Amisov roman uspješno iznevjerava paratekstualno postavljena očekivanja o eskapističkoj seksualno nabijenoj razonodi i raščlanjuje seks do točke iščezavanja erotičnosti
Seks u književnosti gotovo je nezaobilazna spisateljska panaceja koja funkcionira u najrazličitijim kontekstima – od jeftinog marketinškog trika za razbuktavanje čitateljskih mokrih snova i kontroverzi koje privlače medijsku pažnju (primjerice Pedeset nijansi sive) do temeljitog preispitivanja seksualnosti i artikuliranja raznovrsnih seksualnih identiteta (Borroughsov Queer). Već u 1960-im godinama, kao popudbini seksualne revolucije, uvodi se razlikovanje lošeg, neautentičnog seksa od onoga prirodnog, autentičnog. U prvu kategoriju spada širok raspon komercijaliziranih (zlo)uporaba, korištenja seksualnih žudnji i reprezentacija u marketinške svrhe, za povećanje prodaje svih zamislivih proizvoda, od automobila preko odjevnih predmeta do kućanskih aparata. Književnost se ipak češće zanima za istančanije artikuliranje seksualnosti, što ne isključuje komponentu samopromocije (skandaloznost, moralizatorske osude i zabrane koje potiču čitateljsku znatiželju i povećavaju prodaju) i erotičnosti.
Posljedice seksualne revolucije Zamjedba Davida Lodgea da se književnost prvenstveno bavi seksom, a previđa djecu, dok život funkcionira obrnutom logikom, ne može se u potpunosti primijeniti na Amisovu Trudnu udovicu. Okosnicu priče čini vruće toskansko ljeto 1970. gotovo u maniri Dekamerona koje u dvorcu okuplja mladiće i djevojke u dvadesetima, studente londonskoga sveučilišta i talijansku aristokraciju, a priča se odmata oko studenta engleske književnosti, amaterskog pjesnika Keatha Nearinga, i njegove seksualne požude za zamamnom Scheherezade (170 cm, 93-58-83), dok ga s druge strane svakodnevno prati stalna djevojka Lily (172 cm, 86-64-86) sugestivno upućujući na Scheherezadinu poželjnost, poigravajući se konvencijama žanra pornografskih maštarija. Fizičko određenje likova, “vitalne statistike”, već na prvoj stranici prvoga poglavlja objektificira ženska tijela kao predmet požude, brojevi koji određuju ljude više nisu primarno vezane za datume rođenja, vjenčanja, smrti i broj djece, već su izrazito seksualizirane. U istom su tonu i seksualno natopljene metafore koje opsesivno artikuliraju požudu podsjećajući na soft porn knjižice.
Iako dominira muška heteroseksualna žudnja, otvaraju se niše i za druge artikulacije seksualnosti, načimaju se pitanja homoseksualnosti i ženske seksualne dominacije. Seksualizacija pripovijedanja najjasnije se može prispodobiti metaforom ruba: kao što Barthes ističe, šavovi, mjesta granica između nagog i odjevenog, skrivenog i otkrivenog, mjesta su nabijena posebnim eroticizmom. Osim na sadržajnoj razini ti se šavovi otkrivaju i strukturalno, u stalnoj napetosti odgađanja seksualnog čina. Ipak, kad do njega dođe, u ponešto neočekivanom raspletu, njegova je erotska komponenta svedena na minimum, on je pripovjedno gotovo posve zaobiđen. Paradoksalno, seksualna se napetost rasplinjava i prije klimaksa. Diskurzivno koketiranje s erotskom petparačkom prozom analognoga je ambivalentnog karaktera: seksualnost koja nije seksi rastvara se u parodiji i literarnosti, papirnatosti.
U sličnom se shizofrenom odnosu prema seksualnosti može interpretirati i metafora trudne udovice kao paradigmatske figure za utjelovljenje seksualnog etosa epohe. Osim u naslovu, njezina je važnost podcrtana i doslovnim pretakanjem u usputni, gotovo štafažni lik, ali i nekoliko puta se javlja kao ključna metafora djela. Godina 1970. uzeta je kao točka preokreta, prijelom između zanesenih, entuzijastičnih, idealistički obojenih 1960-ih i postmodernističkog raspada sustava, podjednako u životu glavnog lika kao i u širem kontekstu. Smrt jednog kompleta ideala ilustrirana udovištvom i zbrajanje posljedica odraženo trudnoćom, naličjem slobodne ljubavi 1960-ih, mijenja ton od očekivanog eskapizma u egzistencijalnu krizu.
Seks u lektiri Budući da je glavnom liku književnost profesija, ne iznenađuje obilje književnih referenci i autoreferencijalnih postupaka koji romanu pridaju notu elitizma. Važnost filološke podloge manifestira se i u inzistiranju na etimološkim tumačenjima pojedinih riječi i njihovu praćenju do grčkih ili latinskih izvornika. Čitatelju kojem manjka enciklopedijsko poznavanje općih i manje općih fikcionalnih mjesta (poput T. S. Eliotove Puste zemlje) dijalozi u romanu često mogu predstavljati nezanimljivo, nepovezano klupko. Čitanje u tekstu ipak pokazuje odmake od suhog akademizma; iako Keith ima dostatne stručne kompetencije (koje se pomalo razmetljivo dokazuju i njegovom pokusnom kritikom obimne stručne knjige Antinomijanizam u D. H. Lawrencea koju uspijeva odraditi u rekordnom roku i dobiti posao književnoga kritičara), on odabire “neispravna” čitanja (redom klasika) upisivanjem novih, kontekstualnih značenja. Asortiman klasika koje je ponio u talijanski dvorac (među ostalima Sajam taštine, Emma, Jane Eyre) tako je interpretiran u seksualnom ključu, vuku se paralele između tekstova i zbivanja u dvorcu, kontekst probija tekst i podriva suhi strukturalistički pristup koji odriče bilo kakvu važnost kontekstu; književnost se polako udaljava od eskapističke pozicije kule bjelokosne, a 1970. se još jednom pokazuje kao točka prijeloma.
Posebno je znakovito često posezanje za seksualno besprijekorno čednim djelima Jane Austen, najčešćom Keithovom lektirom koju čak i prosljeđuje drugim likovima. U Austeničinim romanima, u kojima su čak i poljupci izostavljeni kao nepoćudni, sižejno se mapiraju potencijalni seksualni događaji (u duhu Hearingove teorije “jedna jebačina po knjizi”) i značenja te se likovi intepretiraju u seksualnim terminima. Jane Austen tako s jedne strane funkcionira kao kontrastna pozadina atmosferi seksualne revolucije, a s druge strane pokazuje da je iz svake pozicije moguće revidirati povijest, ispunjavati je novim tumačenjima u skladu s etosom epohe, čemu je svjedokom i podnaslov Amisova romana, Tajna povijest.
Još je jedan moment fikcionalizacije konstrukt Italije začinjen stereotipnim orijentalnim senzualizmom koji utjelovljuje Scheherezade s jasnom reminiscencijom na 1001 noć. Aristokratski praznici u maniri rimskih patricija ili pustopašne cinquecentističke aristokracije u ladanjskim rezidencijama ukazuju na tradiciju seksualnih sloboda u višim slojevima, a, transponirani u XX. stoljeće, simptom su eskapističke strategije, povlastice nove aristokracije, “bogate radničke klase”, grupe mladih miješanih socioekonomskih pozadina koje ujedinjava dobar izgled, imperativ novoga doba. San Pellegrino, vespe, dokoni izleti na arheološke lokalitete i maslinovo ulje isprepliću se političkim pitanjima, marksističkim teorijama, neofrojdizmom i eksplozijom feminizma.
Duh epohe Najizrazitija je tendencija romana artikuliranje duha epohe, “ja-dekade”. Tekstovi nazvani “međuvremenima” između većih pripovjednih cjelina imaju ponekad redundantnu funkciju pisanja programa epohe koji se dovoljno jasno pomalja već iz fabularnoga tkiva. Četiri postavke revolucionarnog manifesta – “bit će seksa prije braka”, “i žene, također, posjeduju karnalni apetit”, “površinsko će početi najdačavati srž” i “osjećaj se odvojio od seksa” – provlače se kroz cijeli roman i podupiru, ilustriraju u fikcionalnom razvoju radnje. Seks u duhu krilatice “osobno je političko” postaje prizma za tumačenje društvenih transformacija, izlazi iz hedonističkih okvira i pokušava ponuditi suvisli okvir za kontekstiranje 1970-ih, što se mjestimice pokazuje prevelikim zalogajem, ali u cjelini uvjerljivo funkcionira.
Trudna udovica uspješno iznevjerava paratekstualno postavljena očekivanja o eskapističkoj seksualno nabijenoj razonodi i raščlanjuje seks do točke iščezavanja erotičnosti. Pregovarajući s trivijalnim soft porn romanima, ali i s kanonskom literaturom, uspijeva seks razložiti do razine pozadinskih mehanizama koji njime upravljaju, razdvajajući psihičko od fizičkog. Mjestimično paradoksalan sudar tradicije i suvremenosti u kojem svi ostaju kratkih rukava, ponešto ambiciozno koncipirana dijagnoza jedne epohe, nude intrigantne modele za sagledavanje posljedica seksualne revolucije, a ispreplitanje teorijskih intelektualističkih formulacija s nonšalantnim dijalozima uspješno spaja ponajbolje iz obiju skupina.