Ratnici i mirotvorci

Nije vijest kada pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Tako novinarski klasično mogli bismo započeti ovaj prikaz o ljudima za koje rat, s jedne strane, još i nije završio, ali koji, s druge strane, uporno rade na pronalaženju izlaza iz stanja ni rata ni mira, u kojemu još ili možda već ponovo živimo. O čemu je riječ? Iako se predstavnici organiziranih ratnih veterana u Hrvatskoj često sami brinu – unatoč svom zaklinjanju u novi “pozitivan imidž”, kao što to hoće Hvidra – da slika hrvatskog borca bude i ostane mračna (zadnji primjer: Petar Janjić Tromblon, ratni veteran organizator “hodočašća” Ovčara-Bleiburg prije upražnjavanja svog religioznog nadahnuća, prijetio je svim novinarima i političarima koji ne dijele njegovo viđenje veza novije i starije prošlosti), nisu naravno svi ratni veterani takvi. Pitanje je samo: kako da se drugi glas čuje?

U Selcu pokraj Crikvenice održan je zato drugi susret aktivista/ica mirovnih i pravnih nevladinih organizacija iz Hrvatske i regije s pripadnicima tzv. udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Na jednom mjestu sastali su se ljudi koji misle da naša neposredna prošlost još nije dovoljno prorađena, da bi neki njezini aspekti mogli biti i prevladani. Tri dana pričali su o uvjetima koji se (još) nisu stekli za pravi mir – u lokalnoj zajednici, u državi i u regiji. Dok smo mi diskutirali, još nekoliko bivših ratnika ubilo je sebe ili nekoga od svojih najbližih ili nekoga nepoznatog. Ili sve to zajedno. Na “radost” medija, koji o tome govore senzacionalistički. Ratna destrukcija nastavlja se u autodestrukciji, u nesposobnosti da se suoči s teškoćama života u barem prividnom miru. “Rat mi se nije sviđao, ali mir je još gori” – nije li to naša svakodnevica? Pa o kakvu miru onda uopće govorimo?

Podjele u civilnom društvu

Organizatori crikveničkog skupa iznijeli su problem podjela među organizacijama civilnog društva, podjela koje treba stalno iznova promišljati i konceptualizirati, a onda možda i prevladati. Npr.: jesu li mirovne i veteranske organizacije “po prirodi” suprotstavljene, iako među njima može postojati i postoji suradnja? Jesu li udruge ratnih veterana, udruge oboljelih i liječenih branitelja, udruge obitelji poginulih, društva bivših logoraša, udruge majki koje još traže svoju djecu itd. dio civilnog društva? Smatraju li se one same takvima? Tko danas definira civilno društvo u Hrvatskoj? Njegovi istaknuti predstavnici? Država, zakonskom regulativom djelovanja nevladinih organizacija, na koje se civilno društvo ne može svesti? Nisu li u “definiranju” scene važni i političari i novinari?

Ako vam se pitanja čine previše retoričkima, jeste li ikada pomislili na to tko je podijelio civilnu scenu npr. frazom “udruge proistekle iz Domovinskog rata”, ako ne političari? Kada taj izraz pišemo pod navodnicima, pod time ne mislimo samo na svijest o ideologičnosti staljinskog izraza “domovinski rat”, nego i pokušavamo dekonstruirati podjele civilnog društva na onaj njegov dio koji je ratom pogođen i onaj koji – zbog svog mirovnjaštva, feminizma, inzistiranja na ljudskim pravima itd. – to navodno nije. Jer, nismo li svi nekako sudjelovali u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije? Uostalom “prostor” je još jedna nakaradna fraza za prikrivanje krvavog i prljavog raspada jedne države, jednog društva, pa i jednog civilnog društva, koje je već postojalo.

Samo da podsjetimo, tih je “prostornih” ratova, od 1991. do danas, bilo barem pet: rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj, rat u BiH, rat NATO-a protiv SCG-a, rat na Kosovu. Ako ste građanin SCG-a imali ste priliku sudjelovati u svih pet, a onaj na Kosovu možda i nije završen. Jedan od sudionika skupa u Selcu, novosadski psihijatar Vladan Beara, u svom izlaganju-prezentaciji načina liječenja od PTSP-a iznio je procjenu da u SCG-u trenutačno ima oko milijun ljudi koji trpe neke posljedice ratne traume.

Drame suočavanja

Da je skup o doprinosu ratnih veterana izgradnji mira drugi put održan, najveću zaslugu ima Inicijativa Mirovni angažman učesnika rata, koja, unatoč velikom broju nevladinih organizacija u nas, nikako da nađe svoju u kojoj bi se bolje smjestila. Potporu Inicijativi pružaju, primjerice, međunarodni Centar za nenasilnu akciju (CNA), sa svojim podružnicama u Sarajevu i Beogradu, te zagrebački Centar za mirovne studije. To konkretno znači: da zaživi ideja sastajanja mirovnih aktivista i ratnih veterana, najprije unutar Hrvatske, a onda i susreti veterana nekad zaraćenih strana u regiji, zaslužni su ljudi poput Gordana Bodoga, Gorana Božičevića, Kemala Bukvića, Veselinke Kastratović, Marka Martinića, Marije Molnar, Biserke Momčinović, Gordane Stojanović, Adnana Hasanbegovića, Milana Colića Humljana i mnogih drugih. Ovo nije mjesto gdje bismo mogli pobrojati sve pojedince i nevladine organizacije iz kojih je stigao svaki od 41 sudionika skupa.

Ako je prvi od tri dana rada u plenumu i malim grupama izgledalo prirodno da se veterani drže zajedno s jedne strane, a mirovnjaci s druge, ta je podjela već drugi dan nadvladana. Ljudi su se prepoznavali po osobnim afinitetima i stavovima, bez obzira otkuda dolazili, ne samo teritorijalno i organizacijski, nego i mentalno. Da je postojanje “tvrdih” identiteta, ne samo nacije i vjere, nego i ukopanosti u “stranu u sukobu”, moguće barem početi “omekšavati”, moglo se pratiti i na metamorfozama pojedinaca koje su se u hotelskom prostoru Varaždin u Selcu događale u maniri pravih malih psihodrama. Prizori poput onoga u kojemu mladi psiholog iz Novog Sada, pred šarolikim društvom pripadnika hrvatskih veteranskih udruga, moli oprost makar nikakav zločin nije počinio, samo zato jer je bio u srpskoj vojsci, nedavanje tog oprosta, jer da on nije “kvalificirani” krivac, te nakon toga, u stanci skupa, kroz empatiju i prijateljski razgovor, iskazana potreba za uzvraćanjem pokajničke geste, koja se, makar samo govorom tijela, pokazuje kod bivših hrvatskih ratnika, dokaz su kako su pomaci – pa i dramatični – mogući. Jer nečista savjest koja se želi pročistiti postoji na obje strane.

 Sudjelovanje ili isključenje

Možda nekima ovakvi primjeri zvuče banalno. Ta od rata je, barem za nas u Hrvatskoj, prošlo više od desetljeća, granice su otvorene, započela je i trgovinska i kulturna razmjena sa susjedima. Dapače, veliki međunarodni kapital stvara postjugoslavensku međuovisnost i tamo gdje je prije rata nije bilo. Isto tako: ono što je moguće u jednoj relativno “zatvorenoj zajednici”, u jednom hotelu na Jadranu – da zajedno o ratu pričaju ljudi koji su nekad bili na zaraćenim stranama (zasad samo pojedinci iz SCG-a i BiH, bez sudjelovanja tamošnjih organiziranih veterana), nije moguće, barem ovako “polujavno”, u svakodnevici mnogih, a posebno ratom pogođenih mjesta u Hrvatskoj.

Oni koji su bili na dva dosad održana ovakva skupa, mogu primijetiti pomake ili barem razlike. Prije godinu dana u Školi mira našeg “endemskog” mirotvorca Franje Starčevića u Mrkoplju skupila se po istom poslu tek šačica ljudi, a od veterana samo oni iz Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske i pokoji mlađi Srbin ili Bošnjak, koji je već prošao put “preobraćenja”, iz ratnika u mirovnjaka. Možda je u toj komornijoj atmosferi razgovor u radionici prije godinu dana došao i dalje, dosegao dublje – u razloge rata, razloge sudjelovanja pojedinaca u njemu, u motive za mirotvorni rad nekad i danas. No, sada su napokon interes za skup pokazali vodeći ljudi mnogih hrvatskih veteranskih udruga, od Zajednice udruga Hvidra Grada Zagreba, Udruge dragovoljaca HOS-a, Baranjske udruge hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a, do Hrvatske udruge razvojačenih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata iz Šibenika.

Istina o ratu i ratovima

Pa, ako je ikada postojanje 90 udruženja bivših boraca u Hrvatskoj imalo smisla, onda je to bilo u diskusijama njihovih članova u dvorani hotela u Selcu. Svaki postmoderni relativist došao bi na svoje da je mogao čuti sva ta oprečna gledanja na rat i njegove posljedice, od samih njegovih vojnih sudionika! Jer u nas je pod političkom zabranom vlastita mišljenja o tzv. domovinskom ratu “nejasno” sve: već od pitanja tko se borio u hrvatskoj vojsci, samo Hrvati ili i Bošnjaci i Srbi, imaju li svi oni pravo organizirati se i kako? Je li na nacionalnoj osnovi? Žele li svi preživjeli sudionici rata da sjećanje na mrtve bude isključivo pod znakom križa? Teško breme ideološke i “kulturološke” instrumentalizacije u kojoj su npr. vojnici hrvatskih vojski svi odreda postali Hrvati-katolici, pritišće cijelo ovo “područje”.

U takvoj situaciji neki od prisutnih veterana i dalje su opsesivno ponavljali naučenu mantru o agresoru i žrtvi, o tome da o oprostu oni do daljnjega ne žele razgovarati, da ovakvi skupovi mogu smanjiti budnost/spremnost. U tome se začudo isticao šef zagrebačke Hvidre Ivan Pandža, koji bi istovremeno da promijeni negativan imidž svoje organizacije i približi je ostalim nevladinim organizacijama. Drugi su im, poput već po tome poznatog dvojca iz Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata iz Šibenika Vladimira Gojanovića i Ivice Petrića, suprotstavljali potrebu da se Hrvatska, pa i njezini branitelji, dosljedno suoči sa svojim ratnim zločinima, dosljedno raščisti s neoustaškim ressentimentom, a da udruge ratnih veterana njeguju ne samo prigodno-povijesni nego i suvremeni antifašizam.

Kako smiješno kraj takva razvoja stvari izgleda pokušaj oktroiranja političke istine o prošlim događajima u paketu raznih saborskih deklaracija! “Mali” sudionici proteklih zbivanja tek počinju govoriti bez državno-političkog i komesarskog  patronata svojih “čelnika”. Neki voditelji braniteljskih udruga morat će o tim promjenama tek razmisliti, a neki već razmišljaju. 

Jer, ne samo da neki pojedinci iz “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” sada žele reći svoju istinu o prošlosti i budućnosti: oni to žele i na način koji bi poticao regionalnu suradnju među veteranima nekad sukobljenih strana. Projekt 4 pogleda, u kome je zamišljeno i organiziranje javnih tribina, na kojima sudionici različitih, nekad neprijateljskih vojski, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, kao oni četvrti, kojima je svako nacionalno identificiranje pretijesno, javno govore o svojim motivima da uđu u rat i da sada iz njega na jedan kvalitetniji način pokušaju izaći, već je zaživio. Zasad bolje u SCG-u i BiH negoli u Hrvatskoj, što govori o krivulji distribucije ksenofobije u post-Jugoslaviji.

Vrijeme za pomirenje

Postoji mišljenje kako riječi suočenje s prošlošću imaju potencijalno veću težinu kada ih izgovaraju i (organizirani) ratni veterani, a ne samo neki civilno-društveni “apstraktni pacifisti”. Što god da pojmovi poput izgradnja trajnog mira, stanje održivog mira i sl. značili u današnjem civilno-društvenom žargonu, ne mora se biti pacifističkim fanatikom da bismo znali kako svaki mir na početku i na kraju znači “izmirenje” sa sobom samim. Riječ je o tome hoćemo li “prema 2010. s devedesetima pod rukom ili pod tepihom”, da parafraziramo moto jednog drugog mirovnog okupljanja, u Poreču 2003.

Isto tako treba znati: istina i pomirenje mogu biti ideološke utvare, način pacifiziranja stanovništva u laži. Dijelom se to sigurno već i događa, “otvaranjem” kao naknadnim prepoznavanjem i međusobnim priznanjem kompatibilnih novokomponiranih “nacionalnih istina”. Ili: kao ponovno prisvajanje odbačene prošlosti preko drugih. Nije li to recept mainstream jugonostalgije na hrvatski način: dovedeš gosta iz Sarajeva ili Beograda i on se sjeća svega što su Hrvati “zaboravili”? Isto tako treba znati: nažalost, nije istina da mir nema alternativu i vrlo je moguće da se barem neki pripadnici nekad zaraćenih vojska iz regije sastanu na borbenom zadatku u okviru nekog NATO-ova programa, a da nisu prije obavili rituale međusobnog izmirenja. Pa ipak, veterani su u prilici da, kako je rekao sudionik skupa novosadski psihijatar Vladan Beara, svoj dvostruki minus pretvore u dvostruki plus. Od ratnih i mirnodopskih gubitnika mogu se pretvoriti u dobitnike: mogu proći transformaciju od ratnika do mirotvorca! Koliko će im to uspjeti u situaciji kada stanje u svijetu, a u našem tranzicijskom kapitalizmu pogotovo, trenutačno više sliči na puko odsustvo organiziranog vojnog sukoba negoli na sposobnost za stvaran mir, veliko je pitanje. “Ponekad mi se čini da smo mi poput ljudi koji su odlučili pomaknuti planinu”, sažeo je iskustvo svoga rada na miru u regiji dugogodišnji mirovni aktivist iz Zagreba/Grožnjana Goran Božičević.