Rauzgovor s Lukom Omanom i Snježanom Klopotan

Krenimo od jedne od prvih reakcija na Nacrt prijedloga zakona o zaštiti životinja. Riječ je o reakciji Ane Horvat (Feral Tribune, 21. travnja 2006.), članice udruge za zaštitu napuštenih životinja Druga prilika iz Zagreba, kojom upozorava kako Nacrt prijedloga zakona o zaštiti životinja prijeti apokalipsom napuštenih tzv. kućnih ljubimaca. Pritom se posebno osvrće na čl. 57. st. 4. koji propisuje: “Životinja iz skloništa koja se ne vrati vlasniku, a koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može se nakon 30 dana usmrtiti”.

– Oman: Vezano za zakon, da se nakon 30 dana životinje u skloništu mogu usmrtiti, Prijatelji životinja vodili su veliku bitku. Naime, prijedlog prije izlaganja Povjerenstva bio je samo 15 dana (!), što znači da bi se životinje ubijale nakon 15 dana provedenih u skloništu. Naravno, iznijeli smo zahtjev da se to potpuno ukine i da nema nikakve dozvole za navedenim rokom iz više razloga. Prvo, zato što je Nacrt temeljen na austrijskom zakonu gdje, naravno, ne postoje ubijanja životinja u skloništima. Dakle, ako se preuzima austrijski zakon, onda je potrebno potpuno preuzeti navedeni dio, bez ubacivanja tih kobnih 30 dana. Drugi argument je bio taj da 30 dana, naravno, nije dovoljno da se životinja udomi, a osobito ljeti i u kontekstu navedenoga spominjali smo našu kampanju Obitelj na more, pas na ulicu. I, naravno, ono što je najvažnije, postavlja se pitanje – čemu graditi skloništa, čemu trošenje novaca, kada se te životinje na kraju ubijaju. Naime, cilj je skloništa da se životinje udome, da im se traže udomitelji, a ne da ih ubijaju. Nakon prilično mnogo rasprava, pismenih i usmenih, uspjeli smo dobiti da u radnoj verziji prijedloga stoji šest mjeseci.

– Klopotan: Nakon što smo zahtijevali da uopće ne postoji nikakav rok, u Povjerenstvu su pristali da bude samo šest mjeseci. Naglasili smo da za udomljavanje treba postojati strategija, dakle cijeli marketing oko udomljavanja, jer svakog psa treba reklamirati kao bilo što drugo što treba darovati ili prodati.

– Oman: Taj naš prijedlog za šest mjeseci dogodio se nakon što uopće nisu htjeli prihvatiti zabranu ubijanja u skloništima. Naime, tih šest mjeseci u prijedlogu ostalo je samo nakratko da bi oni opet vratili na samo 15 dana. I onda smo morali izlagati sve ispočetka da bi na kraju zadržali 30 dana, što je i sada u samom prijedlogu. Također se nadamo da će se amandmanom poboljšati cijela ova grozna situacija.

Skloništa = šinteraji

U odnosu na postojeći Zakon o dobrobiti životinja, postoji li uopće ikakva razlika u tih kobnih 30 dana i jesu li ta skloništa zapravo samo eufemizam za šinteraje?

– Oman: Što se tiče tih 30 dana, stvar je potpuno ista. Bitna razlika je u tome što se ukidaju šinteraji – veterinarsko-higijenski servisi, a umjesto njih dolaze “skloništa”; pod navodnicima, jer u skloništima, utočištima, ne bi, naravno, smjelo biti ubijanja, ali praktično gledajući između staroga Zakona o dobrobiti životinja i ovoga sadašnjega razlike nema – 30 dana je bilo i 30 dana je sada. Ono što je jako bitna razlika jest u tome što po prijašnjem zakonu servisi nisu bili sagrađeni, a trebali su biti. Naime, situacija što se tiče navedenoga u Zagrebu izgleda nasuprot drugim dijelovima Hrvatske dosta dobro, ali kada gledamo ostale županije u mnogima uopće nema veterinarsko-higijenskih servisa ni skloništa, i cijela stvar je u mnogim slučajevima prepuštena lovcima koji ubijaju napuštene pse, iako se time krši Zakon. U ovom je prijedlogu najvažnija stavka da će zakon obavezati županije da MORAJU financirati gradnju skloništa, a postojeća skloništa morat će se nadograđivati. Dakle, sve bi to, naravno, izgledalo prilično dobro da nema tih kobnih 30 dana.

Klanje u ime Boga

Molim vas, komentirajte izjavu zagrebačkoga nadrabina da prema židovskoj tradiciji “životinje se kolju vrlo oštrim nožem i to u jednom potezu, čime je se usmrćuje u djeliću sekunde i za nju je to posve bezbolno” (Globus, 28. travnja 2006.). Pritom u spomenutom članku, koji apostrofira da se prema Nacrtu prijedloga zakona o zaštiti životinja iznimka klanja životinja bez prethodnog omamljivanja odnosi na halal i košer, intervjuirani islamski vjerski poglavar u Hrvatskoj fotografiran je u mesnici, a židovski vjerski poglavar s nožem u desnici, čime je ostvaren i vizualni komentar-potvrda navedenom zakonskom propisu.

– Klopotan: Tvrditi da se u tzv. vjerskom klanju životinje ne muče i da ne pate je drska demagogija, jer su te vjerske zajednice svjesne da takva vrsta klanja ne može biti samo stvar vjerske zajednice. Naime, klanje je klanje i navedena vrsta vjerskih klanja izaziva veliko zgražanje javnosti, ne samo udruga za zaštitu i prava životinja. Vjerske zajednice iznose dezinformacije kojima nastoje ublažiti saznanje o tome kako ta klanja zapravo izgledaju. To što je zagrebački nadrabin izjavio da životinja ne pati, potpuna je suprotnost istini, jer je riječ o tome da životinje moraju biti potpuno zdrave i potpuno svjesne i moraju nakon rezanja vratne žile u tom vjerskom obredu klanja iskrvariti do kraja.

– Oman: To da vjerske zajednice imaju iznimku u navedenom zakonu je sramotno jer bi on, kao što je poznato, trebao vrijediti JEDNAKO ZA SVE. To je sramota koju ne dijeli samo Hrvatska nego i ostatak svijeta, i to će u budućnosti morati biti promijenjeno. Samo je stvar svijesti građana da se nadvlada taj pritisak vjerskih zakona, jer ako je zakonom propisano da se klanje mora obavljati omamljivanjem, onda to valjda VRIJEDI ZA SVAKOGA JEDNAKO. To što oni imaju iznimku, nema ni pravne logike; zašto bi oni imali drukčija prava i zašto bi te životinje koje su u posjedu neke vjerske zajednice ili su ubijene za potrebe neke vjerske zajednice prošle gore od nekih drugih životinja koje će, na žalost, biti isto tako ubijene, ali uz prethodno omamljivanje. Naravno, zbog samog pritiska tih vjerskih zajednica navedeno se nije moglo zabraniti, no sigurni smo da će to jednoga dana biti zabranjeno svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Ujedno, postoji još jedan paradoks. Naime, prema čl. 17. st. 3. zabranjeno je omamljivanje, klanje, usmrćivanje ili ubijanje životinja u ritualne svrhe. Dakle, ritualno klanje životinja je zabranjeno, dok ritualna klanja koje nazivamo obrednima nisu zabranjena, a obredno klanje nije ništa drugo nego dopušteno ritualno klanje.

– Klopotan: Navedeno sam pitanje postavila na screeningu poglavlja 12 Sigurnost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika u Bruxellesu, gdje sam bila kao predstavnica Udruge zajedno s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Predstavnici Europske komisije su naveli kako su po direktivama Vijeća Europske unije klanja vjerskih zajednica dopuštena samo u klaonicama uz omamljivanje, nakon što se životinji zareže vratna žila. Zaključak je bio da su klanja u vjerske svrhe i dalje preosjetljivo političko pitanje da bi zakonodavstvo Europske unije uopće zadiralo u navedeno područje, jer bi izazvalo velik gnjev vjerskih zajednica.

– Oman: Prema budućem zakonu o zaštiti životinja pozitivan je jedino čl. 17. st. 1., prema kojemu životinje se smije zaklati samo ako su prije klanja bile omamljene, osim ako se radi, PRIDODAJEM, NA ŽALOST, o klanju peradi i kunića u domaćinstvu za vlastite potrebe. Dakle, navedeni propis obuhvaća sva klanja, i to je upravo važna stavka za koju smo se godinama borili u kampanjama. Prema navedenom propisu, ne može svaki građanin ubiti svoju svinju onako kako on želi; sada bez obzira je li riječ o obrednom klanju ili običnom klanju to mora raditi stručna osoba – mesar prema propisima, u protivnom su rigorozne kazne. Dakle, govorimo o kolinjima; na žalost tzv. perad i kunići i dalje ostaju na milost i nemilost samog vlasnika, no pokušat ćemo i njima barem malo pomoći kada će se mijenjati pravilnici vezani za Zakon. Najvažnije je shvatiti da humanog ubijanja nema, i da rješenje nije i još jedno vrijeme neće ni biti propisano zakonom, već odricanje jedenja mesa ostaje na savjesti i odluci svakog pojedinca.

– Klopotan: Ono na čemu smo inzistirali jest da se svinje uopće ne smiju klati na dvorištu; znači da sve bude prebačeno u klaonicu gdje je veći nadzor, ali to nije bilo prihvaćeno.

– Oman: Strašno je bilo raspravljati o tome tko će koga klati i kako će klati, s obzirom na to da smo duboko protiv bilo kakva klanja uopće. Dakle, mogli smo raditi samo na tome kako da u cijeloj toj stravičnoj patnji klanja patnja životinje bude nešto manja, ako se uopće u slučaju klanja o tome može raspravljati.

– Klopotan: Međutim, navedeno uopće nije bilo predloženo u radnoj verziji prijedloga zakona. Najstravičnije u svemu tome jest da smo mi to sami predložili, gdje smo imali argument da zašto bi se životinje u domaćinstvima klale na način kako to svatko želi, da se od toga radi narodno veselje, da su izložene iživljavanju, brutalnosti klanja, ako se već neke druge svinje kolju tako da su prethodno omamljene. Ujedno, treba naglasiti da je predlagačima zakona na prvom mjestu bilo – konkretno u ovom slučaju – ispravnost životinjskoga mesa za ljudsku konzumaciju, pa se onda i s te strane gledala zaštita životinja. Sve je bilo povezano sa zdravljem ljudi, a manje s brigom za životinje. To nam je jedino pomoglo da povjerenstvo prihvati da zakon u slučaju klanja mora vrijediti za sve životinje, ponavljam, osim tzv. peradi i kunića.

Cirkus DA, životinjske točke NE!

Ujedno, zanima me kako komentirate čl. 53. st. 1. prema kojemu je zabranjeno držanje i korištenje divljih životinja u cirkusima i na predstavama sa životinjama? Naime, tragom navedenoga, što je s cirkusima koji koriste domaće životinje?

– Oman: Na žalost, cirkusi koji koriste domaće životinje ostaju dozvoljeni i upravo zato u kampanji Cirkus DA, životinjske točke NE!, koju vodimo već nekoliko godina, naglasili smo da je riječ o zabrani cirkusa sa životinjskim točkama, ne radeći razliku između divlje ili domaće životinje. Na žalost, kod same izrade Nacrta radila se razlika i zabranjeni su samo cirkusi s divljim životinjama. Dakle, riječ je o životinjama koje godišnje prelaze i do 1000 kilometara, gdje je riječ o jednom specifičnom i brutalnom načinu postupanja prema zatočenim životinjama koje se ropski koriste za spektakle i pokazivanje u takvoj profiterskoj organizaciji koja zarađuje na životinjskim točkama. Naravno, kao udruga ne odobravamo nikakve predstave u kojima se koriste životinje u bilo koje svrhe, no, s druge strane, to je velik korak, jer svi cirkusi koji su dosad posjećivali Hrvatsku bili su upravo s divljim životinjama i vjerujemo da upravo zbog same atraktivnosti divljih životinja u odnosu na domaće životinje možebitne točke s tim životinjama neće biti toliko privlačne jer cirkus s divljim životinjama za neprosvijećenu publiku kojoj nisu poznate ili koja je ravnodušna na patnje životinja atraktivniji je u svakom slučaju od nastupa domaćih životinja. Stalno ponavljamo da te metode treninga uključuju batine, upotrebu električnih štapova, lišavanje hrane, drogiranje i kirurško odstranjivanje ili onesposobljavanje zuba i kandži. Strahotno je ono što se događalo s austrijskim cirkusom Gärtner koji se predstavljao kao nacionalni cirkus u Hrvatskoj i koji je ovdje boravio posljednje dvije godine.

– Klopotan: Kako su u Austriji prema njihovom zakonu o zaštiti životinja, na kojem se temelji ovaj Nacrt zakona o zaštiti životinja, zabranjeni cirkusi sa životinjskim točkama, cirkus Gärtner preselio se u Hrvatsku gdje se registrirao kao hrvatski nacionalni cirkus. Zbog toga smo krenuli u jako intenzivnu kampanju, jer ne želimo u Hrvatskoj vidjeti bilo kakav cirkus sa životinjama, a kao rezultat te kampanje dosad je 28 gradova zabranilo cirkuse sa životinjskim točkama, a sam je Gärtner odustao od nastupa u Hrvatskoj. Naime, prije nešto više od mjesec dana dio životinja su prebacili u Norvešku, a dio u Rumunjsku, i zapravo su krenuli u druge zemlje gdje posuđuju te životinje drugim cirkusima. Shvatili su da u Hrvatskoj nemaju što raditi i da ovdje nisu dobrodošli. Naravno, to nije rješenje; nama je bio cilj da se oni rasformiraju kao cirkus i da te životinje završe u utočištima ili u zoološkim vrtovima gdje im, naravno, ne bi bilo savršeno, ali barem bi se ukinula patnja kojoj su izložene tijekom transporta, dresure električnim palicama i stalnih nastupa koje moraju odrađivati – bez prekida moraju biti aktivne i biti robovi za druge. Upravo to što su shvatili da ovdje više za njih ne postoji mogućnost zarade pokazuje kako je kampanja dosad bila uspješna.

– Oman: U svakom slučaju, kampanja se nastavlja. Upravo smo naglasili razliku; dakle, gradovi zabranjuju cirkuse sa životinjskim točkama, a zakon će braniti samo cirkuse s divljim životinjama. U nastavku kampanje imamo daljnje pregovore s gradovima, ali i s nekim županijama, tako da su moguće zabrane na razini cijele županije. Bez obzira na zakon, kampanja se i dalje nastavlja.

Patnja tzv. farmskih životinja

Iako je Ministarstvo uvažilo neke vaše primjedbe i uvrstilo ih u Nacrt, mnogi prijedlozi ipak nisu uvaženi, poput gore navedenih ili, primjerice, zabrane držanja pasa na lancu. Koje biste ipak pozitivne aspekte Nacrta istaknuli?

– Oman: Ipak bismo više voljeli govoriti o tome što bi trebalo još promijeniti i što se još nije promijenilo, nego o tome što je, recimo, dobro. Naravno, ima pozitivnih pomaka. Želimo naglasiti ono što nije uvršteno i što nije napravljeno. Dakle, ništa nije napravljeno za tzv. farmske životinje, jer, prema mišljenju Ministarstva, ekonomska situacija u Hrvatskoj je takva da se ne mogu poboljšati uvjeti patnje tzv. farmskim životinjama. Na žalost, opet se dogodilo to da se one najmanje štite i da njih nitko ne gleda, čak niti u tim najosnovnijim uvjetima. Postoji još apsurdnosti u samom Nacrtu prijedloga zakona. Prvo bih spomenuo utrke pasa; naime, prema navedenom nacrtu zabranjene su samo utrke pasa na tvrdim podlogama, i time on postaje zapravo priručnik za dozvolu utrka koje se ne odvijaju na tvrdim podlogama. Naime, bolje bi bilo da te stavke nema, nego da ispada ovako kao priručnik za utrke pasa. Trebalo je stajati da se u potpunosti zabranjuju utrke pasa, a što je na snazi u mnogim američkim državama, gdje je to itekako veliki biznis i gdje ih je zbog toga bilo mnogo teže zabraniti. Ujedno, vrlo smo nezadovoljni time što u Nacrtu nema definicije životinje, što govori o tome da bi zapravo svima bilo “teže” pod navodnicima propisivati kako se kolju životinje kada bismo iznijeli definiciju da je životinja osjećajno biće, biće koje osjeća bol i patnju, da je ona, zapravo, sustanar ljudi. U odnosu na postojeći Zakon o dobrobiti životinja uneseno je da se navedene odredbe odnose na kralješnjake. Naravno, uvođenjem definicije životinje možda se ne bi mnogo toga promijenilo u samom Zakonu; međutim, čini nam se da bi ipak bilo teže propisivati odredbe koje više pomažu eksploataciji tih životinja nego što ih zapravo štite.

Institucionalizacija patnje

– Klopotan: U potpunosti smo svjesni da zakon o zaštiti životinja ne štiti životinje, nego i dalje institucionalizira njihovu patnju i mučenje, i samo ih stavlja pod zakonsku regulativu, a s druge strane smo svjesni da je i to velik pomak u odnosu na postojeći zakon. Naravno, pravi zakon koji bi štitio životinje bio bi onaj u kojem one ne bi bile predmet iskorištavanja ljudske vrste. Ono čime smo najdublje razočarani i što smatramo velikim propustom jest nepostojanje odredbe o zabrani uzgoja životinja za krzno, koja je bila dijelom radne verzije Nacrta zakona o zaštiti životinja, a koja je u zadnji trenutak, kad je zakon već izašao u javnost, bez ikakvog argumenta izbačena. To nam je neshvatljivo, jer smo dali vrlo jake i čvrste argumente za nužnost takve zabrane u Hrvatskoj, koje su predstavnici povjerenstva prihvatili. I sama Hrvatska gospodarska komora dala je svoje mišljenje u kojem nije bilo nikakva vrednovanja važnosti uzgoja životinja za krzno kao bitne gospodarske grane u Hrvatskoj. Svjesni smo da je izbacivanje te odredbe iz Nacrta rezultat lobija kojima je u interesu da jedna tvrtka koja ubija činčile profitira na suludom mučenju životinja zbog njihova krzna, i to u 21. stoljeću. To je sramotno za Hrvatsku i smatramo da zakon o zaštiti životinja ne može biti potpun kad u njemu ne postoji odredba kojom se zabranjuje uzgoj životinja zbog njihova krzna. Nastavit ćemo lobirati da ta odredba bude dijelom zakona o zaštiti životinja.

– Oman: Dakle, ne odustajemo od toga, i to bi bio jedan od najvećih pomaka u zakonu, iako, istina, možemo govoriti i o pozitivnim stranama zakona, kao npr. uvođenje institucije Etičkog povjerenstva za odobrenje obavljanja pokusa, a u koju će biti uključeni i predstavnici udruga za zaštitu životinja; zabrana pokusa na životinjama u svrhu ispitivanja sastojaka i gotovih kozmetičkih proizvoda, osim kada ne postoje druge znanstvene metode; uvođenje Povjerenstva za zaštitu životinja koje daje mišljenja o poboljšanju zakonske zaštite životinja, a u kojem će biti i predstavnici udruga za zaštitu životinja; zabrana prodaja pasa i mačaka u zoo shopovima te obaveza izdavanja pisane upute o odgovarajućem načinu držanja životinje svakom kupcu. Ipak, ne želimo da se navođenjem tih dobrih stvari zaboravi ono što je već bilo u radnoj verziji, što je ostalo do kraja i što je izbačeno nekoliko dana prije no što je Ministarstvo dalo Nacrt na uvid javnosti. Dakle, potrebno je upozoravati da nisu zabranjene utrke pasa, da se životinje u skloništima mogu ubiti nakon trideset dana, da nije zabranjen uzgoj životinja za krzno…

– Klopotan: Protivili smo se i tome da kirurške zahvate mogu obavljati svi, bez obzira na svoju nestručnost i neznanje. Konkretno, tražili smo, a s time su se složili i predstavnici struke, da kirurške zahvate ne mogu obavljati farmaceuti, agronomi stočari i ostali, koji nikad tijekom školovanja nisu imali kolegije vezane uz kirurške zahvate, nego da to mogu obavljati isključivo stručne osobe, dakle veterinari i eventualno liječnici kirurzi. Na žalost, to nije provedeno u prijedlogu zakona, što je potpuno nelogično.

– Oman: Što se tiče zabrane uzgoja životinja za krzno, u radnoj verziji Nacrta zakona bilo je predloženo prijelazno razdoblje od pet godina, što je jako mnogo kada govorimo o krznu. Naime, u tom razdoblju svatko se iz navedene proizvodnje može prebaciti na neki drugi posao, a tzv. argument koji smo dobili od Ministarstva da je to gospodarska grana koja predstavlja više-manje dopunsku zaradu razvojačenim braniteljima i drugim ljudima, smatramo pseudoargumentom, s obzirom na to da je riječ o dodatnoj zaradi 300 ljudi. Pozivali su nas uzgajivači činčila za čakovečku tvrtku Chinchilla d.o.o., koji su se osjećali prevarenima, jer su mnogo uložili u uzgoj, a otkup je bio mali. Sve se, naime, svodi na to da zarađuje jedan profiter, jedan kapitalist koji sve to šalje u izvoz, a u Hrvatskoj će se, na sramotu i štetu njezinih građana, obavljati krvav posao.