Marko Gregur
***
zapio se momak
ali dostojanstveno
otpratio djevojku kući
poljubio je i
rekao da će je sanjati
pa joj sve ispričati
ujutro se probudio
sa glavoboljom
i nije bio siguran
da vidi zid
pa je došao do njega
i vrištao, vrištao
ali zid je stajao nijem
i nepomičan
bojao se da je poludio
ali i drugi su zurili
ne vjerujući
hladna vremena
ne brinu
za vruće ljubavi
te će godine
i kennedy
na jedan dan
postati berlinčanin
ali njega neće biti briga
za prazne riječi
za sve te ljude
sa šupljim riječima
koje slatko odjekuju svijetom
stajat će pred zidom
ciglu po ciglu
strpljivo gledati
kako pada
kako se ruši
rasti će nada
da će je ugledati
i reći joj
što je sanjao
kao u bunilu
gotovo 30 godina
29. listopada 2013.
***
volim vjerovati
da čovjek počinje tamo
gdje završava svemir
tamo negdje
gdje se slikaju
ovi plavi pigmenti
koji se sve snažnije zgušnjavaju
visoko iznad
kloparanja kotača
vlaka za zagreb
i misli omamljenih snom
kako je teško zamisliti
da je svemir ravna ploha
u kojoj je smještena
nepregledna tama
po kojoj bi netko
svakoga trena
mogao udariti šakom
i izbiti nas u bjelinu
volim vjerovati
da nisam samo
ovo jutro i pruga
da ću početi tamo
gdje završava svemir
19. listopada 2013.
***
izvana se javi zvonce
koje u lijevak skupi sparinu dana
zacilinči poznato
i veselo ustajem
da rasprostrem predvečerje
i otvorim širom vrijeme
poput polja suncokreta
tamo u mađarskoj
vrijeme bez mjerila
u kojem mjesec
čuva leđa
izvana se čuje zvonce
tvojega bicikla
znam
smiješ se
i za tobom se okreću suncokreti
više nego dovoljno
to tvoje večernje zvono
i osmijeh
kojim ušuškavaš nebo
23. srpnja 2013.
***
između onog kao ja
(kako to iznutra vidim)
i ljepšeg mene
u trećem licu
izvana
stojiš ti
koji uvijek sve pokvariš
ti zbog kojeg sam
on kakav jesam
a ne ja
takvi su oni, znaš
i ti u njima
tuđe oči
obješene na ramenima
ljuljaju se misleći
ti nisi
ti nisi
ti nisi
ti samo nešto nisi
i
dakako
ti jesi
ti itekako jesi
što nije dobro
sve je to krivo
i crveni se jezici
razvaljuju gradom
a po njemu šeće on
izubijan, izmrcvaren
kroz špalir slabe logike
što prilično boli
iza leđa svih
onih ti
koji nisu imali hrabrosti
13. srpnja 2013.
***
čovjek je čovjeku
kovač sreće
svatko je vuk
koji zavija
na tuđu radost
i zubima škljoca
na mjesec
cinkareći zvijezde
koje su jedini krivac
što je u njima tuga
e to neće ići
da je sreća dovoljna za sreću
koja nije njihova
20. svibnja 2013.
***
na vratima ureda
stoji broj šest
uz njega ime ljiljana
i moje ime
sad već gotovo
dvije tisuće buđenja
koja se osmislenjuju
iskustvom
koje ne vrijedi mnogo
ako previše promijeniš
pa je najsigurnije
ustati i u šest
dvije tisuće površnosti
da bih upamtio
slučajno
broj na vratima
a nakon samo jedne
riječi ili pogleda
spreman sam biti siguran
da sam vidio čovjeka
19. svibnja 2013.
***
već i ako mi ruke prokrvare
kopajući
i pod noktima ostanu misli
taložene stoljećima
kao dokaz čežnje
i odraz pokušaja
to će biti više
od plitkih želja
za visinom
ovo su ruke kopača
u čijim su porama
zabodeni velikani
i one će do sklapanja
za vječnost
tražiti put
kojim bih mogao
rasti u dubinu
16. siječnja 2013.
***
opasan suhozidom
i meksičkom revolucijom
koju oslikava
veliki carlito fuentes
ovog jutra
spreman sam
da sruše torove
kamen po kamen
razbiju valove
i obalu prekriju plastikom
ovog jutra
u tišini sam gledao galebove
na vrhu vjetrom šibanoga brda
i nebo je stajalo nepomično
samo za nju i mene
bilo je nezamislivo
sada
u daljini čujem vrisku
koju dahom raznosi vjetar
i koja trči za brdom
ali to je u redu
potrebno je ponekad
razbiti ljepotu
17. kolovoza 2012.