Razglednice i eseji sisačke likovnosti

Grad može biti inspiracija i ishodište, prolazna stanica i mjesto intuitivne sklonosti, utočište i mjesto iz kojeg je pobjeći... Neke stare i lirske gradove industrijalizacija je pretvorila u simbole iza kojih je teško pronaći inspirativnu vezu umjetnika i njihovih djela, s jedne, te gradova, s druge strane. Sudbina je to i Siska, koji sa svojim starim gradom u panorami i Kupom u pejzažu, povijesnim bitkama i mistikom svetog Kvirina, svojom blatnom plodnošću i kreštavim pticama što podjednako privlače i lovce i slikare, predstavlja mnogo dublju, neraskidivu vezu umjetnosti i prostora. To je jedan od prostora koji su svojom magijom privlačili zaljubljenike kakav je bio pokojni Matko Peić, koji je (pokazuje to i ova monografija čestim citatima) volio “krajeve i ljude” pa je uz čuvene putopise ostavio i brojne zapise o stvaralaštvu drugih umjetnika u određenim prostorima.

Sisak je, čini se, i jedan od rijetkih gradova koji smogne snage pronaći sredstva za reprezentativno prezentiranje nekih “regionalnih” tema, naravno uvijek sa sumnjom u to hoće li i izvan same regije djela biti prepoznata, prihvaćena, “konzumirana”. Knjiga Sisački likovni krug Borisa Vrge (petrinjskog liječnika, znalca i zaljubljenika u likovne umjetnosti) odgovara na dva bitna pitanja: koji umjetnici čine sisački likovni krug tijekom dva prošla stoljeća i što je obilježilo likovni život Siska, posebice u 20. stoljeću. Pa ipak, knjiga je i mnogo više od tako općenito prezentirane poveznice. Likovni stvaratelji, naime, našli su se u sisačkoj likovnoj monografiji po vrlo široko određenim vezama sa Siskom. Jer pitate li se što je zajedničko Nikoli Mašiću, Josipu Bužanu, Jaši Ranklu, Lazi A. Mikuliću, Juliju Čikošu Sesiji, Josipu Crnoboriju, Petru Javoru, Ivanu Heilu, Ljudevitu Šestiću, Vladimiru Filakovcu, Antunu Mostarčiću, Petru Pappu, bračnom paru Petrić (Mariu i Štefki Košir) i mnogim drugima (monografija predstavlja 36 umjetničkih osobnosti) shvatit ćete da ni mjesto rođenja ni izbor motiva nisu bili poveznica. Nije to bila ni poznatost umjetnika u samom sisačkom ili šire hrvatskom pa i inozemnom kontekstu (neki od njih svoj su ljudski vijek završili u inozemstvu ili u njemu još žive i djeluju), jer – ruku na srce – između svjetski poznatog Ivana Kožarića i nekih davno (i u Sisku) zaboravljenih autora teško je postaviti pitanje o njihovim poveznicama. Jedni su jednostavno planetarno poznati, drugih se sjećaju samo znalci i mjesni zaljubljenici u likovno. Sve njih okupio je Sisak, kojim su ponekad “natopljeni” od rođenja (mnogi do smrti), Sisak u koji su stizali prirodom posla, obiteljskim odnosima, do Siska u kojem su proveli nekoliko ljetnih raspusta... (Autor monografije “vlasnik” je izjava i tako prezentiranih sklonosti gradu.) Ipak, svaki je od njih barem jednom samostalnom ili na nekoliko skupnih izložaba sudjelovao u onom što se ukupno naziva likovnim životom Siska, mahom 20. stoljeća. U tom smislu dirljivi su zapisi kojima je Boris Vrga od zaborava “spašavao” i predstavio neke od likovnih umjetnika koji su samo svojom pedagoškom aktivnosti (ponekad tijekom jedne do dvije školske godine) ostavljali tragove, priređivali izložbe svojih učenika i nestajali na nekim drugim stazama na koje su ih ratovi, politika, emigracija, strah ili jednostavno život odvlačili...

Bez obzira je li ih za Sisak vezalo porijeklo, jesu li u njemu djelovali ili se samo iz različitih razloga Sisku približili, njihova aktivnost odnosno djela pokazuju da je grad bio velika inspiracija, da je Kupa trajno privlačila sve likovne stvaratelje i njihove izraze, a da je uz pejzaž izazov mogao biti i sasvim izvanlikovni. Tako je kiparica Mila Kumbatović bila trajni suradnik Željezare Sisak, a iz te suradnje i umjetničinih vizija nastale su mnoge značajne skulpture u materijalima koje su Željezara i umjetnica znali spojiti.

Vrijedan i danas umnogome zanemaren, primjerice, grafički opus Zdenka Gradiša, našao je dostojno mjesto i autorski prostor u Vrginoj odnosno sisačkoj monografiji. Štoviše, autori kao Milan Steiner, Želimir Janeš, Zdenko Gradiš, Ivan Kožarić, Ivan Antolčić predstavljeni su pravim malim monografijama unutar tog opsežnog djela, a znakovit broj stranica i reprodukcija posvećen je i Nikoli Mašiću, Slavi Striegelu, Lovri Findriku, Marijanu Glavniku i Marijanu Crtaliću. Svi oni u knjizi su se našli kronološkim redom koji je odredila biologija (datum rođenja)

Vrga je tako pokazao da umjetnici kao pojedinci i likovni život Siska kao trajno zbivanje predstavljaju zanimljiv i intenzivan spoj, čiji rezultati predstavljaju mnogo kompleksnije i značajnije tkivo od onog što je prosječnom hrvatskom poznavatelju likovnog života znano.

Od Nikole Mašića rođenog u Otočcu 1852. do Marjana Crtalića rođenog u Sisku 1968. više je od jednog stoljeća. I dok autori kao Mašić ovu monografiju uvlače duboko u 19. stoljeće, autori kao Crtalić prenose je u 21. svojom umjetničkom vokacijom (performancima, instalacijama i video uradcima), djelatnošću (selektor sisačkog Salona mladih) pa i boravištem (živi u Sisku i Zagrebu, izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu).

Autor Vrga u osvrtima posvećenim pojedinim likovnim osobnostima osim vlastitog suda često prezentira i druga stajališta, dajući prostor poznatim autoritetima na polju likovnog stvaralaštva, citirajući kritike i studije iz različitih vremena i izdanja, što svjedoči ne samo o autorovoj upućenosti u materiju nego i o kompleksnosti koju je posvetio svakom od autora i njihovih umjetničkih ostavština. Jasno je kako su samo minuciozan rad, upornost u traženju ali i znanje o mjestima koja bi ih mogla čuvati, omogućavali Borisu Vrgi da pronađe i reproducira djela manje poznatih ili u Sisku manje dostupnih autora. Jer, lako je pronaći reprodukcije Ivana Kožarića, Mile Kumbatović, Ivice Antolčića, Mirona Makanca, Želimira Janeša ili najmlađeg Marijana Crtalića itsl., ali kako naći profesore likovnog odgoja koji su se u Sisku našli takoreći u prolazu, godinu-dvije dana prije nego su premješteni u neko drugo mjesto, prije nego ih je smrt iznenadila ne dopustivši niti da dovrše djelo niti da se pobrinu za glas o sebi. Bilo je i onih koje je glas suvremenika cijenio mnogo više od glasa povjesničara umjetnosti (primjerice sudovi što ih je u presjecima hrvatskog likovnog stvaralaštva prezentirao Grga Gamulin). Sve te momente autor je uvažio i podastro čitatelju, ostavljajući mu mogućnost da u punini slike pronađe svoj dio zanimanja ili stvori vlastiti izbor iz ponuđene cjeline.