čega svjedočanstvo katkad ni pravno nije dovoljno za osudu ubojica. Za domaće prilike presude Srebrenici posebno je sablastan Bernhardov tekst o oslobođenju egzekutora za ratni zločin i to zbog “nedostatka dokaza”. Čini se kao da smo gurnuti u farsu povijesnog imitatorstva, iz čije ubilačke ravnodušnosti doista nema buđenja. Anica Tomić, Jelena Kovačić, Ivana Krizmanić, Marija Tadić, Tvrtko Jurić i Dean Krivačić zajednički su napravili predstavu o nemoći žrtve da progovori vlastitim glasom o zločinu, samim time uzornom hrabrošću otvorivši fantomski prostor odgovornosti za rat. Intelektualna hladnoća predstave, međutim, onemogućava pristup ratnoj povredi kao emocionalno sedimentiranoj traumi, zbog čega Imitatori glasova spretno klize površinom šutnje o zločinu, no ne uspijevaju je razgrnuti. Ono po čemu ću pamtiti ovu predstavu prvenstveno je njezina stilska dorađenost i koreografski precizna domišljenost, u čijim se pukotinama povremeno doista nazire svakodnevlje fašizma, odnosno “običnost” pristanka uz ubijanje bližih nam i daljih susjeda.