Razbojnici i ljubavnici

Roman Markéta Lazarová češkoga prozaika Vladislava Vančure (1891. – 1942.) zauzima treće mjesto na listi najvažnijih djela češke književnosti 20. stoljeća. Visoku poziciju na toj listi, ali i veliku popularnost među Česima, zaslužio je Vančura svojim doprinosom razvoju češke književnosti međuraća. Taj se doprinos temelji na usklađivanju razgovornog češkog jezika i arhaičnih jezičnih uzora humanističkog zlatnog doba. Svojim specifičnim stilom stekao je poklonike u Češkoj, ali zbog toga su njegova djela teže prevodiva i to je razlog njegove nedostupnosti u inozemstvu. Dokaz je tomu da je, do novog prijevoda Dubravke Dorotić Sesar, Vančura posljednji put objavljen na hrvatskom jeziku prije gotovo 50 godina (Jonkeov prijevod romana Bijeg u Budim iz 1961.).

Priča o hajducima

Roman Vladislava Vančure Markéta Lazarová baladična je priča o ljubavi, smrti, hrabrosti, kukavičluku i izdaji. Iako je autor posegnuo za materijom povijesnog romana, nije pisao o najvažnijim povijesnim događajima svoga naroda, već se zadržao na lokalnoj, epizodnoj temi, dok je inspiraciju za svoju priču pronašao u srednjovjekovnoj kronici vlastite obitelji (obitelj Vančura iz Řechnica). Tako njegovi junaci nisu hrabri i časni vitezovi i vladari, nego dvije hajdučke obitelji: Kozlíka iz Roháčeka i Lazara iz Obořišta.

Priča započinje sukobom Kozlíkove i Lazarove obitelji u vrijeme kada kralj pokreće rat kako bi svoju zemlju oslobodio stalne opasnosti koja prijeti od te dvije hajdučke obitelji. Ipak u središtu priče nalaze se ljubavni odnosi glavnih junaka. Kozlíkov sin Mikoláš oteo je iz osvete za primljene batine Lazarovu kćer Markétu, učinio je svojom ljubavnicom i tako u njoj pokrenuo unutarnji sukob između ljubavi i sreće s jedne, te osjećaja dužnosti i vjere s druge strane. Naime, djevojku je njezin otac obećao Bogu! Čitatelj također prati i ljubavnu priču mladog grofa Kristiána kojeg su zarobili razbojnici i divlje Kozlíkove kćeri Alexandre. U pozadini ljubavnih odnosa Mikoláša i Markéte, odnosno Kristiána i Alexandre, odvija se niz borbi iskusnih kraljevih vojnika, predvođenih sposobnim i hrabrim kapetanom Pivom, i okrutnih razbojnika. Vančura nastavlja svoju priču susretom mladog grofa s ocem koji završava svađom Markéte s njezinim ocem Lazarom koji je razočaran jer se njegova kći više ne može posvetiti Bogu kako je to on umjesto nje odlučio, te Markétinim odlaskom u samostan.

Polemika s buržujskom literaturom

Pri kraju slijedi niz krvavih sukoba i tragičnih događaja kao što su Kristiánovo ludilo i smrt od ruke njegove ljubljene Alexandre, pogubljenje Mikoláša i Kozlíka nakon neuspjela Mikoláševa pokušaja da spasi oca iz tamnice i Alexandrinim samoubojstvom nakon što je rodila Kristiánova sina. Roman ipak završava nadom u novi i bolji život (Markéta preuzima brigu o Alexandrinu i Kristiánovu sinu te ga odgaja uz Mikoláševa i svog sina), a ne krvavim sukobima, neprijateljstvom i smrću.

Važno je naglasiti da Markéta Lazarová postupno iz pustolovnog prelazi u ljubavni roman, jer najvažnije elemente, odnosno motive pustolovnog romana (otmica, ljubav na prvi pogled, rastanak ljubavnika, lutanje, potraga i potjera) zamjenjuje daljnji razvoj ljubavne priče. Vančura svoje likove ne prepušta sudbini, već ih kroz trivijalne elemente pustolovnog romana dovodi u susret s okrutnošću svijeta u kojem ti likovi mladih ljubavnika Mikoláša i Markéte te Kristiána i Alexandre žive.

Romanom Markéta Lazarová autor polemizira sa suvremenim buržujskim društvom i njegovom literaturom. Osim neslaganja s relativističkim shvaćanjem čovjeka i analitičkom skepsom psihološkog romana modernizma, istaknuo je Vančura i položaj čovjeka u vremenu trivijalnih i pogrešnih vrijednosti. Inspiraciju za svoje djelo pronašao je u srednjem vijeku, dobu koje za njega ne predstavlja samo vrijeme junačkih djela i krvavih konflikata, nego i vrijeme ljudi ispunjenih snažnim osjećajima koji žive život punim plućima. Članovi obitelji Kozlíka i Lazara ne zanimaju Vančuru kao predstavnici socijalno degradirana sloja društva, nego kao nositelji određenih osobina i vrijednosti. Razbojnici su zbog svojih snažnih osjećaja i strasti za Vančuru idealna suprotnost prevelikoj osjećajnosti i izgubljenosti suvremenog čovjeka, što je glavna karakteristika modernističkog psihološkog romana Vančurina vremena. Svojim glavnim osobinama poslužili su razbojnici Vančuri i kao argument u borbi za novi životni stil i novog čovjeka s aktivnim odnosom prema životu.

Čitatelji postaju likovi

Jedno od najvažnijih obilježja Vančurina romana jest i pripovjedač koji postaje jedan od aktera priče, a likovi i radnja predmet su njegove refleksije, komentara i kritike. Stil pripovijedanja temelji se na nizu metafora koje donose priči liričnost, ali potiču i razvitak pripovijedanja; na emocionalnom odnosu prema likovima (naklonjen je Mikolášu, te ženskim junakinjama Markéti i Alexandri zbog iskrene strastvenosti i “grešnosti”, dok preosjetljivog kukavicu Kristiána ironično komentira i kritizira); na dijalogu s likovima, Bogom, ali i čitateljima, koji također postaju likovi romana (čitateljima se obraća s poštovanjem i nizom umilnih pridjeva); na isprekidanosti vremena radnje (ista epizoda opisuje se iz različite perspektive, npr. isti događaj slušamo najprije iz perspektive vojnika, a zatim iz perspektive hajduka); na leksičkim i sintaktičkim promjenama, te gramatičkim preskocima (promjena epskog preterita u prezent, promjene subjekta i objekta u istoj rečenici). Jedna od karakteristika Vančurina pripovjedačkog stila jest i ta da pripovjedač stilizira priču tako da se radnja odvija upravo pred očima čitatelja, a ne tako kao da se već sve dogodilo, pa da se prepričavaju već prošli događaji.

Jedno od najvažnijih i najuspjelijih djela Vladislava Vančure Markéta Lazarová objavljeno je na hrvatskom zahvaljujući majstorskom prijevodu Dubravke Dorotić Sesar, koja je istaknula da je Vančurin kompliciran jezik i neujednačen izbor riječi pun lirskih poetizama, arhaizama, latinizama i vulgarizama (često i u istoj rečenici) uz nizove sastavnih rečenica bio najteži prevoditeljski zadatak. Ta izjava potvrđuje već poznatu činjenicu da je Vančura bio istinski čarobnjak riječi.