Raymond Roussel

Za neke je čitatelje Raymond Roussel ponajviše nalik na omiljena gosta zabave na kojeg pretjerano oduševljeni domaćin upućuje ostale goste, uvjeravajući ih suspregnuta daha: “Imat ćete toliko toga zajedničkog”. No našavši se pred dotičnim gostom, otkrivate da, premda možda s njime imate toliko toga zajedničkog, ne znate što biste rekli.

Takav susret može tim više zbuniti ako su oduševljeni domaćini Marcel Proust, Marcel Duchamp, André Breton, Albert Giacometti, Michel Leiris, Alain Robbe-Grillet, Harry Mathews, Georges Perec i John Ashbery, redom veliki štovatelji tog utjecajnog francuskog pisca. Premda je navođenje uglednih obožavatelja jeftin način skretanja pozornosti na pisca (“On je samo navikom prihvaćen pisac koje vole pisci koje vole pisci”, kako mi je podrugljivo rekao jedan od gostiju), upravo su ti važni štovatelji zaslužni što se Rousselov status tijekom proteklih desetljeća promijenio na suptilan, ali dramatičan način, izrastavši iz marginalnog kurioziteta u središnju figuru, jednog od onih pisaca s kojima se moramo pozabaviti umjesto da ih zaobiđemo. Danas smo na vrhuncu još jednog Rousselova revivala, koji se događa gotovo u svakoj generaciji. Očit neuspjeh tih revivala u etabliranju Roussela kao akademski važnog pisca i nije njihov cilj. Jer, kao što je u jednom drugom kontekstu istaknuo sam Roussel, pri svakom se revivalu “sve veći krug ljudi zauzima za moju stvar”. Prisjetimo se Mallarméa u odnosu prema Balzacu.

Plodovi čiste mašte

Roussel je rođen 1877. u jednoj silno bogatoj pariškoj obitelji (1933. počinio je samoubojstvo), a bogatstvo ga je okruživalo poput čahure koja ga je štitila od stvarnosti. U njegovim djelima nema onoga što je svakodnevno: to nije štivo koje bi moglo privući nekoga tko traži socijalnu osviještenost. No za onoga koga magnetski privlače djela koja su plod mašte i koja proizlaze gotovo isključivo iz jezika, Roussel je neka vrsta rezimea. Comment j’ai écrit certains de mes livres (Kako sam napisao neke od svojih knjiga), posthumno objavljeni testament u kojem Roussel opisuje mnoge – no nipošto sve – od svojih spisateljskih tehnika, jest, kako se to kaže, obvezatno štivo. Poput vademecuma, to djelo ne čini njegove knjige nužno shvatljivijima, ali nudi neke od ključeva za ono što je ispod njihove površine. (No, ma koliko nam se kao čitateljima činilo da smo upućeni, nikakvo zazivanje tipa “Sezame, otvori se!” na početku tih knjiga ne može ih navesti da otkriju sve svoje tajne.) Najočitije primjere njegovih objasnidbenih tajni moguće je pronaći u ranijoj fazi njegove karijere, prije nego što je naučio prikrivati svoje tragove. Pripovijest Među crncima, napisana tijekom Rousselovih “obećavajućih” godina (kako naziva svoju mladost), započinje i završava dvjema gotovo istovjetnim frazama: “Les lettres du blanc sur les bandes du vieux billard” (“Bijela slova na jastučićima starog bilijarskog stola”) i “Les lettres du blanc sur les bandes du vieux pillard” (“Bijelčeva slova na vrpci starog pljačkaša”). Poput slasnog sendviča, između tih naizgled nespojivih krajeva knjige koji se rimuju, dolazi društvena igra u ladanjskoj kući. Igraču, kojeg se zatvara u pokrajnju sobu, postavlja se ispisano pitanje. Nakon deset minuta, igrača puštaju iz sobe kako bi odgovorio na pitanje u obliku zagonetke:

“Prvo se pojavilo prepolovljeno ljudsko lice čija je desna strana bila krajnje demonska i nakazna. Slijedilo je oko iz kojega je visjelo slovo L. Zatim se pojavio rezervni ključ koji ulazi u A 2. Zatim je slijedila hrpa novčanica; grčko slovo alfa; riječi Chrononhotonthologos čovjek; mačka, nedovršen niz riječi --- tvoj ljuljač; postavljeni stol koji je uključivao veliku frankfurtsku kobasicu i staklenku; te naposljetku četiri zebre koje su jednoglasno pjevale, Ne želimo ‘zzzz! Nakon što sam časkom promislio, dobio sam čitavu rečenicu koju sam iznio u detalje dok su ostali pratili zapis: ŽELE iO BH NACRT a ti? KIRKA TURU gost ODINA ZEBRasa. Tečno sam ponovio: Želio bih nacrtati karikaturu gospodina Debarrasa.”

Nekome će se takav spoj “nečeg jednostavnog poput abecede i kvintesencijalnog” (da citiramo nezaboravnu definiciju Michela Leirisa) učiniti ili djetinjastim ili izvanredno domišljatim. A ruselovci će oba stajališta smatrati prihvatljivima.

Nezainteresiranost za psihologiju

Takvo posuđivanje od dječjih pjesmica, kako bi se prikazali mitovi odraslih, rezultirat će Rousselovim prvim neospornim remek-djelom, romanom Impressions d’Afrique (Dojmovi iz Afrike), objavljenim 1910. na trošak autora (poput svih ostalih njegovih knjiga) u uglednom Lemerreovu izdanju. Roman počinje kao pripovijest o dječačkoj pustolovini: skupinu brodolomaca zarobljava i zatočava afrički kralj Talou VII., koji za njih traži otkupninu. Kako bi prikratili vrijeme i zabavili svoje otmičare, svakom je zatočeniku zadan teatrički zadatak ili test mehaničke domišljatosti zasnovan na njegovim urođenim vještinama, koji će izvesti na svečanosti uoči njihova puštanja na slobodu. Neočekivanim obratom u zapletu romana Među crncima i prkoseći svim pravilima detektivske fikcije, Roussel prvo razrješava, a zatim opisuje svoje zagonetke, pomalo nalik na dramatičara koji nam u početnom prizoru kaže tko je ubojica, a zatim nam u ostatku komada tumači zbog čega je to učinio. Napetost je na taj način dokinuta na početku pustolovine.

No jedan od njegovih najvećih uspjeha kao pripovjedača ostaje to što zagonetke, nakon što bivaju razmršene i razjašnjene, postaju još misterioznije – a to je ono što Roussela čini privlačnim i nama i modernistima. Daljnji aspekt njegove privlačnosti počiva na njegovoj manipulaciji ljudima. Ne sasvim poput lutkara, nego više poput nekoga tko svoje likove premješta s jednog mjesta na drugo kako bi poslužili istoj svrsi kao i riječi, upravo s namjerom razvijati pripovijest. Nema nikoga tko bi bio u manjoj mjeri zainteresiran za psihologiju od Roussela. Najvažnija je površinska narav stvari, likove određuju njihovi rituali i atributi, a ne njihova osobnost. Rezultat je taj da su predmeti životniji od svojih vlasnika.

Pa ipak, s pomoću nekoliko vještih poteza u karakterizaciji, njegovi likovi – od kojih su neki najinventivniji u cijeloj književnosti dvadesetog stoljeća – bivaju uzdignuti iznad robotske razine. Uzmimo za primjer nezaboravnu epizodu koja se bavi slikarskim pustolovinama seksi Louise Montalescot. Jedna od njezinih mnogih osebujnosti jest fonetsko iskrivljavanje: aiguillettes (odresci) á canard (patke) postaje aiguillettes (gajtan) á canard (pogrešne note u glazbi), čime Roussel dobiva njezin svirajući gajtan na ramenu. U rasponu od nekoliko stranica otkrivamo da je ona botaničarka i istraživačica koja putuje sa svojim mlađim bratom, “objektom svoje najtoplije privrženosti”, krase je draž i šarm, istodobno je i lijepa i zavodljiva, ima “divnu plavu kosu, kojoj dopušta da u prirodnim uvojcima pada ispod malene vojničke kape koju obješenjački nosi preko jednog uha”. Za odlazak u tropske predjele nosi mušku odjeću, točnije časničku uniformu. Ozbiljna je držanja, no ipak propovijeda slobodnu ljubav. Autor se ne zadržava ni na jednoj od tih pojedinosti (u mnogo pogleda oni su letimični poput scenskih uputa), ali malo-pomalo kroz pripovijest oni bivaju ponuđeni kao ključ za osobnost naše protagonistice: oni nam nude dojam, a ne portret, no i to je dovoljno da zavolimo likove i da nam bude stalo do onoga što će oni dalje učiniti. A ono što će Louise Montalescot dalje učiniti jest to da će konstruirati stroj za slikanje, foto-mehaničku napravu koja radi s pomoću rijetkog tropskog ulja. Kada ga se pokrene, taj stroj stvara nevjerojatno precizan i umjetnički zadovoljavajuć faksimil vrta pred sobom. Ne začuđuje što su Duchamp i Picabia, među ostalim vizualnim umjetnicima, hvalili upravo tu epizodu kao jednu od poticajnih prekretnica u vlastitim životima. Cijela knjiga ima sličan vizualni učinak, poput neke vrste odgonetnutog rukopisa koji strpljivo razmotava ruka nekog profesora.

Čudesan krajolik

Zamisao o životima koji se u epizodama događaju “pred našim očima” još je razrađenija u Rousselovu drugom i posljednjem romanu, Locus solus, prvi put objavljenom uoči Prvoga svjetskog rata (njegov jedni komentar o tom sukobu – “Nikada nisam vidio toliko ljudi!” – jedak je primjer njegova oporog humora), a za mnoge od nas to je i njegova najsjajnija, najsavršenija narativna konstrukcija. Radnje smještene u prostran vrt Locus Solus, “usamljena mjesta” u okolici Pariza na kojem obitava Martial Canterel, bogati znanstveni genij, forma romana, čak i više nego forma romana Impressions, u svojem se modelu oslanja na putopis. Tu je naš vodič zapravo profesor, on vodi goste kroz svoj čudesni krajolik. Djelomičan prikaz onoga čemu se njegovi gosti trebaju diviti uključuje neobičnu, antiknu skulpturu nagog djeteta koje drži uveli cvijet, načinjenu od suhe zemlje i malj koji strši u zrak, služi za prognoziranje vremena i tvori mozaik načinjen od trulih zubi, a koji amo-tamo okreće vjetar (njegovo je kretanje Canterel predvidio danima unaprijed). Nadalje, nailazimo na golemi facetirani akvarij koji sadrži neobičnu kombinaciju objekata i stvorova, pa tako i depiliranu mačku koja, s pomoću šiljata roga, navodi plutajuće ostatke Dantonove glave da govore; na plesačicu s pletenicama koje sviraju; te na skupinu vražićaka u boci koji izvode prizore iz folklora i povijesti penjući se i spuštajući kroz vodu obogaćenu kisikom. Najveće je čudo, pak, nešto nalik groblju u staklenom kavezu na kojem osam trupala biva reanimirano (zahvaljujući Canterelovim preparatima od vitalijuma i resurektina) kako bi iznova proživjeli najvažnije trenutke svojih života, kojima nazoče ekstatično tugujući (no ipak još živući) članovi njihove rodbine.

Ovaj kratak pregled jedva se dotiče površinske strukture romana, koja je, poput one romana Impressions, stvorena opisima, koji se, pak, šire i generiraju ostale opise, a zatim slijede tumačenja tih opisa. Konciznost Rousselova jezika je takva da bi navođenje svih epizoda i njihovih grananja zahtijevalo prikaz koji bi bio gotovo jednako iscrpan kao i same knjige, što bi završilo nečime što je u velikoj mjeri nalik na turobnu kartu Lewisa Carrolla, do te mjere iscrpnu da bi bila u mjerilu 1:1, pa bi zato posve obuhvatila krajobraz koji tumači.

Mount Everest visokog modernizma

Rousselov svijet, onako kako ga prikazuju ta dva romana, gotovo je zvučno izoliran i lišen dijaloga, uz zujanje tek kakva aerostata ili navještaja štropota lopatica kakva vodenog kola koji prekida mimiku. Može se posumnjati da je Roussel, gotovo poput osvetničkog čina, osjetio poriv da svoja dva romana poprati dvama kazališnim komadima, L’étoile au front (Zvijezda na čelu) iz 1925., za kojom je dvije godine kasnije slijedila La poussiere de soleil (Prašina sunaca). To su predstave u kojima ljudi ne mogu prestati govoriti… ili je to ipak blebetanje? Ma što god bilo, oni nadugačko i naširoko razlažu o nečemu što je više od ispraznog blebetanja. Njihove govorancije djeluju kao poticaj zapleta. Likovi se međusobno dobacuju anegdotama poput badmintonske loptice, domišljato skrivajući činjenicu da bi ih samo jedan pripovjedač mogao iznijeti kao monolog. Premda su oba možda urnebesno smiješna i veoma zanimljiva, ti su komadi zahvalniji za čitanje nego što su prikladni za izvođenje na pozornici.

Rousselovo pretposljednje djelo, Nouvelles impressions d’Afrique (Novi dojmovi iz Afrike), nije, kako to naziv naizgled implicira, nastavak prijašnjeg romana. Riječ je o jednom od najsloženijih spjevova na francuskom jeziku, a četiri se pjevanja tek donekle zasnivaju na četirima egipatskim lokacijama. Ne samo da je tekst kompleksan, nego se doima “nedokučivim”. Njegova struktura slučajnom čitatelju poručuje “Zabranjen pristup”, sa svojom guštarom zagrada unutar zagrada unutar zagrada i pratećih fusnota, ozbiljnih i zloslutnih poput kakva Kamena iz Rosette. No kada se i dospije “unutra”, struktura se pokazuje još nedokučivijom!

Na primjer, uvod u treće pjevanje (koje tobože veliča osobine stupa u okolici Damiette koji kada ga se lizne liječi žuticu) biva prekinut nakon samo pet stihova spominjanjem nade, što otvara zagradu u kojoj se pripovijeda o američkom stricu čiji se nećaci nadaju nasljedstvu. No taj dirljiv prizor traje daljnjih pet ili šest stranica, a riječ “Amerikanac” otvara dvostruku zagradu u kojoj se pripovijeda o “toj zemlji još mladoj, još neiscrpljenoj”, a hladna njuška Amerikančeva psa otvara trostruku zagradu i kratko snatrenje o bolesnom štenetu. To nas, pak, vodi do dijela u četverostrukoj zagradi, a zatim još jednoga u peterostrukoj. Nakon jedva stotinu stihova, čak je i najoštroumniji istraživač zbunjen i bori se za zrak. Mnogi prekidi nalikuju onima koje stvaraju posjetitelji zabava, kad sudionik razgovora biva prekinut tek što je počeo govoriti, dok onoga koji ga je prekinuo prekida osoba s druge strane stola koja se upravo nečega prisjetila pa pripovijeda anegdotu, koja njezina susjeda podsjeti na neku smiješnu zgodu… itd., itd.

 Takva pojednostavljena tehnička egzegeza, nadam se, dovoljna je da pokaže kako to djelo nije namijenjeno čitateljima čije je prokletstvo da imaju jednostavan um. No onima koji ne odustanu, taj Mount Everest visokog modernizma nudi veliku ugodu: poput svih doista sjajnih umjetničkih djela, on je neiscrpan u onome čime nagrađuje uloženi trud. Gustoća jezika – njegova reducirana kompresija – tolika je da je svakom retku moguće pripisati fizička težinu kao i dužinu. Kao što je i sam Roussel rekao o jednoj ranijoj verziji tog spjeva, od kojega je odustao nakon bezbrojnih prepravki, cijeli životni vijek ne bi bio dostatan da se to dotjerivanje privede kraju. Isto tako (a znam o čemu govorim) cijeli životni vijek nije dovoljan da se sasvim razmrsi (i shvati – moj kurziv) neizmjerno mnoštvo njegovih izdanaka. Isto se, naravno, može reći za cijeli Rousselov opus.

S engleskog preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno u e-časopisu Context http://www.centerforbookculture.org/context/no10/winkfield.html