Rat kao performans identiteta

Svijet je prekriven ranjenim zajednicama,

koje trpe progon ili koje se sjećaju patnje;

i koje sanjaju o osveti...

– Amin Maalouf

Čistač zračne luke priča je o Goranu B. koji brani vlastitu ljudskost umjesto linije fronta, koji “ratuje” pod stijegom intime umjesto pod simbolima nacije i vjere. Goran i u ratnom i u životnom bunilu traga za izgubljenom ljubavi, za “zlatnom pticom mladosti” koju je prekrio čudovišni traumatični mrak. Naizmjenice, razvijaju se dva toka radnje: prospektivno – ponovni susret i zbližavanje s fatalnom Sanjom Kovačević, te retrospektivno – ratna i emigrantska golgota Gorana B. od Mostara do Münchena i Regensburga.

Na “križnom putu” devedesetih Gorana će ugrožavati zločinci sve tri konstitutivne nacije. On će tri puta biti zatvoren u različitim bosanskohercegovačkim logorima, kod sve tri vojske: u “srpskom” i “hrvatskom” Mostaru, te u “bošnjačkom” Bugojnu. Mogao bi se titulirati kao “predsjednik kluba profesionalnih logoraša”, kako je gorko izjavio Sanji u razgovoru. Sa sjekirom “general” Grob, nožem naoružani Malo Ranjeni i Aladin s krivom sabljom – duboko su se urezali u Goranovo tijelo i dušu. Te ratne aveti i kreature postat će Goranu nadzornici jave i košmarnog sna.

A ovaj PTSD junak dijete je hrvatsko-srpskog braka, “mješanac” – kako bi u horu rekli “čistokrvni” laboranti inače multikulturalne BiH. Goranov otac Anto bio je pobornik znanstvenog marksizma, a djed po majci Miloš, Titov partizan. Goran se u bolnici sjeća svinjokolje u djetinjstvu gdje su životinje bile masakrirane, baš kao zatočnici u logoru. “Brzo to ide kad se udruže tri jahača svinjokalipse”, buncao je Goran na uho medicinarki koja sliči na Sharon Stone. No, kad se tome BH-trojstvu doda “sudbina” što u opsadi Staljingrada spaja Goranovog djeda Matu i Leopolda Niemetza, brata frau Gottwald, Goranove gazdarice iz Regensburga, onda se pred čitaocem prostre globalna panorama “vječnog rata” koji nikada ne prestaje i čiji su akteri nerazdvojno uvezani.

Nepripadanje plemenu

Simbolika naslova vodi do fraze “čisti zrak” koja sugeriše lakoću i zdravlje. A naziv “zračna luka” nije tek sinonim za airport. Miljenko Buhač blagom ironijom, asocirajući na “čistilište”, u krajnjoj instanci, gradi oksimoronsku konstrukciju “čistač zračne luke”, tako da “onaj koji čisti nešto što bi po sebi trebalo biti čisto”, zapravo radi Sizifov posao. Jer, foknerovski rečeno, svetilište/utočište ne postoji za zločince, ali ni za žrtve, ma gdje se našli i šta god da rade.

Smisao za ironiju i grotesku, za punokrvni (crni) humor Buhač je transponirao još iz prve svoje zbirke pripovjedaka Glasovi iz propunte (Hercegtisak, Široki Brijeg 2004.), gdje Mitch Lieblich kao evropeizirani Hercegovac odustaje od potomstva i čini svetogrđe neispunjavajući etnički patrijarhalni code. Mitch se “potvrđuje kao dostojan nasljednik svoga legendarnog pretka Chorvata Lieblicha, pastoralnog pacifiste i pionira politike miroljubive koegzistencije” (Ivan Vukoja). A to je vrlo bliska pozicija “zračnom higijeničaru” Goranu B. koji je, takođe, mirotvorac i outsider. U šest priča koje su tematski i strukturalno povezane, Glasovi iz propunte oblikuju tekst proto-romana i svojevrsna su prethodnica ovoj knjizi.

Kompozicija Čistača zračne luke razvijena je sukcesivno u dvanaest poglavlja čiji su naslovi simboličko-fabularni: od Susreta pod snijegom do Lajte kere Jakobsfelda – to je kraj, to je kraj... Miljenko Buhač kroz tekst pluta u žanrovima i lebdi u stilu. Čitaocu su predstavljeni detalji ratne priče u brutalnim scenama nalik na Crvenu konjicu Isaka Babelja i slične pasuse Josipa Mlakića, a onda (kratkim rezovima) pažnja se odvede u ljubavni mizanscen s kulisama tragedije, bilo da gledamo brak s Marinom ili sudbinsku ljubav prema Sanji. Budući da je BH-ratni konflikt razotkrio šarolik repertoar nacionalnog zla, nije teško sagledati ni elemente kulturološkog romana u Čistaču zračne luke. Naročito tamo gdje se propitkuje identitet ethnosa i pojedinca, ili militantna falocentričnost raznih koljača i silovatelja koji u ime “viših ciljeva” šiljkom penetriraju u meso.

Roman je pisan kolokvijalnim rukopisom s naznakama slanga, manirom medijske lakoće. Humoristički i tragički momenti prepliću se klizeći iz jedne krajnosti u drugu. Ta postmoderna površnost ne donosi razornu patetiku klasične drame, ali ni dekadentnu infantilnost soap opere. Obiteljske veze Mostaraca s frau Gotwald i višestruke ljubavne peripetije prepoznaju se kao elementi pseudo-hronike, karakteristični baš za tv-sapunicu, recimo, ali melange ratnog i kulturološkog teksta, odbljesci špijunskog i akcionog, čine da preplitanje i parodija žanra budu vrlina ove proze. Miljenko Buhač, valjda instinktivno određen tekstualnim codeom hercegovačke anegdote i briljantnim stilskim naslijeđem Šimića i Hume, gradi prečišćen i jednostavan jezik lišen metaforičkog opterećenja i metafizičke (pre)ozbiljnosti. Buhačevi protagonisti (Goran i Sanja, npr.) izdaleka podsjećaju na likove stripa Jeremiah Hermanna Hupena, ili Modesty Blaise Petera O’Donnella, zato što dosljedno čuvaju karakter u fizički i moralno devastiranom ambijentu. Iako čitalac lako zaluta u haotičnim retrospektivama, pa (s pravom) posumnja kako žitije Gorana B. nije historijski moguće, Buhačev se estetički fantazam dotiče svakog učesnika u krahu balkanske Atlantide. Jer Čistač zračne luke sugeriše divno osjećanje nepripadanja plemenu, zaboravljenu neutralnost čiste ljudskosti koja dozvoli čovjeku da je svoj. Čak i u bjesomučnim podjelama. To je vrijednost: biti na “ničijoj zemlji” (kako Kinezi, na primjer, u legendama o ujedinjenju Kine kažu “naša zemlja”).

“Rat svjetova”

Susret s drugim i drukčijim stalna je provokacija likovima (i čitaocima) ovog romana. A područje roda i identiteta – kulturalni izazov. Bori se nacija protiv nacije, nadmeću se zločinci i žrtve, muževi nadziru supruge i obrnuto. Dezerter Goran sliči na vanzemaljca svim svojim mučiteljima: od oficira JNA do bosanskohercegovačkog Guantanama. Ali podržavaju ga i tješe njegove ljubavnice, općenito – žene: Sanja, Marina, Gabbie, sestra Sharon, frau Gottwald. Nije slučajno što Goran biva suprotstavljen Sanjinom mužu, isljedniku Patriku, i u zarobljeništvu i u bračnom krevetu. Patrik Gorana naziva bezličnim “gubitnikom”, čovjekom bez “garda”, koji je zalutao u rat. Na polju ljubavi Goran je, takođe, feminizirani outsider prema Patriku, alfa-mužjaku što nadmoć ostvaruje sofisticiranim nasiljem. Tako se, patrijarhalno (epski), rat i nacija – “muške” stvari – promoviraju kao “najvažnije na svijetu” (skoro kao fudbal). Za militantno su sebstvo žene i gubitnici (a gubitnici su žene) uvijek neravnopravni i pokoreni – uvijek plijen.

Iako Buhačev tekst ne svrstavamo u (post)kolonijalni, naravno, čak ni u žanr novohistorijskog romana, zbog naglaska na emancipaciji subjekta nameće se udaljena veza s djelima Daniela Defoea, J. Fenimorea Coopera, Rudyarda Kiplinga i Edgara R. Burroughsa. Ti autori su od 1719. do 1912. godine svojim fantazmagoričnim pismom najavili eksploziju književne (kulturalne) potrage za drugim. Tome nisu “odoljeli” ni pisci/reditelji negativističkih utopija i science fictiona 20. vijeka: Karel Čapek, Aldous Huxley, George Orwell, Isaac Asimov. Sve do prethodnice naših dana, kad u filmovima Alien, E. T. ili Brazil, naprimjer, ne bude i komercijalno najavljen odnos sa drugim kao centralno pitanje (sub)kultura 21. vijeka.

Zastrašujuće je pratiti kako se, militantno od početka civilizacije, drugi označava kao objekat, bilo da je u pitanju pripadnik neke konkurentne kulture ili marginalac u okviru domicilnog političkog projekta (bolesnik, žena, starac, dijete, rob): od antičke Grčke gdje su ostali narodi nazvani barbarima i gdje su u Sparti ubijani invalidi, do krstaških ratova i terora inkvizicije prema “vješticama” i herezi. Od konkvistadorskog misionarstva prema urođenicima do prosvjetiteljske nadmoći prema “divljaku”, motor napretka “kultiviranog” čovjeka zasnovan je na diskriminaciji. Tome časno svjedoče i filozofi različitih epoha i socijalnog konteksta: Rousseau i Voltaire, Diderot, Kant i Marx, Hannah Arendt, Walter Benjamin, Adorno i Foucault, Julija Kristeva, Judith Butler, Deleuze i Guattari, Antonio Negri, Giorgio Agamben...

Čini se da je efekat “rata svjetova”, reprezentiran u istoimenom romanu Herberta Georgea Wellsa i filmu Stevena Spielberga, estetička posljedica griže savjesti – narcisoidno naličje ljudske kulture. To je “sukob civilizacija” o kojem (sic!) proročki piše Samuel Huntigton na kraju krvavog 20. vijeka. A “mali zeleni” (Marsovac) zapravo nije tuđinac, već unutrašnji progonitelj, metonimijski dvojnik, kako – na tragu Lacana, Derride i Foucaulta – kaže Diana Fuss. Taj fantomski drugi, emaniran kao vanzemaljski monstrum, ustvari je, “mali crveni” (crni ili žuti), zavisno od pravca na Zemlji koji pokazuje kompas Kristofora Kolumba. Prema otkriću antropologinje Ruth Benedict: “istovjetnost ljudske prirode i vlastitih kulturnih kriterija”, rezultira da mnoge kulture stranca određuju kao ne-ljudsko biće.

Ubojiti identitet

U Čistaču zračne luke kolonijalizam je metateza bratoubilačkog rata. Miljenko Buhač prikazuje nam smaknuće Goranovog prijatelja Sohe kojeg ubiju sjekirom. Od granate pogine i Luburesku, kolega iz JNA. U hercegovačkom vinogradu Malo Ranjeni (Stipe) mrcvari sina bivšeg partizana. Žrtva u bugojanskom logoru biva pogubljena maljem. Goranova žena Marina ubije djecu i sebe pod nastupom ludila. Nesrećni Goran gine u slupanim kolima nakon jurnjave s policijom po auto-putu… Traumatski košmar, nasilje i smrt eksplicitni su primjeri zlokobne ubilačke prakse. I ubilački krojenih identiteta. Ti uprošćeni identiteti, programirani “zidanjem razlike naspram neželjenog sebe” (N. Ibrahimović), nameću trostruku isključivost sunarodnicima: izbor dominantne pripadnosti, odbacivanje “izdajnika” i eliminaciju “neprijatelja”. Takvo izopačeno viđenje koje ukida slobodne relacije između ljudi proizvodi ubojiti identitet, piše Amin Maalouf.

Zato Goran B, nakon čitanja Buhačeve psihodrame, izrasta u arhetipski lik mostarskog Brucea Leeja, u bosanskohercegovačkog kentaura-jednoroga. Jer Goran je nadnacionalni stvor, postdejtonski polučovjek/polubog, koji – prema grčkoj mitologiji, baš kao Herakle, Prometej ili Ahil – ne može biti srećan i preživjeti u banaliziranom svijetu zbog svoje višestruke pripadnosti.

Suprotno Goranovoj metamorfozi, u antropološkom pojmovniku: masakr, poraz i pobjeda bazični su rituali rata. Sahrana, kletva (osuda) i jubilej imaju, dodatno, i obredni karakter. Učestalim ponavljanjem u Buhačevom tekstu (i u BH-političkom kontekstu) te ceremonije simuliraju značenje: herojstva i kukavičluka, izdaje i žrtvovanja – simboliziraju divljenje i mržnju, prezir, ponos i strah. Kao reproduktivne mašine, ti rituali kolektivistički uspostave sebstvo kao efekat. Demagoški tekst Buhačevih antagonista (Patrika i Malo Ranjenog, npr.) prikriva činjenicu da njihov rigidni psihogram nije samosvojan – utemeljen u kulturi “krvi i tla”, već proizveden. Ali potreba za ponavljanjem uključuje i politički rizik da željeni identitet ne bude realiziran. Zato je sebstvo strateški performirano i nadzirano u svakoj kulturi, a rat najmoćniji performans identiteta (Judith Butler) za koji historija zna.

U znak neposlušnosti etničkom Frankensteinu, autor Buhač karikirao je egzekutore, jer oni anahrono čuvaju paganske rituale pod interkulturalnim horizontom globalnih medija. Njihovi naredbodavci poznaju marketinško pravilo: stvarnost je percepcija, i medijski uništavaju bosanskohercegovačku dramatsku formulu gdje identitet biva građen u odnosu na drugog, a ne protiv njega (N. Ibrahimović). Liferanti mržnje, ratni planeri i profiteri, krvlju zamagljeni pojam nacije privatizirali su kao posjed. Jer mržnja prema drugom, mržnja je prema sebi, dio vlastitog bića koji se želi zaboraviti (A. Maalouf). I što je taj drugi (susjed i brat) bio bliži i voljeniji, mržnja je veća. Po riječima Michela Foucaulta, identitet nije nikakvo otkriće, ni tekovina, već praksa. Otuda je trud BH-političara, umjesto “zlatnih kašika”, urodio masovnim grobnicama i analizom DNK. Čistač zračne luke Miljenka Buhača dragocjena je knjiga jer nudi protudiskurs “pobune na papiru” i katarzičku praksu “smijeha kroz suze” što je blagotvoran incident u aktuelnom izdavaštvu BiH.